Blagdan Svih svetih franjevačkog reda

Blagdan Svih svetih franjevačkog reda je dan kada se posebice sjećamo svih sljedbenika sv. Franje koji su postali svetima ili blaženima.

Na današnji dan papa Honorije III. 1223. potvrdio je pravila koja je sv. Franjo propisao svojoj subraći. I upravo su po tim pravilima obični ljudi, sinovi i kćeri s različitih strana svijeta, došli do časti i slave oltara.

Značajno je istaknuti kako je u Crkvi Hrvata prvi kanonizirani svetac Nikola Tavelić, franjevac.

Franjevci (lat. Ordo Fratrum Minorum, akronim OFM, hrvatski naziv Red Manje braće) su katolički red, a u širem smislu označavaju tri reda, kojima je začetnik Franjo Asiški, kao i kongregacije koje se naslanjaju na Franjino redovničko pravilo.

Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu “opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista”, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada.

Potreba da se organizira sređen život zajednice dovela je do razmimoilaženja u shvaćanju obveze zavjeta siromaštva u XIII. st.

U XIV. i XV. st. započinje opservantski pokret (lat. observare: obdržavati) za strože obdržavanje pravila, osobito u pogledu siromaštva, koji je doveo do podjele reda 1517. na opservante (danas jednostavno franjevci; nose smeđi habit s kukuljicom i bijeli pojas sa tri čvora na kojem visi krunica) i konventualce ili minorite.

U reformnim strujanjima XVI. st., kao stroža grana, odijelili su se od opservanata 1528. kapucini. Različite skupine opservanata (reformati, diskalceati ili bosonogi franjevci, recolecti i dr.) ponovno je ujedinio papa Leon XIII. 1897. pod nazivom Mala braća; red je u današnjem obliku reorganizirao Pio X.

Red Manje braće posebno je djelatan u dušobrižništvu, školama, znanosti i misijama. Na čelu mu je general. Red je podijeljen na provincije, kojima upravlja provincijal.

Danas su franjevci rašireni po cijelom svijetu, ima ih oko 18 000 u 113 provincija s oko 2750 samostana i kuća.

Drugi red je ženski, a zovu se klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae).

Treći red (lat. tertiarii: trećoredci) osnovan je za svjetovnjake 1221. U njega mogu stupiti muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, koji žive građanskim životom i zanimanjem, ali obdržavaju pravilo Sv. Franje.

Pri kraju liturgijske godine, kad je kršćanin posebno okrenut prema budućnosti, eshatonu, paruziji, ovaj blagdan budi ponos i nadu, jer stavlja naglasak na sve one koji su za života živjeli sveto jer to je poziv upućen svim kršćanima.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JAKOV MARKIJSKI

Domenico (kasnije uzeo ime Jakov) je rođen u iznimno siromašnoj obitelji u Montebrandoneu (u Marche of Ancona), u središnjoj Italiji uz Jadransko more. Nažalost, njegov okrutni otac ga je zlostavljao i Jakov je kao dječak napustio dom. Dao se pod brigu stricu svećeniku. Zahvaljujući velikodušnosti svog ujaka, Domenico se školovao u obližnjim gradovima Ascoli i Offida.

Na Sveučilištu u Perugi stekao je stupanj doktora kanonskog i građanskog prava. Karijeru je započeo u Firenci kao učitelj u plemićkoj obitelji i kao sudac. Jednom prilikom, putujući u Asiz zbog posla, otišao je moliti u crkvu Porcijunkule, Svete Marije Anđeoske. Nadahnut braćom kojoj je ondje svjedočio i primjerom svetog Franje, Domenico je odlučio ući u franjevački red. Godine 1416., u dobi od 23 godine, postao je novak, uzevši redovničko ime Jakov.

Studirajući kod svetog Bernardina iz Siene (1380.-1444.), James je bio nadaleko poznat po svom govorništvu, održavajući snažne i učinkovite propovijedi i obraćajući tisuće duša. Zaređen u dobi od dvadeset sedam godina, Jakov je poslan u misije sa svetim Ivanom Kapistranom (1603.-1663.), putujući po Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku.

Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni, gdje je već uvelike raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije.

Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju.

Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899., kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe čiji je patron Gospa Snježna.

Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od ovog pobožnog franjevca i prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice i vrelo Sv. Jakova godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.

Uočivši njegovu pravovjernost, papa Sveti Martin V. imenovao ga je inkvizitorom da iskorijeni heretičke sekte koje su jačale u cijeloj Italiji. Nastavio je putovati, propovijedati, djelovati protiv krivovjerja i pokušavati pomiriti različite grane franjevačkog reda. Sudjelovao je na Firentinskom saboru 1438. marljivo radeći na pomirenju istočne i latinske crkve, s malo uspjeha.

Izabran za biskupa Milana, Jakov je ponizno odbio tu poziciju, radije nastavio svoj putujući način života, putujući, propovijedajući i potvrđujući istinitost crkvenog nauka. Sveti Jakov propovijedao je svaki dan tijekom 40 godina, počevši na dan njegova ređenja i završavajući na datum njegove smrti. Propovijedao je poruku pokore koju je i provodio u djelo. Jakov je spavao samo tri sata svake večeri i postio je devet mjeseci u godini. Tanko odjeven, uvijek u istoj otrcanoj smeđoj halji, ispod habita uvijek je nosio ili grubu kosulju ili željeznu oklopu s kratkim oštrim šiljcima. I osjetljiv na bolesti, sveti Jakov je jeo malo, dajući sve što je imao potrebitima. Kako je rastao i njegovo zdravlje počelo vidno slabiti, papa Martin V. naredio mu je da redovito jede, kao javnu uslugu, kako bi mogao nastaviti svoju službu. Dobrotvorni, sveti Jakov pokrenuo je nekolikomontes pietatis , (doslovno, “planine novca”) koji su davali zajmove s niskim kamatama svima kojima su bili potrebni.

Jakov je svoje zavjete shvatio ozbiljno. Zbog obećanja o siromaštvu, putovao je pješice kamo god je išao. Ručno je vukao mala kola u kojima je bilo sve što ima – Biblija, molitvenik, neka teološka djela, liturgijsko ruho i posuđe. Osobno je ručno kopirao većinu od nekoliko knjiga koje je posjedovao i nosio je samo svoju pohabanu haljinu. Također je vrlo ozbiljno shvatio praksu poslušnosti. Naime, jednom je prilikom od nadređenog dobio naredbu da ode u inozemstvo dok je prinosio šalicu ustima da pije. Odmah ga je spustio i otišao ne pijući, jer se bojao da će i najmanjim odgađanjem izgubiti zaslugu poslušnosti.

Pod papom Kalistom III., 1455., imenovan je sucem u spornim pitanjima između konventualaca i opservanata. Njegova je odluka objavljena 2. veljače 1456. u papinskoj buli, koja se nije svidjela nijednoj strani.

Godine 1462. Jakov je postao predmetom inkvizicije. U propovijedi je propovijedao svoje teološko mišljenje o Krvi Kristovoj, ustvrdivši da krv prolivena tijekom Kristove muke nije bila hipostatski sjedinjena s Kristovim božanstvom tijekom tri dana njegova ukopa. Slučaj je bio kontroverzan i Jakov je pozvan da se pojavi pred dominikanskim inkvizitorom, što je on odbio. Na kraju se Jakov obratio Svetoj Stolici, nakon čega je i dominikanskim inkvizitorima i franjevcima nametnuta šutnja. Nikakva odluka nikada nije donesena.

Sveti Jakov je posljednje tri godine svog života proveo u Napulju i ondje je umro 28. studenoga 1476. Njegovom sprovodu prisustvovali su papa, napuljski kralj, kraljevski dvor, mnogi kler i bezbrojni laici. Jamesovo tijelo ostalo je u franjevačkoj crkvi Santa Maria la Nova u Napulju više od pet stoljeća sve do 2001. kada je konačno prebačeno u njegovo rodno mjesto Monteprandone. Ondje njegovo neraspadnuto tijelo ostaje izloženo vjernicima na štovanje.

Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 12. kolovoza 1624., a svetog Jakova iz Marke je kanonizirao 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII.

Općenito ga se predstavlja kao franjevca koji drži kalež i veo. Njegov amblem je kalež iz kojeg bježi zmija – aluzija na pokušaje pojedinih heretika da ga otruju. Brojna su čudesa zabilježena po njegovu zagovoru, kako dok je živio tako i nakon njegove smrti.

Jedan je od zaštitnika grada Napulja, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele u Italiji te diljem svijeta i hrvatskih krajeva (župa Grebnice u Bosanskoj Posavini, svetište Vrelo svetog Jakova u Deževicama kod Kreševa).

Blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice

O, Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se Tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve one koji su Tebi preporučeni!

Sveta Katarina Labouré (Fain-lès-Moutiers, Francuska, 2. svibnja 1806. – 31. prosinca 1876.) redovnica je Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog, imala je nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije, a njezinim zalaganjem nastala je i proširila se čudotvorna medaljica. U 10. godini umrla joj je majka. U Blaženoj Djevici Mariji vidjela je novu Majku. Živjela je kod tetke i brinula se o kućanstvu. Osjetila je redovnički poziv, ali se otac protivio. Poslao ju je u Pariz k bratu, a onda nekoj rođakinji, da ju odvrati od nauma.

Usprkos tomu, Katarina ulazi 22. siječnja 1830. u samostan Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga. Odlikovala se poniznošću, razboritošću i vjernošću redovničkim zavjetima, a izgarala je duhom požrtvovnosti. Pomagala je bolesnicima u pariškoj ubožnici Enghien. Umrla je 31. prosinca 1876. u 71. godini. Pokopana je u kripti u Reuillyju. Njezini posmrtni ostatci preneseni su u crkvu, u Rue du Bac, u Parizu 1933. Prilikom otvaranja lijesa, tijelo joj je nađeno očuvano. I danas je neraspadnuto. Papa Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 28. svibnja 1933., a papa Pio XII. svetom 27. srpnja 1947.

Ukazanja i nastanak čudotvorne medaljice

Sveta Katarina imala je nekoliko viđenja Blažene Djevice Marije. Prvi put je bilo u noći između 18. i 19. srpnja 1830. u samostanu, u Parizu. To je povjerila ispovjedniku, ali nije joj vjerovao. Ponovno je imala ukazanje 27. studenog iste godine.

Blažena Djevica Marija poručila joj je: ‘Daj napraviti medalju s prizorom koji vidiš; sve osobe koje ju budu nosile, primit će velike milosti. Obilne će milosti biti za osobe koje ju budu nosile s pouzdanjem.’

Ispovjednik joj i dalje nije vjerovao. Gospa joj se ukazala treći put u prosincu 1830. i rekla kako će doći dan kad će sve biti uređeno kako Ona želi. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa 1832.

U sljedeće četiri godine izrađeno je 8 milijuna medaljica. Katarina je namjerno živjela u anonimnosti. Nakon ispovjednikove smrti, tajnu je povjerila poglavarici samostana. Od tada se još brže šire medaljice. Dogodile su se brojne milosti onima koji su nosili medaljicu, pa je prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim je čudesima obraćenje Židova Alonsa Ratibonnea 20. siječnja 1842. u rimskoj crkvi sv. Andrije dellla Fratte.

Poljski franjevac, sv. Maksimilijan Kolbe, imao je veliki doprinos u širenju čudotvornih medaljica preko kojih je postigao mnoga obraćenja. Njemu se pripisuje i ova molitva Gospi:

O, Marijo bez grijeha začeta,
moli za nas koji se Tebi utječemo
i za sve one koji se Tebi ne utječu,
a naročito za neprijatelje svete Crkve
i za sve one koji su Tebi preporučeni! 

Izvor: laudato.hr

SVETAC DANA – SV. LEONARDO PORTOMAURICIJSKI

Sveti Leonardo Portomauricijski bio je i veliki pobornik Majke Božje, osobito njezina bezgrešnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao

Sveti Leonardo Portomauricijski rodio se u Porto Mauriziju, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, završio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. No, kasnije je obukao franjevački habit. Zaređen za svećenika, posvetio se propovijedanju, dok mu je glavna tema, na koju se pri tom oslanjao, bilo otajstvo križnoga puta, toliko blisko franjevačkoj pobožnosti. Obišao je tako čitavu Italiju, stekavši poštovanje i svetoga Alfonsa Ligurija, koji je za nj’ rekao kako je “najveći misionar našega stoljeća”. Najviše je od sebe dao u talijanskoj pokrajini Toscani, gdje je ledeni vjetar jansenizma bio smanjio na minimum pobožnost prema Gospi i svecima.

Rijetki znaju kako je upravo Leonard postavio križni put u rimskom Koloseju na traženje pape Benedikta XIV. Bilo je to god. 1750., koju je tadašnji papa Benedikt XIV. proglasio jubilarnom. Zahvaljujući tome, Kolosej je opet stekao svoj nedodirljivi status spomenika kršćanskim mučenicima, nakon što je dugo vremena služio tek kao “kamenolom” za rimske palace. Bilo je to prvi put da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam papa redovito na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju.

 XIV. je uskliknuo: “Izgubili smo prijatelja na zemlji, ali smo zato stekli zaštitnika na nebu!”

Jedna zanimljivost: na njegovu je grobu izloženo jedno njegovo “proročko” pismo, u kojem sveti Leonard izražava svoju uvjerenost kako će Crkva jednoga dana Bezgrešno začeće Marijino proglasiti dogmom. Zaključio je to na temelju utješnih rezultata ankete koju je osobno – u dogovoru s papom – bio proveo među biskupima Katoličke Crkve, ali koji tada još nikome nisu bili poznati. I u tome se nije prevario. Trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KATARINA ALEKSANDRIJSKA

Sveta Katarina Aleksandrijska je zaštitnica studenata filozofije jer je išla rame uz rame s najvećim umovima svog doba, te ih obratila na kršćanstvo u dobi od osamnaest godina.

Sveta Katarina živjela je u Aleksandriji, u Egiptu, tijekom četvrtog stoljeća nove ere. Rođena je u poganskoj rimskoj obitelji iz više klase. Bila je blagoslovljena intelektualnim genijem i žestokom glađu za učenjem, kao i zapanjujućom ljepotom, ali koliko god bila privlačna, više je voljela učenje i filozofiju nego brak.

Dvije su glavne legende o Katarininu obraćenju na kršćanstvo. Prema prvoj, Blažena se Majka ukazala jednom pustinjaku u egipatskoj pustinji. Pustinjak je otišao do Katarine i pokazao joj sliku Gospe i djeteta Krista što je dovelo do njezinog trenutačnog obraćenja u dobi od osamnaest godina. I ne samo to, bila je “mistički udana” za Krista, a dijete Krist joj je stavilo prsten na prst. Prema drugoj verziji, dijete Krist i Blažena Majka ukazali su joj se izravno.

Kasnije je Katarina propovijedala o Isusu i evanđelju po cijeloj Aleksandriji u vrijeme kada je car Maksencije provodio progon kršćana. U hrabrom i odvažnom potezu, Katarina je prišla caru, prekorila ga zbog njegovog progona i iznijela snažne argumente protiv poganskih rimskih bogova. Car nije mogao podnijeti njezinoj mudrosti pa je okupio pedeset vodećih poganskih filozofa da raspravljaju s njom. Ne samo da je Katarina pobijedila u raspravi, već su se svi obratili na kršćanstvo. Razjaren, car je dao spaliti svih pedeset, ali je poštedio Katarinu jer je žudio za njom.

Maksencije je bio oduševljen Katarininom ljepotom i pokušao ju je zavesti, iako je bio oženjen čovjek s kraljicom. Otišao je toliko daleko da je obećao Katarini da će je okruniti za svoju novu kraljicu. Katarina je odlučno zanijekala njegova ugovaranja. Odbačen i ponižen, bijesni car dao je pretući Katarinu i baciti je u tamnicu.

Zaintrigirani Katarinom, i kraljica i vojni general otišli su potajno posjetiti Katarinu u zatvoru. Zbog njezine izuzetne vjere obratili su se i carica, general i dvije stotine tamničara. Maksencije je pobjesnio i dao ih sve pogubiti.

Car je odlučio mučiti Katarinino čedno tijelo rastežući ga preko velikog kotača s šiljcima s visokim vrhovima na površini i oštrom oštricom sa strane. Čudesno, prije nego što je mučenje počelo, njezini su okovi olabavljeni i kotač se razbio, navodno od strane anđela. Napokon su joj odrubili glavu. Tada su, prema legendi, njezino tijelo anđeli odnijeli do planine Sinaj gdje je i pokopana.

Sveta Katarina Aleksandrijska zaštitnica je filozofa, knjižničara, studenata, mladih žena, propovjednika, apologeta, odvjetnika, bilježnika i kolara. Također je štovana kao jedna od Četrnaest svetih pomoćnika, skupine svetaca za koje se smatra da imaju posebnu zagovorničku moć.

U ljeto 1425. mlada francuska djevojka po imenu Ivana, stojeći u vrtu svojih roditelja, zagledala se u maglu koja ju je tijesno obavijala i vidjela nešto. Bio je to sveti Mihael Arkanđeo i dvije žene s bogatim krunama. Jedna od tih žena bila je sveta Katarina Aleksandrijska. Katarina je slatko i nježno razgovarala s mladom Joan, govoreći da će ona biti Ivanin savjetnik, vodič i zaštitnik. Čak je obećala da će jednog dana odvesti Ivanu u raj. Godinama kasnije, kada se Ivana dobro opravdala kada su je ispitivali teolozi, baš kao što je Katarina učinila kada su je ispitivali filozofi, građani su rekli da je Ivana Orleanska bila ništa drugo do Sveta Katarina Aleksandrijska koja je ponovno sišla na zemlju.

Sveta Katarina Aleksandrijska, zaštitnice studenata i kršćanskih filozofa – moli za nas!

***

Sveta Katarino Aleksandrijska, tvoja inteligencija i odanost doveli su te do otvorenog zalaganja za Krista. Zagovaraj u ime svih kršćana, čineći ih neustrašivima u njihovom zagovaranju i obrani istina naše vjere, čak do smrti.