FRA PETAR LJUBIČIĆ: Uznesenje Blažene Djevice na nebo – Velika Gospa

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo je velika svetkovina za sve koji vjeruju. Današnji dan nije samo Marijin dan, nego dan svakoga od nas. Marija je prva od nas ljudi dušom i tijelom uznesena na nebo. To je dan njezine proslave, ali također i dan koji ulijeva vjeru i nadu kako ćemo se na koncu vremena naći s njom u zajedništvu u kraljevstvu njezina Sina.

Marija je bila ponizna službenica Gospodnja.

U njoj imamo uzor koji nas poziva da i mi krenemo istim putem. Ona je povjerovala riječi Gospodnjoj i potpuno se predala njegovoj volji. Ona “na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe” i pokazuje nam da i nas čeka proslava poput nje.

Danas ispovijedamo svoju vjeru u trojedinoga Boga i slavimo blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo. Zahvaljujemo Bogu koji nam je dao tako divnu majku. Osvjedočeni tvjernici iznose svojoj nebeskoj majci sve naše brige, poteškoće i patnje koje ih u životu snalaze. Uvjereni su da će im ona izmoliti od Boga pomoć.

Pokušajmo upravo danas pobliže osvijetliti lik BIažene Djevice Marije? Pogledajmo kako i na koji način možemo štovati Mariju? Zapitajmo se: kakvu i koliku vezu ima naš život s tajnom i istinom ovog blagdana?

Blažena Djevica Marija je svemoćna zagovornica naša kod svog Sina, jer nas ona zagovara kao njegova majka. Marija je nada svih onih koji očaja­vaju, ona je pomoćnica nas grješnika, ona je suspasiteljica kršćana. Ona nas neprestano gleda svo­jim majčinskim očima.

Sv. Bernard izražava se slikovito: Krist je izvor duhovnog života, veli on, ali životvorna voda iz tog izvora ne teče do nas izravno nego kroz Mariiju koju je anđeo nazvao “punom milosti”.

Bog je Mariju obasuo tolikom i takvom puninom duhovnih dobara, tako da nam svako dobro dolazi po Mariji. Može se s pravom reći: kao što se dan ne može zamisliti bez sunca tako se ni ovaj svijet ne može zamisliti bez Marije.

Marija je majka Božja, majka cijele Crkve, naša majka i majka svakoga pojedinca.

Marija, dakle, kao duhovna Majka ljudi i po­srednica svih milosti u vrhunaravnom redu, vrši ulogu Majke čitavoga čovječanstva. Ona nam je dala Krista, koji je naš život. Ona će nam priskrbiti i posljednju milost ustrajnosti koja će nas dovesti iz ovoga zemaljskog života u vječno blaženstvo.

Ako je Bog htio da sve dobijamo preko Mariji­nih ruku, trebalo bi onda da je što više častimo i štujemo. Ali kako i na koji način štovati Mariju? Naša marijanska pobožnost može biti raznolika.

Prvi je način kad častimo Mariju kao primjer našoj vjeri, molitvi i ljubavi. Učimo se od Marije kako treba vjerovati. Sjetimo se samo događaja Naviještenja! Marija ne zna točno kako će postati majkom, ali ona ima riječ anđelovu i vjeruje, daje se posvema na raspolaganje Božjoj volji.

– Gledajmo Mariju kao uzor molitve. Najbolji nam je primjer njezin Magnifikat, ushićeni kliktaj slobodne i radosne duše, što smo već u današnjem Evanđelju čuli. Nadalje: Marija je uzor našoj pripravnoj i dobrohotnoj ljubavi. Događaj u Kani to nam svjedoči.

Mi Mariju štujemo i radi svih milosti kojima ju je Bog obasuo. Svako ispravno štovanje Marijino upravljeno je, konačno, na Boga od kojega i Marija prima svu svoju vrijednost. I kad je Bog posljednji cilj, naša je pobožnost prava.

Konačno mi štujemo Mariju, kad je gledamo kao prototip i veliki znak otkupljnoga čovječanstva. U njoj otkrivamo kako treba teći naš život, kakav plan ima Bog s nama, sa svakim vjernikom.

Marija uznesena na nebo! Kako shvatiti ovo otajstvo današnjega blagdana?

Evo ovako: Marija je sva i potpuno spašena i uzvišena. Marija je postigla svoju puninu u Bogu. Kako ova punina izgleda, ne znamo. Mi za to kažemo: uznesena je na nebo!

Sad nam se nameće jedno pitanje: Kakvu vezu ima moj život s tajnom i istinom ovoga blagdana? Ima li tu uopće kakvih dodirnih točaka s mojim, konkretnim potrebama? Tko sadržaj današnjega bla­gdana promatra samo površno, reći će da nema. Tko zađe u dubinu, uvjerit će se u suprotno.

Ono što o Mariji već sada možemo reći, vrijedit će jednom za nas. Ona je postigla puninu u Bogu, mi to tek trebamo postići. U tom, eto, otkrivamo: Naš život ima svoj cilj, svoj vrijedan smisao; nije uzaludan, nije slijepa ulica.

Koji je to cilj? Nema za to pravih riječi, jednostavno kažemo “Punina u Bogu” –  savršeni i vječni život s njim u zajedništvu. To bi bio cilj koji nas čeka…

Vratimo se još malo značenju i sadržaju da­našnjega blagdana. Marija je dušom i tijelom uzne­sena na nebo. Mi možemo – to nam svjedoči i poru­čuje blagdan – doći na vrhunac; ne doduše samo svojim snagama, Bog mu mora pomoći, privući ga k sebi. Tako naš (ljudski) život dobiva svoj smisao i cilj. Dakako u našem životu ima dosta slijepih ulica, ali konačno ipak nas očekuje veliki cilj.

Mi u slici Marije dušom i tijelom uznesene gledamo znak, putokaz pravom i vrijednom životu.

Vjera je ta koja nas vodi na putu ovoga života. Ona ga upravo obasjava. I današnjim blagdanom obnavljamo se u vjeri.

Braćo i sestre, čitava povijest Crkve obilje­žena je Marijinom brigom za Kristove sljedbenike. Ali ta njena briga kao da je porasla u zadnjih 150 godina. Sjetite se samo Marijinih ukazanja u Parizu, Lourdu, La Salettu i Fatimi (1917.).

Poznato nam je, što je Gospa u Fatimi poručila. U Fatimi je Gospa rekla da dolazi zato da potakne vjerne da promjene život, da ne vrijeđaju grijesima našega Gospodina koji je već i suviše uvrijeđen; da vjernici mole krunicu svaki dan, da se posvete, prečistom Srcu Marijinu kao naknadu za grijehe koje počinjaju grješnici, da ljudi čine pokoru. Razmislimo o tome…? Još i prije u Lurdu Gospa je na isto upozoravala.

Današnji čovjek je upao u vrtlog koji mu neda ni trenutka mira i vremena da misli na duhovne vrjednote. Danas se više misli na štedne knjižice, moderne stanove i koješta drugo nego li na spas duše. Sve više i više traži se slobodnoga vremena, razonode i užitka.

Priznajem, sve je to i te kako potrebno, ali, braćo, to nije sve. Priznat ćete da to ne može zadovoljiti čovjeka. Ljudi danas gladuju u duhovnom pogledu. Ljudi sve imaju, unatoč tome gladuju. Sve pesjeduju, a ipak jadikuju i tuže se na ovaj život, od kojega ništa nemaju; traže i jagme se da uhvate stogod od “pravoga” života.

Osamljenost, dosada, praznina i napuštenost su moderne bolesti. Milijuni se osjećaju zastrašeni kao da su u neprestanom bijegu od nečega. Zar upravo to nije znak, da čovjek ima dušu? Znak gladne duše?

Današnji čovjek se teško susreće s Bogom, dušom i vječnošću. Gospa vidi tu našu nevolju, to naše robovanje, tu našu zaslijepljenost i to je potiče da nam u ovih zadnjih nekoliko godina priskače u pomoć. Marija je uvijek u povijesti bila put do Boga. Ona nikad nije ništa radila radi sebe, nego sve radi Boga i spasa naših duša. To nam svjedoče sva Marijina prošteništa, gdje ljudi kao nigdje drugdje susreću Boga i nalaze sebe, nalaze tako žuđeni duševni mir.

Zvuči jednostavno i obično ali je istinito, da je čovjeku za život potrebno više od kruha i kolača, od žene, kola, dobre zarade… Čovjek ima dušu. I duša je ta koja osjeća osamljenost, prazninu, dosadu. Itekako su stoga važne Kristove riječi: “Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada”. To je temeljna tema svakoga ljudskog života, pa i cijele ljudske povijesti. Čovjek će se nasititi tek kad uspije nadići tjelesni život i smrt. To može dati samo Isus Krist. On je taj život, kako i veli: “Ja sam kruh života”!

Stavimo se danas svi pod zagovor BIažene Djevice Marije. Upravimo joj svoju molitvu:

Marijo, pomozi nam da budemo uvijek ljudi Evanđelja, prava djeca Crkve Kristove, borci istine, ljudi žrtve i apostoli bratske ljubavi!

Izmoli nam milost, kako bi za pravdu i istinu bili spremni, ako ustreba i život darovati, kako bi bili čvrsti u svojim principima kao pećine Velebita, a blagi u postupcima kao majka svojoj djeci.

Pomozi nam kako bismo već jednom shvatili da je križ jedino drvo slobode i jedini izvor ljubavi. Budi Ti naša moćna zagovornica kod svoga Sina! Amen.

SVETAC DANA – SV. MAKSIMILIJAN KOLBE

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Maksimilijan Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.”

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?”

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – “imao čar romana i razmjere čuda”.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: “Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.”

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.”

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.”

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.”

Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: “Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.” List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.

Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: “Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.” U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: “Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.”

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: “Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.”

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: “Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.”

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.”

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio:”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: “Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.” Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

“U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena” – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe “u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice” (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav “ropstvo ljubavi” svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. “Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.” U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.

Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: “Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.” Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, “Mariji Kraljici Poljske”. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. PONCIJAN I HIPOLIT

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina.

---

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: “Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…” Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.

SVETAC DANA – SV. IVANA FRANCISKA DE CHANTAL

Sveta Ivana Franciska de Chantal (1572.-1641.) – donedavno se slavila 12. prosinca, a odlukom pape Ivana Pavla II. slavi se na današnji dan.

---

Sveta Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine drugarice.

Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: »Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.« Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika. No još i danas mješoviti brakovi nisu nikako neko idealno rješenje.

Franciska se napokon udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi, i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala da neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati.

U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža čijem je djetetu dapače postala kuma na krštenju.

Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Sveti Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.

Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala Sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII.

Sestre Pohoda Marijina djeluju u Hrvatskoj već više od 60 godina. U Zagreb su došle 1. rujna 1947. na poziv biskupa Josipa Lacha i preuzele brigu za Dom Božje providnosti i za kapelu Corpus Domini (Mošćenička ulica, Trešnjevka). U tom domu osnovale su svoj samostan koji je potvrđen 24. svibnja 1949. U samostanu, koji je uz kapelu, žive svoju karizmu kontemplativnim životom, onako kako su to zamislili njihovi utemeljitelji, sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Red Sestara pohoda Marijina i danas je omiljen i uspješan u svijetu, sa 161 samostanom u 33 zemlje.

Štuje se kao zaštitnica od želučanih bolesti i paralize.

Izvor: Sveci.hr