Kamilo, Angelina, Gašpar, Franjo Solanski, Miroslav
Prvo čitanje:
Izl 1,8-14.22
Postupimo lukavo s Izraelom, spriječimo im porast.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Zavlada u Egiptu novi kralj, koji nije poznavao Josipa. I reče on svome puku: Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojniji i moćniji od nas. Hajde, postupimo lukavo s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.« I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu. Faraon pak izda naredbu svemu svome narodu: »Svako muško dijete koje se rodi Hebrejcima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 124,1-8
Pripjev: Pomoć je naša u imenu Gospodnjem.
Da nije Gospodin za nas bio – neka slobodno rekne Izrael – da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas prekrila; bujica bi nas odnijela, vode pobjesnjele sve nas potopile. Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade za plijen zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovačke: raskinula se zamka, a mi umakosmo! Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.
Evanđelje:
Mt 10,34 –11,1
Nisam došao donijeti mir, nego mač.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima. Riječ Gospodnja.
Svetište Majke Božje Bistričke je najpoznatije i najposjećenije svetište u Hrvatskoj. Posebno je svečano na blagdan Majke Božje Bistričke, koji se slavi 13. srpnja.
Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.
U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.
Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.
Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.
Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.
Nezaboravan je i 3. listopad 1998. godine. Tada je bl. papa Ivan Pavao II. u svetištu, za svoga drugoga pohoda Hrvatskoj, predvodeći euharistijsko slavlje na kojem je bilo pola milijuna vjernika, proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Stepinac je za komunističkoga vremena bio mučen, a u njegovu je liku ocrtan i hrvatski mučenički puk.
Sveti Otac Ivan Pavao II. tom je prigodom izgovorio sljedeće riječi: “Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”
U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.
Najvažnija imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica.
Kip Bogorodice s malim Isusom se po predaji prvotno nalazio u Marijinoj kapeli na Vinskom Vrhu, nedaleko od Marije Bistrice. Kad su 1545. godine Turci provalili sve do Konjščine, tadašnji je bistrički župnik prenio Marijin kip iz crkvice na Vinskom Vrhu u bistričku župnu crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ga pod korom, da ga spasi od oskvrnuća. Godine 1588. župnik Luka uvečer je opazio čudno svjetlo u crkvi pod korom. Kad je sutradan dao ondje kopati, pronašao je Marijin kip.
Zbog ponovne turske opasnosti, 1650. godine župnik je dao zazidati Marijin kip u udubinu crkve, tako da je iz stijene virilo samo Marijino lice. U takvim je prilikama prestajalo čašćenje Marijina kipa.
Od 1676. do 1679. godine, župnik je u Bistrici bio Petar Brezarić. U drugoj nedjelji mjeseca rujna, kod sv. mise, uspne se k njemu žena divnog obličja u modroj haljini i preda mu svoju voštanu svijeću riječima: “Molite s čitavim narodom na nakanu da zadobijem vid”. Župnik se čudio kako ta žena moli vid, a dolazi sama na propovjedaonicu i zatim silazi medu ženski svijet. Istog dana poslije podne, kad je župnik išao s kapelanom iz Bistrice prema Podgrađu, feudalnom dvorcu kolatora župe Malerića, ukazala se ista ta žena. Kad su je, vozeći se na kolima, htjeli dostići, nestala je.
Za bistričkog župnika Ivana Molitorisa zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa da potraži zaboravljeni Marijin kip.
Godine 1684., 15. srpnja, pronađen je kip i postavljen na glavni oltar među kipove sv. Petra i Pavla. Sljedeći dan, u nedjelju, 16.srpnja 1684. godine, plemkinja i patron župe Magdalena Paulec, donijela je u bistričku crkvu svoju uzetu kćerku Katarinu koja je nošena oko oltara tri puta čudesno ozdravila. Istog dana u turskoj Kaniži (Ugarska) ukazala se sedmorici utamničenih kršćana Blažena Djevica Marija i rekla im: “Nemojte se dječice bojati, nego imajte pouzdanje. Ja sam 40 i više godina bila slijepa, a danas sam primila vid u Bistrici. Zagovorite se poći onamo i bit ćete oslobođeni.” Doskora su Kaniža i cijela Ugarska oslobođene od Turaka. Od toga dana traju neprekinuta hodočašća u Mariju Bistricu.
Od 1688. do 1786. godine zabilježeno je 1109 čudesnih događaja koji su priznati tek poslije pomnih istraživanja i pouzdanih svjedoka.
Mons. S. Rittig, župnik Sv. Marka u Zagrebu opisao je kip sljedećim riječima:
“Biser bistričkoga svetišta je čudnovati kip Majke Božje Bistričke. Kip nije nikakva skupocjenost ni umjetnina. Ne odlikuje se nikakvom spoljašnom ljepotom. Izdjelan je iz drva i u prvi mah svojom skromnošću i tamnim obrazom čudno se doimlje duše, ali što dulje stojiš i moliš pred neobičnim likom, sve te više osvaja i obuzimlje, navru ti suze na oči i osjetiš unutrašnju ljepotu skromne Madone i obuhvatiš smisao biblijskih riječi: Nigra sum sed formosa – Crna sam, ali divna.”
Majko Božja Bistrička,
Ti si u svojoj majčinoj dobroti odabrala u našem Hrvatskom zagorju mjesto koje se po Tebi zove Marija Bistrica.
Tu se časti Tvoj čudotvorni lik.Tu je Tvoje Svetište u kojem svoju djecu obasipaš svojim milostima.
Tu liječiš duhovne i tjelesne rane zemaljskih patnika i ispunjaš želje onih koji se pouzdano k tebi utječu.
Ti poznaješ sve moje duševne i tjelesne potrebe. K tebi kao Božjoj i svojoj Majci odlučio sam doći, da Ti otvorim svoje srce i izrazim svoje želje.
Ti me Isusova i moja Majko, koja u svojoj dobroti nikada nikoga nisi od sebe odbila, milostivo saslušaj i usliši. Amen.
Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Henrik, Emanuel, Ferdinand, Ferdo
Prvo čitanje:
Pnz 30,10-14
Blizu ti je riječ da je vršiš.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37
Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.
Tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši, po svojoj vjernoj pomoći! Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu obazri se na me!
A ja sam jadnik i bolnik – nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom.
Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih.
Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit gradove Judine. Baštinit će ga potomci slugu njegovih; prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.
Drugo čitanje:
Kol 1,15-20
Sve je po njemu i za njega stvoreno.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 10,25-37
Tko je moj bližnji?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!« Riječ Gospodnja.
Danas Crkva slavi sv. Louisa Martina i sv. Marie-Zélie Guérin, roditelje Male Terezije i prvi bračni par koji je kanoniziran u zajedničkoj ceremoniji.
Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Azelija) Guérin (1831. – 1877.) drugi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Uostalom, oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom. Oboje su osjećali redovnički poziv. Marie-Zélie je u ostvarenju njezina redovničkog zvanja spriječilo slabo zdravlje, dok se od Louisa, koji je želio postati augustinac, tražilo da prije stupanja u samostan nauči latinski jezik. No za vrijeme učenja latinskoga spriječila ga je bolest.
Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca su se vjenčali u crkvi Blažene Djevice Marije u Alençonu pred 150 godina, 13. srpnja 1858. u ponoć. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa, te su na samom početku braka deset mjeseci živjeli u djevičanstvu. Međutim na preporuku svoga ispovjednika odustali su od toga.
U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice. Evo njihovih imena: Marija, koja je postala sestra Marija od Presvetog Srca u samostanu karmelićanki u Lisieuxu; Paulina, koja je postala Majka Agneza od Isusa u istom samostanu; Leonija, koja je postala sestra u samostanu Marijina Pohođenja u Caenu; Celina, koja je postala sestra Genoveva Svetog Lica u Karmelu u Lisieuxu i najmlađa Franjka, kasnije Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica.
Njihova najpoznatija kći svetica je, dakako, sv. Terezija iz Lisieuxa, više poznatija kao sv. Mala Terezija ili Terezija od Djeteta Isusa. Bila je suvremenica blaženog Ivana Merza. Rodila se 1873. godine (kada je Zelie imala 42 godine, a Louis 50), a s 15. godina ušla je u karmelićanski samostan Lisieux, gdje je s 24 godine, 1897., preminula. Godine 1925. proglašena je sveticom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom također prigodom Svjetskoga dana misija, 19. listopada 1997. godine, a i svjetska je suzaštitnica misija. Gospođa Martin, majka svete Male Terezije, marljivo je vodila proizvodnju čipaka – poznate čipke iz Alencona. To je bilo moguće uskladiti s dužnostima u obitelji, inače ona ne bi pokrenula takav posao, jer je bila uvjerena da je mjesto jedne majke u njezinoj kući. Suradnja njezina muža u poslovima s čipkama omogućila je gospodinu Martinu 1863. godine brzo širenje kruga kupaca. U načelu Louisa Martina spadalo je da izbjegava zaduživanja i da plaća tekuće račune. Oklijevanja u plaćanju smatrao je protudruštvenim ponašanjem na štetu radnika i dobavljača. Njegova je kći kasnije posvjedočila da je on često navodio starozavjetnu Tobijinu knjigu: “Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah.” (Tob 4,14)
Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Kad su susjedi čuli Martinove da zaključavaju vrata i odlaze u crkvu, znali su reći: “Oh, to je samo sveti bračni par Martin koji kreće u crkvu. Možemo se okrenuti i još malo spavati.” Nedjeljom je cijela obitelj išla na glavnu misu. Svako jutro i večer molili su obiteljsku molitvu. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Martina vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Iz kruga tih ljudi dobio je pristaše za službu “vječnog klanjanja”. Louis je bio voditelj noćnog euharistijskog klanjanja. Kad se rodila Terezija, njezinoj su majci bile već 42 godine. Proživjela je još četiri i pol godine, a potom je umrla od raka u 46. godini, 28. kolovoza 1877. u Alençonu. Njezin muž Louis Martin preminuo je u 71. godini života 1894. godine u dvorcu La Musse nakon duge bolesti od atrerioskleroze, uzetosti i jakih duševnih smetnji koje je on prikazao Bogu.
Još 1957. godine, za svaki posebno, počele su prve pripreme i radnje, za njihovo eventualno proglašenje blaženima. 13. listopada 1958. godine njihovi posmrtni ostatci položeni su u jedan grob iza bazilike u Lisieuxu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je časnim slugama Božjim 1994. godine. Dana 26. svibnja 2008. godine njihovi ovozemni posmrtni ostatci ekshumirani su i pohranjeni su u jedan novi relikvijar izrađen u Veroni koji je sada postavljen u kripti bazilike.
Papa Benedikt XVI. potvrdio je službeno 19. kolovoza 2008. godine i čudo koje se dogodilo po zagovoru Louisa Martin i Marie-Zélie Guérin. Naime, jedan talijanski dječak Pietro Schiliro, koji se rodio 2002. godine u Monzi, četrdesetak dana se tada borio sa životom i smrću. Rođen je s malformacijom pluća te su liječnici predviđali kako neće preživjeti. Jedan svećenik, talijanski karmelićanin otac Antonio Sangalli OCD, savjetovao je roditeljima neka izmole devetnicu roditeljima svete Terezije, koji su već bili izgubili četvero djece u ranoj dobi, kako bi primili snagu suočiti se i s tim trpljenjem, a kako bi i dobili duhovnu snagu, nositi svoje životne patnje, boli i probleme koje su ih snašle. Majka je, međutim, prvu devetnicu izmolila na nakanu djetetova ozdravljenja. Kada je dijete zbilja ozdravilo, roditelji su zajedno sa svojim djetetom u znak zahvalnosti hodočastili u Lisieux na grob Loiusa i Marie-Zélie u znak zahvalnosti. Treba spomenuti i to da je njihovoj beatifikaciji 19. listopada 2008. u Lisieuxu nazočio talijanski dječak Pietro Schiliro sa svojim roditeljima. On je danas četrnaestogodišnjak i potpuno je ozdravio po njihovu zagovoru.
Bogu hvala što naše obitelji sada ponovno imaju moćne zagovornike na nebu. Ovdje isto vidimo kako mi želimo jedno, a Bog drugo. Nije Božji plan bio da Louis postane augustinac, a Marie-Zélie redovnica. Bog je s njima imao drugi plan i doveo ih je drugim putem na svetost. Ovo je potvrda i znak da se i u obiteljima može itekako živjeti svetim životom, samo ako se želi. Svi smo mi po našem svetom krštenju pozvani na svetost. Može se u i ovom svijetu živjeti i težiti za svetošću. Nije potrebno ići u samostan da bi se ostvarila svetost. Mnogo nas je zvanih, a malo odabranih.
Roditelji svete Male Terezije Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su blaženima na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. godine, u bazilici svete Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu u Francuskoj. Na tadašnjoj svetoj misi nazočilo je oko deset tisuća vjernika pristiglih iz 20 zemalja svijeta. Svečano euharistijsko misno slavlje tada je predvodio bivši pročelnik Kongregacije za kauze svetaca i blaženika kardinal José Saraiva Martins. Prigodom beatifikacije vicepostulator kauze, otac Antonio Sangalli za Radio Vatikan je izjavio sljedeće: “Bili su par koji je živio brak i svetost sakramenta, a prije braka svako je od njih žudjelo za svetošću. Djeci su prenijeli vjeru, ljubav prema misijama, naučili ih moliti i živjeti sakramentalnim životom. Zaista je zadivljujuća njihova vjera, ljubav prema Crkvi, odanost crkvenom nauku i zapovijedima. Sveta Terezija govori o svojim “neusporedivim roditeljima”. Oni su život prihvaćali kao dar Božji, znali su da djeca ne pripadaju njima, nego su im darovana kako bi ih mogli darovati Gospodinu. Djecu nisu smatrali vlasništvom, nešto čemu bi trebali posvetiti vlastitu ljubav kako bi u starosti od toga imali koristi. Odgajali su ih za slobodno odlučivanje, s najvećom slobodom i poštovanjem.”
Tako su kršćanski bračni parovi i roditelji dobili uzore, kako ostvariti ideal kršćanskog života, svetost, u braku i obitelji. K tome, duševni bolesnici dobili su svog zaštitnika: Terezijina oca, koji je posljednje godine života proveo pomračena uma, od toga tri godine u umobolnici. Svetost nije rezervirana, kako se to obično krivo misli, samo za osobe posvećena života, pape, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice – na svetost su svi pozvani i moguće ju je ostvariti i u bračnom i obiteljskom životu. Louis Martin i Marie-Zelie Guerin mogu osvijetliti i dati snagu kršćanskim supružnicima i roditeljima da učine svoj bračni život izvorom radosti i putem svetosti. Oni svjedoče činjenicu, da kada je kršćanska obitelj oživljena međusobnom ljubavlju ona postaje mjesto gdje svi – roditelji i djeca – mogu rasti i razvijati se do točke postizanja svetosti i tako dati nezamjenjiv doprinos društvu i Crkvi.
Spomendan im se u Katoličkoj Crkvi slavi 12. srpnja.
Post 49,29-33; 50,15-25; Ps 105,1-4.6-7; Mt 10,24-33
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Proklo, Hilarije, Fortunat, Mohor, Živko, Tanja
Prvo čitanje:
Post 49,29-33; 50,15-25
Pohodit će vas Bog i odvesti iz ove zemlje.
Čitanje Knjige Postanka U one dane: Jakov dade sinovima ovu naredbu: »Naskoro ću se pridružiti svojim precima. Sahranite me kraj mojih otaca, u spilji što se nalazi na polju Efrona, Hetita, u spilji na polju Makpeli, nasuprot Mamri, u zemlji kanaanskoj. To je ona koju je Abraham kupio s poljem od Hetita Efrona za mjesto sahranjivanja. Ondje je sahranjen Abraham i njegova žena Sara; sahranjeni su ondje Izak i njegova žena Rebeka; ondje sam ja sahranio Leu.« Kad je Jakov tako naputio svoje sinove, povuče noge na postelju te izdahnu – pridruži se svojim precima. Kad su Josipova braća vidjela da im je otac umro, rekoše: »Što ako je Josip na nas ljut i pokuša uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli?« Stoga poruče Josipu ovako: »Pred svoju smrt tvoj je otac naredio: ‘Ovako recite Josipu: Oprosti braći svojoj zlo i grijeh što su onako okrutno prema tebi postupili.’ Oprosti, dakle, uvredu slugama Boga svoga oca!« Na te riječi Josip brizne u plač. Tada sama njegova braća dođu k njemu, bace se preda nj te mu reknu: »Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!« Josip im odvrati: »Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga! Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu.« Tako ih je smirio ljubeznim riječima. Josip ostane u Egiptu zajedno s rodom svojim i očevim. Poživje Josip stotinu i deset godina. Tako je Josip gledao Efrajimovu djecu do trećeg koljena; a rađala se djeca i Makiru, Manašeovu sinu, na Josipovim koljenima. Napokon reče Josip svojoj braći: »Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali pohodit će vas Bog, pohoditi i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu«. Tada Josip zakune Izraelove sinove: »Bog će se vas doista sjetiti, i tada ponesite moje kosti odavde!« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 105,1-4.6-7
Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodina, i oživjet će vam srce.
Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime, navješćujte među narodima djela njegova! Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa!
Dičite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih što traže Gospodina! Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!
Abrahamov rod sluga je njegov, sinovi Jakovljevi njegovi izabranici! On je Gospodin, Bog naš; po svoj su zemlji njegovi sudovi!
Evanđelje:
Mt 10,24-33
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko li će više njegove ukućane? Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.« Riječ Gospodnja.
Čitanje Knjige Izreka Sine moj, ako primiš moje riječi i pohraniš u sebi moje zapovijedi i uhom svojim osluhneš mudrost i obratiš svoje srce razboru; jest, ako prizoveš razum i zavapiš za razborom; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom – tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje. Jer Gospodin daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost. On pravednicima pruža svoju pomoć, štit je onih koji hode u bezazlenosti. Jer on štiti staze pravde i čuva pute svojih pobožnika. Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu, pravednost i sve staze dobra. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 34,2-11
Pripjev: Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba.
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!
Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi: ne trpe oskudice koji ga se boje. Osiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina, ne trpe oskudice.
Evanđelje:
Mt 19,27-29
Vi koji pođoste za mnom, stostruko ćete primiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Petar upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.« Riječ Gospodnja.
U noći između 9. i 10. srpnja 1860. provalila je u kršćansku četvrt sirijskog grada Damaska fanatična masa, željna krvi i pljačke, predvođena Druzima, pripadnicima vjerske šijitske skupine. Dogodio se strašan pokolj, opljačkano je i pretvoreno u prah 2 400 kuća i poubijano 6 000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda.
Povijest se nažalost ponavlja pa smo danas opet svjedoci strašnih nasilja i progona kršćana u Siriji, od strane vjerskih fanatika većinskih muslimana. Ovo je prilika da ih se sjetimo u svojim molitvama i da ih preporučimo nebeskom zagovoru današnjih zaštitnika, blaženih mučenika iz Damaska.
Krv je potekla potokom i natopila uske ulice. Da u gradu nije bilo čestitog i odvažnog emira Abdelkadera El Djezairija (1808.-1883.), koji je bio sklon kršćanima i mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće te možda u Damasku ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. Abdelkader je iz predgrađa u središte grada poveo skupinu od nekoliko tisuća kršćana, među njima lazariste, isusovce i časne sestre.
Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svojem samostanu, opasanom debelim zidovima. Mislili su da se nemaju čega bojati u svojim siromašnim ćelijama i samostanskim hodnicima. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu još 1233. osnovali svoju prvu kuću. Došli su u Damask kao kršćanski vjerovjesnici i brinuli se za kršćane latinskog obreda.
Fanatična rulja Druza, opijena mržnjom prema kršćanima, nije marila za povijesne zasluge ni za mirotvorce već je mislila samo na osvetu i nasilje. Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata, od toga sedam Španjolaca i jedan Austrijanac. Gvardijan je bio otac Manuel Ruiz López (r. 5. V. 1804., San Martín de Ollas, Burgos). On je dugi niz godina djelovao u Svetoj zemlji, a tada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice i kao župnik na čelu tamošnje župe.
Izdvajamo trojicu najpoznatijih od proglašenih mučenika Damaska:
Engelbert Kolland
Kapelan je bio otac Engelbert Kolland, Austrijanac (r. 21. IX. 1827., Ramsau, Tirol), poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike i na vlastitu želju bio poslan u misije. Bio je vedre naravi, izuzetno ljubazna i draga osoba prema svima. Nazivali su ga „Abuna Melac”, „anđeoski otac”. Otac Carmelo Bolta Bañuls (r. 29. III. 1803., Real de Gandía, Valencia), odličan poznavatelj arapskog jezika, poučavao je arapski mlade misionare na Bliskom istoku.
Nicanor Ascario de Soria
Otac Nicanor Ascanio de Soria (r. 10. I. 1814., Vilarejo de Salvanés, Madrid), bio je prije dolaska u Damask omiljeni propovjednik u Španjolskoj. Uz njih su se u Damasku nalazili i dvojica mladih svećenika, koji su učili arapski jezik i pripremali se za misionarsko djelovanje, otac Nicolás María Alberca Torres (r. 10. IX. 1830., Aguilar de la Frontera, Córdoba) i otac Pedro Soler Méndez (r. 28. IV. 1827., Lorca, Murcia). O samostanu su brinuli braća laici, Francisco Pinazo Peñalver (r. 26. VIII. 1802., Chopo, Alpuente, Valencia) i Juan Jacobo Fernández y Fernández (r. 25, VII. 1808., Carballeda, Orense).
Onog stravičnog dana u franjevačkom samostanu potražili su utočište i trojica rođene braće, Sirijci, Fransīs, ‘Abd Al-Mu’ti i Rūfayīl Masābkī. Bili su maronitski kršćani, a s franjevcima su bili povezani bliskim prijateljskim odnosima. Najstarijem među njima, Fransīsu bilo je sedamdeset godina, a u Damasku je bio poznat kao ugledan, gostoljubiv i vrijedan čovjek. ‘Abd Al-Mu’ti je napustio svoju trgovinu i zanat te se posvetio molitvi i dobrotvornom radu, a u samostanskoj školi podučavao je arapski jezik. Rūfayīl je bio poznat po svojem asketskom životu i svaki dan je zalazio u franjevačku crkvu.
Braća Masabki
Samostanske zidine neko su vrijeme odolijevale napadima rulje, a onda je nekadašnji samostanski sluga oko ponoći pokazao Druzima tajni ulaz u samostan i zlikovci su provalili u njega. Gvardijan, otac Manuel, pohitao je u crkvu, otvorio svetohranište i sve prisutne pričestio. Razbojnici su tada provalili u crkvu, a njihov vođa najprije je ponudio maronitima da se odreknu svoje kršćanske vjere pa će ih spasiti. Kad su oni to odbili, raznijeli su ih mačevima. Zatim su na red došli franjevci. I njih su zločinci pozvali da se odreknu Krista Gospodina. Gvardijan im je u ime svoje i svoje subraće odgovorio: „Mi smo kršćani i spremni smo za svoju vjeru poginuti!” I poginuli su svi redom, sasječeni od zlikovaca. Papa Pio XI. proglasio je damašćanske mučenike blaženima 10. listopada 1926. godine.
Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5; Ps 105,16-21; Mt 10,7-15
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Feliks, Srećko, Filip, Rufina, Viktorija
Prvo čitanje:
Post 44,18-21.23b-29;45,1-5
Bog me pred vama poslao u Egipat da vas održi na životu.
Čitanje Knjige Postanka U one dane: Primače se Juda i reče Josipu: »Gospodaru moj, molim te, dopusti sluzi svojem da rekne riječ ušima gospodara svojega, i neka se tvoja srdžba ne razlijeva na tvog slugu: ta ti si ravan faraonu. Pitao je moj gospodar svoje sluge: ‘Imate li oca ili još kojeg brata?’ Svome smo gospodaru odgovorili: ‘Imamo stara oca; on još ima jednog sina, rođena u njegovoj staračkoj dobi. Taj je najmlađi. Njegov je pravi brat umro, tako da je on jedini ostao od svoje majke. Njegov ga otac osobito voli.’ Potom si rekao svojim slugama: ‘Dovedite mi ga ovamo da ga vide moje oči? Ako vaš najmlađi brat s vama ne dođe ovamo, više ne smijete preda me.’ Kad smo se vratili tvome sluzi, ocu mome, kazali smo mu riječi moga gospodara. Naš nam je otac rekao: ‘Idite opet i nabavite nam malo hrane!’ Odgovorili smo: ‘Ne možemo onamo. Samo ako s nama pođe naš najmlađi brat, sići ćemo, jer ne smijemo pred onoga čovjeka ako ne bude s nama naš najmlađi brat.’ Tvoj sluga, otac moj, odvrati nam: ‘Kako znate, žena mi je rodila dva sina. Jedan je nestao, te sam zaključio: sigurno je rastrgan! Od onda ga više nisam vidio. Ako i ovoga od mene odvedete pa ga kakva nesreća snađe, moju ćete sijedu glavu s tugom strovaliti dolje u Podzemlje.’ Josip se više nije mogao svladati pred onima koji su ga okruživali, pa povika: »Neka svi odstupe!« Tako nitko nije ostao s Josipom kad se očitovao svojoj braći. Briznuo je u glasan plač, da su ga i Egipćani mogli čuti. Doznalo se za to i na faraonovu dvoru. Josip reče svojoj braći: »Ja sam Josip. Otac mi je, dakle, još na životu!« Ali mu braća nisu mogla odgovoriti, toliko se zapanjiše pred njim. Onda će opet Josip svojoj braći: »Primaknite se k meni!« Kad su se primakli, nastavi: »Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog me to pred vama poslao da vas održi u životu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 105,16-21
Pripjev: Sjetite se čudesa koja učini Gospodin!
On pozva glad na zemlju, sve zalihe uništi krušne. Pred njima čovjeka posla: Josip u ropstvo bijaše prodan.
Sputaše uzama noge njegove, u gvožđe mu vrat staviše, dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Gospodnja ga riječ potvrdi.
Kralj naredi da ga odriješe, naroda poglavar oslobodi njega. Za gospodara ga stavi kući svojoj, za nadstojnika sveg imanja svoga.
Evanđelje:
Mt 10,7-15
Badava primiste, badava dajte!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus apostolima: »Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji, negoli gradu tomu.« Riječ Gospodnja.
U Blatu na Korčuli, rodnom mjestu naše blaženice, nalazi se i njezino svetište u kojem od 1998. godine počivaju i njezini zemni ostaci. Gotovo da nema hodočasnika koji u svetištu neće zapjevati stihove: „Biseru iz malog Blata, diko roda hrvatskoga, kod Krista nas zagovaraj, Marijo od Propetoga!“
Blato, na otoku Korčuli, početkom XX. st. svojim je životom i djelom bitno obilježila Marija Petković. Dobrostojeća obitelj uglednoga mještanina Antuna Petkovića, bila je blagoslovljena brojnom djecom, velikim posjedom, ali i dubokom vjerom. Marija, šesto dijete svojih roditelja Antuna i Marije, u svom domu podjednako je upijala potrebu rada i molitve. Njezin će cijeli život biti natopljen tim dvjema sastavnicama, koje je ona živjela do uzornosti.
Između desetero djece u obitelji ona je uvijek bila boležljiva i slaba, pa su je svi rado pazili te obasipali ljubavlju i nježnošću. Još odmalena imala je osjetljivo srce za potrebe drugih. Uvijek je uspijevala štogod priskrbiti i odnijeti susjedima u potrebi. S djecom se rado družila, pogotovo onima siromašnijima i poučavala ih u školskom gradivu, vjeronauku i drugim predmetima. Već odmalena znala je vrlo dobro organizirati svoje vrijeme i korisno ga upotrijebiti. U svojoj 14. godini zavjetovala se na vječnu čistoću, čime je sama izabrala Isusa za svoga Zaručnika i time se odlučila život provesti u molitvi i pomaganju slabima i nemoćnima. Živjela je u skladu sa svojim vremenom i prepoznala gdje je i što potrebno poduzeti.
U župi je sudjelovala u radu i vođenju nekoliko katoličkih društava. Njezin je rad osobito pratio i poticao dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, koji je često navraćao u njezinu roditeljsku kuću. Uvidio je da u toj aktivnoj djevojci Duh Božji oblikuje osobite darove i da je usmjerava na put velikih djela. Slutio je da ona u svojem predanju Bogu i služenju bližnjemu ide znatno ispred svoga vremena.
Izvanjske su se okolnosti, prije svega političke, tako oborile da je Blato po završetku Prvog svjetskog rata ostalo bez talijanskih redovnica, koje su se brinule za sirotinju. Bijeda mjesta se u to vrijeme iz dana u dan povećavala, dijelom zbog rata, a dijelom zbog propasti privrede, što je pojačalo iseljavanje, a mnoge obitelji ostavilo bez hranitelja. Siročadi, siromašnih i bolesnih, pogotovo starijih i napuštenih bilo je na pretek. Sve je to vapilo za pomoć, barem onoliko koliko se prije davalo u pučkoj kuhinji i sirotištu.
Dubrovački je biskup prepoznao trenutak i uvidio da je došlo vrijeme za Marijin iskorak iz obitelji i obiteljskoga blagostanja u posvemašnje predanje Bogu i služiti bližnjemu. God. 1920. Marija je pod biskupovim vodstvom i uz njegovu potporu utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa, i dobila ime Marija Propetoga Isusa. Djelo je započela s pet svojih prijateljica s kojima je otprije surađivala u župnom apostolatu. Zbog njezina svjedočkog života pronalazili su je ne samo potrebnici i nevoljnici, nego i mnoge djevojke koje su htjele slijediti Marijin primjer, te poduprijeti to Božje djelo. Prosila je po Slavoniji i Vojvodini; pisala je na brojne crkvene i državne adrese, moleći za pomoć. Nije ostala neuslišena. Znala je da se bori za preživljavanje Božjih sirotana i ništa joj nije bilo teško ni nemoguće napraviti, samo da se izbori za potrebnike. Vjerovala je čvrsto da Bog sve vidi i upravlja te će On pravovremeno providjeti za svaku potrebu njezinih siromaha. Na tom pohodu susrela je mnoge koji su joj pomogli, i ispred gradskih vlasti, nakon čega su sami Mariji ponudili da u Subotici preuzme rad u gradskom sirotištu ‘Kolevka’. Ona sa svojim sestrama preuzima skrb za stotinjak siromašne djece 1923., nakon čega započinje gradnju samostana za sestre i odgojni zavod za djecu, te djevojke u Župi sv. Roka. Bila je to druga kuća u vlasništvu Družbe koja je iz dana u dan dobivala nove članice.
Marija se odaziva i na poziv da svoje sestre pošalje u Latinsku Ameriku. Prva skupina od 7 sestara došla je u Argentinu u proljeće 1936., a s četvrtom skupinom 1940. zaputila se i Marija u kanonski pohod.
Drugi svjetski rat zapriječio je njezin povratak, tako da je punih 12 godina ostala u misijskome radu, gdje je utemeljila mnoga nova polja rada Družbe, a među njima i odgojne kuće u Argentini i Paragvaju. Nesumnjivo je i u njezinu radu bilo posijano sjeme po kojem danas Družba, s oko 400 članica, više od polovice, broji upravo iz zemalja Latinske Amerike.
Marija se vraća u Europu 1952. i to u Rim gdje kupuje kuću i utemeljuje Vrhovnu upravu, tada već međunarodne Družbe. Godine 1956., Družba je postala papinskoga prava. Zbog moždanoga udara ostala je poluuzeta. Bolest ju nije spriječila da 1959. posjeti sestre u Domovini i pohodi svaku kuću gdje su one djelovale. Bio je to ujedno jedini njezin pohod domovini nakon povratka iz misija.
Marija je uvijek rado i iscrpno poučavala svoje sestre začuđujućom dubinom i širinom. Njezina je pisana ostavština vrlo opsežna i daje temeljit uvid u njezinu osobu i značaj, što je osobito dobro poslužilo u njezinu procesu za proglašavanje blaženom. Živo se zauzimala za oživljavanje otajstva Presvetoga Trojstva u Crkvi, i to ponajviše za oživljavanje ljubavi i pobožnosti prema Nebeskom Ocu. Umrla je na glasu svetosti, 9. srpnja 1966. u Rimu, a pokopana je na rimskom groblju Campo Verano.
Svojim izvanrednim krepostima, naravnim i nadnaravnim darovima u služenju čovjeku, postala je znak žive Božje nazočnosti u svijetu. Stoga je 28. veljače 1989. u Rimu otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje svetom.
Zemni ostaci su 21. studenoga 1998. preneseni iz Rima u Blato.
Godine 1988. na njezin se zagovor dogodilo čudo. Riječ je o spašavanju 22 mornara iz Peruanske ratne podmornice, koja se sudarila s japanskim brodom, pri čemu je u životnoj opasnosti zapovjednik podmornice Roger Cotrina Alvarado zavapio Mariji Petković za zagovor. Ispitivanja su pokazala da se naravnim putem mornari nisu mogli spasiti, nego da je na djelu bila nadnaravna moć. Uz Pozicio, dokument o životu i djelu Marije Petković, koji je sastavljen nakon pomnoga preispitivanja svjedoka i svega onoga što je bilo u vezi s njom, te dokazanoga čuda, objavljen je Dekret o junačkim krepostima i o priznatome čudu.
Time je bio otvoren put za Marijino proglašenje blaženom, koji je papa Ivan Pavao II. na svom 100. pastirskome putovanju, a trećem pohodu Hrvatskoj, učinio u Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine. Bio je to dar, ne samo Hrvatskoj Crkvi, nego i svim onim mjesnim Crkvama gdje djeluju Kćeri Milosrđa; u zemljama Južne i Sjeverne Amerike, u Sloveniji, Vojvodini, Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj.
MOLITVA BL. MARIJI PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ
Vjerni Oče, u svojem neizmjernom milosrđu htio si da Krist za nas trpi sramotu križa, da nas njegovom sinovskom poslušnošću oslobodiš od vlasti Zloga. Udijeli nam da iskusimo žarku ljubav prema Kristu i Crkvi, koja je obilježila život i djela tvoje Službenice Marije od Propetog Isusa. Dopusti nam da se radujemo plodovima milosti koji izviru iz drveta Spasiteljeva slavnog križa, da mognemo zajedno sudjelovati u tvojoj vječnoj slavi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
ili: Bl. Marija Propetog Isusa; ili: Sv. Augustin Zhao Rong
Psaltir
2. tjedan psaltira
Misao iz evanđelja dana
Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova!
Čitanja:
Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a; Ps 33,2-3.10-11.18-19; Mt 10,1-7
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Marija
Prvo čitanje:
Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a
Stiže nas kazna zbog našega brata.
Čitanje Knjige Postanka U one dane: Glad zavlada u zemlji egipatskoj, i puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče svim Egipćanima: »Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!« Kad se glad proširi po svoj zemlji Josip rastvori skladišta, te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka u zemlji egipatskoj. Sav je svijet išao u Egipat k Josipu da kupuju žita, jer je strašna glad vladala po svem svijetu. Među onima koji su išli nabavljati žito, jer i u zemlji kanaanskoj vladaše glad, bijahu i sinovi Izraelovi. Josip je bio namjesnik u zemlji; on je dijelio žito svemu svijetu. Dođu tako i Josipova braća i poklone mu se licem do zemlje. Josip prepozna braću čim ih ugleda, ali se prema njima vladao kao stranac i oštro im govorio. Potom ih baci u zatvor na tri dana. Treći im dan reče Josip: »Izvršite to, i ostat ćete na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svom izgladnjelom domu. Poslije toga dovedite mi svoga najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete.« Oni pristanu. Zatim je jedan drugom govorio: »Jao nama! Stiže nas kazna zbog našega brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali. Stoga nas je ova nevolja snašla.« Ruben im odvrati: »Zar vam nisam govorio: Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.« Nisu znali da ih Josip razumije, jer su se s njim razgovarali preko tumača. On se od njih udalji te zaplaka. Opet se vrati, i razgovaraše s njima. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 33,2-3.10-11.18-19
Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!
Slavite Gospodina na harfi, na liri od deset žica veličajte njega! Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima.
Gospodin razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Gospodnji dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.
Evanđelje:
Mt 10,1-7
Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’« Riječ Gospodnja.
