SVETAC DANA – SV. ILIJA PROROK

Kao starozavjetni prorok Ilija ima vrlo važno mjesto u židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi o njemu. Živio je i djelovao u Sjevernom izraelskom kraljevstvu u 9. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ahazje. Prema Svetom pismu bio je “podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima”.

Danas, 20. srpnja, slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu: “I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo. Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11). Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Ilija u vihoru uziđe na nebo

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.” Elizej odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: “Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?” A Elizej odgovori: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!” Ilija odgovori: “Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.” I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: “Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!” I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: “Gdje je Jahve, Bog Ilijin?” I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe” (2 Kr 2,1-14). Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen “u vihoru”, “u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim”, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.” Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta. Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18). Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca.

Štovanje svetog Ilije

Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti. Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.” Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.” Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”. Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak “Naš poglavica”.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu Zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BLAŽENI HERMAN IZ REICHENAUA, POZNAT JE KAO AUTOR MOLITVE “ZDRAVO KRALJICE”

Imao je dva nadimka koja opisuju svu dramu i krajnost njegova života. Zbog uzetosti tijela zvali su ga Contractus – “Hromi”, a zbog genijalnosti njegova duha smatrali su ga Čudom svoga stoljeća.

Hermann iz Reichenaua, čovjek od svojih suvremenika nazivan “čudom našega vremena” bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rođen je 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.

U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva “Zdravo Kraljice” te himan “Spasitelja Majko slavna”, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. “S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac” (B. Senger).

Hermannu se pripisuje i šest-sedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničko-poučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd.

Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.

Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan “miraculum saeculi” – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga “marijanskim naučiteljem”.

O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov “Konačna sloboda”. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. BRUNO IZ SEGNIJA

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II.

Bruno je rođen g. 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje postade katedralni kanonik. G. 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli i Crkvom vladati.

God. 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je Papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku veoma poštovanoga sveca.

Vrativši se iz Francuske u Segni, bio je od svjetovnog kneza toga grada po imenu Ainulfa progonjen i bačen u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko g. 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. G. 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao oko obnove klera.

Unatoč borbama i poteškoćama Bruno nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Razvoj događaja dao je Bruni za pravo jer je Sabor u Lateranu 1112. poništio povlasticu što ju je Papa onim ugovorom dao caru. Te iste godine i Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu 18. srpnja 1123. godine.

Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, uvrstio je 5. rujna 1183. Brunu u katalog svetaca. Papa Honorije III. posvetio mu je g. 1223. oltar u katedrali u Segniju.

Hagiografi se slažu da je sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma. Na tome području nitko mu se u Italiji od VI. do XII. stoljeća ne može staviti uz bok. Veoma su vrijedni i njegovi govori što ih je upravljao svojoj zajednici.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BLAŽENE KARMELIĆANKE IZ COMPIÈGNEA

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje

Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.

Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.

Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègnea svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.

To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice “da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin”. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègnea 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu “naroda”, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga “fanatizma”, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište Barriere-du-Throne. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam “Miserere” te himan “Zdravo Kraljice” i “Tebe Boga hvalimo”. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan “O dođi Stvorče Duše Svet”! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: “Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.”

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègnea. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègnea, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.

Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: “Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti” (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.

Izvor: Bitno.net

Gospa Karmelska – ona koja štiti vjernike koji nose njezin škapular

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242. do 1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama Blažena Djevica Marija. Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. “subotnja povlastica”, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je “dana divota Karmela” (Iz 35,2), da “vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega”. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena “Karmel”. To ime znači “plodna vrtna zemlja”. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji “gladuju i žeđaju za pravednošću”. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Molitva: Pomogao nas molimo, Gospodine, časni zagovor slavne Djevice Marije, da, zaštićeni njezinim okriljem, prispijemo brdu – Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vijekova. Amen!

Izvor: bitno.net