Fra Karlo Lovrić: Međugorje

Bi godina velikoga straha
Moćnicima ponestaje daha.

Umro Tito, podanici plaču,
Jugu brane, svi na noge skaču.

Godin poslije, osamdeset prve
Počeli se narodi da trve
Ko i uvijek Udba vrlo budna,
Na vidiku vremena su čudna.

Treba branit baštinu i Tita,
Ušutkati ako netko pita,
Tko će sada na Partije čelo
Špijunirat i zabitno selo.

Nikad ne znaš gdje zakuhat može
Gdje se kriju te masonske lože.

Juga jamstvo sigurnog je kruva,
Nju Partija s Titom Brozom čuva.

Ni je umro, Tito navijek živi
Svatko njemu mora da se divi.

Partija ga kao Boga štuje
U Beograd milom se putuje,

Kući cvijeća, kako oni vele
Grob je njegov sada zlatno tele.

Na grobu se pjeva a i plače,
odanima tko će davat plaće.

Mrtvi Tito svima otkaz daje
Tko se buni i na Jugu laje.

Hercegovci nešto čudno mažu
Cijelom svijetu cirkus lukav slažu:
Izmisliše neku Gospu svoju
Koja mijenja boravak i boju.

Ko tobože djeca Gospu vide
Partijaši te se Gospe stide.

Počelo je osamdeset prve
otad ljudi Međugorju vrve.

Prvih dana tisuće su bile,
Stat im na put ne bi takve sile.

Što se stvarno dogodilo tada,
Što vidješe ta stvorenja mlada?

Jednu ženu s Djetetom u ruci,
Dvije cure ostavi u muci.

Žena bila na Podbrdu gore
Tako cure jednoglasno zbore.
To se zbilo na svetoga Ivu,

Al ne znaju, je li vide Divu.
Jer je bilo na smiraju dana,
O blgdanu svetoga Ivana.

Već šestero biše djece sutra
Jedva neki dočekaše jutra.

Hoće l doći, hoće l nešto reći
Djecu poče u grudima peći.

Došla opet, bilo vrime isto,
Na Podbrdu, izabrano misto.

Znakom ruke pozva djecu k sebi,
Čovjek okom ni trepnuo ne bi.

Djeca biše u njenoj blizini
Osjećajem nebu na visini.

Kraljicom se predstavila Mira
Svaka riječ joj djeci srce dira.

U nju gledat bilo bi im dosta,
S Njome biti, raj na zemlji posta.

Kakvu halju imala je samo,
To opisat nama nije dano.

Takvo nešto na voj zemlji nema
Međugorje bit će svjetska tema.

Rekla njima Poruku je tada
Mir i ljubav neka svijetom vlada.

I još k tome ponovi tri puta
Da bez Mira čovječanstvo luta.

Mjesec poslije bi na nebu zapis
od Križevca stizao je natpis
Mir velikim pisalo je slovim
Poput letka pram zvoniku plovi.

Obraćenje nije riječ puka,
Treba praštat, ali to je muka.

Bez molitve to ne može ići,
Draga djeco, dragi moji tići.

Na koljena i na svetu Misu
Spas je došo po mome Isusu.

Župnik Jozo odsutan je bio
ipak sumnje nije nikom krio.

Kakva Gospa, to je maslo Udbe,
Evo, opet, progona i sudbe.

Biskup Žanić druge riječi kuje
I ovako puku poručuje:
Ova djeca, priprosta, ne lažu,
Što to vide, to samo i kažu.

Je li ono od Boga il nije,
il se u tom što đavolsko krije.

Treba čekat, pokazat će vrime,
jesu l djeca uteg, nama brime.

Nakon toga Udba reagira
Neda djeci, a ni župi mira.

U općinam pronašla je ljude
Koji mogu Gospi da naude.

Na Podbrdu “našli” su parole,
“Ljudi ovdje Pavelića vole”.

“Na kamenu uklesana kama,
Gospa naša pokazat će vama”.

U prodiki vako Zovko veli,
Juga mora odavle da seli.

To fra Zovko sročio ovako:
Cijeli život služio sam pako.

Četrdeset ja proživh ljeta,
Ja sam tužan, to me sada smeta,
Zašto nisam učinio više,
Da nam život sad slobodom diše.

Udba ovo doživi ko atak,
Dolijat će međugorski Spartak.

Poslije Gospe drugog dana bilo,
Još se nije pravo razdanilo.

Župna kuća opkoljena biše
Milicija novu povijest riše.

Iz kreveta izvukli su Jozu,
Ne dadoše popiti mu lozu,
Strpali ga u maricu crnu,
A sobu mu ključima zavrnu.

Ćelovina njemu sobu nudi,
Tu nek čami dok Partija sudi.

Zrinko, sestre pred nišanom bili
I u sobi krunicu molili.

Brda bila pod kontrolom strogom,
milicija udarala nogom
svakog onog što ne bi na stražu
takvima se dosijei slažu.

Žene cvile, jadikuju, plaču,
bose skaču u obližnju draču.

I djeca su Udbi bila meta
Njih čuvaše Majka naša sveta.

Što sve samo proživješe oni,
kad telefon u kući zazvoni.

Sad će opet pitanja i laži,
hajde mali, sad istinu kaži.

Tko se od vas poigrao šale
To su bombe, ako niste znale.

Džudžinicu hvata isto muka
Što god kaže, nastradat će struka.

Treba bolest izmisliti djeci
U protivnom, proradit će metci.

Djeca zdrava i pametno zbore
Iako ih mučiše do zore.

I do danas oni su na meti
Uvijek neke jave se aveti:
Ali Gospa tridest i tri ljeta
Napada se, ta Ona je meta.

Ne smeta je, al je jako boli,
Zato Ona u porukam moli:
“Draga djeco, ne zaboravite
Ovu milost Božju da živite”.