Fra Petar Ljubičić: Tijelovo – Dan najdragocjenije tajne naše vjere
Fra Petar Ljubičić: Tijelovo – Dan najdragocjenije tajne naše vjere
Tijelovo je svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove u Presvetom Oltarskom sakramentu. To je dan Euharistije – dan najdragocjenije tajne naše svete vjere. Euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (LG 11); “najveće i najsnažnije, što Crkva ima” (F. Seper); jedino pravo “bogatstvo Crkve” (F.X. Dumvell); “naše zajedničko dobro” (Augustin) i Isusov testamentarni dar – “Uspomeno smrti Spasa premilog!” – svijetu i povijesti: “Sve najveće darove svojega božanskog srca ostavio je Bog, da nam ih pruža za vrijeme svoje muke: onda, kad ga čovječanstvo izda, preda, osudi, izruga, izmuči i usmrti.”
Na početku muke darovao nam je sakrament ljubavi, svetu Euharistiju. Na svršetku muke otvoreno je Srce njegovo, potekla krv i voda, i rodila se sveta majka Crkva. Na dan uskrs-nuća darovao nam je ispovijed i sakrament oproštenja grijeha. Među te darove uvrstio je Gospodin i četvrti: Mariju kao Majku” (R. Šilić).
U Presvetom Oltarskom sakramentu je uistinu stvarno prisutan Isus Krist s božanstvom i čovještvom. Presveti oltarski sakrament je središte kršćanskog života, i izvor i jamstvo istoga života, i jedna od najvećih tajni i najveća svetinja naše svete vjere.
Istina, mi Isusa ne vidimo u posvećenoj Hostiji svojim smrtnim tjelesnim očima, a nisu ga kao Boga vidjeli ni njegovi apostoli svojim tjelesnim smrtnim očima, koji su stalno s Njime boravili. Oni su po Božjoj milosti očima vjere spoznali Boga u Isusu Kristu. Tako i mi po Božjoj milosti očima vjere vidimo utjelovljenoga Boga u Presvetom oltarskom sakramentu.
U svakom se stvorenom djelu očituje Božja ljubav, koja nas povezuje s Bogom. Ali ta neizmjerna ljubav Božja došla je do svoga vrhunca u ustanovljenju Presvetog oltarskog sakramenta.
Isus je iz svoje prevelike ljubavi ustanovio taj uzvišeni sakrament, jer je želio do svršetka ostati s nama. Ne možemo dovoljno shvatiti koliku nam je ljubav iskazao božanski Spasitelj kod ustanovljenja tog Presvetog sakramenta. A ta se ljubav najviše očituje u tome što nam je ostavio taj uzvišeni dar u najdirljivijem trenutku svoga rastanka od nas. To je bio trenutak njegove smrti, milosni trenutak kad nas je neizmjerno ljubio, jer je velikodušno predao za nas svoj život.
Zato je Presveti oltarski sakrament spomen čin smrti IsUsa Krista našega Spasitelja, koji nas vječno sjeća njegove neizmjerne ljubavi. Presveti oltarski sakrament je neizmjerni dar, koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Bog koji je neizmjerno dobar i svemoguć nije nas mogao obdariti većim darom od toga dara, jer tim darom dariva svega sebe našoj duši.
Nije mu bilo da nas usreći svojim darovima, koje primamo u ostalim sakramentima nego je htio da nam dade samoga sebe. Bez tog sakramenta ne može nijedan osvjedočeni vjernik duže vrijeme ostati u milosti posvećujućoj. Isus je to dobro znao, zato je i ostao s nama u Presvetom oltarskom sakramentu, da bude stalno među nama prisutan, i da nam se uvijek može dati kao hrana naše duše.
Isus je u tom Presvetom sakramentu osigurao nama hranu na našem životnom putovanju prema vječnoj domovini, a to je novozavjetna mana, kojom sam Bog hrani svoje izabrane. To je anđeoski kruh koji blaguje čovjek smrtnik, da bi postigao zalog vječnoga života.
Tajna tajna! Tajna nad tajnama i sažetak svih tajna naše svete vjere! Po njoj se Sin Božji “danomice ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 8,35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1,18) na oltar po svećenikovim rukama” (Franjo Asiški).
Evanđelje i navješćuje i izriče vjeru Crkve u tajnu Euharistije s najvećom jednostavnošću: “I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: Uzmite, ovo je tijelo moje. I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, ne ću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana, kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.”
Isusove pretvorbene riječi nad kruhom i vinom – nad dva temeljna oblika hrane u Sredozemlju! Crkva pamti i ljubomorno čuva već dva tisućljeća. One su joj dragocjenost prvoga reda! Danomice ih pobožno i s vjerom izgovara na usta svojih misnika – biskupa i svećenika – i tako ponazočuje u prostor i vrijeme najveću dragocjenost i zbilju naše svete vjere.
Prostrti pred tom zbiljom i tajnom vjere, ponovimo, što se na riječi pretvorbe zbiva na oltaru:
– Snagom pretvorbenih riječi kruh se pretvara u Tijelo Isusovo, a vino u Krv Isusovu. Ili – pod likom kruha prisutno je Tijelo, a pod likom vina prisutna je Krv Isusova.
– Snagom hipostatskog sjedinjenja (Utjelovljenja) pod svakom je prilikom prisutan Sin Božji i Sin Čovječji Isus Krist! I Bog i Čovjek!
– Snagom trojstvenog izlaženja pod svakom je prilikom prisutno Presveto Trojstvo! Otac i Sin i Duh Sveti! Gdje je Sin, tu je i Otac i Duh Sveti!
– Snagom zapovijedi Sin Božji je ovu dragocjenu zbilju i tajnu vjere stavio u ruke svojim apostolima; biskupima i svećenicima, da je čine, dok On ne dođe. Do Sudnjega dana! Nikada nitko nije učinio – niti naredio da se čini – išta veće i sudbonosnije za opstojnost svijeta i spasenje čovječanstva! Bilo je to u prvoj polovici prvoga stoljeća naše nove – Kristove ere! U podneblju Sredozemlja! Na tromeđi triju kontinenata – Azije, Europe i Afrike! (Z. Papac)
Već 3000 godina svake godine Židovi slave Pashu, spomen – svetkovinu oslobođenja iz egipatskog ropstva i sklapanja Saveza sa svojim Bogom. Na zadnji četvrtak Isusova života prije 1980 godina židovsku Pashu smjenjuje i zamjenjuje naša Pasha – Uskrs.
Uoči smrti kako se ne bi zaboravila ta smrt, Gospodin naređuje da se novi Savez prijateljstva i ljubavi između Boga i čovjeka – svakog čovjeka – slavi svaki dan na svim oltarima svijeta.
Naša kršćanska Pasha, uspomena-svetkovina Isusove žrtve na križu, spomen – blagdan novog doba, novog Saveza između Boga i nas, svetkovina-slavlje spasa i oslobođenja od grijeha, zla, vječnog ropstva slavi se uvijek i svugdje gdje je oltar i sv. Misa: Kalvarija je ovjekovječena.
„Uzmite: ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja, krv Saveza koja se prolijeva za sve” (Mk 14,22 sl). Još jedan veliki, svečani trenutak u povijesti ljudskog roda: Bogočovjek polazi u smrt da žrtvom svog života, krvi svoga srca potvrdi novi Savez, novo doba; da utvrdi, zapečati prijateljstvo i ljubav između Boga i ljudskog roda – svih nas. „Pasha Starog saveza postala je Pasha Novoga saveza na zadnjoj večeri Gospodinovoj, žrtvom križa na Golgoti. . .” (Edith Stein).
Dopustimo da nas svaki put kad slavimo svetu Misu obuzme ljubav Kristova. Važno je i posvjestiti si sve zasluge Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. U Kristu je nebeski Otac zagrlio svijet i ljubi ga. Svakom svetom Misom, tim veličanstvenim svemoćnim darom, Bog ponovno s ljubavlju grli i voli sve nas koji ga slavimo i dijeli nam svoje velike milosti.
Neka svaka sveta Misa bude i naš ponajveći dar svomu Bogu. Trebali bismo stoga uvijek iznova biti djelotvorniji i svjesniji važnosti svete mise jer tako produbljujemo i otkrivamo sve blagodati i milosti koje nam se daruju. U to slavlje treba unositi svoj život i sve što imamo.
Nikad ne zaboravimo u onu kap vode koja se stavlja u kalež staviti na oltar i svu svoju grješnost da ju Isus očisti, kao i sve svoje žrtve i muke, želje i molitve koje Isus prima i posvećuje te nas tako čini novim ljudima, otkupljenima i spašenima.
