SVETAC DANA – SV. IVANA ORLEANSKA

Sa samo 17 godina života stala je na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodila svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, osuđena i spaljena na lomači. Njezina se tragika ipak pretvorila u trijumf, jer ju je Crkva 1909. proglasila blaženom, a 1920. svetom. U nastavku pročitajte razmišljanje pape Benedikta XVI. o ovoj velikoj svetici.

Danas vam želim govoriti o Ivani Arškoj, mladoj svetici s kraja srednjeg vijeka, koja je umrla s 19 godina, 1431. Ta francuska svetica, citirana više put u Katekizmu Katoličke Crkve, posebno je bliska svetoj Katarini Sienskoj, zaštitnici Italije i Europe. Riječ je dvjema mladim ženama iz naroda, laikinjama i posvećenima djevičanstvu; dvjema mističarkama koje su bile zauzete, ne u klauzuri, već usred stvarnosti Crkve i svijeta svoga doba. One su možda najkarakterističnije predstavnice onih “snažnih žena” koje su, krajem srednjeg vijeka, neustrašivo nosile veliko svjetlo evanđelja u složena povijesna događanja. Mogli bismo ih prispodobiti svetim ženama koje su ostale na Kalvariji, blizu raspetog Isusa i Mariji, njegovoj Majci, dočim su apostoli pobjegli a sam Petar ga tri put zanijekao. Crkva je, u tome razdoblju, proživljavala duboku krizu zbog velikog zapadnog raskola, koji je trajao gotovo 40 godina. U vrijeme kada je Katarina Sienska 1380. umrla, bili su jedan papa i jedan protupapa; kada se Ivana rodila, a to je bilo 1412., bili su jedan papa i dvojica antipapa. Zajedno s tim raskolom u Crkvi, vladali su stalni bratoubilački ratovi među europskim kršćanskim narodima, od kojih je najdramatičniji bio beskrajni “Stogodišnji rat” između Francuske i Engleske.

Ivana Arška nije znala ni čitati ni pisati, ali se njezinu dušu može duboko upoznati zahvaljujući dvama izvorima od izvanredne povijesne vrijednosti: riječ je o dvama procesima koji se tiču nje. Prvi, Proces osude (PCon), sadrži prijepis dugih i brojnih Ivaninih ispitivanja tijekom posljednjih mjeseci njezina života (veljača-svibanj 1431.) i prenosi same svetičine riječi. Drugi, Proces poništavanja osude odnosno Proces “rehabilitacije” (PNul), sadrži iskaze oko 120 očevidaca iz svih razdoblja njezina života (usp. Procès de Condamnation de Jeanne d’Arc, 3 knj. i Procès en Nullité de la Condamnation de Jeanne d’Arc, 5 knj., izd. Klincksieck, Pariz l960.-1989.)

Ivana se rodila u Domremyju, seocetu smještenom na granici između Francuske i Lorrainea. Njezini su roditelji bili vrijedni seljaci, koje su svi poznavali kao izvrsne vjernike. Od njih je primila dobar vjerski odgoj, s velikim utjecajem duhovnosti Imena Isusova, kojoj je poučavao Bernardin Sienski i koju su u Francuskoj širili franjevci. Isusovu se imenu uvijek pridruživalo ime Marijino i tako je, na temelju pučke pobožnosti, Ivanina duhovnost duboko kristocentrična i marijanska. Još od djetinjstva ona pokazuje veliku ljubav i suosjećanje prema siromašnima, bolesnima i svima koji trpe, u dramatičnom kontekstu rata.

Iz samih njezinih riječi doznajemo da je Ivanin vjerski život sazrio kao mistično iskustvo počevši od 13. godine života (PCon, I, p. 47-48). Preko “glasa” arhanđela Mihaela, Ivana se osjetila pozvanom od Gospodina da ojača svoj kršćanski život i da se osobno zauzme za oslobođenje svoga naroda. Njezin izravni odgovor, njezino “da”, je zavjet djevičanstva, s novom zauzetošću u sakramentskom životu i molitvi koja se odražavala u svakodnevnom sudjelovanju na misi, ispovijedi i čestoj pričesti, dugim trenucima molitve u šutnji pred Raspetim ili Gospinom slikom. Suosjećanje i zauzimanje mlade francuske seljanke za svoj narod koji trpi snažio je njezin mistični odnos s Bogom. Jedan od najoriginalnijih aspekata svetosti te mlade djevojke je upravo ta povezanost između mističnog iskustva i političke misije. Nakon godina skrivenog života i nutarnjeg sazrijevanja uslijedilo je kratko, ali intenzivno dvogodišnje razdoblje njezina javnog života: godina djelovanja i godina muke.

po posljednji put pričest u zatvoru i odmah odvedena na stratište na trgu stare tržnice. Zamolila je nekog svećenika da pred lomačom drži procesijski križ. Tako je umrla gledajući Isusa Raspetog i izgovarajući više put vrlo glasno Isusovo ime (PNul, I, str. 457; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 435). Nekih dvadeset i pet godina kasnije, Proces poništenja osude, pokrenut pod autoritetom pape Kalista III., zaključuje se svečanim pravorijekom koji spomenutu osudu proglašava ništavnom (7. srpnja 1456.; PNul, II, str. 604-610). Taj dugi proces, u kojem su prikupljeni iskazi svjedoka i mišljenja mnogih teologa, koji su sva išli u prilog Ivani, iznio je na vidjelo njezinu nevinosti i potpunu vjernost Crkvi. Ivana Arška će kasnije biti proglašena svetom od pape Benedikta XV., 1920. godine.

Draga braćo i sestre, Isusovo ime, koje je naša svetica zazivala sve do posljednjih trenutaka svoga zemaljskog života, bila je kao stalni dah njezine duše, kao kucaj njezina srca, središte čitava njezina života. “Misterij ljubavi Ivane Arške”, koji je tako očarao pjesnika Charlesa Péguya, je ta potpuna ljubav prema Isusu i bližnjemu u Isusu i po Isusu. Ta je svetica shvatila da ljubav obuhvaća cjelokupnu stvarnost Boga i čovjeka, neba i zemlje, Crkve i svijeta. Isus je uvijek na prvome mjestu u njezinu životu, prema njezinu lijepom izrazu: “Našemu se Gospodinu mora prvome služiti” (PCon, I, str. 288; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 223). Ona kaže s potpunim povjerenjem i predanjem: “Uzdam se u Boga moga Stvoritelja, ljubim ga svim srcem svojim” (isto, str. 337). Zavjetom djevičanstva, Ivana je čitavu svoju osobu posvetila isključivo jedinoj ljubavi – Isusu: to je “njezino obećanje dano Našem Gospodin da će dobro čuvati svoje djevičanstvo tijela i duše” (isto, str. 149-150). Djevičanstvo duše je milosno stanje, najviša vrijednost, za nju dragocjenija od života: to je Božji dar kojeg se mora primiti i čuvati s poniznošću i s pouzdanjem. Jedan od poznatijih tekstova iz prvog procesa odnosi se upravo na to: “Upitana da li znade je li u milosti Božjoj, odgovara: Ako nisam, Bog želi da budem; ako jesam, Bog me želi u njoj sačuvati” (isto, str. 62; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2005).

Naša svetica živi molitvu u obliku stalnog dijaloga s Gospodinom, koji prosvjetljuje također njezin dijalog sa sucima i ulijeva joj mir i sigurnost. Ona moli s pouzdanjem: “Premili Bože, u čast vaše svete muke, molim vas da mi, ako me ljubite, objavite kako moram odgovoriti tim crkvenim ljudima” (isto, str. 252). Ivana razmatra Isusa kao “Kralja neba i zemlje”, Tako je, na svojem stijegu, Ivana dala naslikati sliku “Našega Gospodina koji drži zemlju” (isto, str. 172): slika je to njezine političke misije. Oslobođenje njezina naroda je djelo ljudske pravednosti, kojeg Ivana čini u ljubavi, iz ljubavi prema Isusu. To je lijepi primjer svetosti za laike zauzete u političkom životu, prije svega u najtežim situacijama. Vjera je svjetlo koje vodi čovjeka u svakoj odluci, kao što će to posvjedočiti, stotinu godina kasnije, drugi veliki svetac, Britanac Thomas More. Ivana u Isusu kontemplira također čitavu stvarnost Crkve, nebesku “Crkvu pobjednicu”, kao i zemaljsku “vojujuću Crkvu”. Prema njezinim riječima “Naš Gospodin i Crkva su jedno” (isto, str. 166). Ta tvrdnja, citirana u Katekizmu Katoličke Crkve (br. 795), ima doista herojski karakter u kontekstu Procesa osude, pred njezinim sucima, crkvenim ljudima, koji su je progonili i osudili. U Isusovoj ljubavi Ivana nalazi snagu da ljubi Crkvu sve do kraja.

Sviđa mi se podsjetiti da je sveta Ivana Arška imala snažan utjecaj na jednu suvremenu mladu sveticu: Tereziju od Djeteta Isusa. U potpuno drukčijem životu, provedenom u klauzuri, karmelićanka iz Lisieuxa se osjećala vrlo bliskom Ivani, živeći u srcu Crkve i sudjelujući u Kristovim patnjama za spasenje svijeta. Crkva ih je ujedinila kao zaštitnice Francuske, nakon Djevice Marije. Sveta je Terezija izrazila želju da umre kao Ivana, izgovarajući Isusovo ime (Manoscritto B, 3r) i bila je nošena istom velikom ljubavlju prema Isusu i bližnjemu, življenoj u posvećenom djevičanstvu.

Draga braćo i sestre, svojim svijetlim svjedočanstvom, sveta Ivana Arška nas poziva na visoku mjeru kršćanskog života: učiniti od molitve nit vodilju naših dana; imati puno povjerenje u vršenju Božje volje, kakvagod da ona bila; živjeti ljubav bez posebnih naklonosti, bez granica i crpeći, poput nje, u Isusovoj ljubavi duboku ljubav prema njegovoj Crkvi. Hvala! (kateheza pape Benedikta XVI., 2011.)

Molitva sv. Ivani Orleanskoj

Vječni Oče, dao si nam sv. Ivanu Orleansku po svojoj neograničenoj ljubavi i milosrđu koje imaš za nas. Ponizno molimo da nam pošalješ Duha Svetoga, po kojem riječ s Tvojih usta doseže uši vjernih. Dopusti mi da budem svjedok Tvom Sinu Isusu Kristu baš kao što je to bila sv. Ivana Orleanska. O Isuse, obdari me hrabrošću da činim po Tvojoj volji, tako da mogu biti u skladu s našim Nebeskim Ocem. Zahvaljujem ti na daru Tvoje ljubavi, za koju se nadam da ću jednog dana u potpunosti razumjeti. Amen.

Preuzeto s bitno.net

Fra Petar Ljubičić: UZAŠAŠĆE Gospodina našega Isusa Krista

Svake godine, četrdeset dana nakon Uskrsa, slavimo Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo.

Blagdan Uzašašća je blagdan radosti i kršćanske nade. Isus je došao k nama, trpio i umro za nas na križu i treći dan uskrsnuo i potom nakon četrdest dana okupio je svoje učenike, podigao ruke da ih blagoslovi, ojača u vjeri, učvrsti u nadi i raspali u ljubavi i uzašao na nebo. I tako se žalost učenika zbog rastanka pretvorila u radost i utjehu. 

I ove godine želimo se sjetiti obećanja dana apostolima kako će taj isti Isus koji je na današnji dan uznesen na nebo isto tako doći kao što je otišao. Taj njegov dolazak zbit će se na kraju svih vremena. Ali dan koji će biti posljednji nije nama, niti ikome, poznat. Naše iščekivanje Isusova povratka još traje.
Nakon što se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima i uvjeravao ih u činjenicu uskrsnuća, Isus je prešao u slavu Očevu.
Isus je govorio svojim učenicima prije svoga odlaska kako trebaju biti njegovi svjedoci i propovijedati Radosnu vijest svima.

“Uzašao je na nebo”. Vratio se k Ocu, ali nije ostavio nas: s nama je, među nama je – po-ruka je svetkovine UZAŠAŠĆA. Krist je doduše uzašao na nebo ali nas nije ostavio. On nas je spasio. Rekao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta…!”

Pokazao nam je tko smo, što smo i kamo idemo?
Tko s Bogom živi, s Bogom će biti u vječnosti i radovati se i uživati…
Koliko budemo svojim životom Kristu sličniji, toliko će i naš uspon prema nebu biti lakši.
Uzašašće je Isusovo potvrdilo i opravdalo naš kršćanski optimizam.
Živimo radosno u svojoj vjeri, jer ne ostajemo na zemlji. Ovdje smo kratko.

Događaj uzašašća jedna je od temeljnih istina našega kršćanstva jedan od stupova-nosača našega života.

Prije svoga Uzašašća na nebo rekao je Isus svojim učenicima: “Ja idem k Ocu da vam pripravim mjesto. A kad odem i za vas mjesto pripravim, opet ću doći i vas uzeti k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2).
Kolike li utjehe u ovim riječima Isusovim?! Isus je uzašao na nebo, ne samo zato jer je nebo njegov pravi stan, nego i radi nas, da i nama pripravi mjesto na nebu gdje ćemo otpočinuti nakon dugoga i napornog puta po ovoj dolini suza.

“Dom, domovina, zavičaj, nebo”, – to su riječi koje tako snažno pokreću i diraju ljudsko srce, kao malo koja druga riječ u ljudskom govoru. Jedva da ima još koji drugi osjećaj koji tako bolno razdire srce i dušu kao bol za domom, domovinom, zemaljskom, a još više nebeskom. Mnogi sveci toliko su čeznuli za nebeskom domovinom da bi od tog bola gotovo mogli i umrijeti.

Gdje je nebo? Riječ nebo ima dva značenja. Nebo je materijalno, a stan Boga je duhovan, jer je Bog duh. Dakle stan Božji nije materijalan, vidljiv, opipljiv.
Bog je duhovno posvuda, posebno u srcu čovjeka, stvorena na njegovu sliku. U tom smislu je slavni učenjak Fabre izjavio: “Ja ne vjerujemu Boga, ja ga vidim!”
Nije pronašao Boga svojim tjelesnim očima nego ga je upoznao zahvaljujući svjetlu vjere. Upoznao je njegovu nazočnost i njegovo djelovanje.

Već kralj David toliko je čeznuo za nebom da je govorio: “Kad ću doći i lice tvoje gledati?” Sveti Pavao bolno je uzdisao: “Tko će me osloboditi od ovoga smrtnoga tijela? Želim se rastaviti i biti s Kristom.”
Sveti Franjo izgarao je od želje da smije poći kući, u nebo, i zato je često govorio: “Gadi mi se zemlja kad mislim na nebo.”

Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i postavio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, kući u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već zaista bio kod kuće, u nebu.
Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavljenju, bliže svojoj domovini, bliže nebu, bliže vječnoj Ljubavi, bliže vječnoj sreći!

Isusu pred svetohraništem možemo i mi reći: i mi bismo htjeli kući, k tebi! U divno nebo! Bol za nebom veoma je teška! Jer gore kod tebe čeka nas ona sreća i blaženstvo o kojoj govori Sveto pismo: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti srce ljudsko osjetilo što je Bog pripravio onima koji njega ljube!” I nemirno je srce naše. I nemirno ostaje srce naše tako dugo, dokle god ne počine, dokle god se ne smiri kod kuće – u nebu u Bogu svome!

Naša nebeska Majka Marija došla je k nama da nam pomogne doći u nebo. Kada nas zove da se svaki dan obraćamo, da čvrsto u Boga vjerujemo, da mu se klanjamo i molimo mu se srcem, želi nam reći da je to najsigurniji put koji vodi u raj.
Koje iznenađenje za sve naas!? Koja će to radost biti, možemo samo slutiti.
Isplati se danas biti katolik. Zahvalimo se Bogu što nam je Mariju poslao da nas pouči i povede u raj.

Isus je otišao da se vrati…
Sva je mudrost našega života: biti spreman, dočekati ga. Biti spreman – spremati se.

Zanimljiv je razgovor jednoga misionara s jednim Indijcem.
Pitao je misionara: “Vjerujete li, da će doista Krist opet doći?”
– “Da, ja to vjerujem!”
– A onda će Indijac: “Svakoga jutra prije nego odem na posao ja molim: Gospodine, daj da tako živim – da mogu stati preda Te, ako Ti danas dođeš!”
Evo, što nam je činiti!!!

– Zato nas ne zavaravaju izjave nevjernika.
Jedan ruski kozmonaut izjavio je: „Išao sam na nebo i tamo Boga nigdje ne nađoh!“ Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti na nebu!“

– Bog djeluje u svijetu u i našim srcima… Sjetimo se svetoga Stjepana kako umire gledajući otvorena nebesa i Sina Božjega… svetoga Pavla koji se obraća pred Damaskom… i onoga razbojnika s Isusove desne strane… Na njegove riječi: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Nemojmo zamišljati Boga i njegova Sina kao onoga koji stanuje na oblacima.
Bog je posvuda, nebo je posvuda za one koji ga ljube: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!”

Za lansiranje rakete u svemir potrebno je snažno i skupo gorivo. Da se sjedinimo s Bogom i da druge sjedinimo s njim, dovoljno je ljubiti i iz ljubavi živjeti.
Ne zaboravimo na dan svoga uzašašća svima nam je Isus otvorio vrata u nebo – u vječni, sretni život. Budimo pozorni da ih ne zatvorimo opakom grješnom rukom.
Nastojmo živjeti tako da budemo spremni stati pred Krista i poći, ako on danas dođe.
Blago svakome onome tko tako bude živio.  

Bogataš i nebo

Doznao sam, gdje se nalazi nebo?

Neki je župnik na blagdan Uzašašća zanosno propovijedao o nebu – raju. Kad je izišao iz crkve, pristupi k njemu jedan bogati čovjek i veli mu: “Velečasni, vi ste danas vrlo lijepo govorili o nebu, ali niste nam rekli gdje se nebo nalazi?”

Svećenik će mu na to: “Odmah ću vam pokazati. Gore u onoj kući, na zadnjem katu nalazi se siromašna udovica sa svoja dva sinčića. Svi su bolesni, gladni, nalaze se u velikoj bijedi. Pošaljite nekoga da ih posjeti i dajte im hrane, drva i odjeće. Zatim uzmite Sv. pismo i pročitajte poglavlje 25. Matejeva evanđelja, gdje Krist govori o sudnjem danu. Ja sam uvjeren da ćete odmah doznati gdje je nebo. Ako ne doznate, dođite k meni i ja ću vam pokazati!”
Bogati gospodin posluša župnika. Istoga dana posjeti bolesnicu i obilato je nadari.
Vrativši se župniku veli mu: “Velečasni, ne samo da sam doznao gdje je nebo, nego sam u nj i ušao. Ne mogu vam kazati što u duši osjećam, nikada nisam bio tako sretan.”

Bogu služiti najveća je čast
“Kristu služiti – to je nad sve časti;
Njega Ijubiti – nema veće slasti;
Njega slijediti – to je veličina;
Sve drugo je varka i taština!”

“Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam
da ne mogu drukčije nego živjeti samo za njega.”

“Ako je naša vjera istina, ako je Evanđelje Božja riječ,
mi smo dužni vjerovati i nasljedovati je!”
(Charles de Foucauld)

SVETAC DANA – SV. GERMAN

Po njemu i po njegovu samostanu nazvana je i jedna od najljepših pariških četvrti, Saint-Germain-des-Pres, mnoge ustanove i najuspješniji pariški nogometni klub. Stoljećima su u slučaju pošasti kuge i različitih kriza ulicama Pariza nošene njegove relikvije. Zazivaju ga kod požara i groznice.

Sveti German (Germain, Germanus), biskup Pariza i “otac siromaha”, rodio se oko 496. godine nedaleko francuskog grada Autuna (departman Saone-et-Loire, Burgundija), kao sin plemenitih galsko-rimskih roditelja. Studirao je u Avallonu i Luzyju, pod vodstvom svoga rođaka, svećenika Scapiliona.

S 34 godine za svećenika ga je zaredio sveti Agrippinus iz Autuna. Zbog njegova uzornog života redovnici benediktinskog samostana Saint-Symphorien kod Autuna izabrali su ga za opata.

Svidio se franačkom kralju iz merovinske dinastije Childebertu I., pa je 555. imenovan za biskupa Pariza. Bio je duhovni učitelj svetog Bertranda iz Le Mansa i svetog Droctoveusa. Izliječio je kralja Childeberta od neke opake bolesti, odvratio ga od razuzdanog života i nagovorio ga da iskorijeni poganske običaje u svojoj kraljevini. Kralj mu je 558., u znak zahvalnosti, sagradio crkvu svetog Vinka, uz koju je kasnije podignut i samostan koji je pod imenom Saint-Germain postao najznačajnijim pariškim samostanom i duhovnim središtem Zapada.

Odlikovao se dobrotom srca, visokom naobrazbom, asketskim životom i dobrotvornim djelima. Živio je i kao biskup poput monaha, potpuno se posvetio brizi za duše svojih vjernika, ozdravljivao bolesnike, i obratio na tisuće grešnika. Otac siromaha, vrsni propovjednik i glasoviti mirotvorac, više puta je posredovao u različitim vladarskim sukobima i neprestanim ratovima. Sudjelovao je na crkvenim saborima u Parizu i Toursu.

Preminuo je na današnji dan 28. svibnja 578. u Parizu. Svetim ga je proglasio 754. papa Stjepan II.

Po njemu i po njegovu samostanu nazvana je i jedna od najljepših pariških četvrti, Saint-Germain-des-Pres, mnoge ustanove i najuspješniji pariški nogometni klub. Stoljećima su u slučaju pošasti kuge i različitih kriza ulicama Pariza nošene njegove relikvije. Zazivaju ga kod požara i groznice.

Ime je latinskog porijekla i znači brat/sestra, zaštitnik je zarobljenika, zatvorenika i glazbenika.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. AUGUSTIN CANTERBURYJSKI

Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha

Augustin Canterburyjski je bio vrlo blizak sv. Grguru Velikom, s njime je stanovao u istome samostanu. Sama činjenica da je bio uz tako vrsnoga redovnika, jednoga od četvorice zapadnih velikih Otaca, puno govori.

Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha. Augustin se uplašio već na putovanju pa se vratio natrag, u Galiji je čuo sve najgore o njima. Papa Grgur ga ohrabruje da ponovno pođe u misije. U pratnji vojnika i tumača iskrcava se 597. g. na britanski otok Thanet, blizu ušća rijeke Temze. O svom je dolasku obavijestio čelnika saveza britanskih kraljevstava kralja Etelberta. Njegova žena već je bila kršćanka Berta, franačka kraljevna, Berta je pozitivno utjecala na svoga muža poganina.

Augustinu su ustupili crkvu sv. Martina. Njome se služila njegova supruga Berta. Ipak se kralj Etelbert htio osobno uvjeriti u dobronamjernost kršćanskih misionara. Kada se uvjerio, dao se pripraviti na krštenje i krstio se 1. lipnja 597. g. Postao je zaštitnikom i promicateljem kršćanstva na području svojeg kraljevstva. Etelbert je čak i svoju palaču ustupio Augustinu. Jednu crkvu, podignutu još prije seobe naroda, obnovio je te je ona privremeno postala prvostolnica. Uz nju je izgradio i samostan sv. Petra i Pavla, a danas nosi ime sv. Augustina.

Misije su napredovale, a Augustin odlazi u galski Arles. Tu ga je Papin namjesnik posvetio za biskupa. Poslije ređenja vraća se u Englesku gdje je o Božiću krstio više od 10.000 Saksonaca. Po nalogu Pape utemeljio je metropolitanska sjedišta u Canterburyju i Yorku. Augustin je posvetio i svoga nasljednika, a onda umro 604. ili 605. g. Pokopan je uz kentskoga kralja u crkvi sv. Petra i Pavla. Sveti Beda Časni piše da je Augustin Canterburyjski zaslužio naslov apostola Engleske. Štuju ga i anglikanci.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. FILIP NERI

Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane.

Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duša i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”

Sveti Filip Neri rođen je u Firenci 1515. Otac mu je bio bilježnik, a majka mu je rano umrla. Unatoč tome gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Proučavao je glazbu i pjesništvo, a volio je i uživao u Božjoj prirodnoj ljepoti. S 18 godina su ga poslali u Cassino k jednome ujaku trgovcu, kako bi od njega naučio zanat. Kroz prozor njegove trgovine Filip je promatrao brda Cassina, kojima dominira veličanstvena opatija, pa ubrzo više nije niti primjećivao ništa drugo.

Međutim, nije bio stvoren za monaški život. Nekoliko je mjeseci posjećivao benediktince u opatiji, da bi se potom odlučio preseliti u Rim gdje je počeo studirati na Sapienzi. No, ni u studiju nije pronašao ono što je tražio pa je s 24 godine skupio sve knjige što ih je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo ‘Summa theologica’ sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima.

Nakon toga je postao putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.

Godine 1551. zaređen je za svećenika. Odmah nakon toga uspostavio je svoj prvi Oratorij, temelj organizacije koja će 1575. biti u potpunosti odobrena pod naslovom “Kongregacije oratorija”, kako bi se, po mogućnosti u njegovu stilu “obrazovanja kroz razonodu”, nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci.

Iako je u mladosti odbacio svoje knjige (a tu je gestu ponovio pred smrt, spalivši sve sto je sam napisao), to ne znači kako sv. Filipa Nerija trebamo doživljavati kao neznalicu. Naprotiv! Imao je posve zadovoljavajuće obrazovanje, te je bio savjetnikom skromnih ljudi, ali i tako istaknutih osoba kao sto su bili: papa Pio IV., papa Klement VIII. i sv. Karlo Boromejski. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima i upravo franjevački otvoren radosti življenja, spokoju, u prihvaćanju sebe i vlastitih granica.

“Povuci se, Gospodine, povuci se. Zadrži val Svoje milosti” – govorio bi kada bi mu srce bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću. Istovremeno je Gospodina molio neka mu drži ruku na glavi jer će “u protivnome Filip, bez Tvoje pomoći, činiti po svome”.

Za vrijeme svete mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza, ali je on, kako bi spriječio da se ti “ushiti” prometnu u jalove spektakle, uz misal spremnu za korištenje držao i knjigu dosjetki župnika Arlotta. Na kraju svete mise, otpuštajući vjernike, običavao je reći: “Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme za činiti dobro.”

Znao je odlično u krilatice pretakati nauk i duhovnu mudrost kršćanstva, pa su brojne njegove izreke, prenesene usmenom predajom, postale vjerskom baštinom mnogih naraštaja, što svjedoči o velikom i odlučujućem utjecaju koji je izvršio na vjerski i društveni život svoga, a i ne samo svoga vremena.

Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega. Nebeski je zaštitnik mladih.

Molitva sv. Filipu Neriju

O predragi moj sveti zaštitniče Filipe, stavljam se pod tvoje okrilje iz ljubavi prema Isusu.

Zbog Njegove ljubavi, koja je i tebe izabrala, molim tvoj zagovor kako bi me On u pravo vrijeme poveo u raj. Žarko te molim usavrši me u istinskoj pobožnosti, poput one koju si i ti imao, prema Duhu Svetom, Trećoj Osobi Presvetog Trojstva. Onako kao što je On na Pedesetnicu čudesno ispunio tvoje srce svojom milošću pomozi i meni zadobiti sve potrebno za vječni spas. Pribavi mi Njegovih sedam velikih darova, kako bi i moje srce gorjelo za vjeru i svetost.

Izmoli za mene:

– dar mudrosti, kako bih mogao više voljeti nebo od zemlje i znao razlikovati istinu od laži;
– dar razuma, kako bi se u moj duh utisnula otajstva Božje Riječi;
– dar savjeta, kako bih mogao izabrati pravi put u dvojbama;
– dar jakosti, kako bih se hrabro i ustrajno znao boriti  s dušmanima;
– dar znanja, kako bih mogao djelovati s čistom nakanom na veću slavu Božju;
– dar pobožnosti, kako bih mogao postati pobožnim i savjesnim;
– dar svetog straha Božjeg kako bih u svim mojim duhovnim blagoslovima zadržao poštovanje, samozataju i trijeznost.

Preblagi Oče, uzore čistoće i mučeniče ljubavi, moli za me.

Preuzeto s bitno.net