SVETIŠE I SAMOSTAN GOSPE OD DELORITA – KUNA PELJEŠKA, HRVATSKA
U subotu (15. listopada 2022.), na blagdan sv. Terezije Avilske posjetili smo svetište i samostan Gospe od Delorite na Kunu Pelješkoj u Hrvatskoj. Naše malo hodočašće do ovog svetišta nedaleko od Međugorja započelo je klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu koje je bilo izloženo od 15 sati za molitvu u tišinu, zatim je uslijedila molitva pjevanog Časoslova i krunice gdje su se otajstva razmatrala prema mislima i zapisima sv. Terezije Avilske. Nakon molitve krunice slavljena je sveta Misa koju je predvodio brat Dražen Marija Vargašević. Nakon svete Mise uslijedio je obred primanja škapulara.
Više o povijesti i nastanku i izgradnji župe i samostana Gospe od Delorita pročitajte u nastavku:
Samostan Delorite na Kuni najnoviji je samostan negdanje Provincije sv. Frana u Dubrovniku. Stanovnici Pelješca podigli su 1681.g. posred poluotoka crkvicu u čast Bl. Djev. Marije od Loreta. Obuhvaćala je prostor prezbiterija sadanje crkve koja je 1705. dovedena u današnji oblik: trobrodna, duga bez svetišta 25m, sa svetištem 30m, široka 12m (građena je po uzoru na dubrovačku katedralu). Crkvu je 14. lipnja 1714. posvetio stonski biskup Franjo Volanti. Zvonik je neorenesansni, četverokutan, na tri kata. Po želji vjernika i stonskoga biskupa fra Vicka de Lupis – Vukića iz Rima su 6. veljače 1705. dane povlastice pa Delorita sa inventarom postaje vlasnost Provincije sv. Frana u Dubrovniku s pravom da uz crkvu može sagraditi samostan. U posjed svetišta biskup fra Vicko 24. lipnja 1707. uvodi provincijala fra Ambroza Markovića iz Rata (Pelješca). Samostanska je zajednica ustanovljena 1708. (13. svibnja Definitorij je izabrao gvardijana). Gradnja samostana počela je odmah i trajala je četrdeset godina (sagrađeno je zapadno krilo – prizemlje je započeto u obliku klaustra).
Unutarnji uređaj crkve je iz vremena otkad su je preuzela Mala braća. Ima pet oltara: glavni i četiri pobočna (sv. Križa, sv. Ivana Krstitelja, sv. Antuna i sv. Franje). Glavni oltar je iz ružičastoga i bijelog mramora, a svi su, izuzev onoga sv. Antuna, od kararskog mramora. Izradio ih je splitski kipar oko 1870.; pobočne, osim onog sv. Antuna izradio je u samostanu rimski klesar Giacomo. Radovi su završeni 1887. Od pobočnih oltara dva su: sv. Ivana Krstitelja i sv. Franje s oltarnim palama, sv. Antuna sa svečevim kipom, sv. Križa s raspelom. Slika oltara sv. Ivana Krstitelja, rad fra Celestina Medovića iz mlađih dana, sv. Franje nepoznata slikara. Na trijumfalnom je luku prezbiterija uljana slika (prikazuje prijenos svete kuće iz Nazareta na Trsat, rad fra Ambroza Testena iz vremena njegova boravka ovdje).
Godine 1948. na crkvi je izmijenjen krov, uklonjena vlaga sa zidova, provedena elektrifikacija, bojadisana crkva, očišćeni oltari i oltarne slike, a 1980. temeljito je obnovljen zvonik. Preuređenje dijela stambenog prostora, potpuna izmjena krova i vraćanje groblja u prvobitno stanje, izvedeno je 1989.Redovnici su podučavali uz vjeronauk i druge školske predmete. U samostanu je dobio osnovnu i srednjoškolsku pouku fra Celestin (krsnim imenom Mato) Medović i tu je zapažen njegov dar za slikanje. Franjevci su pomagali župnicima u pastorizaciji (rednje po selima u nedjelje i blagdane). Samostan je zatvoren (kad je svjetovni svećenik kao kapelan preuzeo dio pastorizacije) od 1938. do 1944. kada je franjevcima predana uprava župe. Župa 8. listopada 1953. postaje redovničkom. Samostan ima riznicu umjetnina sa radovima slikara fra Ambroza Testena i fra Celestina Medovića. je registriran kao spomenik kulture. FSR: Osnovan je 1962.Važnija slavlja tijekom godine: Delorita (10.V. – ukoliko dan Delorite ne padne u nedjelju prenosi se vanjska proslava s procesijom na slijedeću nedjelju), sv. Antun (13.VI.), – kako prenosi Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri
14. rujna 2018. godine povjereno je na čuvanje svetište i samostan Gospe od Delorite Karmelu Božjeg Milosrđa.
Karmel Božjeg Milosrđa nastao je u Dubrovniku 13. svibnja 2016. godine.
Nadahnuće za novu zajednicu oblikovalo se još prije negoli je najavljen Jubilej Milosrđa, a kad je najavljen primili smo novu snagu za vjernost u odgovoru na Božji poziv.
Radosni smo što zajednica niče i kao plod Godine posvećenog života u kojoj nas je papa Franjo pozvao da hrabro otvaramo nove putove služenja Kraljevstvu Božjemu i na putovima svijeta pokazujemo inovativnu snagu Evanđelja (usp. poruku pape Franje za sv. Misu otvaranja Godine posvećenog života, 30. studenog 2014. u Rimu), ali i kao plod Jubileja 500. obljetnice rođenja sv. Terezije Avilske koju je Karmel proslavio 2015. godine.
Poticaj za pokretanje zajednice imali su s. Maja Pavla Bašić i br. Dražen Marija Vargašević. S. Maja Pavla ušla je u samostan Družbe sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova 2000. godine, a doživotne zavjete položila je 2008. Diplomirala je na Hrvatskim studijima (hrvatsku kulturu i sociologiju) i na Institutu za teološku kulturu. U svojoj redovničkoj zajednici imala je razne dužnosti među kojima osobito promicanje zvanja, odgoj redovničkih pripravnica te pastoral mladih i karmelskih laika. Br. Dražen Marija ušao je prvo u biskupijsku bogosloviju u Đakovu 1999., zatim u Red bosonogih karmelićana u Zagrebu 2004., doživotne zavjete položio je 2008., a za svećenika je zaređen 2009. godine. Specijalizirao je filozofiju i mistiku u Avili i Rimu te se bavio raznim dužnostima, osobitu u promicanju i odgoju redovničkoga podmlatka, u predavanju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i vođenju Sustavnog studija duhovnosti te u apostolatu mladih.
Upoznavši se s njihovim nadahnućem dubrovački biskup mons. Mate Uzinić prepoznao je njegovu vrijednost i aktualnost te je priznao novu zajednicu i njezin Statut na probno razdoblje od tri godine u obliku privatnog vjerničkog društva u vidu nastanka crkvene obitelji posvećenog života. Taj pravni okvir redoviti je početni korak na putu stasanja jedne nove zajednice u ustanovu posvećenog života, korak kojim u svijetu stupa veliki broj novih zajednica. Pokretači su za ovaj korak od svojih redovničkih poglavara dobili dopuštenje izbivanja iz matičnih zajednica.
Kao zajednica svoj prvi dom pronašli smo na otoku Koločepu ili po domaćemu Kalamoti, u mjestu Donje Čelo, pri župnoj crkvi Gospe Velike. Zahvaljujući gostoljubivosti biskupa Mate s. Maja Pavla i prva kandidatica Nina mogle su se smjestiti u njegov maleni ljetnikovac u župnom dvorištu i zahvaljujući otvorenosti župnika p. Jerka Šimića, za sad jedini brat Dražen mogao se smjestiti u župnoj kući, – kako prenosi Karmel Božjeg Milosrđa.
