SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOGA TROJSTVA

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva, rođenim imenom Élisabeth Catez je francuska svetica, redovnica karmelićanka, spisateljica, mističarka.

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.

Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – BL. GRACIJA KOTORSKI

Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovu molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju.

U malome ribarskome mjestu Mulu, u Boki Kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti.

Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima.

Ulaskom u augustinski red Pavao Krilović uzima ime Gracija (“milost”). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja evanđelja Isusa Krista, njegova krsnog zaštitnika i Gracija (milost), koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život “našega sveca”.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva, na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija, počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegova novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkoga života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija.

Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovu molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdjenja bila osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je zbog službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu.

Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, te kao i svi Bokeljani cijeloga je života ostao istiniti štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednoga je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakog podizanja, on bi pokleknuo pred Presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži Dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da vise nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama.

Za ono što mu je Bog učinio Gracije je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva, koje je tražilo da bude primljeno i saslušano. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su Graciju odlučili premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. studenoga 1508., kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini.

Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvog namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode, jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu, da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim.

Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću, a osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana, bilo u braku, bilo u gradu, toliko je postalo poznato i djelotvorno, da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime “od mira”. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je bilo preneseno u crkvu, te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon 10 godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracija od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem, zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija širio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok god. 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada je narod moći najvećeg sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće blaženoga Gracija, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. godine, gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora.

Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 6. lipnja 1889. proglasio blaženim.

Vjerni je puk čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja, da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji “imaju uši da čuju” blaženik dovikuje: “Približite se izvoru spasa, Euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama!”

Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi, kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija Kotorskog 8. studenoga.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LEONARD IZ LIMOGESA

Omiljeni srednjoeuropski svetac, koji je umjesto časti i biskupskog dostojanstva radije odabrao povučeni život u molitvi i pokori.

Danas slavimo omiljenog srednjoeuropskog sveca, pustinjaka i opata Leonarda iz Noblaca ili Limogesa. Rođen je kao sin plemićke obitelji u Galiji, za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. Njegovi roditelji bili su prisni prijatelji franačkoga kralja Klodviga, koji je malom Leonardu bio krsni kum. I Klodviga i Leonarda na kršćanstvo je 496. obratio sveti Remigije, biskup Reimsa. Kralj je Leonardu ponudio časti, među njima i biskupsko dostojanstvo, ali njemu nije bilo do slave, moći i ugleda. Zatražio je od kralja tek povlasticu oslobađanja zarobljenika i obilno ju koristio. Želio je živjeti prema Evanđelju i povukao se u šumsku samoću nedaleko Limogesa (pokrajina Limousin), gdje je okupio veliki broj sljedbenika. Njegovi pustinjački dani bili su ispunjeni molitvom i pokorom. Živio je od šumskih trava, plodova i izvorske vode, a mnoge putnike namjernike obratio je na kršćanstvo.

Jednog dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica Klotilda koju su baš tada nenadano spopali porođajni bolovi. Leonardova molitva i briga osigurali su kraljici sretan porod. Kralj je kao zahvalu dao Leonardu zemljište kraj izvora i sredstva da tamo sagradi opatiju Noblac i crkvu u čast Majke Božje. Pokraj te opatije razvilo se kasnije i naselje Saint-Léonard-de-Noblat (departman Haute-Vienne, zapadno-središnja Francuska). Preminuo je oko 559, a pripisana su mu brojna čudesa, među njima i oslobađanje iz sužanjstva slavnog križara Boemunda od Antiohije (1103).

Prema legendi, zatvorenicima koji bi ga zazivali, pucali su okovi i lanci kojima su bili vezani. Zazivaju ga protiv provala i pljački te kod stočnih bolesti, a zaštitnik je bačvara, kovača, zatvorenika, ratnih zarobljenika, rudara, kotlara, trgovaca mješovitom robom, povrćara, bravara, trudnica, rodilja, konja, mnogih naselja, a posvećeno mu je više od 600 župa, crkava i kapela diljem Europe i hrvatskih krajeva (Gradec Pokupski kod Pisarovine, Laduč kod Brdovca, Cernik, Vrhi Pregradski, Goričan u Međimurju, Pravutina kraj Žakanja, Donje Prilišće kod Netretića, Hrib kod Čabra, Vižintini Vrhi kod Oprtlja, Bajčići na Krku, Dragove na Dugom otoku). Glasovita je i prekrasna barokna župna crkva svetog Leonarda u Kotarima kod Samobora, omiljeno proštenište.

Izvor: zupajastrebarsko.hr