SVETAC DANA – SV. ROZALIJA

Djevica, pustinjakinja, veoma popularna i štovana na Siciliji. Zaštitnica je Palerma.

Pisati o Svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju Sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je Sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.

Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«

Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. GRGUR VELIKI

Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.

Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena.

On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki, ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.

On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu, tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji, Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko 540.g., u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo ― što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda ― da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode sto su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode, ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje, pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje šest benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575., povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II., uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara-nuncija, poslao 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585., živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža, isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespodenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Tko bi se s njime htio podrobno upoznati, morao bi pročitati njegova 854 pisma, koja jesno i nedvojbeno svjedoče o njegovoj mnogostrukoj i svestranoj djelatnosti.

Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan 3. rujna 590.g. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija, kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Svete Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, ohrabri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur se pobrinuo da se za gladni narod dopremi pšenica iz Sicilije i pritjecao mu je u pomoć na sve moguće načine. Nakon biskupskog posvećenja nastavio je redovitom i sustavnom službom propovijedanja, koju smatra jednom od glavnih biskupskih dužnosti i kojoj će posvetiti čitavu treću knjigu svoga monumentalnog djela Liber regulae pastoralis ― način na koji se vrši pastva. Sačuvan nam je velik broj Grgurovih homilija koje su nadahnute, u prvom redu knjigama Svetoga pisma, a zatim spisima sv. Augustina, koga je veoma cijenio i štovao.

I sva je Grgurova teologija živo povezana s bogatim duhovnim svijetom ranoga i otačkoga kršćanstva. Povijesničari kažu da je on Augustinova djela prenio u srednji vijek. Grgur je bio dijete svoga vremena, jer se u njegovim spisima osjeća ljubav prema onome što je čudesno; on vrlo rado govori o anđelima, o đavlu, o nebu, o paklu, o čudesima, u čemu se razlikuje od visoke duhovnosti grčke i latinske patristike. No taj je način bio bliži običnome puku.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu Mise, koje još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac, takozvanoga gregorijanskoga korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. No, osnovao je i rimsku školu pjevača. Pius Parsch, oduševljen Grgurovim liturgijskim radom, smatra da je na području liturgije baš on najveći od svih papa. Njegovih četrdesetak homolija na Evanđelje sačinjavale su dobrim dijelom čitanja u starome Breviru. Parsch kaže čak, da nijedan svećenik ne bi smio slaviti svetu misu, ako ne bi išao Grgurovim stopama. On je na svu našu rimsku liturgiju najviše utjecao, on nas uči da je što dublje proničemo, no prema njoj i svoj cjelokupan život oblikujemo.

Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604.g. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se jos povećao. Nepoznati ga pjesnik naziva “Božjim konzulom”. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Slično misli o njemu i sv. Ildefons Toledski kad kaže da je Grgur “svetošću pobijedio Antuna, rječitošću Ciprijana, a mudrošću Augustina”. S tim se sudom, osobito što se tiče Augustina, većina povjesničara i patrologa ne slaže. Unatoč tome, sva predaja Grgura stavlja u veliku četvorku zapadnih svetih Otaca: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki.

Zavrsavajuci ovaj sažeti i zbog toga nužno nedostatan prikaz o sv. Grguru, navest ćemo što o njemu reče 3. rujna 1978. pokojni papa Ivan Pavao II., koji je baš toga dana službeno preuzeo svoju pastirsku papinsku službu. Obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:

“Tamo sam u Veneciji čuo govoriti: ‘Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i sv. Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo sedam, a kao ucitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja opcćj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svome prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ‘Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ‘Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo; u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem djelu ima ove lijepe riječi: ‘Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda; da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’

To kažem i ja; pa ipak nisu samo papi potrebne naše molitve, nego i čitavom svijetu. Jedan je španjolski pisac zapisao: ‘U svijetu je zlo jer ima više bitaka nego molitava.’ Nastojmo da bude više molitava, a manje bitaka!”

Na kraju, čestitamo imendan svima koji nose drevno ime Grgur. Donosimo i nekoliko zanimljivosti uz ovo ime, čiji je korijen grčkog porijekla. Susreće se glagol gregoreo, što znači: budan sam, živim, kao i pridjev gregoros ― budan, oprezan, pozoran.

Prisutne su brojne izvednice iz imena Grgur, kao sto su; Grga, Gregor, Grgica, Gregorija, Gordana.

Pa svima vama sretan imendan od srca!

HIMAN

O slavni papa Grgure,
Blagovjesniče Engleske,
Sad anđelima pridružen
priteci nama u pomoć!

Ti prezre svijeta bogatstvo
I svu mu slavu varavu.
Zbog Isusa siromašnog
Siromah i ti postade.

On, višnji Prvosvećenik,
Na čelo Crkvi stavi te.
Ko Petrov pravi nasljednik
I Petrov primjer slijediš ti.

Otajstva pisma svetoga
Ti čudesno razjašnjavaš.
I u svu svoju istinu
Sam Isus te upućuje.

Upravitelju odlični,
Ti svjetlo Božje Crkve si,
Daj pomaži nam sveudilj,
Prosvjetljuj svojim naukom.

Sva slava Ocu vječnomu
I preslavnomu Sinu mu
Nek bude s Duhom Presvetim
Sad i uvijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. EGIDIJE

Zaštitnik je dojilja, streličara i trgovaca konjima te zagovornik u duševnim tjeskobama

Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi u Francuskoj živio kao pustinjak, usred šume. Za uzglavlje je odabrao kamen, za ležaj golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. Sretan je slavio Boga. Za vrijeme šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je svetoga pustinjaka, pa su ga se njegove riječi dojmile. Kako Egidije nije htio doći živjeti u dvoru, kralj Flavije je oko 680. dao sagraditi samostan u šumi nazvan Saint-Gilles gdje je pustinjak mogao zainteresirane poučavati monaškom životu prema pravilu svetog Benedikta. Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, te u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan Saint Gilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljenih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostelu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij prvi rujna. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, Bourg-le-Reineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupusom. U divnoj katedrali u Chartresu, remek-djelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: “Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.” Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.

Izvor: Bitno.net