Svi sveti – velika svetkovina nebeske Crkve

“Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli na Rim.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALFONS RODRIGUEZ

“O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Zaštitnik posljednjega listopadskog dana je sveti Alfons Rodriguez, španjolski isusovački laik. Rodio se 25. srpnja 1532. godine u španjolskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestero djece bogatog trgovca vunom. Kao dječak od 10 godina susreo je isusovca blaženog Petra Fabera, koji ga je pripremio za Prvu pričest i snažno utjecao na njegov budući život. Sa 14 godina počeo se školovati kod isusovaca, ali mu je iznenada umro otac, pa se vratio kući kako bi preuzeo njegov posao. Oženio se s 26 godina, ali kad mu je ubrzo umrla supruga i troje djece, odlučio se potpuno posvetiti duhovnom životu. Napustio je sve što je posjedovao i pokušao se pridružiti Družbi Isusovoj, ali je zbog nedostatka naobrazbe isprva bio odbijen. Ipak, primljen je 31. siječnja 1571. g. u Isusovački red kao brat laik u Valenciji, a nakon šest mjeseci poslan je na otok Mallorcu.

Djelovao je 46 godina kao vratar u isusovačkom kolegiju Montesion u Palmi na Mallorci. Milosrdan, susretljiv i prijazan, dijelio je milostinju, hranu i odjeću siromasima i brinuo se za smještaj putnika namjernika i hodočasnika. S tog skromnog mjesta godinama je snažno utjecao na mnoge ljude i događaje, a njegove su duhovne savjete tražili i studenti i ugledni građani. Strogi pokornik i isposnik, naročitu pobožnost gajio je prema Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, revno molio krunicu, a svojeg mladog prijatelja svetoga Petra Clavera nagovorio da pođe kao misionar u Južnu Ameriku.

Čudotvorac i vizionar, mistik i asketa, svojim žarkim molitvama ozdravljao je mnoge ljude, tjelesno i duhovno. Ostavio je za sobom zbirku svojih dnevničkih zapisa, mističnih iskustava, te jednostavnih duhovnih misli i crteža. Njegovi spisi otkriveni su tek nakon njegove smrti.

“Bog nas”, piše Alfons Rodriguez, “nije pozvao na redovnički život, povučen od svijeta, kako bismo se brinuli za stvari koje se tiču tijela… On sam, naš Gospodin i Bog naš, brine se za naše tijelo, kao i za našu dušu, i proviđa sva svoja dobra, preko naših poglavara.”

I dalje: “Put što ga duša treba slijediti kako bi postigla svetost, put je mrtvljenja, uz pomoć molitve, koraci što ih valja činiti nutarnji su čini srca, kojima pobjeđujemo sebe same.”

Rekao je još i ovo: “O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Alfons Rodriguez preminuo je na današnji dan, 31. listopada 1617. godine u Palmi, a sprovod mu se pretvorio u pravo slavlje, u kojem je uz španjolskog potkralja i biskupa Mallorce sudjelovalo mnoštvo građana, od plemića i bogataša do siromaha i bolesnika.

Blaženim ga je 1825. godine proglasio papa Leon XII., a svetim 1887. godine papa Leon XIII.

Ime Alfons je njemačkog porijekla, a znači “hrabar” i “plemenit”. Zaštitnik je Mallorce.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARCEL IZ TANGERA

“Služim Isusu Kristu, vječnom Kralju. Neću više služiti vašim carevima, te smatram nedostojnim klanjati se vašim drvenim i kamenim bogovima, gluhim i nijemim idolima. Od sada prestajem biti vojnik vašeg cara”

Današnji sveti zaštitnik je mučenik Marcel iz Tangera, poznat i kao Marcel Centurion (satnik, stotnik).

Rodio se sredinom 3. st. u gradu Leonu u Španjolskoj, a bio je časnik u gradu Tangeru, (današnji Tingis, rimska pokrajina Mauretania Tingitana, danas Maroko). Kao kršćanin nije htio sudjelovati u poganskim svečanostima priređenim u povodu rođendana careva Dioklecijana i Maksimilijana, te častiti poganske bogove. Odbacio je oružje, pojas, oklop i časničke oznake, te se javno izjasnio kršćaninom: “Služim Isusu Kristu, vječnom Kralju. Neću više služiti vašim carevima, te smatram nedostojnim klanjati se vašim drvenim i kamenim bogovima, gluhim i nijemim idolima. Od sada prestajem biti vojnik vašeg cara”.

Time je Marcel prekršio zakletvu vjernosti caru. Na sudu je izjavio kako nije u redu da kršćanin “služi u vojskama svijeta”. Zbog toga je osuđen na smrt, te su mu 29. listopada 298. g. odrubili glavu mačem. U Rimskom martirologiju spominje se 30. listopada, pa se na taj dan i slavi njegov spomendan.

Prema predaji stenograf imenom Kasijan bio je toliko ogorčen zbog Marcelove presude da je odbio voditi zapisnik na njegovu suđenju pa je i sam podvrgnut mučenju. Uskoro nakon smrti oca Marcela pogubljeni su kao kršćani i njegovi sinovi Klaudije, Lupercije i Viktor.

O Marcelovu životu i smrti postoje i mnogo drugačije, uglavnom nevjerodostojne legende. Njegove relikvije kasnije su prenesene u Leon, njegov rodni grad u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Sveti Marcel je danas zaštitnik toga grada i istoimene pokrajine, ali i zaštitnik ljudi koji zbog svojih uvjerenja odbijaju služiti u vojsci i ne žele sudjelovati u ratu.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. NARCIS JERUZALEMSKI

Današnji sveti zaštitnik, Narcis Jeruzalemski, svojim primjerom najbolje dokazuje da nikada nije kasno te da čovjek i u dubokoj starosti može uspješno obavljati značajne i odgovorne dužnosti.

Sveti Narcis, podrijetlom Grk, rodio se oko godine 99., prozvan je “svetim svećenikom”, a za tridesetog biskupa Jeruzalema (tada Aelia Capitolina) izabran je oko 180. Godine 195. predsjedao je koncilom na kojem je odlučeno da će se Uskrs uvijek slaviti nedjeljom. Zbog optužbi za zlodjelo koje nije počinio, povukao se u pustinju i živio kao isposnik. Nakon nekog vremena dokazalo se da je Narcis bio nedužan. Vratio se u svoju biskupiju stariji, čvršći i jači i s još većim oduševljenjem i poletom nastavio obavljati svoju službu.

Na glasu kao čudotvorac, jednom je na Veliku subotu pretvorio izvorsku vodu u ulje za svjetiljke, kako bi se mogli održati obredi uskrsnog bdjenja. Narcis je poslao one koji su se brinuli o svjetiljkama da otiđu donijeti malo vode iz obližnjeg bunara. Nakon što su oni donijeli vodu, on je predano molio nad vodom i nakon toga rekao im da uliju vodu u svjetiljke, što su oni i učinili. Voda se umah pretvorila u ulje, na sveopće iznenađenje svih prisutnih.

Narcis Jeruzalemski bio je poznat po svojim gorljivim i ustrajnim molitvama te po strogim propovijedima kojima je od svojih vjernika tražio mir i jedinstvo.

Molio je Gospodina da mu pošalje biskupa koji bi mu pomogao u službi. Odgovor na njegove molitve došao je u osobi svetog Aleksandra Kapadočanskog, kojeg je imenovao svojim koadjutorom. Neko vrijeme su zajedno upravljali jeruzalemskom biskupijom, a Narcis je doživio 116 godina. Preminuo je u Jeruzalemu oko 216., na koljenima, za vrijeme molitve.

Izvor: Laudato.hr 

SVETAC DANA – SVETI ŠIMUN I JUDA TADEJ

Apostoli Šimun i Juda Tadej tj. njihov blagdan daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.

Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelotâ, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.

Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe.

Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, u svome Komentaru Poslanici Rimljanima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda “ne onaj Iškariotski”. Taj je Juda postavio Isusu pitanje: »Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?« (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:

»Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. – Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh« (Iv 14,23–26).

Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.

Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena u knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: “Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev.” Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.

U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968. čitamo: “Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62. nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu. Poslanica završava svečanom doksologijom – pohvalnicom Bogu. To upućuje na zaključak da je čitav napis sastavljen više kao propovijed nego kao poslanica te nam tako daje da osjetimo prakršćanske propovijedi.”

Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno u Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.

Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: “Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.”

Molitva: Bože, ti si nas po blaženim apostolima priveo spoznanju svoga imena. Zagovorom svetoga Šimuna i Jude Tadeja nek Crkva tvoja neprestano raste pristupom novih vjernika. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net