Povijest štovanja Gospe Sinjske

Slika Čudotvorne Gospe Sinjske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Naslikana na platnu, duga je 58 cm, a široka 44 cm. Slika ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje koje izlazi iz tamne pozadine slike. Dobro je sačuvana, iako je na više mjesta prelomljena. Ti su prijelomi vjerojatno nastali dok su fratri nosili Sliku u torbi za bježanja iz Rame. Godine 1927. sliku je temeljito očistila i u jednakoj veličini preslikala slikarica č. s. Rafaela Egger, a godine 1965., pred proslavu 250. obljetnice čudesnog oslobođenja Sinja i Cetinske krajine, sliku je konzervirao Filip Dobrošević iz Splita.

Ova se Slika može ubrojiti među naše „Gospe selice”, koje je narod nosio sa sobom sjedinjujući s Marijom svoju, često gorku sudbinu. Njenom su se blagom liku divili mnogi, a ovako su je opisali naši svećenici i književnici:

„Bogomajka je lice neiskazane ljepote prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji. (…) Pričinja se da te oči poniknute ničice izravno gledaju i vide čovjekovu vanjštinu i čovjekovu nutrinu. Iznad kestenjaste kose teče joj tamnopepeljasta koprena i u bogatim naborima pada po gornjem dijelu prsa i po ramenima. Koprenu, sličnu okruzi ramskih žena, natkriljuje svjetlozeleni veo, podšiven žutom podstavom, koji donjim dijelom pada niz leša, a gornjim se oslikava na svjetlećem svetokrugu koji ovija glavu, pa je kao i glava povinut ulijevo. Ispod prozirne koprene, zasječeno, nazire se uho, usuglašeno s izrazom poniklog lica, kao da kaže: ‚Sve što bude izrečeno, bit će saslušano’.” (Ivan Aralica)

„Gospino lice vrlo je milo i živo, puno neke neodoljive dragosti, blago i kao zeru turobno, a opet ljupko, lijepo, da ti pogled na nj razblažuje srce, dira dušu. ” (fra Stanko Petrov)

„Gospina glava, zaogrnuta dvostrukom koprenom, lagano je nagnuta na lijevu stranu. Marijino lice ističe se visokim čelom, nešto s pojačanim spuštenim kapcima iznad kojih su visoko svedene obrve. Blijedi obrazi lagano su oživljeni crvenilom. Preko glave tamna je zlatnozelena koprena, koja se spušta niz ramena. Ispod nje je druga koprena, prozirna tamnopepeljaste boje. U laganom ritmu ona obuhvaća glavu, ramena i gornji dio prsiju. Kroz nju se nazire uho i dio vrata, a na prsima prelazi u bogatu igru nabora. Ispod nje je tamnocrvena haljina, stegnuta zelenkastim pasom. Oko glave je nenametljiva aureola.” (fra Josip Ante Soldo)

„Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strane i sprijeda, sve do dna slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju tri su velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna biserja. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti.” (J. A. Soldo)

Danas se od Gospine slike vidi samo lice i maleni rub koprene. Sve je drugo prekriveno zlatom i biserjem. Upravo je po nakitu i zavjetnim darovima Slika Gospe Sinjske dobila svoje vanjsko obilježje. Od svih se darova najviše ističe zlatna kruna koju su Gospi u znak zahvalnosti poklonili branitelji Sinja. Tom je krunom Gospu svečano okrunio 1716. godine splitski nadbiskup Cupilli. Kruna je ukrašena viticama i anđeoskim glavicama. Ona je bila prvi dar vjerničkog srca. Na njenom je dnu upisano: „IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT – ANNO MDCCXV” (Zauvijek okrunjena slavi – 1715.).

Slika je postavljena u srebreni okvir koji je izrađen od zavjetnih darova. Četvrtasti osnovni dio izrađen je 1748. godine u Mlecima, a četiri srebrena ukrasa, vezana za taj četvrtasti dio okvira rađena su 1766. godine, također u Mlecima. Na podnožju gornjega srebrenog nakita stoji natpis: „SANTA M. G. SUBURBII SING 1766.” (Svetoj Mariji od Milosti varoši Sinja 1766.).

Značajna obnova okvira učinjena je 1973. godine. Tada je kipar Ante Jakić uklonio drveni dio okvira koji je bio obložen srebrom, zamijenio drvo s poliesterskom plastičnom masom i izmijenio veliki dio srebrene obloge u što je utrošeno 15 kg srebra. Na poleđini srebrenog okvira Gospine slike izradio je reljef sinjske Tvrđave.

Tko je naslikao Gospinu sliku? Kako je k nama došla? Kakvi su počeci njezina posebnog štovanja? Na ova pitanja nemamo sigurne odgovore. Prvi i najstariji povjesničar Gospina štovanja fra Petar Filipović kaže da ni od starih nije mogao doznati od kuda je i kako Slika došla u Ramu.

Fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikao nepoznati mletački slikar u drugoj polovici 15. stoljeća i da se Slika najprije nalazila u Cetingradu (Sinju), da su je cetinski fratri kad je Sinj pao u turske ruke 1536. god. ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do 1687. godine.

Štovanje Majke od Milosti Čudotvorne Gospe Sinjske

Počeci štovanja “Majke od milosti”

O prvim počecima štovanja Gospine slike nemamo sigurnih podataka. Fra Petar Filipović piše, kako je čuo od starijih fratara, da se Slika Gospe od milosti – tako se prije zvala slika Gospe Sinjske – nije nalazila na oltaru u ramskoj crkvi, nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. No, značajno je, ističe Filipović, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu sliku. Naime, ramski je samostan sv. Petra bio više puta pljačkan, paljen rušen (1557., 1653., 1661.), ali Slika nije nastradala, (kao ni u Sinju kada je 1944. bombardirana crkva), nego je uza sve nepogode, što ih je doživio ramski samostan odoljela zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre. Zato nije čudo, ističe Filipović, da su neki već tada Slici iskazivali posebno štovanje i običavali uz svetkovine pred njom paliti voštanice.

U svom “Raspisanju” Filipović ističe, kako je javno štovanje započelo s neobičnim čudesnim događajem. U drugoj polovici 17. st. živio je u ramskom samostanu neki Mialjić, koji se spremao da postane redovnik svećenik. Međutim, zbog niskog rasta htjeli su ga otpustiti. U toj nevolji on pođe pred Sliku Majke od milosti, počne grozno plakati i moliti. I kroz kratko vrijeme Mialjić je narastao i postao, piše Filipović, “redovnik vridan i kripostan”. Za ovaj događaj Filipović je mogao doznati kako od ramskih fratara tako i od samog fra Ivana Mialjića, s kojim je više godina živio u Sinju. I dalje kaže kako su od tog vremena redovnici i vjernici svetu Sliku osobito štovali. Ipak, njezino trajno prijestolje neće se ustaliti u Rami nego u Sinju.

Ostaviše Ramu plemenitu…
“Ponesoše Gospinu priliku, ostaviše Ramu plemenitu…”

Početkom 17. stoljeća franjevci su u obnovljeni samostan sv. Petra u Rami donijeli sliku Majke Božje. Sijećanje na strašni pokolj iz godine 1557., kada su Turci zapalili samostan i ubili pet fratara, još je bilo živo. “U tom zaklonjenom dijelu Bosne nije prodirala vojska nego grupe zulumćara, pljačkaša sijući zlobu i mržnju, pljačkajući mirno stanovništvo. Stoga su redovnici smjestili sliku otužne Marije u crkvu do ‘Gospinih vratiju’ i pred njom zaufano molili.”

Od ropstva, pod turskom vlašću, koje je bilo nametnuto vjerskom isključivošću narod je mogao osloboditi jedino pobjedonosni rat. Stoga je svećenstvo stalo na mletačku stranu za Kandijskoga (1645.-69.), i još više za Morejskoga rata (1684.-99.). Ovo “povezivanje franjevaca s mletačkim časnicima, krajiškim harambašama i serdarima izazivalo je bosanske spahije, age i njihove sluge. Zbog neuspjeha u borbama osvećivali su se fratrima kao idejnim nosiocima otpora. Godine 1685. zapalili su samostan u Modriču, a 1867. u Srebrenici, dok je samostan čudotvorne sv. Marije u Olovu bio napušten. Biskup a i provincijal otišli su iz Bosne. Vladala je opća nesigurnost. Osim toga, godine 1686. zavladala je glad, a pojavila se i kuga. Ramski fratri koji su samostan, zapaljen 1682. godine brzo obnovili, ‘nisu mogli podmiriti učestale turske globe kod pregleda novogradnje’. Bojeći se neprijateljskih zuluma fratri su odlučili s narodom pobjeći u cetinski kraj, njima poznat jer su ga i prije pastorizirali.

Nakon dogovora s krajišnicima, u listopadu 1687. franjevci, njih 21, zapališe tek nedavno obnovljeni samostan u Rami, i krenuše na “put bez sna”, u Cetinsku krajinu.

Put od Rame do Sinj

Kada su franjevci razmjestili narod po opustošenoj Cetini i Zagori, jedni od njih nastaviše vršiti župničku službu među doseljenim stanovnicima, a drugi – jer se približavala zima a nisu imali skloništa – krenuše prema moru, noseći sa sobom dragu Sliku nebeske Majke.

“U višestoljetnom kretanju iz Bosne prema moru franjevci su donosili sa sobom slike Bogorodice kao ponajdraže životvorne svetinje, amanete djelovanja među pukom, bliže njihovim osjećajima, zalog sigurnosti u nesigurnosti lutalačke sudbine. Te “Gospe selice”, kako ih znamo zvati, podsjećale su fratre i narod na stari kraj, stvarale atmosferu starine često potrebne za razvoj pobožnosti, otajne jer se ne znaju slikari koji su ih ostavili potomstvu na štovanje.”

Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je nadragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu.

Kroz nekoliko godina, što su proživjeli u Splitu, redovnici su Sliku Majke od milosti brižno čuvali i krili. Ipak se pročulo da bosanski fratri imaju čudotvornu Sliku. Narod je tada tražio da se slika izloži javnom štovanju. Redovnici, bojeći se da im Slika ne bi bila oduzeta, sakriju je u kuću nekog Jure Bubičića u Velom varošu. Jure spremi Sliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao. Za sliku nitko nije znao nego on i dva fratra.

Dok je Slika bila u kući Jure Bubičića uz nju je vezan jedan čudesan događaj. Domaćica i ostali ukućani, ne znajući ni za što, stavljali bi na ormar u kojem se nalazila slika, sad ovo sad ono. Ali što bi god na ormar stavili slijedećeg jutra našli bi na podu, pa i staklene predmete, kao da je sve netko posložio. Čeljad se čudila i o tome razgovarala. Kad je to čuo i vidio domaćin naredi da se na ormar ništa ne stavlja a da pred njim neprestano gori uljeno svijetlo.

Franjevci se nisu obikli u Splitu. Srce ih je vuklo narodu s kojim su došli iz Bosne u cetinsku krajinu. Odmah prionu poslu i sa sjeverne strane tvrđave sagrade mali samostan i crkvu. »Čim je zgrada bila dogotovljena vrate se u Sinj. Gospinu Sliku nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da je donese kada se redovnici smjeste u novom stanu.
U određeno vrijeme pobožni se rodovnik izu bos, kradomice uze sv. Sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće stigne do Radošića. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Fratri Redovnici skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred Njom mole.

Tako se sveta Slika godine 1691. nakon višegodišnjeg puta nastani u Sinju iz kojeg više nije odlazila.

Tada je o. Mialjić, kojemu je Majka Božja učinila čudo da poraste, dao u Mlecima učiniti okvir od pozlaćena drveta, koji je trajao do 1748. kada je napravljen lijepi srebreni okvir.
Gospina slika ostala je u crkvi Sv. Franje do 1714. kada je svečano prenešena u novu crkvu ispod Kamička. Ni tu neće dugo ostati, jer je za Sinj dolazila strašna kušnja, u kojoj će na poseban način zasjati moć i slava nebeske Majke.

Gradnja crkve Gospe Sinjske počela je 1699. dovršena je tek 1712., a već je 1715. za vrijeme turske opsade Sinja izgorjela skupa sa samostanom. Obnovljena je 1721. godine, kada je s tvrđave Gospina Slika prenesena u novu crkvu. Crkva je teško stradala u potresu 28. studenoga 1769., a današnji izgled i veličinu dobila je 1771. 1944. bila je od bombardiranja sva u ruševinama, pa je velikim zauzimanjem franjevaca i naroda obnovljena 1953. a 1975.-1976. god. uređena po nacrtu arhitekta Bernarda Bernardi-a.

Slavna pobjeda 1715. Godine

Početkom 1715. godine stigla je u Sinj vijest da je Turska (8. prosinca 1714.) navjestila Veneciji rat. Svi su slutili da će Turci iz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinju odmah počeli pripremati na obranu, utvrđujući Grad. U isto vrijeme Turci su se, u Bosni, spremali za napad. Skupivši pod Kupresom ogromnu vojsku, šerašćer Mehmed-paša šelić krene prema Sinju. Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se u cetinskoj krajini silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu, nadajući se da će topovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka.

U sinjsku tvrđavu zatvorila se četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od milosti i stavili je u tvrđavnu crkvu Sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare. “Kad građani – piše Filipović – razumiše da je Gospa u gradu, mnogo se uzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvom i zaviti, koji im dade taki slobod i taku jakost da se viteški braniše i obraniše.”

Turci nisu odmah napali na Sinj. Najprije su 26. srpnja 1715. nakon žestoke borbe i uz velike gubitke osvojili Otok. Zatim su se razišli po Cetinskoj krajini i Zagori da pale, plijene i ubijaju. Stigli su do Klisa, Drniša i Vrlike, koju osvojiše.

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često sljedećih dana. Oko Grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvica Sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo. Sam je Grad bio napola razrušen.

Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Svak se bojao, ako padne Sinj, da će Turčin zauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju. Splitski nadbiskup Cupilli pošao je pod zastavom križa Sinju u pomoć, ali nije mogao prodrijeti dalje od Dicma, pa odatle šalje pismo (9. kolovoza) papi Klementu XI. u kojem ga zaklinje da moli za Sinj. U Omišu je pobožni svijet, čitavu noć u crkvi, pred Gospinom slikom, molio za Sinj.

Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć.

Branitelji su očekivali novi napad ali je neprijatelj “noću od 14. na 15, kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu…”. izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.

Izjutra, na Blagdan Velike Gospe nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem, već su i posljednje Turske čete prešle preko Cetine. Pod Gradom se našlo 10.000 mrtvih i mnoštvo ratnog materijala. Od naših padoše 3 časnika, 35. vojnika i vojni kapelan fra Stjepan Batarelo. Ranjenih je bilo 52.

Suvremenici događanja uvjereni su da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. Suvremeni povjesničar fra Petar Filipović piše: “Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti”. Te su se Gospođe strašili i zato su pobjegli.

Premda se mogu donijeti i neki naravni razlozi povlačenja turske vojske, ipak su svi branitelji bili duboko uvjereni da je to bilo djelo “naše zaštitnice”, “Majke od Milosti” pred čijom su se Slikom molili.

Generalni providur u svome izvještaju od 16. kolovoza priznaje čudesnu činjenicu: “Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice veoma važnu tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske”.

A splitski je nadbiskup Cupilli 16. kolovoza održao misu zahvalnicu zbog pobjede i “održao vrlo lijep govor u zahvalu bl. Djevici što je jučer (15. kolovoza) prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije 16-dnevnog uzaludnog opsjedanja” (o. I. Cetinić). O sinjskoj pobjedi uz pomoć “Majke od milosti” izvijestili su i suvremenici fra N. Lašvanin, kroničar Sutješkog samostana, M. Tamburina, general isusovačke družbe i fra Gašpar Vinjalić, povjesničar.

Časnici i vojnici neposredni su svjedoci toga događaja i milosti. U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta Slika “Majke od milosti” njome okruni. Možemo slobodno ustvrditi: Na dan pobjede Gospe od Milosti – rođena je Gospa Sinjska.

Od tog dana ime “Gospe Sinjske” pročulo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji.

Od tada u Sinj počeše pristizati mnogi hodočasnici. Za Njezin blagdan već se u ono doba skupljalo i do 10.000 vjernika. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.

“Zauvijek okrunjena slavi slavlje”

Razmišljajući o sinjskim vitezovima, vojnicima, koji dadoše okruniti Gospinu Sliku fra Josip Ante Soldo piše: “Vojnici su posebna vrsta ljudi. Raspojasani ali i pokajnici, opori ali i vjerni prijateljima, nemilosrdni ali puni zahvalnosti dobročiniteljima. Ako je itko osjetio u sinjskoj tvrđavi da su ostavljeni kao žrtve nadmoćnom neprijatelju, to su bili branioci jer je mletačka vojska iza Visoke čekala da se neprijatelj okrvavi pod surim zidinama. Žrtve nemilosrdnog, nejednakoga boja, dobro su uviđale tko mu je prijatelj i pravi pomoćnik. Stoga su u bezizlaznoj situaciji osjetili da im jedino može pomoći junačka desnica, oko sokolovo i nebo utjelovljeno u slici otužne Gospe. To su uvjerenje snažile molitve vjernika i fratara pred Slikom. Dijeljenjem milosti viteštva umilna je prilika dobila novi naziv: Gospa Sinjska”.

Čvrsto uvjereni u Marijinu pomoć, vojnici su se htjeli odmah odužiti Onoj koja im je pomogla u teškim časovima. Sinjski providur Zorzi Balbi dao je načiniti, uz pripomoć časnika, koji su se nalazili u Sinju za vrijeme opsade, zlatnu krunu i zlatni križ da ukrasi svetu Priliku.

Tom krunom od suhoga zlata, dana 22. rujna 1716. godine, splitski nadbiskup Cupilli, svečano je okrunio Gospinu sliku. Na kruni je natpis: “IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT ANNO MDCCXV” – Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.

Obred krunjenja Gospine slike tekao je sljedećim redom: Nakon zavjetne mise u čast Blažene Djevice Marije, nadbiskup je izrekao hvalospjev u Njezinu čast. Zatim je obučen u bijeli plašt, s bijelom mitrom na glavi intonirao po gregorijanskom napjevu Veliča i izmolio odnosne molitve iz Gospina Oficija, pokadio Priliku i na nju postavio zlatnu krunu, intonirao Zdravo Kraljice i izmolio određene molitve.

Tada se formirala procesija, i to s izvanjske strane tvrđave. Procesija je stupala ovim redom: Najprije križ, iza njega nekoliko franjevaca pa svećenici i kanonici, zatim nadbiskup. Iza njega su sv. Priliku nosili njegova ekscelencija providur Pavao Foscolo, gosp. knez Bortoluzzi, zapovjednik posade, potpukovnik Brand i kapetan Manzecca.

Za procesije pucali su mažuri i pjevao se himan Zdravo, morska zvijezdo. Kada se procesija vratila na tvrđavu, nadbiskup je Slikom blagoslovio pobožni puk, pa ju je stavio na oltar u Crkvi sv. Mihovila, gdje će ostati još 5 godine.

“Ljubav nikla u nevolji postojana je”

Poslije obrane Sinja, slika Gospe od milosti ostala je u sinjskoj tvrđavi na Gradu. Kad je popravljena crkva u donjem gradu, koja je bila spaljena tijekom napada na Sinj 1715. godine fratri su zatražili da se Gospina slika vrati iz crkvice sv. Mihovila u Tvrđavi u Gospinu crkvu u donjem gradu. Tome su se usprotivili vojnici i časnici.

Kada ih se nije moglo nagovoriti fratri, godine 1721. pošalju fra Pavla Vučkovića do samog dužda u Mletke. Saslušavši fra Pavla, dužd Giovanni Corner II. izda naredbu na generala Dalmacije Dieda da se Gospina slika preda fratrima. Ovaj je odmah napisao pismo sinjskom providuru Semitecolu u kojem mu je naredio da se izvrši duždova neredba. Diedovo pismo donio je iz Splita u Sinj fra Lovro Šitović (Ljubušak). Pratio ga je fra Brne Roguž (Pavlović) i dva đaka, fra Marko Smoljo i fra Petar Filipović, koji je sve ovo u kronici opisao. Taj prijelomni trenutak opisuje Filipović riječima: “Pred providurom vapiu fratri, vapiu oficiali. Fratri da se ispuni zapovid principova, oficiali da se Gospu ne tiče doklen i oni svoje razloge principu ne prikažu. Ele najposli providur reče: – Princip zapovida a general naređuje, ja sam dužan poslušat!” Nakon borbe, oklijevanja i pregovora konačno je fratrima dopušteno da uzmu Sliku.

Najprije se u tvrđavi pjevala sv. Misa. Tada fratri uzeše sv. Sliku pa je u procesiji prenesoše u novu crkvu. Na izlazu iz tvrđave dogodio se dirljiv prizor o kojem piše očevidac: “Da je tada vidit plač i onih koji biahu u gradu i onoga puka koi biaše na dvoru! Prvi plaču od žalosti a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.”

Viteški puk roni suze – i žalosnice i radosnice – boreći se da u njihovoj neposrednoj blizini ostane sveta Prilika Majke od milosti.

U crkvi ispod Kamička opet se slavila sv. Misa preko koje je fra Lovro Šitović izrekao govor u čast Majke Božje, u kojem je istakao kako je Bog po našoj prevelikoj Odvjetnici “od tolike turske srdžbe ovi grad i misto, o komu, može se reći, sva Dalmacija visiše, oslobodio”.

Časnici i vojnici nisu se pomirili premještajem Gospine Slike. Nastojali su je povratiti natrag, čak i ukrasti. Iako je opći providur 30. kolovoza iste godine oštro zabranio dirati “časnu sliku Bl. Marije” koja je iz franjevačke crkve bila prenesena u tvrđavu za vrijeme opsade, a naredbom mletačkog senata povraćena, ipak bi je vojnici ukrali da je fratri nisu više od tri mjeseca “noćne straže pomnjivo čuvali”. Tako je Gospina Slika godine 1721. prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi.

Uvijek vjerni svojoj Gospi

Ni u godinama što su uslijedile Sinj i Cetinska krajina nisu živjeli spokojno. Potresi su drmali, vatra je palila, kuga odnosila živote. Narod se u nevolji utjecao Gospi. Ustrajnom u vjeri, Gospa je pomagala. Narod se molio, ali i vraćao pred Gospinu sliku i za primljene milosti prinosio zahvalne molitve i darove.

Otklen tebi, Sinju bili,
Da se ime tvoje mili
Sitnoj travci, kršnu boru…
Otkle ponos, otkle dika…
Od koga ti srića data…

Zvizda toja, Gospa tvoja,

Tebe vodi, tebe nosi:
Kad je mira, kad je boja,
Za te moli, za te prosi
Otud Sinju, tebi glasa,
Bolnu srcu otud spasa.

U ljeto 1887. bilo je u Sinju svečano kao nikada do tada. Franjevci su slavili svoju dvijestotu godišnjicu dolaska s Gospinom slikom iz Rame. Samostan i općina zajedno su organizirali višednevno slavlje. Na samoj tvrđavi podignuta je tom prigodom kapela.

“Pred samu svečanost neko reče da bi dobro bilo podignuti na zidinama stare gradine, nad Sinjem, crkvu, da bude vječita uspomena znamenite sgode što se ove godine slavi. … Na glas … svog župnika, puk je jatomice, i kao na jagmu, dolazio da radi badava, premda ono bješe vrieme poljskih radnja. Sva sela ove parokije bez iznimke sudjelovaše u tom poslu… svi jednakim oduševljenjem i zanosom ljubavi prema sinjskoj Gospi… Uz odrasle vidjelo se i malene djece gdje, makar u rubcu, nošahu malo pržine, ili komade kamenja, ili što drugo. Jednog dana radilo je tu preko 2000 duša.. Narod je medjutim na samim svojim mišicama uznio na visoko brdo svu japiju, – grede, japno, pržinu, vodu, stiene i kamenja… ” Na crkvu je uklesan natpis: “1887. DVI STOTE GODINE DOSELIDBE IZ RAME – SVOJOJ GOSPI – OD TURAKA IZBAVLJENI – OD KUGE OČUVANI – ZAHVALNI SINJ SAGRADI.

Već stoljećima slavi vjerni puk Boga za dar Majke od milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske. Slave je hodočasničke noge sa svih strana Cetinske krajine, i šire, iz cijele Hrvatske, i iz njezine Bosne i Hercegovine. Slave je na koljenima obilazeći njezin oltar i moleći:

Svrni svete oči blage,
Sa oltara, Majko tvog,
Iz te tvoje slike drage
koju slavom resi Bog.

Pogledaj nas, moćna Djevo,
Usliši nam molbe glas!
Pred tobom nas smjernih evo,
O pogledaj, Majko, nas!

Hodočašća Gospi Sinjskoj

Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske ima tri-stoljetnu prošlost. Začinje se u prijelomnim vremenima oslobađanja od vladavine osmanskoga imperija. Iz vremena samih početaka mogu se istaknuti dva važna čimbenika za to Svetište. Gospina slika koja se štuje u Svetitšu u Sinju donesena je iz susjedne Bosne, točnije iz Rame, iz franjevačkoga samostana na Šćitu 1687. godine. Naime, tada su fratri i narod iz Srednje Bosne, Duvanjskoga i Livanjskoga polja naselili prethodne godine oslobođenu Sinjsku krajinu. Drugi važni događaj za štovanje Gospine slike i za Svetište u Sinju jest obrana Sinja od pokušaja osmanlijske vojske da ponovno osvoji Sinj 1715. godine. Obrana se dogodila u čudesnim okolnostima. Mali broj branitelja (oko 700) uspio se oduprijeti nadmoćnoj osmanlijskoj vojsci (40.000 do 60.000 vojnika). Uspjeh obrane pripisali su Božjoj pomoći koju su branitelji i narod izmolili pred slikom Majke od milosti, kako se tada nazivala slika Gospe Sinjske.

Izgleda da je vjera u Božji zahvat po Marijinu zagovoru u tom događaju bila nedvojbena i čvrsta. Ishod toga događaja – kojem je simbol bila i ostala Gospina slika, postao je temeljni čimbenik oblikovanja identiteta stanovništva koje, doseljeno s različitih strana, nije imalo gotovo ništa zajedničkoga, osim sumnjičav odnos mletačkih vlasti.

Kako je ishod rata pod Sinjem imao veliki značaj za cijelu Dalmaciju i osnažio daljini proces oslobađanja Bosne i Hercegovine, puk je u tim područjima također prihvatio pobožnost prema Gospi Sinjskoj.

Osim toga, u Gospinu sliku pohranjeno je pamćenje iz kojeg je živjela povezanost naroda u Cetinskoj krajini s narodom iz Bosne, i obratno.

To su neki od čimbenika koji počivaju u samim temeljima hodočasničke tradicije Gospi Sinjskoj.

Iz novijega vremena treba istaknuti vrlo značajni događaj iz 1965. godine. Naime, tada se obilježavala 250. obljetnica oslobođenja Sinja. Bio je to prvi veći javni skup vjernika u ondašnjoj komunističkoj Jugoslaviji (i prvo misno slavlje izvan crkvenoga prostora). Slavlje je predvodio kard. Franjo Šeper. Možda je presudan bio karakter tradicije hodočašća Gospi Sinjskoj da je u to vrijeme neprijateljskoga odnosa prema Crkvi taj skup uspio i ostao kao pečat svjedočanstva privrženosti naroda vjeri i Crkvi. Sudionici tog slavlja pamte riječi splitsko-makarskoga nadbiskupa dr. Frane Franića upućene kard. Šeperu: „Kardinale, vidite, narod je uz nas!“. Važnost toga događaja ilustrira i jedna zgoda iz slavlja 300. obljetnice dolaska Gospine slike i naroda iz Rame. Bilo je to 1987. godine. Dakle, samo tri godine prije početka demokratskih promjena, vlasti nisu dopustile sinjskom Autoprijevozu da iznajmi autobuse za Ramu u kojima su vjernici pratili Gospinu sliku, koja je tada prvi put iznesena izvan Sinja.

Čudesna obrana Sinja 1715. godine dogodila se upravo na svetkovinu Velike Gospe. Kako se ta svetkovina intenzivno slavila i prije i poslije, njezina proslava u Sinju uvijek je bila prigodom da se osvježe povijesna pamćenja. To je davalo snažno obilježje samoj tradiciji hodočašća Gospi Sinjskoj. To je na svoj način odredilo i vremenski okvir hodočašća. Najveći broj hodočasnika dolazio je i još uvijek dolazi u Sinj upravo o svetkovini Velike Gospe.

Međutim, poboljšane komunikacijske veze omogućile su da sve veći broj štovatelja izvan Cetinske krajine dolazi i tijekom cijele godine. To se prvenstveno odnosi na Split i njegovo okružje od Omiša do Trogira. Na povećanje broja hodočasnika u Svetište u Sinj ipak je najviše je utjecao i utječe fenomen Međugorja. Posebno inozemna hodoćašća Gospi Sinjskoj treba pripisati gotovo isključivo hodočašćima u Međugorje. Svetište Gospe Sinjske nema baš nikakve programe promidžbe hodočašća. Sve se događa sasvim spontano. To ipak ne znači da određena vrsta promidžbe ne bila od pomoći i poticaj brojnim hodočasnicima.

Treba još istaknuti da velik broj hodočasnika Gospi Sinjskoj doslovno hodo-časti, tj. dolazi pješice. Velika skupina hodočasnika pješaka dolazi u nedjelju prije Velike Gospe u organizaciji Splitsko-makarske nadbiskupije. To je hodočašće poznato kao tradicionalno hodočašće mladih (gotovo 30 godina). Oni se večer prije okupljaju u Svetištu Gospe od Otoka u Solinu, slave sakramente ispovijedi i euharistije, a potom noću hodočaste u Sinj. Isti dan dolaze hodočasnici i s drugih strana, ali ne u tako velikom broju. Za samu svetkovinu Velike Gospe sa svih strana dolazi velik broj hodočasnika pješaka. Sve veći je broj manjih skupina ili pojedinaca koji pješice hodočaste iz Zagreba, Sarajeva, Srednje Bosne, Dubrovnika, itd. Veliki broj hodočasnika pješaka hodočasti desetljećima. Mnogi od njih neizostavno svake godine, počevši od djetinjstva.

Na temelju evidencije proteklih pet godina u Svetištu su prosječno godišnje registrirane 263 skupine hodočasnika (prosječno 50-tak u jednoj skupini), više od 13.000 hodočasnika. Može se pretpostaviti da tom broju treba pribrojiti više od 20% neregistriranih skupina. U knjizi izloženoj za upis hodočasnika pojedinaca prosječno se godišnje upiše 2.500 hodočasnika. Može se pretpostaviti da je među njima velik broj obitelji a u knjigu se upiše samo jedan član. Osim toga, imajući u vidu da je praksa upisivanja uvedena tek prije pet godina i da su navike upisivanja inače vrlo slabe te da velik broj hodočasnika uopće ne primijeti knjigu za upis (ona je izložena u crkvenom predvorju), može se pretpostaviti da se u knjigu ubilježi manje od 10 % hodočasnika. Kad se sve to uzme u obzir, može se zaključiti da je broj pojedinačnih ili obiteljskih hodočašća tijekom godine višestruko veći, možda i deseterostruko. O svetkovini Velike Gospe, što znači tijekom devetnice i tjedan dana poslije same Svetkovine, prema slobodnim procjenama u Svetište dođe oko 200.000 hodočasnika.

Što se pak tiče hodočašća Gospi Sinjskoj i evangelizacije, ne postoji poseban program koji bi isticao tu dimenziju hodočašća. Ona je prisutna u onoj mjeri u kojoj hodočašće kao takvo i njegovi tradicionalni sadržaji mogu biti u službi evangelizacije. U postojećim hodočašćima Gospi Sinjskoj, od kojih većinu možemo nazvati masovnim hodočašćima, bude određen broj rubnih kršćana, agnostika, inovjeraca. Ona znakovitost i snaga koju hodočašće ima na antropološkoj razini sve sudionike čini prijemljivijima za Radosnu vijest.

Posljednjih dvadeset godina, zahvaljujući mogućnosti ozvučenja čitave procesione staze, za vrijeme procesije, koja traje sat i pol, stvorena je mogućnost aktivnoga sudjelovanja svih sudionika procesije. Naime, naizmjence se čitaju biblijski tekstovi koje prate prigodni poticaji na razmišljanje, pjesme i molitve. Taj se prostor može koristit i koristi i za ciljane teme evangelizacije ili re-evangelizacije.

Zapravo, imajući u vidu hodočasničku populaciju u Svetište Gospe Sinjske, primjerenije je hodočašća staviti u odnos s re-evangelizacijojom nego sa samom evangelizacijom. Respektirajući njihovu duboku tradiciju i tradicionalistički pristup, hodočašća u ovom sve više sekulariziranom i materijaliziranom svijetu mogu biti dobar medij re-evangelizacije. Što se više događa otuđenost čovjeka od duhovnih vrednota, čovjek je sve bliže rubovima smisla koji projicira u materijalne vrednote. Dok jednima kroz pukotine kulta tijela sve više curi životni smisao, drugi u nezaustavljivim utrkama sa životom posve zanemaruju svoj i duh i tijelo. Među takvima je u našem narodu statistički gledano najveći broj deklariranih vjernika. S tih rubova smisla materijalnih vrijednosti, čovjek se mora uputiti na daljnje traženje. Mnogim takvima hodočašće se ukazalo i ukazuje ne samo kao znak već i medij njihova traženja. Ona u mnogima mogu pobuditi i pobuđuju onaj poklad Radosne vijesti koji su na različite načine primili u svojoj prošlosti.

U onoj mjeri u kojoj se gore navedene pretpostavke čine ili pokazuju točnima, potrebno je prilagođavati hodočasničku ponudu. Bez obzira hoće li hodočašća Gospi Sinjskoj zadržati svoju periodičnu masovnost i snagu tradicije, potrebno je razmišljati o hodočasničkoj ponudi i za one koji nisu dio te mase i za one koji će se zbog raznoraznih razloga izdvojiti iz nje. Za to je između ostaloga potrebna viševrsna infrastruktura. Vjerujemo da će se u tom kontekstu koristiti i pješačka Hodočasnička staza Gospi Sinjskoj, ponajprije iz Solina i od Rame preko Tomislavgrada i Livna (a potom i iz drugih pravaca uključujući Trsat, Mariju Bistricu i Međugorje). Ona bi mogla privući tražitelje s rubova smisla vlastitih životnih vrednota. Drugima bi pak mogla znatno produžiti „hodočasničku sezonu“. Onim rubnima ili pak agnosticima koji su u traženju smisla ili onima zaokupljenima rekreacijom bez religijskih sadržaja, ukoliko se Svetište nalazi na njihovu rekreativnom putu, ili u nekim okolnostima postane odredištem, može se dogoditi neočekivano otkriće religioznoga.

Samim tim nameće se potreba hodočasničkih odmorišta i svratišta. Naravno da se takva mjesta prvenstveno očekuju uz crkve duž tih staza. Pri samom pak Svetištu poželjno je imati smještaj za one koji se u Svetištu žele zadržati koji dan više. Samim tim se nameće potreba ponude odgovarajućih duhovnih sadržaja. To je nešto što za Svetište Gospe Sinjske nije samo plan, već i skromna mogućnost i praksa – makar zasada rijetka. To otvara veći prostor i mogućnosti različitim oblicima re/evangelizacije. Iziskuje i pruža mogućnosti za nasušnu potrebu duhovne obnove naše redovničke zajednice. Pripremanje za primjeren prihvat hodočasnika vodi na hodočašće vlastitom dušom. Pokreće pojedinca s „posjeda“ duhovnih vrednota i čitavu redovničku zajednicu s njezina „veleposjeda“. Pokreće s „mjesta“ trajnog boravka i uvodi u status „putnika i pridošlica“ na ovom svijetu. Čini nas suputnicima „u radosti i tjeskobi“ u „žalosti i nadi“ s našim suvremenicima na njihovu hodočasničkom traženju – suputnicima, supatnicima i zajedničarima nade. To je veliki izazov redovničkoj zajednici. S jedne strane da se pojedinci i zajednica „upute“ na hodočašća prostranstvima vlastitoga duha i duše. S druge pak strane da i svoje poslanje žive dinamično, hodočasnički kao suputnici hodočasničkoga naroda.

Sve to, naravno, ne treba biti i ne smije se nametati kao alternativa postojećoj praksi. Naprotiv, naša redovnička zajednica treba trajno imati u vidu važnost duboko ukorijenjene tradicije. Treba se trajno skrbiti za veliku potrebu hodočasnika za sakramentom ispovijedi stavljajući na raspolaganje što veći broj braće za dijeljenje sakramenta ispovijedi u najfrekventnijim prigodama.

Važno je još naglasiti da ni jedno svetište drugom nije ugrožavajuća konkurencija. Naprotiv. To nama u Sinju potvrđuje najnovije iskustvo u posljednja dva desetljeća.

Izvor: gospa-sinjska.hr