SVETAC DANA – SV. ANASTAZIJA (STOŠIJA)

Sveta Anastazija rodila je se u Rimu u uglednoj senatorskoj obitelji. Otac joj bijaše poganin, a majka, imenom Filomena, kršćanka. Već u ranoj dobi majka ju je poučila u kršćanskoj vjeri i bez očeva znanja ju dala krstiti. Baš u njezino doba vladali su veliki progoni kršćana sa strane rimskih careva Dioklecijana (284. – 305.) i Maksimilijana. Žrtve ovih progona bile su skoro nebrojene. Crkveni pisac Laktancije piše: “Na istoku i na zapadu bijesnile su tri divlje zvijeri i po čitavoj zemlji razliježe se jauk i vapaj”. U to doba podnesu među ostalima mučeničku smrt i Sv. Agneza, Sv. Sebastijan i Sv. Venancije.

Bračni život i zatočeništvo

Nakon majčine smrti predade ju otac za ženu sudcu Publiju, osobitom neprijatelju kršćana. U ženidbenom stališu znala je Sv. Anastazija sačuvati ne samo bračnu, nego i djevojačku čistoću. Bilo joj je tim lakše, pošto Publij i onako nije imao spram nje nikakve ljubavi, već je više držao do njezinog velikog imetka. Bračni život uz ovako ljuta poganina bio je Sv. Anastaziji veoma nesnosan i tegotan. Još tegotniji joj postade onda, kad je njezin suprug doznao da je ona kršćanka, da pohađa kršćane po tamnicama, nosi im hranu, povezuje rane te im iskazuje sva moguća djela kršćanske ljubavi. Radi toga ju posvema zamrzi, ali ne ostade jedino pri tom. Bojeći se kao sudac carske nemilosti, ako car sazna da mu je žena kršćanka, dade ju zatvoriti u domaću tamnicu, te odredi da joj se svaki dan daje samo toliko hrane koliko joj je upravo bilo nužno za uzdržanje njezina života. Tu u tamnici uhvati Sv. Anastazija priliku, da napiše pismo svom ispovjedniku Krizogonu, koji bijaše zatvoren u jednoj blizoj tamnici. U tom pismu javlja mu ona svoje velike nevolje, preporučuje se u njegove molitve, te ovako završava: “Bolje je dušu izdahnuti, nego Sina Božjega zatajiti. Svjedok mi je Krist, da ću, ako se oslobodim iz tamnice, neprestano svete nasljedovati i sve moje čim prije njima podijeliti. Ostaj zdravo, čovječe Božji, i spomeni se mene.” Na ovaj list odgovori Krizogon pismo u kom razveseljuje Anastaziju i bodri neka sve svoje ufanje postavi u Isusa Krista, koji će ju doista osloboditi i omogućiti joj da podvori još mnoge mučenike. Tako se kasnije i zbilo. Radi pomanjkanja nužne hrane zdravlje se njezino tako pogoršalo, te se bilo bojati, da će naskoro umrijeti. Tom zgodom pisala je opet rečenome Krizogonu drugo pismo u kom veli: “Dolazi konac, da se moja duša rastane sa tijelom; spomeni se mene, da dušu moju primi Onaj, kome za ljubav ovo podnosim. Ostaj zdrav u Gospodinu i moli se za mene.” Bog Gospodin, koji svoje vjerne kuša na razne načine, ne dopušta da budu većma kušani, nego mogu podnijeti. On znade kušnje njihove okrenuti na dobro. Tako je bilo i sa Sv. Anastazijom. Car Dioklecijan pošalje njezinoga supruga u Perziju. Ovaj odlazeći od kuće ostavi ju i nadalje u tamnici te odluči pogubiti ju kad se varti. No, Gospodin mu pomete njegovu zlu nakanu. Na putu u Perziju stigne Publija smrt usljed čega dođe ona ne samo do slobode, već primi također bogati imetak svoga muža. Taj imetak upotrijebila je Sv. Anastazija na korist sv. mučenika, koje je poput sluškinje dvorila i pomagala.(…)

Put u Akvileju

U to vrijeme pozove car Dioklecijan iz rimskih tamnica Krizogona i ostale kršćanske uznike pred sud u Akvileju. Čuvši to Sv. Anastazija proda sve svoje imanje te pođe za njima u Aklvileju, da im ondje uzmogne u još većoj mjeri iskazivati djela kršćanskog milosrđa, nego je to do sada u Rimu činila. Za to pak svoje blagoslovno djelovanje našla je u Akvileji obilno prilike. Ondašnji kršćani oba spola, kojima se u to tužno doba nije smjelo ništa prodati, niti se smjeli na svjetlo pokazati, pohađali su, dakako potajno, Sv. Anastaziju kao zajedničku svoju majku, a ona ih je potpomagala, uzdržavala i krijepila. Dnevice je Sv. Anastazija molila Gospodina Boga, da joj barem tako dugo dade živjeti dok sav svoj novac potroši na kršćanske sirote. Jednaka djela kršćanskog milosrđa činila je ona i kasnije i u Solunu te po Srijemu, koje je krajeve polazila čuvši za velike nevolje tamošnjih kršćana.Za sva ova nebrojena dobročinstva, koja je ona iskazivala kršćanskim mučenicima s tolikom ljubavlju i poniznošću, odluči milosrdni i pravedni Bog da ju nadari mučeničkom krunom. Kad je već gotovo sav svoj novac razdijelila, saznalo se sa strane rimskih oblasti, da je kršćanka. Radi toga je odmah ulovljena te stavljena u jednu tamnicu u Srijemu, da ondje od glada pogine. Ali Gospodin, koji je hrana gladnima i utjeha žalosnima, ne ostavi svoju vjernu službenicu bez pomoći. Na čudnovati način hranio ju je u tamnici cijela dva mjeseca. Kad je gladom ne mogahu ubiti, zapovjedi sudac Lucij da ju stave u jednu staru i šuplju lađu zajedno s još dvije stotine i sedamdeset kršćana, koje je ona obratila na vjeru Isusovu, pak da je sve potope na najdubljem mjestu jedne rijeke. I tu ne zaboravi Gospodin svojih vjernih te im pošalje jaku obranu sa Siona. Njegovom pomoću doplove treći dan sretno do otoka Palmire, gdje su dočekani s velikim veseljem od biskupa i kršćana, koji su ondje bili u progonstvu.

Mučeništvo i progonstvo

Čuvši sudac-poganin otoka Palmire za dolazak tolikih kršćana, dade ih izvući iz lađe te zahtijevati od njih, da žrtvuju poganskim bogovima. Kad oni toga ne htjedoše učiniti, dade ih raznim mukama pogubiti. Sv. Anastaziju dade privezati za jedan stup, kod nogu joj naložiti vatru i tako je živu paliti. Usred ovih strašnih muka izdahne ona svoju plemenitu dušu, koja na krilima božanske ljubavi poleti u nebeske visine u naručaj Onoga, koga je nadasve ljubila i koji je postao njezina vječna plaća na nebu. Bilo je to dana 25. prosinca 303. godine po narođenju Kristovom. Njezino mrtvo, malo ogorjelo tijelo neka pobožna gospođa Apolonija pomaže dragocijenom masti, zavije u čiste plahte te u svom vrtu pokopa. Za par godina podigne na njenom grobu u čast crkvu. Kasnije bude njezino tijelo prenešeno u Carigrad. (…) Zadarski biskup Donat 807. godine ostatke Sv. Anastazije prenio je u Zadar, a do danas se čuvaju u stolnoj crkvi u Zadru.

Preuzeto s zupa-svanastazija.com