Author

FMteam

Browsing

SVETAC DANA – SV. TOMA APOSTOL

Današnji svetac najviše je poznat po svojoj nevjeri koja je iščezla kad mu se ukazao uskrsli Krist. Tada je ispovjedio uskrsnu vjeru Crkve riječima: “Gospodin moj i Bog moj!” O sv. Tomi kao uzoru vjere za kršćane govorio je i papa Benedikt XVI. čije razmišljanje donosimo u nastavku.

Nastavljajući svoje susrete s dvanaestoricom apostola koje je sam Isus izabrao, danas posvećujemo svoju pozornost Tomi. Prisutan je u sva četiri popisa što ih donosi Novi zavjet, u prva tri Evanđelja smješten je uz Mateja (usp. Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,15), dok se u Djelima apostolskim nalazi uz Filipa (usp. Dj 1,13). Njegovo ime izvedeno je iz hebrejskoga korijena ta am što znači “u paru, blizanac”. Tako mu Evanđelje po Ivanu više puta daje nadimak “Didimos” (usp. Iv11,16; 20,24; 21,2), što na grčkom znači upravo “blizanac”.

Nije jasno zašto je dobio taj nadimak. U prvom redu Četvrto evanđelje nudi nekoliko informacija koje naznačuju pokoju važnu crtu njegove osobnosti. Prva se odnosi na poticaj što ga daje ostalim apostolima, kad Isus, u kritičnom trenutku svoga života, odlučuje poći u Betaniju i uskrisiti Lazara, opasno se približujući Jeruzalemu (usp. Mk 10,32). Tom prilikom Toma reče učenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16). Ta njegova odlučnost u nasljedovanju Učitelja doista je za primjer te nam daje dragocjenu pouku: ona otkriva potpunu raspoloživost za prianjanje uz Isusa, sve do poistovjećivanja vlastite sudbine s Njegovom i želje da se smrću s Njime podijeli najviše svjedočanstvo. Zapravo najvažnija stvar i jest nikada se ne odvojiti od Isusa. Osim toga, kad Evanđelja koriste glagol “slijediti”, to znači da kamo On krene, onamo kreće i njegov učenik. Na taj se način kršćanski život određuje kao život s Isusom Kristom, život što ga valja provesti skupa s Njime. Sveti Pavao opisuje nešto slično kad ovako ohrabruje korintske kršćane: “U srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno” (2 Kor 7,3). To što je vidljivo između apostola i njegovih kršćana, mora, naravno, vrijediti ponajprije za odnos između kršćana i samoga Krista.

Druga Tomina riječ zabilježena je s Posljednje večere. Tom prilikom Isus, predviđajući svoj skori odlazak, naviješta da će otići pripraviti mjesto učenicima kako bi i oni bili ondje gdje se on nalazi; te im pojašnjava: “Kamo ja odlazim, znate put” (Iv 14,4). Tada uzima riječ Toma govoreći: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? (Iv 14,5). On se zapravo ovim pitanjem stavlja na vrlo nisku razinu razumijevanja; no te riječi pružaju Isusu priliku da izgovori slavnu definiciju: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6). Tako je ova objava otkrivena ponajprije Tomi, ali ona vrijedi za sve. Svaki put kad čujemo ili čitamo ove riječi, možemo se mišlju staviti uz Tomu te zamisliti da Gospodin govori i nama kao što je govorio njemu. U isto vrijeme, njegovo pitanje na neki način daje i nama pravo da od Isusa tražimo objašnjenja. Na taj način doživljavamo slabost svoje sposobnosti razumijevanja, a istovremeno zauzimamo stav povjerenja onih koji očekuju svjetlo i snagu od onoga koji ih može dati. Vrlo je poznat, pa je čak ušao i u svijet narodnih izreka, prizor nevjernoga Tome, koji se dogodio osam dana nakon Uskrsa.

U početku on nije vjerovao da se Isus ukazao dok njega nije bilo, te je rekao: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati” (Iv 20,25). U biti, iz ovih riječi izvire uvjerenje da je Isus prepoznatljiv, ne toliko po svome liku, koliko po svojim ranama. Toma smatra da su dokazni znakovi Isusova identiteta sada u prvom redu rane, kojima se otkriva do koje nas je mjere On ljubio. U tome ovaj apostol ne griješi. Kao što znamo, osam dana kasnije Isus se ponovno pojavljuje među svojim učenicima, no ovaj je put prisutan i Toma. A Isus ga poziva: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20,27). Toma odgovara najsjajnijom ispovijesti vjere u čitavom Novom zavjetu: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). S tim u vezi sveti Augustin tumači: Toma je “gledao i dodirivao čovjeka, no ispovijedao je svoju vjeru u Boga kojega nije ni gledao ni dodirivao. No, ono što je gledao i dodirivao vodilo ga je prema vjeri u ono u što je dotada sumnjao” (In Iohann, 121,5). Evanđelist nastavlja donoseći još i posljednju Isusovu riječ Tomi: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Ova se rečenica može prereći i u sadašnjem vremenu: “Blaženi koji ne vide, pa ipak vjeruju”. U svakom slučaju, Isus ovdje navješćuje temeljno načelo za kršćane koji će doći nakon Tome, dakle za sve nas. Zanimljivo je promotriti kako jedan drugi Toma, veliki srednjovjekovni teolog iz Aquina, ovoj formuli blaženstva pridružuje onu koja joj je naizgled suprotna, a donosi je Luka: “Blago očima koje gledaju što vi gledate” (Lk 10,23). No, Akvinac tumači: “Zaslužio je mnogo više onaj koji vjeruje bez gledanja od onoga koji gledajući vjeruje” (In Johann. XX lectio VI čl. 2566). Zapravo, Poslanica Hebrejima, podsjećajući na čitav niz biblijskih Praotaca, koji su povjerovali u Boga bez da vide ispunjenje njegovih obećanja, opisuje vjeru kao “neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Slučaj apostola Tome važan je za nas iz najmanje tri razloga: prvo, jer nas tješi u našim nedoumicama; drugo, jer nam pokazuje da svaka sumnja može dovesti do jasnog ishoda iznad svake nesigurnosti; te, konačno, jer nas riječi što mu ih je Isus upravio podsjećaju na pravi smisao zrele vjere te nas ohrabruju da nastavimo, unatoč teškoćama, svojim putem prianjanja uz Njega.

Posljednja bilješka o Tomi sačuvana nam je u Četvrtom evanđelju koje ga predstavlja kao svjedoka Uskrsloga u prizoru koji slijedi, a opisuje čudesan ulov na Tiberijadskom jezeru (usp. Iv21,2). Tom je prilikom čak spomenut odmah nakon Šimuna Petra, što je očiti znak velike važnosti koju je imao u krugu prve kršćanske zajednice. Doista, pod njegovim su imenom kasnije napisana Djela apostola Tome i Tomino evanđelje. Oba su ova spisa apokrifi, ali ipak važni za proučavanje kršćanskih početaka. Spominjemo na koncu da je, prema drevnoj predaji, Toma evangelizirao najprije Siriju i Perziju (tako izvješćuje Origen, a prenosi Euzebije Cezarejski, Hist. eccl. 3,1), odakle je potom kršćanstvo pristiglo i u južnu Indiju. Tako, imajući u vidu misijsku djelatnost, završavamo svoje razmišljanje, izričući nadu da će Tomin primjer sve više jačati našu vjeru u Isusa Krista, Gospodina našeg i Boga našeg.

Pomolimo se: Svemogući Bože, daj nam radosno slaviti blagdan svetoga Tome apostola. Njegova zaštita nek nas trajno podržava da po vjeri imamo život u imenu Isusa Krista, koga je on priznao Gospodinom i koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 27. rujna 2006. (www.vatican.va)

MISNA ČITANJA – 3. SRPNJA 2025.

XIII. tjedan kroz godinu

Blagdan

SV. TOMA APOSTOL

Psaltir

1. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Gospodin moj i Bog moj!

Čitanja:

vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29

Boja liturgijskog ruha:

crvena

Imendani:

Toma, Tomislav, Tomo; Rajmund, Leon, Lav

Prvo čitanje:

Ef 2,19-22

Nazidani na temelju apostolâ.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo!
Više niste tuđinci ni pridošlice,
nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji
nazidani na temelju apostolâ i prorokâ,
a zaglavni je kamen sam Krist Isus.
U njemu je sva građevina povezana
i raste u hram svet u Gospodinu.
U njemu ste i vi ugrađeni
u prebivalište Božje u Duhu.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 117,1-2

Pripjev: Idite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje!

Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Evanđelje:

Iv 20,24-29

Gospodin moj i Bog moj!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus:
»Budući da si me vidio, povjerovao si.
Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za litutgijski pastoral

SVETAC DANA – SV. BERNARDIN REALINO

Sveti Bernardin Realino: Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa.


Sveti Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji.
Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: „Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.“

Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: „U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.

Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali „ocem grada“. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.

Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac „da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu“.

Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Jenssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali na svoj budući rad.

Izvor: Bitno.net

MISNA ČITANJA – 2. SRPNJA 2025.

XIII. tjedan kroz godinu

Svagdan

Psaltir

1. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Došao si ovamo prije vremena mučiti zloduhe.

Čitanja:

Post 21,5.8-21; Ps 34,7-8.10-13; Mt 8,28-34

Boja liturgijskog ruha:

zelena

Imendani:

Oton, Višnja, Ostoja

Prvo čitanje:

Post 21,5.8-21

Sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom Izakom.

Čitanje Knjige Postanka
Abrahamu bijaše stotinu godina kad mu se rodio sin Izak.
Dijete je raslo i bilo od sise odbijeno. A u dan u koji Izak bijaše od sise odbijen Abraham priredi veliku gozbu.
Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: »Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin te sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!«
To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: »Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer po Izaku će ti se nazivati potomstvo. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.«
Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti. Vrludala je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. Potrošivši vodu iz mješinice, ostavi dijete pod jednim grmom, a sama ode i sjede nasuprot, daleko koliko luk može dobaciti. Govorila je u sebi: »Neću da vidim kako dijete umire.« Sjedeći tako, udari u jecanje.
Bog ču plač dječaka, te anđeo Božji zovne s neba Hagaru i reče joj: »Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod.« Tada joj Bog otvori oči, pa ona opazi studenac. Ode i napuni vodom mješinicu pa napoji dječaka.
Bog je bio s dječakom, te je rastao i odrastao. Živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka. Dom mu bijaše u pustinji Paranu; a njegova ga majka oženi ženom iz zemlje egipatske.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 34,7-8.10-13

Pripjev: Jadnik vapi, i Gospodin ga čuje!

Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Anđeo Gospodnji tabor podiže
oko njegovih štovalaca da ih spasi.

Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi:
ne trpe oskudice koji ga se boje.
Osiromašiše mogućnici i gladuju,
a koji traže Gospodina, ne trpe oskudice.

Dođite, djeco, i poslušajte me,
učit ću vas strahu Gospodnjem.
O čovječe, ljubiš li život?
Želiš li se dana naužiti sretnih?

Evanđelje:

Mt 8,28-34

Došao si ovamo prije vremena mučiti zloduhe.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kada Isus dođe prijeko, u gadarski kraj, eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnica, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem. I gle, povikaše: »Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?«
A podalje od njih paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi ga zaklinjahu: »Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja.« On im reče: »Idite!« Oni iziđoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo jurnu niz obronak u more i podavi se u vodama.
A svinjari pobjegoše, odoše u grad te razglasiše sve, napose o opsjednutima. I gle, sav grad iziđe u susret Isusu. Kad ga ugledaše, zamole ga da ode iz njihova kraja.
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Blagdan Predragocjene Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove, časne sestre klanjateljice Krvi Kristove te članovi molitvenih zajednica Krvi Kristove, koje vode misionari i klanjateljice, slave 1. srpnja blagdan Predragocjene Krvi Kristove.

Krv Isusa Krista je najjasniji i najveći znak Božje ljubavi, ona je cijena našeg spasenja. Bog je već na samom početku ljude obdario svojom milošću i prijateljstvom, ali su naši praroditelji to izgubili nepovjerenjem i neposlušnošću. Tako se među ljude uvukao nemir, zavladala je zavist i mržnja. Nisu vidjeli izlaza. I tada Krist postaje čovjekom, prolijeva svoju Krv da bi ponovno uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka.

U pobožnosti Krivi Kristovoj spominje se prolijevanje Krvi Kristove već kod obrezanja. Isus ovim prvim prolijevanjem svoje Krvi ispunja Stari savez i time postaje začetnikom Novog saveza.

Predragocjena Krv Kristova obilno se prolila u svetom trodnevlju, svetoj muci našega spasenja.

Večer prije razapinjanja, Krist je osjetio na svojim leđima svu težinu grijeha i zla koje će se uskoro kao križ spustiti na njegova ramena. Ljubav prema nama, neizvjesnost i muka, strepnja i čežnja da prihvatimo tu cijenu otkupljenja, tjera mu i krvavi znoj na čelo.

Isus se dao izbičevati. Sav je bio obliven Krvlju. Pilat je otvoreno priznao da na njemu ne nalazi nikakve krivice, a ipak ga je dao izbičevati. Svaki udarac prouzročio je novo prolijevanje Presvete Krvi.

Pred Pilatom Isus priznaje: „Da, ja sam kralj.“ Vojnici mu se izruguju i stavljaju mu trnovu krunu na glavu. Trnje probija kožu i Krv se slijeva niz lice. Ruganje, sramoćenje, a bolno trnje razdirenje njegovo sveto lice obliveno Presvetom Krvlju.

Na svom križnom putu Isus pada nekoliko puta. Svaki put se otvara sve više rana i teče sve više Krvi. No, Isus se uvijek iznova diže i ide dalje. Ljubav ne poznaje granica, ona se ne predaje.

Kod razapinjanja, oštri čavli probijaju Spasiteljeve ruke i noge. Ljubav moli oproštenje za nas koji smo ga razapeli, Krv se obilno slijeva niz križ, natapa zemlju. Isusovo milosrđe, koje je vidljivo u njegovoj Krvi, obećava razbojniku raj te i nama dariva novu nadu.

Na posljetku vojnici su se htjeli uvjeriti je li Isus zaista mrtav. Stoga jedan od njih uzima koplje i probada mu bok. Iz probodenog srca potekle su Krv i voda, znak otkupljujuće ljubavi.

Svetište Presvete Krvi Kristove

Poznato hrvatsko svetište Presvete Krvi Kristove je u Ludbregu gdje je na svećenikovu sumnju u istinitost riječi pretvorbe na svetoj misi, prema davnoj predaji 1411. u dvorskoj kapelici stigao dramatičan odgovor. U kaležu je potekla prava krv, a prestrašeni svećenik je, brzo svršivši misu, krv iz kaleža stavio u staklenu ampulu, zazidao i šutio. Tek na smrtnoj postelji je priznao što mu se dogodilo, a posudicu s krvlju dao župnoj crkvi na čuvanje. Od toga vremena u Ludbreg već punih 6 stoljeća dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, a posebno svake prve nedjelje u rujnu kada je središnja godišnja proslava Predragocjene Krvi Kristove.

Po Krvi Kristovoj svako stvorenje je pozvano na uskrsnu radost, a škola Raspetoga uči nas prianjanju uz Božje srce – uz Njegovu volju! U radosti učenika slavimo Kristovu Krv: „Dostojan je zaklani jaganjac primiti moć i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i blagoslov!“ (Otk 5, 12)

HIMAN KRVI KRISTOVOJ

Svi narodi plješćite rukama
i kličite pjesmu radosnu Gospodinu.
Jer je Gospodin veoma uzvišen
objavio nam milosrđe svoje.

Jer ne poštedi vlastitoga Sina svoga
već ga dade za sve nas.
Da se spasimo i oslobodimo grijeha naših
Krvlju njegovom.

Da se Krvlju njegovom opravdamo
i izbavimo od srdžbe njegove.
Da mi koji s njim rastavljeni bijasmo
opet se pomirimo Krvlju Sina njegova.

Gospodine i Bože moj,
što da ti vratim za sve što si mi dao?
Uzet ću kalež spasenja
i zazvat ću moć te Krvi.

Pjevajte Isusu svi sveti njegovi,
pjevajte i priznajte svetost njegovu.
Jer on nas je ljubio i oprao u Krvi svojoj
i postao pomoćnikom i Spasiteljem našim.

Navijeke budi slavljena Krv Isusova,
jer nam učini ta čudesa.
Slavljen budi Isus navijeke
i neka se napuni nebo i zemlja slavom Krvi
njegove.

Isusu, Sinu Božjemu, koji nas je otkupio svojom
Krvlju,
dođite poklonimo se!

sv. Marija De Mattias

MISNA ČITANJA – 1. SRPNJA 2025.

XIII. tjedan kroz godinu

Svagdan

Psaltir

1. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Ustade, zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha.

Čitanja:

Post 19,15-29; Ps 26,2-3.9-12; Mt 8,23-27

Boja liturgijskog ruha:

zelena

Imendani:

Aron, Martin, Teodorik, Oliver, Predrag, Zvjezdana, Estera

Prvo čitanje:

Post 19,15-29

Gospodin zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumporom i ognjem.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Anđeli navale na Lota govoreći: »Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje, da ne budeš zatrt kaznom Sodome!« Ali on oklijevaše. Zato ga oni zgrabiše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri, i – po smilovanju Gospodnjem nad njim – izvedoše ih i ostaviše izvan grada. Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: »Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo, da ne budeš zatrt!« Ali mu Lot odvrati: »Nemoj, Gospodine! Tvoj je sluga našao milost u tvojim očima, i toliko milosrđe već si mi iskazao spasivši mi život, no ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem. Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno – daj da život spasim!« Odgovori mu: »Uslišat ću ti i tu molbu, i neću zatrti grada o kojemu govoriš. Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo
ne stigneš.« Zato se onaj grad zove Soar.
Dok je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar, Gospodin zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumporom i ognjem, i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre, i pretvori se u stup soli.
Sutradan u rano jutro Abraham se požuri na mjesto gdje je stajao pred Gospodinom, upravi pogled prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.
Tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 26,2-3.9-12

Pripjev: Tvoja je dobrota, Gospodine, pred očima mojim.

Ispitaj me, Gospodine, iskušaj me,
istraži mi bubrege i srce.
Jer tvoja je dobrota pred očima mojim,
u istini tvojoj ja hodim.

Ne pogubi mi dušu s grešnicima
ni život moj s krvolocima;
na rukama je njihovim zločin,
a desnica im puna mita.

A ja u nedužnosti svojoj hodim:
izbavi me, milostiv mi budi.
Noga mi stoji na pravu putu:
u zborovima blagoslivlja! ću Gospodina.

Evanđelje:

Mt 8,23-27

Ustade, zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

SVETAC DANA – SVETI PRVOMUČENICI RIMSKE CRKVE

Crkva se 30. lipnja spominje svetih prvomučenika Rimske Crkve koji su mučeni i ubijeni za vrijeme vladavine cara Nerona.

Zbog požara koji je Neron dao podmetnuti 64. u Rimu, nastalo je veliko nezadovoljstvo i povika na cara, a on je u strahu za svoju kožu, kao palikuće i uzrokovatelje požara prikazao kršćane. Time je gnjev Rimljana svalio na kršćane, te ih je davao vješati, raspinjati na križeve, mučiti u arenama i na različite načine ubijati.

Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o „velikom broju“ kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.

O rimskim mučenicima u Neronovo doba krajem I. stoljeća piše sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima.

Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta 1933., a druga 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.

Preuzeto s nedjelja.ba

MISNA ČITANJA – 30. LIPNJA 2025.

XIII. tjedan kroz godinu

Svagdan

ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve

Psaltir

1. tjedan psaltira

Misao iz evanđelja dana

Hajde za mnom!

Čitanja:

Post 18,16-33; Ps 103,1-4.8-11; Mt 8,18-22

Boja liturgijskog ruha:

zelena

Imendani:

Bazilid, Marcijal, Teobald, Ladislav, Adolf, Zenon

Prvo čitanje:

Post 18,16-33

Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim?

Čitanje Knjige Postanka
Kad ljudi ustanu od hrasta Mambre, krenu put Sodome. Abraham pođe s njima da ih isprati. Gospodin pomisli: »Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti, kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod, te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati? Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Gospodnjim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Gospodin mogne ostvariti što je Abrahamu obećao.« Onda Gospodin nastavi: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak! Idem dolje da vidim, rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene, pa da znam.«
Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto, radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva, pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?« Na to reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.«
Abraham će opet: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.«
I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.«
Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.«
Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti, ako progovorim još samo jednom. Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«
Kad je Gospodin završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 103,1-4.8-11

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
On ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.

Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.

Evanđelje:

Mt 8,18-22

Hajde za mnom!

Čitanje Svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovjedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: »Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.« Kaže mu Isus: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«
Drugi mu od učenika reče: »Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.« Isus mu kaže: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Preminuo fra Slavko Soldo

Jutros, 29. lipnja, na svetkovinu svetih Petra i Pavla i na godišnjicu svoga ređenja, u Međugorju, opremljen svetim sakramentima, preminuo je umro je svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Slavko Soldo, u 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva.

Sveta misa zadušnica slavit će se u ponedjeljak, 30. lipnja 2025. u 15 sati u crkvi svetog Jakova u Međugorju. Nakon svete mise sprovodni obredi i ukop bit će na groblju Kovačica u Međugorju.

Fra Slavko Soldo rođen je u Međugorju 1946. godine. Srednju školu polazio je u Dubrovniku. Studij filozofije i teologije započeo je u Sarajevu, a nastavio u Trentu i završio u Rimu. Za svećenika je bio zaređen 1972. u Königsteinu. Odlazi u Kustodiju Hercegovačke franjevačke provincije u SAD 1973. u samostan sv. Ante u Chicagu. Domalo odlazi u Washington DC gdje uči engleski jezik na Georgetown University. Službe u Kustodiji: Duhovni  pomoćnik u župi sv. Augustin u West Allisu od 1974. do 1975.; duhovni pomoćnik u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku od 1975. do 1977.; duhovni pomoćnik u župi Sv. Jeronima u Chicagu od 1977. do 1979.; župnik u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku od 1979. do 1986. ; župnik u župi sv. Augustina u West Allisu od 1986. do 1988.; župnik u župi Sv. Marije u Steeltonu od 1988. do 1989. ; župnik u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku od 1989. do 1994. ; za kustosa Franjevačke kustodije sa sjedištem u Chicagu, izabran 1994. i ostao u službi do 29. lipnja 2001.; provincijal Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru od 29. lipnja 2001. do travnja 2007.; meštar novaka  u samostanu sv. Ante na Humcu od 18. rujna 2007. do 15. srpnja 2016.; u West Allisu je 1987. utemeljio i vodio »Hrvatski vjerski radio program«. »Fond za pomoć stradalnicima Domovinskog rata« osnovao je u New Yorku 1991. Fond je djelovao za sve vrijeme Domovinskog rata. Urednik je: »Kustodijski vjesnik« 1994. – 2001. Od kolovoza 2016. župni je vikar u Međugorju.

Izvor: Radio Mir Međugorje

SVETAC DANA – SV. PETAR I PAVAO

Sveti Petar i Pavao: Danas slavimo Apostolske prvake čija su se dva glasa pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet.

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva:

Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime Stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin:

Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga:

Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:

Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

POMOLIMO SE:

Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebe­skog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta; molimo te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Preuzeto s bitno.net

Pin It