SVETAC DANA – SV. IVAN DAMAŠČANSKI

Danas slavimo sv. Ivana Damaščanskog, pročitajte što nas je papa Benedikt XVI. poučio o njemu

Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svete Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.

Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su nakon njegove smrti osuđeni na ikonoklastičkom koncilu u Hieriji (754.). Isti ti govori, međutim, bili su glavni razlog njegove rehabilitacije i kanonizacije od strane pravovjernih otaca okupljenih na Nicejskom koncilu (787.), sedmom ekumenskom. U tim je tekstovima moguće iznaći prve pokušaje opravdavanja čašćenja svetih slika, povezujući ove potonje s otajstvom utjelovljenja Sina Božjega u krilu Djevice Marije.

Ivan Damaščanski je, uz to, bio među prvima koji su u javnom i privatnom kultu razlikovali klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena. To se razlikovanje odmah pokazalo veoma važnim da bi se pružio kršćanski odgovor onima koji su držali da se svi bezrezervno i trajno moraju pridržavati stroge starozavjetne zabrane o korištenju slika u obredu. O tome su se vodile velike rasprave i u islamskom svijetu, koji prihvaća tu židovsku tradiciju potpunog isključivanja slika iz obreda. Međutim kršćani su, u tome kontekstu, razgovarali o tome problemu i pronašli opravdanje za štovanje slika. Damaščanin piše: “U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? … Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? … Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? … A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje” (Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90).

Vidimo da je, poradi utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Riječ je o novom pogledu na svijet i materijalne stvarnosti. Bog je postao tijelom i tijelo je postalo stvarno prebivalište Boga, čija slava blista na Kristovu ljudskom licu. Stoga su poticaji toga istočnog naučitelja i danas veoma aktualni, obzirom na veoma veliko dostojanstvo na koje je materija uzdignuta u utjelovljenju, postavši, u vjeri, znak i djelotvorni sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ivan Damaščanski ostaje, zato, povlašteni svjedok čašćenja slika, koje će do dana današnjeg ostati jedno od najistaknutijih vidika istočne teologije i duhovnosti. Riječ je ipak o obliku kulta koji pripada jednostavno kršćanskoj vjeri, vjeri u onoga Boga koji je postao tijelom i učinio se vidljivim. Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne tvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicima milosti po zazivu (epiclesis) Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere.

S tim temeljnim idejama Ivan Damaščanski dovodi u vezu također čašćenje relikvija svetaca, na temelju uvjerenja da se svete kršćane, budući da su postali dionici Kristova uskrsnuća, ne može smatrati jednostavno “mrtvima”. Spominjući, na primjer, one čije se relikvije ili slike dostojne čašćenja, Ivan u svojem trećem govoru u obrani slika pojašnjava: “Prije svega (častimo) one među koje se Bog nastanio, kao što su Majka Božja i svi sveci. Oni su ti koji su, koliko je to moguće, svojom voljom postali slični Bogu i zbog nastanjenosti Bogom i Božje pomoći, prozvani su stvarno bogovima (usp. Ps 82, 6), ne po naravi, već po kontingenciji, kao što se usijano željezo naziva vatrom, ne po naravi već po kontingenciji i zato što je uronjeno u vatru. On, naime, kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja (usp. Lev 19, 2)” (III, 33, red. 1352 A). Nakon niza takvih i sličnih razmišljanja, Damaščanski je mogao ozbiljno zaključiti: “Bog, koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će ukazati dobročinstvo da mogu postati dionici njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka, u isti mah vidljivu i nevidljivu stvarnost. A pri njegovu stvaranju zamislio ga je i stvorio kao biće koje je sposobno razmišljati (ennoema ergon), koje je urešeno bogatstvom riječi (logo(i) sympleroumenon) i okrenuto duhu (pneumati teleioumenon)” (II, 2, str. 94, red. 865A). Da bi dodatno pojasnio tu misao, dodaje: “Trebaju nas ispuniti udivljenjem (thaumazein) sva djela providnosti (tes pronoias erga), sve ih treba hvaliti i sve prihvaćati, pobjeđujući napast da se u njima prepoznaju aspekti koji se mnogima čine nepravednima ili lošima (adika). Naprotiv treba priznati da Božji naum (pronoia) nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje i shvaćanja (agnoston kai akatalepton), dok naprotiv samo On poznaje naše misli, naša djela pa čak i našu budućnost” (II, 29, str. 94, red. 964C). Već je Platon, uostalom, govorio da sva filozofija započinje s divljenjem: i naša vjera započinje s divljenjem stvaranju, ljepoti Boga koji postaje vidljiv.

Optimizam kojim kršćanin kontemplira prirodu (physike theoria), to gledanje u vidljivoj stvarnosti dobro, lijepo i istinito, taj kršćanski optimizam nije zacijelo naivni optimizam: kršćanin je itekako svjestan rane koju je ljudskoj naravi nanijela sloboda kojom je Bog uresio čovjeka a koju je ovaj zloupotrijebio, sa svim posljedicama nesklada koje su iz toga proizašle. Otud potreba, koju je teolog iz Damaska jasno uočio, da priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjene našim grijehom, bude “osnažena i obnovljena” silaskom Sina Božjega u tijelo, nakon što je na mnoge načine i u raznim prigodama sam Bog nastojao pokazati da je stvorio čovjeka da bude ne samo u “biću”, već u “dobrom biću” (usp. La fede ortodossa, II, 1, str. 94, red. 981). S oduševljenim zanosom Ivan objašnjava: “Bilo je nužno da priroda bude okrijepljena i obnovljena te da se pokaže i konkretno pouči putu kreposti (didachthenai aretes hodon), koji odalečuje od propadljivosti i vodi u vječni život… Pojavilo se tako na povijesnom obzoru veliko more Božje ljubavi prema čovjeku (philanthropias pelagos)”. To je uistinu lijep izraz. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja a, s druge, uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjem, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. Ivan Damaščanski nastavlja: “On sam, Stvoritelj i Gospodin, borio se za svoje stvorenje prenijevši mu primjerom svoj nauk… I tako je Božji Sin, premda postoji u obličju Boga, spustio nebesa i sišao … među svoje sluge … izvršivši nešto najnovije, jedino doista novo pod suncem, kroz što se stvarno očitovala Božja beskrajna moć” (III, 1. str. 94, red. 981C-984B)

Možemo zamisliti utjehu i radost koju su te riječi bogate tako zadivljujućim slikama budile u srcu vjernika. Slušajmo ih i mi, danas, gajeći u sebi iste one osjećaje koji su prožimali tadašnje kršćane: Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva. Pomogao nam Gospodin da nam one budu poticaj u životu.

Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 6. svibnja 2009.

Molitva Ivana Damaščanskog

Znam, Gospode, da sam nedostojan Tvoga čovjekoljublja, a dostojan sam svake osude i muke. No, Gospode, htio ja ili ne, spasi me! Jer ako pravednika spasiš, to nije ništa naročito, i ako čistoga pomiluješ, to nije ništa čudnovato, jer su dostojni Tvoje milosti. Ali, na meni grešnom učini čudo milosti Svoje; u tome pokaži čudo čovjekoljublja Svog, da ne nadvlada moja grešnost Tvoju neiskazanu dobrotu i milosrđe; i kako hoćeš uradi sa mnom! Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. BARBARA

Posljednji i najteži progon u Rimskom Carstvu bio je onaj Dioklecijanov koji je započeo 303. godine i trajao do 313. godine. Iz tog vremena mnoge priče o mučenicima vjernim Isusu Kristu došle su kroz tradiciju Crkve. Među tim pričama su one o svetoj Barbari, djevici i mučenici. Njezino se ime ne pojavljuje u najranijim zapisima o kršćanskim mučenicima, a štovanje počinje tek u sedmom stoljeću.

Svetu Barbaru navodno je držao u samoći njezin otac Dioskor, koji ju je želio sačuvati od utjecaja vanjskog svijeta. Priča se da je u jednom trenutku odbila ponudu za brak. Dioskor je dao izgraditi privatno kupalište za nju dok je putovao poslom. Barbara je postavila tri prozora u kupelj u čast Trojstva.

Po povratku s putovanja Dioskora je razbjesnilo saznanje da je Barbara kršćanka. Doveo ju je pred cara za kojeg se mislilo da se zove Maksimin koji je naredio da se Barbara muči i odrubi joj glava. Dioskor je u svom bijesu odrubio glavu svojoj kćeri. Na putu kući sa pogubljenja, Dioskora je pogodio grom i njegovo tijelo spaljeno.

Sveta Barbara je bila mučena s još jednom kršćankom Julijanom. Njihova tijela pokopao je kršćanin Valentinus. Hodočasnici su do grobnog mjesta ozdravljali ili dobivali pomoć i utjehu.

Zbog priče o gromom pogođenom ocu sveta Barbara postala je zaštitnicom onih koji su se osjećali ugroženima od grmljavine i požara. Kasnije je prozvana i zaštitnicom topnika i rudara.

Iskustvo čovjeka po imenu Henry Kock iz 1448. mnogo je doprinijelo promicanju kontinuiranog štovanja svete Barbare. Henry je umalo izgorio u požaru. Imao je veliku pobožnost prema svetoj Barbari za koju je rekao da mu je pomogla pobjeći iz vatre kako bi mogao primiti posljednje sakramente. Sveta Barbara se stoga smatra zagovornicom protiv patnje od iznenadne smrti i za primanje konačnih sakramenata pomirenja i euharistije.

Blagdan je svete Barbare 4. prosinca. Na njezinim likovnim prikazima vidi je kako stoji uz kulu s tri prozora i nosi palmu mučenice u ruci.

SVETAC DANA – SV. FRANJO KSAVERSKI

Franjo je rođen kao Francisco de Jasso y Azpilcueta7. travnja 1506. u dvorcu Xavier (ili Xavero) u blizini Sangüese i Pamplone, u Kraljevini Navarra (danas u sjevernoj Španjolskoj), gdje je baskijski bio materinji jezik. Bio je treći i najmlađi sin Juana de Jassa, tajnog vijećnika kralja Ivana III od Navare (Jean d’Albret), i Marije de Azpilcuete y Xavier, jedine nasljednice dviju plemićkih navarskih obitelji. Slijedeći španjolski običaj tog vremena, dobio je prezime po ocu i po majci; njegovo je ime točno napisano Francisco de Xavier (latinski Xaverius), a ne Francisco Xavier, jer je Xavier izvorno ime mjesta. Godine 1512. mnoge tvrđave su devastirane, uključujući i obiteljski dvorac, a zemlju je konfiscirala kastiljska kruna. Franjin otac umire 1515. godine.

Franjo je odrastao na Xavieru i tamo stekao svoje rano obrazovanje. Kao i mnogi mlađi sinovi plemstva, bio je predodređen za crkvenu karijeru, a 1525., u dobi od devetnaest godina, otišao je studirati na Sveučilište u Parizu , gdje je dobio licencu ès arts 1530. Ondje je nastavio studij teologije.

Godine 1529. Ignacije Loyola , još jedan baskijski student, dodijeljen je u sobu s Franjom. Petnaest godina stariji od Xaviera i bivši vojnik, Loyola je doživio duboko vjersko obraćenje i tada je oko sebe okupljao grupu ljudi koji su dijelili njegove ideale. Postupno je pridobio neposlušnog Franju i zajedno s još petoricom osnovali su Družbu Isusovu 15. kolovoza 1534., zavjetujući se na siromaštvo i celibat na mjestu koje se danas nalazi u pariškom području Montmartre. Zavjetovali su se da će živjeti po uzoru na Krista i svečano su se zavjetovali da će hodočastiti u Svetu Zemlju i potom se posvetiti spasenju vjernika i nevjernika. Franjo je potom izveoDuhovne vježbe, 30-dnevni niz meditacija koje je osmislio Ignacije, na temelju vlastitog iskustva religioznog obraćenja, kako bi vodio pojedinca prema većoj velikodušnosti u službi Bogu i ljudima. Ovo iskustvo pomoglo je Franji Ksaverskom da razvije motivaciju koja ga je nosila do kraja života i pripremilo put za njegova ponovljena mistična iskustva.

Kad je svih sedam članova završilo studij, sastali su se u Veneciji, gdje je Franjo zaređen za svećenika 24. lipnja 1537. Nakon što su više od godinu dana bezuspješno tražili prolaz u Svetu Zemlju, sedmorica su, zajedno sa svježim regrutima, otišli u Rim da se stave papi na raspolaganje. Kao rezultat njihova propovijedanja i brige za bolesne diljem središnje Italije, postali su vrlo traženi i nekoliko je katoličkih knezova tražilo njihove usluge. Jedan od njih bio je portugalski kralj Ivan III., koji je želio da marljivi svećenici evangeliziraju i služe kršćanima u njegovim novim azijskim dominijama. Kad je bolest spriječila da jedan od dvojice prvotno odabranih za zadatak ode, Ignacije je odredio Franju za svoju zamjenu. Franjo je sutradan, 15. ožujka 1540., napustio Rim za Indiju, putujući najprije u Lisabon. Te je jeseni papa Pavao III službeno priznao Ignacijeve sljedbenike kao vjerski red, Družbu Isusovu.

Franjo je stigao u Gou, središte portugalske aktivnosti na Istoku, 6. svibnja 1542.; njegov pratilac je ostao raditi u Lisabonu. Sljedeće tri godine proveo je uglavnom na jugoistočnoj obali Indije među jednostavnim, siromašnim lovcima na bisere, Paravama. Oko 20.000 njih prihvatilo je krštenje prije sedam godina, kako bi osigurali potporu Portugala protiv svojih neprijatelja; od tada su, međutim, bili zanemareni. Franjo je preveo mali katekizam na materinji tamilski uz pomoć prevoditelja i neumorno išao od sela do sela poučavajući i potvrđujući novoobraćenike u njihovoj vjeri. Njegova očita dobrota i snaga njegova uvjerenja ostavili su dubok dojam na njih.

Ubrzo nakon toga, primitivni Macuanci na jugozapadnoj obali zatražili su krštenje i, nakon kratkih uputa, Franjo ih je krstio deset tisuća u posljednjim mjesecima 1544. Organizirao je škole kako bi pomogao u održavanju njihove nove vjere .

U jesen 1545. nove prilike za kršćanstvo privukle su Franju na Malajski arhipelag. Proveo je nekoliko mjeseci evangelizirajući među mješovitim stanovništvom portugalskog trgovačkog središta u Malacci, zatim je otišao osnovati misije među Malajcima i divljim lovcima na glave na Spice Islands (Moluccas). Djelo Franje Ksaverskog pokrenulo je trajne promjene u istočnoj Indoneziji, gdje je 1546.-1547. djelovao u regiji Maluku među ljudima otoka Ambon, Ternate i Morotai (ili Moro), i postavio temelje za stalnu misiju. Godine 1548. vratio se u Indiju, gdje je od tada stiglo više isusovaca da mu se pridruže. U Goi je Koledž svete vjere, osnovan nekoliko godina ranije, predan isusovcima, a Franjo ga je počeo razvijati u središte za obrazovanje domaćih svećenika i kateheta za biskupiju Goa, koja se protezala od Rta dobre nade , na južnom vrhu Afrike, u Kinu.

Franjo se sada zainteresirao za Japan, koji su Europljani dosegli prije samo pet godina. U Malacci je upoznao Anjira, Japanca duboko zainteresiranog za kršćanstvo, i kroz njihove razgovore shvatio da su Japanci kulturni i sofisticirani, za razliku od ribara u Indijiili lovci na glave s Moluka. Dana 15. kolovoza 1549. portugalski brod s Franjom, novokrštenim Anjirom i nekoliko suputnika uplovio je u japansku luku Kagoshima. Xavierovo prvo pismo iz Japana, koje je pretiskano više od 30 puta prije kraja stoljeća, izražava njegovo oduševljenje Japancima, “najboljim ljudima koji su dosad otkriveni”. Xavier je otkrio da je njegov stil života pun siromaštva, koji je toliko inspirirao Paravase i Malajce, često odbijao Japance, te ga je napustio zbog stila proučenog razmetanja i dostojanstva.

Krajem 1551., nakon što nije primio poštu od svog dolaska u Japan, Franjo se odlučio privremeno vratiti u Indiju, ostavljajući svoje drugove da se brinu za oko 2000 kršćana u pet zajednica. U Indiji su ga odgodile njegove administrativne odgovornosti kao poglavara nove isusovačke provincije Indije. U međuvremenu je shvatio da je za preobraćenje Japana potrebno razumjeti Kinu; Japanci su u Kinezima tražili mudrost. Xavier je odlučio otputovati u Kinu i otputovao je na otok Sancian (sada Shang-ch’uan Tao, kraj kineske obale) kako bi pokušao osigurati ulazak u zemlju koja je tada bila zatvorena za strance.

21. studenoga, na otoku Shangchuan, Xavier se onesvijestio nakon mise. Umro je od groznice 3. prosinca 1552., u dobi od 46 godina, a da nije stigao do kopnene Kine.

Prvo je pokopan na plaži otoka Shangchuan. U veljači 1553. njegovo netaknuto tijelo je odneseno s otoka i privremeno je pokopano u crkvi svetog Pavla u Malacci 22. ožujka 1553. Otvoreni grob u crkvi sada označava mjesto Xavierova ukopa. Pereira se vratio iz Goe, uklonio leš nedugo nakon 15. travnja 1553. i premjestio ga u svoju kuću. 11. prosinca 1553. Xavierovo je tijelo otpremljeno u Gou. Tijelo se sada nalazi u bazilici Bom Jésus u Goi, gdje je 2. prosinca 1637. stavljeno u staklenu posudu u srebrnom kovčegu.

Desnu podlakticu, kojom je Ksaver blagoslivljao i krstio svoje obraćenike, odvojio je pr. Gen. Claudio Acquaviva 1614. i od tada je izložen u srebrnom relikvijaru u glavnoj isusovačkoj crkvi u Rimu, Il Gesù.

Franju je blaženim proglasio Pavao V. 25. listopada 1619., a svetim Grgur XV. 12. ožujka 1622., u isto vrijeme kad i Ignacije Loyola . Zaštitnik je Navarre u Španjolskoj; Nasugbu, Batangas, Filipini; Australija; Borneo; Kina; Istočna Indija; Goa, Indija; Japan; Novi Zeland, i misionara. Blagdan mu je 3. prosinca. Godine 1927. proglašen je zaštitnikom svih misija.

Mnogi Franju smatraju svecem koji je donio kršćansku vjeru u Aziju. U Rimokatoličkoj crkvi općenito je poznat kao “Sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika Istoka”, i kršćani diljem svijeta još uvijek mu se mole i časte ga kao čistog predstavnika Isusa Krista i njegova evanđelja . Bezbrojne bolnice, škole i druge ustanove u Indiji nose njegovo ime.

Franjo je poznat po svom misionarskom radu, i kao organizator i kao pionir. Razvio je isusovačke misionarske metode koje su kasnije postale uspješan nacrt za njegov red. Njegovi napori ostavili su značajan dojam na misionarsku povijest Indije i, kao jedan od prvih isusovačkih misionara u Istočnoj Indiji; njegovo je djelo od temeljnog značaja za širenje kršćanstva u Kini i Japanu.

Istraživanja su pokazala da se uvijek brinuo o trajnom pastoralu zajednica koje je utemeljio i nije ih napustio nakon krštenja, kako su tvrdili neki kritičari. Mnogi njegovi vlastiti napori bili su usmjereni na poučavanje onih koje su drugi žurno krstili. Područja koja je evangelizirao u Indiji ostala su katolička do danas. Tijekom sedamnaestog stoljeća dugotrajni progon uništio je misije koje je osnovao na Molučkim otocima i u Japanu, ali tek nakon što su tisuće umrle kao mučenici. Nakon što je napustio Maluku, drugi su nastavili s njegovim radom i do 1560-ih bilo je deset tisuća katolika u tom području, uglavnom na Ambonu. Do 1590-ih bilo ih je između 50 000 i 60 000.

***

Sveti Franjo Ksaverski, tvoj neumorni hod za širenje evanđelja nadahnuo je generacije misionara. Neka se vaše naslijeđe velikodušnosti i snage nastavi u nama dok obraćamo druge kroz vlastito svjedočenje vrlina, rada i milosrđa za sve.