SVETAC DANA – SV. ROMAN

Svetom Romanu pripisuje se dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.

Sveti Roman ubraja se među one ljude koji su monaštvo u Francuskoj učinili velikim, nakon što ga je u zemlju uveo sv. Martin iz Toursa god. 371. Uslijedio je zatim procvat nebrojenih opatija, među kojima i one u mjestu Ainay nedaleko Lyona, u koju je sveti Roman jednog dana zatražio prijem. No, ondje nije ostao dugo. Nezadovoljan odveć krutim pravilom, napustio je opatiju, te se s Biblijom u ruci i oruđem za rad preko ramena, povukao u šume jurskoga gorja u potrazi za samoćom i duhovnim usavršavanjem.

Sveti Roman, gorštak s gorja Jura, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama gorja Jura načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od Onoga koji je preko proroka Hošee rekao: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni narod izraelski, ali se dade lijepo u jednom punijem značaju primijeniti na dušu, koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti, taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.

Sveti Roman se odazvao tom neodoljivom pozivu, te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Nakon nekog vremena ondje mu se pridružio brat Lupicino i još neki mladi, kojih je broj neprestano rastao. Budući da je ovaj samostan postao premalen kako bi primio sve zainteresirane, otvorili su samostane i u Leuconneu te Romain-Moutieru. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaconu zaredio za svećenika. Od samostana koji su nastali, osnovan je čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.

U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera.

Pripovijeda se kako je jednoga dana Lupicino, ustvrdivši kako je život zajednice postao odveć mlak, svima naložio postiti o kruhu i vodi. Neki to nisu podnijeli te su pobjegli, ali se Roman zaputio za njima moleći ih neka ostanu.

Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.

Za vrijeme jednog hodočašća sklonili su se njih dvojica u jednu kolibu u kojoj su inače obitavala dvojica gubavaca, koji su izašli prositi milostinju. Kada su se vratili, dvojica svetih monaha nisu nimalo oklijevala zagrliti ih i ostati u njihovu društvu čitavu noć. Sutradan su dvojica oboljelih ustala potpuno zdrava, te su se uputili svima objaviti tu novost. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljenja bolesnika.

Sv. Romana stari životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu.

Umro je oko 463. godine, prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao dati zadnji pozdrav svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.

Ime Roman je latinskog porijekla i znači: stanovnik Rima, Rimljanin.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. GABRIJEL OD ŽALOSNE GOSPE

Sv. Gabriela od Žalosne Gospe nazivaju Alojzijem XIX. stoljeća. Njegov je životni vijek trajao baš koliko i Alojzijev, a obojicu ih je resila potpuna vjernost redovničkim pravilima…

Uz to, resilo ih je potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj. Gabriel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu.

Francesco Possenti, tako se zvao Gabriel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji.

Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od 1841. do 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio.

Osnovnu školu polazio je kod redovnika Školske braće, koji su nastavili s dobrim odgojem kojeg je već imao. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka preminula 1842., kad su mu bile tek četiri godine. U jesen 1850. započeo je srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista Sv. Pavla od Križa. U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste. Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista. Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabriel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci.

Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove.

Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrielovo proglašenje blaženim. To nastojanje okrunjeno je uspjehom, pa je 31. svibnja 1908. papa Pio X. Gabriela proglasio blaženim. Na beatifikaciji su bili nazočni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je papa Benedikt XV. Gabriela proglasio svecem 13. svibnja 1920.

Nastojanjem mons. Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala, državnog tajnika Ivana XXIII., Sv. Gabriel bio je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji.

Papa Ivan XXIII. proglasio ga je zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo 1959. Njegov grob, u Isola de Gran Sasso, kako prenosi Bitno.net, postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti više od 600 000 hodočasnika.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. PORFIRIJE IZ GAZE

Gaza je tada brojila mali broj kršćana. Novi je biskup u vrijeme velike suše izmolio obilnu kišu pa je to čudesno uslišanje djelovalo na ljude te se preko 100 pogana obratilo na kršćanstvo

Životopis ovoga svetog biskupa Gaze u Palestini dugujemo njegovu učeniku i kasnije đakonu Marku, koji je po zvanju bio krasopisac. Iako u tom životopisu ima uljepšanih mjesta, drži se ipak da je bar 90 posto povijesna istina. Uzevši u obzir vremensku udaljenost to je odlično. Sveti Porfirije se rodio u veoma bogatoj obitelji u Solunu godine 347. Oko godine 378. ostavio je svijet te se povukao u Egipat u pustinju i ondje provodio monaški život.

Ostaje u pustinji pet godina, a zatim je pošao u Palestinu gdje je živio daljnjih pet godina u jednoj spilji kraj rijeke Jordana. Kako je provodio odviše strog život, naškodio si je zdravlju. Zato je pošao u Jeruzalem da bi ondje obišao svakom kršćaninu najsvetija i najdraža mjesta. Dok se uspinjao na Kalvariju, ukaže mu se na Križu Raspeti Krist i Porfirije osjeti olakšanje i spozna da su mu rane zacijelile. Tu je upoznao Marka, svog kasnijeg životopisca i suradnika. Poslao ga je u Solun da riješi pitanja njegove baštine, jer je Porfirije imao još mlađe braće. Marko je taj posao sretno obavio, a kad se vratio, našao je svoga prijatelja potpuno zdrava. Porfirijevo čudesno ozdravljenje postalo je utjeha za brojne bolesnike s ranama na nogama.

Evo kako opisuje Porfirijev ćudoredni profil njegov životopisac: “Bio je čovjek bez mane, blag, pobožan, više od drugih posjedovao je dar tumačenja Svetog pisma, rješavanja poteškoća koje se u njemu nalaze te zatvaranja usta krivovjercima i nevjernicima. Ljubio je siromahe, lako bi se raznježio i to brzo čak do suza. Porfirije je dijelio svoja dobra ne samo u Jeruzalemu već i u okolnim selima, a znatan je dio dao i samostanima u Egiptu koji su bili jako siromašni.”

Zbog svoje prevelike darežljivosti sam je osiromašio pa je neko vrijeme obavljao zanat postolara. Jeruzalemski biskup Ivan čuo je mnogo o svetom Porfiriju, o njegovim vrlinama, pa ga je upoznao i kasnije zaredio za svećenika te mu povjerio čuvanje najsvetije kršćanske relikvije, dijelove križa na kojem je Spasitelj dovršio djelo otkupljenja. Postavši svećenik, Porfirije nije ništa promijenio u svom strogom načinu života i u svojim neprestanim postovima. Godine 395., nakon smrti biskupa u Gazi, metropolit Cezareje u Palestini posvetio je Porfirija za biskupa obudovjele biskupije.

Gaza je tada brojila mali broj kršćana. Novi je biskup u vrijeme velike suše izmolio obilnu kišu pa je to čudesno uslišanje djelovalo na ljude te se preko 100 pogana obratilo na kršćanstvo. Međutim, sljedbenici stare poganske religije nisu mirovali, već su rovarili protiv novog, revnog biskupa, i on se morao skrivati. Poslao je u Carigrad svoga suradnika Marka gdje je taj, uz potporu sv. Ivana Zlatoustoga i carskoga sobara Eutropija, od cara dobio službeno pismo po kojem su se u Gazi morali pozatvarati svi poganski hramovi. Ta se careva odredba zbog korupcije carskog službenika nije u potpunosti izvršila. Porfirijev rad Bog je pomogao novim čudesnim djelima.

Tako se spominje da je pritekao u pomoć ženi koja se mučila u preteškom porodu. Svečeva čudotvorna djelatnost izazvala je nova obraćenja, ali i tvrd postupak prema novoobraćenicima od neprijatelja kršćanskog imena. Tada je sveti Porfirije odlučio u društvu cezarejskog metropolite sam poći u Carigrad. Dva su prelata za svoju stvar pridobila caricu Eudoksiju, koja je baš tada rodila sina Teodozija II. Ona im je isposlovala novi carski dekret koji je uzeo u zaštitu kršćane. Porfirije je živio još mnogo godina u kojima je učinio mnogo dobra, a i pravih čudesa. Razboljevši se dao je svojima još posljednje upute, a zatim je Bogu preporučio sve ovce svoga stada. Blago je umro u Gospodinovu miru 26. veljače 420., nakon 20 godina biskupovanja.

Izvor: Sveci.net