SVETAC DANA – SV. LEONARD IZ LIMOGESA

Omiljeni srednjoeuropski svetac, koji je umjesto časti i biskupskog dostojanstva radije odabrao povučeni život u molitvi i pokori.

Danas slavimo omiljenog srednjoeuropskog sveca, pustinjaka i opata Leonarda iz Noblaca ili Limogesa. Rođen je kao sin plemićke obitelji u Galiji, za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. Njegovi roditelji bili su prisni prijatelji franačkoga kralja Klodviga, koji je malom Leonardu bio krsni kum. I Klodviga i Leonarda na kršćanstvo je 496. obratio sveti Remigije, biskup Reimsa. Kralj je Leonardu ponudio časti, među njima i biskupsko dostojanstvo, ali njemu nije bilo do slave, moći i ugleda. Zatražio je od kralja tek povlasticu oslobađanja zarobljenika i obilno ju koristio. Želio je živjeti prema Evanđelju i povukao se u šumsku samoću nedaleko Limogesa (pokrajina Limousin), gdje je okupio veliki broj sljedbenika. Njegovi pustinjački dani bili su ispunjeni molitvom i pokorom. Živio je od šumskih trava, plodova i izvorske vode, a mnoge putnike namjernike obratio je na kršćanstvo.

Jednog dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica Klotilda koju su baš tada nenadano spopali porođajni bolovi. Leonardova molitva i briga osigurali su kraljici sretan porod. Kralj je kao zahvalu dao Leonardu zemljište kraj izvora i sredstva da tamo sagradi opatiju Noblac i crkvu u čast Majke Božje. Pokraj te opatije razvilo se kasnije i naselje Saint-Léonard-de-Noblat (departman Haute-Vienne, zapadno-središnja Francuska). Preminuo je oko 559, a pripisana su mu brojna čudesa, među njima i oslobađanje iz sužanjstva slavnog križara Boemunda od Antiohije (1103).

Prema legendi, zatvorenicima koji bi ga zazivali, pucali su okovi i lanci kojima su bili vezani. Zazivaju ga protiv provala i pljački te kod stočnih bolesti, a zaštitnik je bačvara, kovača, zatvorenika, ratnih zarobljenika, rudara, kotlara, trgovaca mješovitom robom, povrćara, bravara, trudnica, rodilja, konja, mnogih naselja, a posvećeno mu je više od 600 župa, crkava i kapela diljem Europe i hrvatskih krajeva (Gradec Pokupski kod Pisarovine, Laduč kod Brdovca, Cernik, Vrhi Pregradski, Goričan u Međimurju, Pravutina kraj Žakanja, Donje Prilišće kod Netretića, Hrib kod Čabra, Vižintini Vrhi kod Oprtlja, Bajčići na Krku, Dragove na Dugom otoku). Glasovita je i prekrasna barokna župna crkva svetog Leonarda u Kotarima kod Samobora, omiljeno proštenište.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SVETI ELIZABETA I ZAHARIJA

Sveta Elizabeta i sveti Zaharija roditelji su svetog Ivana Krstitelja. Prema riječima svetog Luke “oboje bijahu pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim”

Zahvaljujući njima, po Lukinom evanđelju, dobili smo na dar i dva predivna hvalospjeva “Magnificat” i “Benedictus”. Elizabeta je potjecala iz svećeničkog plemena patrijarha Arona, a njezin suprug Zaharija bio je veliki svećenik. Živjeli su u vlastitoj kući u Ain Karimu, selu nedaleko Jeruzalema. Zašli su u već poodmakle godine, ali nisu imali djece. O događajima koji su slijedili majstorski izvještava sveti Luka u svojem evanđelju. Zahariji su u Hramu kao prvom čovjeku u evanđelju, ukazao anđeo Gabriel i najavio mu rođenje sina. Zaharija nije u to povjerovao pa je zanijemio sve do dana kada se zbio radosni događaj. Kad se navršilo šest mjeseci od Ivanova začeća, anđeo Gabriel je u Nazaretu najavio Djevici Mariji začeće Sina Božjega.

Prema predaji, Elizabetina majka Sobe i Marijina majka Ana, bile su sestre. Kad je Marija doznala da je njezina rodica Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće, odmah se zaputila u Zaharijinu i Elizabetinu kuću, “u gorski kraj, u Judin grad”. Čim je Elizabeta ugledala Mariji i čula njezin pozdrav, zaigralo je dijete u njezinoj utrobi i ona se napunila Duhom Svetim. Kliknula je glasno: “Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen je plod utrobe tvoje! Odakle meni ovo da majka Gospodina mojega dolazi k meni! Jer, čim glas pozdrava tvojega odjeknu u mojim ušima, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što je rečeno od strane Gospodina!”

Kad je Elizabeta rodila sina, Zaharija je prema Gabrijelovom zahtjevu zatražio da se dječak nazove Ivan, progovorio je i hvalio Boga. Unatoč prvoj nevjerici, poslušao je i usvojio Božju poruku. Njegova duga šutnja pretvorila se u veliki proročki hvalospjev “Benedictus”, “Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov”.

O Elizabeti i Zahariji nakon Ivanova rođenja Sveto pismo više ne govori. Za vrijeme općeg pokolja nevine djece u betlehemskom kraju i okolici, Elizabeta se prema predaji s malim Ivanom sklonila u jednu spilju. Za vrijeme opasnosti, anđeo je dokotrljao kamen na ulaz, a kad je opasnost prošla, kamen je uklonjen. Zaharija je prema predaji ubijen u Hramu, jer nije htio Herodu odati boravište svoga sina, pa ga uvrštavaju među mučenike.

Sveti Ivan Krstitelj rano je ostao bez roditelja. Pretpostavlja se da je brigu o Elizabetinom i Zaharijinom sinu vodila rođakinja, Blažena Djevica Marija, a kad je odrastao, povukao se u pustinju sve do dana svoga javnog očitovanja pred Izraelom.

Sveta Elizabeta je zaštitnica trudnica i rodilja.

Hvalospjev Zaharijin

Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov,
što pohodi i otkupi narod svoj;
podiže nam snagu spasenja
u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta
svetih proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših –
i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim,
i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu,
ocu našemu:
da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja,
služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim
u sve dane svoje.

A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom
da mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado Sunce s visine,
da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KARLO BOROMEJSKI

Biskup Karlo Boromejski postao je posebno omiljen kod vjernika („San Carlone“) zbog svojeg nesebičnog zalaganja i brige za bolesnike u vrijeme velike kužne pošasti u Milanu 1576.

U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.

Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Sveti Karlo Boromejski, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju.

Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.

Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, veoma je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.

Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje.

Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj.

Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi!

Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. Unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne.

U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar.

Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist.

Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima.

Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno.

Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.

Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha.

Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor.

Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo:

»Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti.

Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost? Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.

Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.

Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«

Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).

Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama. Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Premda je kao crkveni poglavar bio zaokupljen brojnim redovitim dužnostima i problemima, postupno se sve više posvećuje karitativnom radu diljem svoje biskupije. Zbog pomaganja u otvaranju hospicija i bolnica te javnog poticanja na humanitarnu pomoć, uskoro postaje obljubljen u puku. Posebno je ostao zapamćem tijekom gladi 1570. kad je dnevno znao podijeliti više od  tri tisuće obroka ‘maneštre’ – variva. U strašnoj epidemiji kuge koja je 1576. zavladala u gradu i pokosila 18.000 života, što je činilo 10% stanovnika, nadbiskup Karlo  središnja je ličnost – kao organizator i dobrotvor. Pritom je razdijelio svoje preostalo imanje, a siromasima je dao čak i svoju kardinalsku odjeću. Uz to je uspješno njegova i izliječio mnoge bolesnike. Vrijedna su njegova pisana svjedočanstva o epidemiji u Milanu, koja su kasnije obljavljena u knjizi ‘De pestilentia.! Na jednom od svojih pastorlanih obilazaka 1584., na putu u Luzern, Karlo naglo oboli od neke akutne bolesti s visokom temperaturom i nakon nekoliko dana premine. Svetim je proglašen 1610. Proglašen je zaštitnikom od zaraznih bolesti. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

Molitva: Gospodine, čuvaj u svome narodu onaj duh kojim si ispunio svetog biskupa Karla: da se tvoja Crkva trajno obnavlja i sve sličnija Kristu svijetu otkriva njegovo lice. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. HUBERT

Kad mu se Krist objavio u svjetlećem križu koji mu je pokazao jelen, Hubert je u tom znaku prepoznao poziv da svoj život posveti Bogu

Rođen je u plemićkoj obitelji 655./658. u Toulouseu u Francuskoj. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pipina Hertalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne 682. s kojom je dobio sina Floriberta koji će kasnije postati biskup. Ostao je vrlo mlad udovac, ili bolje reći kod prvog poroda njihova sina. Hubert se ožalošćen smrću drage žene, povlačio sve češće u šumu i tražio utjehu u lovu.

Tako je prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

U međuvremenu, lokalni plemići ubili su biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novog biskupa, a ovaj se isticao molitvom i dobrim djelima.

U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liege u Belgiji, koji je tada bio maleno selo. Sagrađena je bazilika, koja će ubrzo postati katedrala. Liege je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liegea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada.U svojoj biskupiji proširio je kršćanstvo, a svojim velikim propovijedima i širenjem Isusova Evanđelja, posebno na području Ardena, zbog kojeg je i nazvan Apostol Ardena.

Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727., za vrijeme molitve Oče naš. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liegeu, a 3. studenoga 743. su prenijeli tijelo u benediktinsku opatiju Ardenima. Zato se i njegov spomendan časti toga dana. Mjesto je pak nazvano njegovim imenom Sveti Hubert i poznato je kao hodočasničko mjesto svetog Huberta.

Zaštitnik je lovaca, grada Liegea, lovačkih pasa, šumara, mesara, a zazivaju ga i kao zaštitnika od bjesnoće pasa i uboda zmije.

Po njemu je prozvana jedna pasmina pasa – pas sv. Huberta.

Izvor: Bitno.net