SVETAC DANA – SV. LJUDEVIT

Ljudevit IX., kralj Francuske, poznat među franjevcima jednostavno kao sveti Ljudevit, časti se kao glavni zaštitnik Franjevačkoga svjetovnoga reda. Njegova duboka i iskrena vjera, iskazana za obreda posvećenja za kralja, učinila je od njega, u njegovu kraljevstvu, Božjega slugu.

Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi, te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranu svetih mjesta u Palestini. Sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270. g.

Ljudevit se rodio u Poissyju g.1214. Francuski je kralj postao već god. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.

Sveti je Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem, te nasljedovao Njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod, i on je više puta izložio svoje tijelo trpljenju iz ljubavi prema svom narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. U jelu je bio tako umjeren da ga se rijetko čulo govoriti o jelima, kako to čine inače mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.

Iako je s 12 godina preuzeo vladavinu, nastojao je spojiti asketski život s položajem vladara. Ljudski gledano nemoguće, ali Ljudevit je svoj uspjeh propisivao svetome Franji Asiškome, čiji je primjer s oduševljenjem slijedio, postavivši ga za pravilo života.

Netko je o njemu napisao: “Kralj Ljudevit bio je franjevački trećoredac kojemu je Bog povjerio zadaću kraljevanja Francuskom.” On je zaista bio veliki ljubitelj mira, pravde i redovničkoga življenja.

Bio je darežljiva srca tako da bi posvuda kuda je po svom kraljevstvu prolazio dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima, te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilne hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svugdje gdje bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina i to svaki dan.

U korizmi i adventu broj bi se siromaha povećavao. Više puta se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe, stavljajući hranu pred njih, režući im meso, te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u podvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe, te na kraju bi on sam jeo i pio.

Ljubav prema siromasima iskazao je također i gradnjom bolnica, hospicija i škola, te potičući u Francuskoj širenje franjevaca i dominikanaca, čije je poslanje bilo služiti siromasima. Nije pritom zaboravio niti obrazovanje: zahvaljujući upravo njemu, Sorbona je postala prestižno sveučilište, a Francuska kulturno središte Europe.
Ideal je sv. Ljudevita bilo poštenje.

Kraljeva je pobožnost i nutarnja mrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova života. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršavao. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj navadi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu, a to je činio s neizmjernim poštovanjem i ljubavlju.

Post mu je uvijek bio strog u korizmi i adventu, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, a u kvatrene dane petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.

Ljudevit se oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.

Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca.

Svetim ga je proglasio 1297. godine papa Bonifacije VIII.

Ime je franačkoga porijekla i znači: čuven u bitki. Zaštitnik je Trećeg franjevačkog reda.

Duhovna oporuka sinu

Možda su najbolji izvor o sv. Ljudevitu njegova pisma djeci među kojima se ističe duhovna oporuka jednom od sinova.

Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.“

Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu”, izrekao je Miroslav Bulešić, istinski velikan Crkve čiji spomendan danas slavimo!

Djetinjstvo i sjemenišno školovanje

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Prve je molitve i prve istine katoličke vjere mali Miroslav naučio iz molitvenika «Oče budi volja tvoja», knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stoljeću sastavio biskup Juraj Dobrila.

Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Budući da je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

Studij u Rimu

U Vječnom gradu bogoslov Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno.

Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

Vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»

Ređenje i mlada misa

Miroslav Bulešić za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. O tom je događaju u dnevniku zapisao: «Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja».

Dva tjedan potom u rodnoj je župi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!»

Župnik u Baderni

Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi slijedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću: «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…» Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost». Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje župe: «Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

Župnik u Kanfanaru

U ovoj novoj sredini župnik Bulešić dao se svom revnošću na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne župe. Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Sošići i Barat. Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privlačna. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. Vjernike su grubim pritiscima odvraćali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjenčanja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u povećem broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove propovijedi.

Od svjedoka i danas čujemo kako su komunisti priznavali svoju nemoć i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: “Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Župnika Bulešića pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka pođe u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo će biti na miru. No on je odvratio: “Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!” Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da će ga ubiti. On je odgovorio: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!” Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.»

Poglavar u sjemeništu i tajnik svećeničkog zbora

U Pazinskom sjemeništu Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo. To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas.

Miroslav Bulešić: Mučeništvo za vjeru

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. potvrede u Buzetu i okolnim župama. «One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren», svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. «Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga», rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…». Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim.

Beatifikacija

Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjega Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

Predstavnik Svetog Oca na slavlju proglašenja blaženim u Areni u Puli je uzoriti gospodin Angelo kardinal Amato, prefekt Kongregacije za kauze Svetih.

MOLITVA

Bože, Oče naš nebeski, Ti si u svećeniku Miroslavu Bulešiću dao svome narodu revnoga pastira i neustrašivog mučenika. Po njegovu zagovoru učvrsti u nama vjeru i ustrajnu strpljivost u teškoćama života te daj da se spremno zalažemo za rast i jedinstvo Crkve. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: miroslavbulesic.hr

SVETAC DANA – SV. BARTOLOMEJ APOSTOL

U listama svetih apostola spominje se i sveti Bartolomej. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od “Bar Talmaj”, što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, odnosno Bartolomej ili pučki Bartol

Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta!

Filip nađe Natanaela i javi mu: “Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” Reče mu Natanael: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Kaže mu Filip: “Dođi i vidi.”

Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” Kaže mu Natanael: “Odakle me poznaješ?” Odgovori mu Isus: “Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.” Nato će mu Natanael: “Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!”

Odgovori mu Isus: “Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!” I nadoda: “Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.” (Iv 1,45-51).

Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni je li taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.

Sveti Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao “pravog Izraelca u kojem nema prijevare”, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.

Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.

Prema apokrifima sveti Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.

Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se 983. godine domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnika i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola.

Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolomeju u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. RUŽA LIMSKA

Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.

Sveta Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kći Gašpara Floresa i Marije de Olive, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.

Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: “Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.” Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.

Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.

Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.

Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No, ipak trebamo je nasljedovati u duhu pokore, a kojega opet nema bez smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način svete Ruže Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti. Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.

No nije se aktivnost svete Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.

Sveta Ruža je dobro znala da sva njezina pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti. Marno je slijedila stope sv. Katarine Sijenske, koja je bila dominikanka kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.

Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude, čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je stekla veliku vještinu.

Njezin je život bio neprestan hod u Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv. Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz “ništavila” stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do “duhovnih zaruka”, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: “Ruža je radila pod vodstvom Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu prisutnost ulivenog znanja.”

Pobožnost je svete Ruže Limske bila kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: “Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.”

Enrique Dussel spominje tri veoma značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo: “Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio. Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine Sijenske.” Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac, a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.

Njezino je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju majku ovim riječima: “Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.”

I napokon, treće djelo Ruže Limske bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer misijske svijesti i zalaganja za misije. “Da nisam žena – govorila je – prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi, snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grešnici, obratite!” Ruža Limska je kao Katarina Sijenska prije nje i Mala Terezija poslije nje poticala svećenike na herojsku savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayali pisala je ovako: “A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao takvo zaslužiti.”

Iz svega se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi: “Isuse, Isuse, ostani kod mene!” Papa Klement X. proglasio je 12. ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.

Dominikanac Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske. Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je dala sveta Rimokatolička Crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz njezina pisma liječniku Castillu.

“Gospodin Spasitelj prozbori i neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’

Kad začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu sreću.’

Isti me poticaj silno nagonio da propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je, rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita, skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko veselje i užitke! Nema sumnje, svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće! Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo dobro i zadnji dobitak strpljivosti. Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima, nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.”

Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike, kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s neprikrivenim ponosom rekao: “Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias, sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo Solano.” Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv. Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.

Izvor: Bitno.net

Blažena Djevica Marija – Kraljica svega stvorenoga

Spomendan Marije Kraljice u liturgijski je kalendar uveo papa Pio XII. i odredio da se slavi 31. svibnja. Po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina Uznesenja dušom i tijelom na Nebo.

Po svome Uznesenju Marija je postala Kraljica i Neba i Zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu Kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginum.

Naslov “Kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “Kraljica”, već i “Gospodarica”, “Vojvotkinja”, pa čak i “Carica”, u našem starom jeziku “Cesarica”. Je li pridavanje takvih naslova Mariji teološki opravdano? – JEST, jer se Ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojno pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz Njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No, ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i zbog toga prava Kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov Kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo Kraljice, Majko milosrđa!”. Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grešnike pred Gospodinom zagovara, da nam od Njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao Kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

“Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije Uznesenja, po svem svijetu zasjalo Marijino divno ime i kako se posvuda o Njoj raširio slavni glas, i prije nego bijaše na Nebo uzneseno Njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije Nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko; prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućega kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena Majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide Kraljicu, a ovi drugi Gospodaricu. Jedni pak i drugi, bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana – ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: “Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.”