FMteam, Author at Feel Medjugorje

Svećenik kojeg pamte kao dušu i srce Međugorja: U njegovoj blizini riječi Isusove molitve pretvarale su se u zbilju

Na današnji dan 1946. godine rođen je u Dragićini fra Slavko Barbarić, hrvatski katolički svećenik iz reda franjevaca. Bio je crkveni pisac i duhovni pjesnik, teolog, religiozni pedagog, ali i psihoterapeut.

Od 1982. godine fra Barbarić je djelovao u Međugorju gdje je radio s hodočasnicima. Njegove knjige prevedene su na dvadeset jezika i tiskane u više milijuna primjeraka, čime se upisao među najčitanije pisce našeg vremena.

Kao školovani psihoterapeut radio je s ovisnicima o drogama u zajednici “Cenacolo” u njihovoj kući u Međugorju. Bio je veliko nadahnuće i duhovni vodič mnogim ljudima. Preminuo je 24. studenog 2000. u Međugorju, na Križevcu.

Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se rodio u Međugorju.

Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav.

Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji – Kraljici mira.

Živjeti pored njega činilo se ponekad nestvarnim, kažu oni koji su imali tu čast. Naime, bio je tu u svijetu, a istovremeno tako izvan njega.

U njegovoj blizini riječi Isusove velikosvećeničke molitve pretvarale su se u zbilju: “…Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom…” (Iv 17, 16-19).

In Vjera

Kardinal Kuharić održao je u kolovozu 1995. veličanstvenu propovijed protiv osvete i mržnje – vrijedi je ponovo pročitati

Kardinal Kuharić održao je u kolovozu 1995. veličanstvenu propovijed protiv osvete i mržnje – vrijedi je ponovo pročitati

U iskušenju rata može i kršćanin doći u veliku napast da, kad je nepravedno napadnut, nepravedno progonjen, padne u napast mržnje, u napast osvete, da zapravo u sebi doživi razaranje svoje duše, svoga srca. Baš u kušnji, u nevolji treba izdržati, treba gorjeti kao svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti.

Zato smo i kroz ovaj rat pozivali naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast mržnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo, nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju pravednošću, dobrotom, mirom.

Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada: Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko.

Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji, a to sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Božje Bistričke,: «Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!» (Kuharić: Mir je djelo pravde, Zagreb 1995., str. 162-163).

Ĉetiri su godine prošle. Što se sve događalo kroz te četiri godine! Ima li smisla sada to ponoviti? Mislim, braćo i sestre, da ima.

Oslobođenje područja na kojem se sada nalazimo, svi suci svijeta, ako su pravedni i pošteni, smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske države. Dakle, obrana i oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno naglašavam: to se djelo pravednosti ne smije okaljati nepravdom. I u sukobu se susrećemo s čovjekom. A taj čovjek, kakav god on bio, čovjek je na kojega Bog misli, kojega Bog želi spasiti.

Sinoć smo čuli na televiziji ministra Radića kako je otvoreno kazao, da nakon što su prošli branitelji, dolaze drugi i pale i pljačkaju kuće građana srpske nacionalnosti. Svi ti koji pljačkaju i pale, čine djela nepravde. Kad to jedan ministar kaže i to osuđuje i poziva da se to ne smije događati, onda je to u logici civilizacije kojom se mi ponosimo. Nismo odgajani da otimamo tuđe; nismo odgajani da tlačimo drugoga; nismo odgajani da budemo nepravedni.

Ako treba izvršiti pravdu, onda u pravnoj državi postoje pravedni sudovi, koji moraju svakom pojedincu – ne zajednici, ne jednom narodu – dokazati da je kriv, da je zlo učinio. Ali nitko, baš nitko nema prava sam uzimati pravdu u ruke i suditi jer bi to bilo vršenje nepravde, vršenje nasilja.

Zato je nužno i sada dozvati u savjest ljudi, koji se možda smatraju vjernicima, a čine nasilja, da se ne može spojiti vjera u Boga, vjera u Istinu i vjera u Ljubav s nasiljem, mržnjom, osvetom.

Pobjeda je u istini i pravdi; pobjeda je u dobru i ljubavi! To će biti konačna pobjeda mira! Zato mi pozdravljamo pozive hrvatskoga Predsjednika, Predsjednika i hrvatske Vlade, ministara, koji su na početku oslobađanja pozivali na poštovanje građana srpske nacionalnosti, jamčili sigurnost i zaštitu, pozivajući ih da ostanu u svojim domovima. Oni žive u Hrvatskoj. To treba poštivati, svjedočiti i pred svijetom da mi ipak rastemo iz evanđeoskih korijena. Ima svjedočanstava naših prognanika koji su bili lišeni svih ljudskih prava, koji su pretrpjeli najveće nasilje kad im je sve oduzeto, da ne razmišljaju o nikakvoj osveti, da ne nose u duši mržnje. Oni se žele samo vratiti slobodni i sigurni na svoje. Ne žele osvete; raspoloženi su opraštati. Makar se vraćali plačući na svoje ruševine, ne žele mrziti.

Sjećate se kad smo sudjelovali na televiziji u «otvorenom parlamentu» kardinal Puljić i ja, a bili su uključeni predstavnici raznih smjerova i grupa, kako je onaj naš invalid čudesno svjedočio o opraštanju. Tu kod Topuskog izgubio je oči. Kazao je da nema nikakve mržnje prema onom koji mu je to učinio! Poslije mi je kazao: Ja sam se Bogu povjerio, u Bogu živim i Bog u meni! To je veličina. To je pobjeda. Braćo i sestre, to je Evanđelje! To je naviještao Isus Krist, nastavili apostoli, pa biskupi i svećenici. To svjedoči cijela Crkva.

I mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe, često žalosne Europe, na ovom dijelu naše domovine mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja; civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljega svijeta na tlu naše lijepe domovine.

Zahvalan našim braniteljima i našoj policiji za tu zaštitu čovjeka i njegovih prava, sve povjeravam zaštiti Božjoj po zagovoru Bezgrešne Bogorodice, da ona moli za nas da nam Isus Krist, Knez Mira, udijeli konačan, siguran i pravedan mir u lijepoj našoj domovini!

Preuzeto s bitno.net

In Propovjedi

Fra Robert Jolić: Bog će uvijek sve izvesti na dobro

Fra Robert Jolić: Bog će uvijek sve izvesti na dobro

“Braćo i sestre, jasno je da je starozavjetni Josip o kojem smo slušali u Prvome čitanju pralik samoga Isusa Krista, Sina Božjega. Kako su se god, naime, Josipova braća odrekla svoga brata iz zavisti i prodala ga u ropstvo, tako su se i Isusa odrekla njegova braća, njegov narod i predali ga rimskom upravitelju da ga se ponižava, muči i na kraju ubije na drvetu križa. No, osim te sličnosti postoji još jedna, zacijelo neusporedivo važnija od zavisti, izdaje i same smrti. Naime, Bog je i jedno i drugo okrenuo na dobro. Josip je, znamo, kasnije svoj narod spasio od sigurne smrti od gladi, a Isus je čitavo čovječanstvo spasio od ropstva grijeha i vječne smrti. Strašna zla i trpljenja pojedinaca i naroda, Bog okreće na dobro svih, a to je ujedno i glavni uzrok zašto On uopće dopušta fizičko i moralno trpljenje. Važno je i za nas danas da zlo svatko strpljivo podnese i da se iskaže jednako odanim Bogu i u najvećim napastima kao što je to bio starozavjetni Josip i pogotovo kao Sin Božji, Isus Krist. Valja svakako uvijek naglasiti da patnja i trpljenje nikada nisu i ne mogu biti svrhom samima sebi, ali nerijetko jesu metoda kojom se postiže Spasenje. Upravo nam dva navedena primjera, Josip iz Staroga Zavjeta i Isus daju odličnu prigodu da osmislimo i vlastite patnje i razočaranja i vjerujemo Bogu da će na kraju sve izvesti na dobro jer se zapravo upravo u patnji i životnim iskušenjima najbolje očituje koliko smo Božji i koliko smo spremni unatoč svim nedaćama ostati na putu Evanđelja…” – početak je propovijedi fra Roberta Jolića koju je uputio okupljenim župljanima i hodočasnicima na svetoj Misi u Međugorju, 10. ožujka 2023. Poslušajte cijelu propovijed.

Duhovna obnova

In Molitve

Molitva sv. Josipu za domovinu kardinala Kuharića

Molitva sv. Josipu za domovinu kardinala Kuharića

Izmolite molitvu sv. Josipu za domovinu, koju je sastavio kardinal Franjo Kuharić i 19. ožujka 1988. molio u Svetištu sv. Josipa u Karlovcu. Naime, te se godine obilježavala 300. obljetnice izbora sv. Josipa za nebeskog zaštitnika naše domovine.

Molitva sv. Josipu za domovinu

Sveti Josipe, brižni čuvaru Svete obitelji
i zaštitniče cijele Crkve,
budi u nebeskoj slavi zagovornik svakoga od nas
da u kušnjama života
i teškoj borbi između dobra i zla
ustrajemo na putu istine i ljubavi.

Prije tri stoljeća naši su pradjedovi odlučili,
svečano izjavili i službeno proglasili
da Ti, brižni Poočime Isusov,
budeš zagovornik naroda Hrvata.
To mi, Crkva kao Božji narod u hrvatskom narodu,
prihvaćamo i potvrđujemo
za ove dane i buduća vremena.

Po Tvom moćnom zagovoru, sveti Josipe,
molimo od nebeskog Oca svom narodu,
kao i svim narodima
s kojima se susrećemo u zbivanjima povijesti,
istinski napredak
da živimo u pravednosti i miru,
slozi i slobodi, u blagostanju i sigurnosti.
Obitelji su izvori narodnog života.
Neka Otkupljenje Isusovo
spasi naše obitelji
da budu Bogu odane,
vjerne, pobožne i hrabre za život;
takve će biti jamstvo
naše crkvene i narodne budućnosti.

Usrdno Te molimo
da čuvaš našu djecu i mlade
i vjeru pradjedova
kako bi bilo sačuvano njihovo dostojanstvo
od svih napasti i opasnosti
za njihov ljudski kršćanski život.

Sveti Josipe,
Tvojoj je „skrbi bila povjerena sama nevinost:
Isus Krist i Djevica Marija,
po dvostrukom tvom predragom zalogu
vruće Te molimo“ da nam isprosiš
nevinu mladost i brojna duhovna zvanja
kako bi naša Crkva obilovala
revnim Božjim svećenicima,
svetim redovnicama i Bogu posvećenim djevicama.

Tebe, sveti Josipe, Evanđelje naziva pravednim,
molimo Te, pogledaj na nevolje i na rane naše!
Izmoli nam milost velikog obraćenja
da prestane strašna psovka u hrvatskom narodu,
da se poštuje dostojanstvo braka,
nepovredivost obitelji i osobe,
te neotuđivo pravo na život svakog ljudskog bića,
skrivenog u krilu žene.
Izmoli nam jaku vjeru, čvrstu nadu i hrabru ljubav
prema Bogu i svakom čovjeku!

Sveti Josipe! Kad si odlazio s ovoga svijeta u vječnost,
prisutnost Spasitelja našega Isusa Krista – Bogočovjeka
– i njegove Majke, a Tvoje prečiste Zaručnice
bila je za tebe velika utjeha.
Povjeravamo ti naše bolesnike i umiruće.
Moli za njih da ni jedan ne ode s ovoga svijeta
bez utjehe i milosti svetih sakramenata.

Sveti Josipe, bdij nad našom domovinom
i svim njezinim stanovnicima
da nam bude blagoslovljeno prebivalište
na putovanju u vječni život
gdje ćemo se naći zajedno s Tobom,
s tvojom svetom Zaručnicom i našom Majkom Marijom,
sa svom nebeskom Crkvom
u ljubavi, radosti i svjetlosti Presvetoga Trojstva:
Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!

(Kardinal Franjo Kuharić, 19. ožujka 1988., Hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu)

In Svetac dana

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI FRANJO KUHARIĆ

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI FRANJO KUHARIĆ

Franjo Kuharić, kardinal (1970. – 1997.)

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječakog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, F. Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo pukim slučajem izbjegao je 22. veljače 1947. planiranom ubojstvu.

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika župe Okićka sv. Marija 1950. godine Lovru Galića, F. Kuharić je i tom župom upravljao oko 2 godine. U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. od 16. veljače 1964. Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostonici, 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., F. Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI, od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere kardinal F. Kuharić brani je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku.

Zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Izvor: Kolarić, J. (1995) Franjo Kuharić. U: F. Mirošević, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 511-520.

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 11. OŽUJKA 2023.

MISNA ČITANJA – 11. OŽUJKA 2023.

Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje.

II. korizmeni tjedan

Subota, 11. 03. 2023.

Svagdan

ČITANJA:
Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12; Lk 15,1-3.11-32

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta

IMENDANI:
Tvrtko, Blanka, Kandid

Prvo čitanje:

Mih 7, 14-15.18-20

Baci na dno mora sve grijehe naše.

Čitanje Knjige proroka Miheja

Pasi, Gospodine, svoj narod svojom palicom, stado svoje baštine, koje osamljeno živi u šikarju, usred voćnjaka. Neka pase u Bašanu i Gileadu, kao u davne dane! Kao u dane kad si izašao iz Egipta, pokaži nam čudesa! Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše! Udijeli Jakovu vjernost, dobrotu Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 103 , 1-4.9-12

Pripjev:

Milosrdan je i milostiv Gospodin.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Evanđelje:

Lk 15, 1-3.11-32

Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«

»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«

»Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«

»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institit za lirurgijski pastoral

In Molitve

Kratki Put križa (za svaki dan)

Kratki Put križa (za svaki dan)

Ovaj Put križa može se izmoliti za pet minuta (ili manje).

Jedna od najmoćnijih molitava tijekom korizme je Put križa, koji nas poziva poći istim putem događaja koji su vodili do Isusova razapinjanja na Kalvariji. Međutim, nije uvijek lako nači vrijeme za ovu pobožnost.

Dobra vijest je da ne postoji jedan jedini način kako moliti Put križa, i dok neke verzije mogu trajati duže, postoji i opcija koja zahtijeva puno manje vremena.

Jedan od načina koji su navodno koristili franjevci kada su odlazili u misije može se izmoliti za pet minuta (ili manje).

Sinovi Sv. Franje Asiškog uvijek su gajili snažnu povezanost s molitvom Puta križa s obzirom da bilježe stalnu prisutnost u Svetoj zemlji još od 14. stoljeća.

Ovdje je njihova kratka verzija ove pobožnosti.

Prva postaja: Isus osuđen na smrt

O, Isuse! Tako krotak i strpljiv, pouči me da ne sudim.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Moj Isuse, ovaj bi križ trebao biti moj, a ne Tvoj; moji su Te grijesi razapeli.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

O Isuse! Ovim prvim padom, nikad mi ne dopusti da padnem u smrtni grijeh.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

O Isuse! Neka me ljudske veze, koliko god bile drage, ne spriječe da slijedim put križa.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Šimun Ti je bez svoje volje pomogao; daj mi da ja strpljivo podnosim sve za Tebe.

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

O Isuse! Ti si utisnuo Svoj sveti lik u Veronikin rubac; utisni ga također i u moje srce.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Svojim drugim padom, očuvaj me, dragi Gospodine, od ponovnog vraćanja grijehu.

Osma postaja: Isus susreće jeruzalemske žene

Moja najveće utjeha bila bi čuti Tvoje riječi: “Oprošteni su ti mnogi grijesi jer si mnogo ljubio!”

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

O Isuse! Kada se približi kraj životnoga putovanja, budi Ti moja snaga i ustrajnost.

Deseta postaja: Isusa svlače

Moja je duša ostala bez plašta nevinosti; odjeni me, dragi Isuse, odijelom pokore i pokajanja.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Ti si oprostio svojim neprijateljima; moj Bože, pouči me da oprostim uvrjede i zaboravim ih.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Ti umireš, moj Isuse, ali Tvoje sveto Srce još uvijek kuca ljubavlju za Tvoju grješnu djecu.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Primi me u svoje naručje, o prežalosna Majko; i obdari me savršenim pokajanjem za moje grijehe.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Kada te primim u svetoj pričesti primim u svoje srce, o Isuse, učini ga prikladnim mjestom za svoje sveto Tijelo. Amen

“Isuse, Marijo, volim vas, spasite duše!”

In Vjera

‘Rekli su mi da ću s 30 biti mrtav, ali ja sam još uvijek tu!’ Unakaženi čovjek kojeg je Papa bez straha dragao i grlio, progovorio: ‘Osjetio sam silnu ljubav’

‘Rekli su mi da ću s 30 biti mrtav, ali ja sam još uvijek tu!’ Unakaženi čovjek kojeg je Papa bez straha dragao i grlio, progovorio: ‘Osjetio sam silnu ljubav’

Fotografija pape Franje kako grli čovjeka unakaženog Recklinghausenovom bolešću obišla je svijet.

Mnogo je čudesnih slika i događaja s Papom Franjom u njegovih 10 godina pontifikata. Jedan od njih dogodio se 18. studenog 2014., a njegov protagonist, zajedno s papom Franjom, bio je Vinicio.

Sjećamo se tog trenutka:

‘Rekli su mi da ću s 30 biti mrtav, ali ja sam još uvijek tu!’ Unakaženi čovjek kojeg je Papa bez straha dragao i grlio, progovorio: ‘Osjetio sam silnu ljubav’

“Papa me se nije bojao i zagrlio me. Dok me milovao, osjećao sam samo ljubav: svjedočanstvo je Vinicia, unakaženog čovjeka kojega je papa Franjo zagrlio, a čije su fotografije obišle svijet.

Na pitanje talijanskog lista Panorama, 53-godišnji Vinicio je s velikim “uzbuđenjem” govorio o ovom papinom “draganju” na Trgu svetog Petra 2013. godine.

“Prvo sam ga uhvatio za ruku, dok mi je drugom rukom milovao glavu i rane. A onda me privukao k sebi, čvrsto me stisnuo i obgrlio mi lice.

Glava mi je bila na njegovim prsima, a njegove ruke omotane oko mene. Stisnuo me jako, jako, kao da me mazi i nije puštao.

Pokušavao sam progovoriti, nešto mu reći, ali nisam mogao: emocija je bila prejaka. To je trajalo nešto više od minute, ali meni se činilo kao cijela vječnost.”

Rođen u Isoli, malom gradu u pokrajini Vincenza (Italija), živi sa svojom malom sestrom Morenom i tetom Caterinom, svojom učiteljicom.

Kao i njegova sestra (u lakšem obliku), od svoje 15. godine boluje od Recklinghausenove bolesti. Riječ je o rijetkoj bolesti poznatoj kao ‘neurofibromatoza tip 1’, koja uzrokuje bolne izrasline po cijelom tijelu. Trenutno ne postoji tretman koji može izliječiti ovu bolest.

„Prvi znakovi pojavili su se nakon moje 15. godine. Rekli su mi da ću s 30 godina već biti mrtav. Ali ja sam još uvijek tu“, izjavio je prije povratka s ovog uzbudljivog susreta.

“Papine su ruke vrlo nježne. Nježne i lijepe. I njegov jasan, otvoren osmijeh. Ali ono što me se najviše dojmilo je to što nije promislio prije nego me zagrlio. Nisam zarazan, ali on to nije znao. Učinio je to i evo ga: dragao mi je cijelo lice i dok je to radio, osjećao sam samo ljubav.

Nije potrebno spominjati da su osobe s neurofibromatozom često marginalizirane zbog svog izgleda. “Vinicio je na neki način imao sreće: njegova teta ga jako voli i grli ga cijeli dan”, objašnjava novinar.

U najtežim slučajevima neurofibromatoza je toliko strašna izgledom i boli da se čak i liječnici drže podalje.

“Jednom sam se u bolnici htio skinuti kad je ušao afrički liječnik. Pogledao me i ukočio se, gotovo šokiran”, objašnjava Vinicio.

“Malo kasnije došao je do mene i ispričao se. Rekao mi je da se u Africi suočio sa strašnim bolestima, ali da nikada nije vidio nešto tako pogubno. Njegove riječi su me se jako dojmile.”

U Izoli Vinicia prihvaćaju gotovo svi.

Ima svoju grupu prijatelja s kojima ide jesti pizzu ili gledati nogometne utakmice. Vole ga i medicinske sestre kojima on, trošeći dio od 130 eura koje mjesečno zaradi radeći u staračkom domu, kupuje cvijeće.

Preuzeto s vjera.hr

In Crkva u Hrvata

U Rimu zaključen biskupijski postupak o životu, junačkim krepostima i glasu svetosti sl. B. Ivana Bonifacija Pavletića

U Rimu zaključen biskupijski postupak o životu, junačkim krepostima i glasu svetosti sl. B. Ivana Bonifacija Pavletića

Biskupijski postupak o životu, junačkim krepostima i glasu svetosti sluge Božjega Ivana Bonifacija Pavletića zaključen je u petak 10. ožujka 2023. u Dvorani pomirenja Lateranske palače u Rimu. (IKA)

U nazočnosti hodočasnika iz Kutine, predvođenih Bonifacijevim subratom o. Marianom Passerinijem, zatvoreno je prvo poglavlje procesa kojim Crkva propituje kvalitetu ljudskih i kršćanskih vrlina kandidata koji trebaju biti uzdignuti na čast oltara, koji se u Vatikanu Dikasterij za kauze svetaca.

Svečanosti završetka biskupijskog postupka nazočili su Giuseppe D’Alonzo, delegat kardinala vikara Angela De Donatisa, provincijal Družbe br. Aldo Genova, o. Mariano Passerini, promicatelj glasa svetosti brata Bonifacija u Hrvatskoj i njegove suradnice sestre Klanjateljice Krvi Kristove, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima vlč. Marko Đurin, izaslanici sisačkog biskupa Vlade Košića, kancelar biskupije preč. Janko Lulić i rektor bazilike sv. Kvirina preč. Robert Jakica te izaslanica kutinskog gradonačelnika Kornelija Marošević.

Hrvatski hodočasnici i štovatelji sluge Božjega poslijepodne su se okupili na molitvi i misnom slavlju koje je u kapeli pored Bonifacijevih posmrtnih ostataka predvodio generalni vikar družbe o. Giuseppe Pusceddu.

Na hodočašće u Rim, u molitvi za beatifikaciju brata Ivana Bonifacija Pavletića, došle su članice Povjerenstva za širenje glasa svetosti brata Bonifacija Kornelija Marošević, izaslanica gradonačelnika Kutine i Bernarda Grdić.

U razgovoru s Nenom Kužinom za Vatikanski radio članice povjerenstva su, iznijevši svoje dojmove, ustvrdile da je zatvaranje postupka veliki događaj za Kutinu, Moslavinu i cijeli hrvatski narod.

Poručile su da su i danas potrebni ljudi poput br. Ivana Bonifacija te da bi trebalo više razmišljati o njegovom životu i čitati Evanđelje te ga živjeti poput njega. Kao primjer su navele brigu za starije članove društva, kao i za nemoćnike, bolesnike i usamljenike kojima je potrebna ljubav, milost Božja, pažnja i sveta riječ.

Redovnik Družbe sinova Bezgrješnog Začeća (CFIC), rođen u Zbjegovači u župi Ilova nedaleko od Kutine. Preminuo je u dobi od 33 godine u Rimu 4. studenog 1897., a iz usta subraće čulo se: „Svetac je odletio u nebo.“ Izučenog postolara Providnost je dovela do redovništva u Rimu gdje je svoju vjeru živio u novoj crkvi, bolnici, gdje se liječe duh i tijelo. Kao član nekadašnje Družbe bolničke braće Ivan Bonifacije noći je provodio uz krevete bolesnika. Talijanski jezik bio mu je zapreka, ali srce je sve razumjelo.

Posvećeni laici, brat Ivan Bonifacije Pavletić i utemeljitelj družbe bl. Luigi Monti, nisu pripadali hijerarhiji, nego Božjemu narodu. Živeći s ljudima bili su istraživači koji su odgovore davali svojim životom. I baš zato Moslavina rado upire pogled u svoga sina, kandidata za čast oltara za kojega je kardinal Josip Bozanić u prigodi prijenosa posmrtnih ostataka s rimskoga groblja Campo Verano u kapelu Generalne kuće Družbe 2008. rekao: „Naš brat Bonifacije je kao biser koji je pronađen. Negdje je bio zakopan u našem sjećanju, u našem srcu. Njega smo izvukli iz zemlje i želimo da svijetli svojoj Kutini i u našoj Hrvatskoj.“

In Vijesti iz Crkve

Papa: Crkva nije dom samo za neke, nego za sve

Papa: Crkva nije dom samo za neke, nego za sve

Papa Franjo razgovarao je s Paolom Rodarijem za Švicarsku radioteleviziju (RSI), a intervju će biti objavljen 12. ožujka uoči desete obljetnice njegova izbora za rimskog biskupa. Vatican News prenosi nekoliko izvadaka iz razgovora.

Vrata Doma svete Marte otvorena su za RSI, švicarski radio i televiziju talijanskog govornog područja, za intervju s Papom povodom deset godina njegova pontifikata. Cjeloviti intervju će biti dostupan od nedjelje 12. ožujka navečer na www.rsi.ch.

Papa Franjo ne razmišlja o povlačenju iz službe, ali objašnjava što bi ga moglo nagnati na to: „Umor zbog kojeg stvari ne vidite jasno. Nedostatak jasnoće, nedostatak znanja kako procijeniti situacije.“ Već deset godina ne živi u Buenos Airesu. Od tada mu nedostaje „šetanje, ići ulicom“. Ali dobro se osjeća u Rimu, „jedinstvenom gradu“, makar ne nedostaje brige.

Mi smo „u svjetskom ratu“, kaže. „Počelo je u dijelovima i sada nitko ne može reći da rat nije globalan. Jer su upletene sve velike sile. A bojno polje je Ukrajina. Tamo se svi bore.“ Papa govori da Putin zna da bi se želio susresti s njim, „no tu su svi imperijalni interesi, ne samo Ruskog imperija, nego i imperija drugih“, piše Vatican News.

Sveti Oče, koliko se toga promijenilo u ovih deset godina?

Star sam. Manje sam fizički otporan, koljeno je bilo fizičko poniženje, iako se sada dobro oporavlja.

Je li Vam bilo teško voziti se u invalidskim kolicima?

Bilo me malo sram.

Mnogi Vas opisuju kao Papu posljednjih. Osjećate li se tako?

Istina je da dajem prednost odbačenima, ali to ne znači da odbacujem druge. Siromasi su Isusovi miljenici, no Isus [od sebe] ne tjera bogate.

Isus traži da se sve povede za njegov stol. Što to znači?

To znači da nitko nije isključen. Kada oni nisu došli na slavlje, rekao je idite na raskrižje i pozovite sve, bolesne, dobre i zle, male i velike, bogate i siromašne, sve. Ne smijemo zaboraviti ovo: Crkva nije dom za neke, nije selektivna. Sveti vjerni Božji narod je ovo: svi.

Zašto se neki ljudi zbog svojih životnih uvjeta osjećaju isključenima iz Crkve?

Uvijek postoji grijeh. Postoje muškarci Crkve i žene Crkve koji se distanciraju. A to je pomalo ispraznost svijeta, osjećati se pravednijim od drugih, ali to nije ispravno. Svi smo mi grešnici. U času istine stavi svoju istinu na stol i vidjet ćeš da si grešnik.

Kako zamišljate čas istine, onkraj?

Ne mogu to zamisliti. Ne znam što će biti. Samo molim Gospu da bude kraj mene.

Zašto ste odabrali živjeti u Domu svete Marte?

Dva dana nakon izbora otišao sam preuzeti Apostolsku palaču. Nije to tako luksuzno. Dobro je napravljena, ali je ogromna. Osjećaj koji sam imao bio je poput obrnutog lijevka. Psihološki to ne podnosim. Slučajno sam prošao ispred sobe u kojoj živim. I rekao sam: „Ostajem ovdje.“ To je hotel, ondje živi četrdeset osoba koje rade u Kuriji. A ljudi dolaze sa svih strana.

Nedostaje li Vam nešto iz Vašeg ranijeg života?

Hodati, ići ulicom. Mnogo sam hodao. Koristio sam podzemnu željeznicu, autobus, uvijek s ljudima.

Što mislite o Europi?

Trenutno ima mnogo mladih političara, čelnika vlada ili ministara. Uvijek im kažem: razgovarajte jedni s drugima. Onaj je s lijeva, ti s desna, ali oboje ste mladi, pričajte. To je trenutak dijaloga među mladima.

Što donosi Papa koji je došao gotovo s kraja svijeta?

Pada mi na pamet nešto što je napisala argentinska filozofkinja Amelia Podetti: Stvarnost se bolje vidi iz krajnosti nego iz središta. Iz daljine se razumije univerzalnost. To je socijalno, filozofsko i političko načelo.

Čega se sjećate iz mjeseci lockdowna, iz Vaše samotne molitve na Trgu svetog Petra?

Padala je kiša, a ljudi nije bilo. Osjećao sam da je Gospodin bio tu. Bilo je to nešto čime je Gospodin želio da shvatimo tragediju, samoću, tamu, kugu.

Postoji nekoliko ratova u svijetu. Zašto je teško razumjeti dramu?

U nešto više od sto godina bila su tri svjetska rata: 1914. – 1918., 1939. – 1945. i ovaj koji je svjetski rat. Počeo je u dijelovima i sada nitko ne može reći da nije globalan. Sve su velike sile upletene. Bojno polje je Ukrajina. Svi se ondje bore. To sugerira na misao o industriji oružja. Jedan tehnolog mi je kazao: kad se godinu dana ne bi proizvodilo oružje, riješio bi se problem gladi u svijetu. To je tržište. Vodi se rat, staro oružje se prodaje, novo se testira.

Prije sukoba u Ukrajini više ste se puta susreli s Putinom. Da ga danas sretnete što biste mu rekli?

Govorio bih s njim otvoreno kao što govorim u javnosti. On je obrazovan čovjek. Drugog dana rata otišao sam u rusko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici da kažem da sam spreman ići u Moskvu pod uvjetom da mi Putin ostavi prozor za pregovore. Lavrov mi je pisao i kazao: hvala, ali nije vrijeme. Putin zna da sam na raspolaganju. No, tu postoje imperijalni interesi, ne samo ruskog imperija, nego i imperija drugih strana. Imperiju je svojstveno nacije stavljati na drugo mjesto.

Koje druge ratove osjećate najbližima?

Sukobe u Jemenu, Siriji, situaciju jadnih Rohinja iz Mjanmara. Zašto te patnje? Ratovi čine zlo. Tu nema Božjeg duha. Ja ne vjerujem u svete ratove.

Često govorite o ogovaranju. Zašto?

Ogovaranje (klevetanje) uništava suživot, obitelj. To je prikrivena bolest. To je kuga.

Deset godina Benedikta XVI. u Mater Ecclesiae, kako je to bilo?

Dobre, on je Božji čovjek, toliko ga volim. Posljednji put sam ga vidio za Božić. Gotovo da nije mogao govoriti. Govorio je tiho, tiho, tiho. Bilo je potrebno prevoditi njegove riječi. Bio je lucidan. Postavljao je pitanja: Kako ide to? A taj problem ondje? Bio je ažuriran o svemu. Bilo je zadovoljstvo razgovarati s njim. Pitao bih ga za mišljenje. Dao bi svoje mišljenje, ali uvijek uravnoteženo, pozitivno, mudro. Posljednji put se ipak vidjelo da je bio na kraju [života].

Sprovodni obredi su bili trijezni. Zašto?

Ceremonijari su „razbijali glavu“ da naprave sprovod nevladajućeg pape. Bilo je teško uočiti razliku. Sada sam im rekao da prouče ceremoniju sprovoda budućih papa, svih papa. Oni proučavaju i pomalo pojednostavljuju stvari, uklanjaju stvari koje liturgijski ne pristaju.

Papa Benedikt otvorio je put povlačenju iz službe. Rekli ste da postoji mogućnost, ali da trenutno ne razmišljate o tome. Što bi Vas moglo navesti na povlačenje u budućnosti?

Umor zbog kojeg stvari ne vidite jasno. Nedostatak jasnoće, nedostatka znanja kako procijeniti situacije. Pa i fizički problem, možda. Uvijek pitam o tome i slušam savjete. Kako idu stvari? Mislite li da trebam… ljude koji me poznaju, pa i neke inteligentne kardinale. I kažu mi istinu: nastavi, stvari idu dobro. Ali molim vas: skrenite mi pozornost na vrijeme.

Vi kad se pozdravljate, zamolite sve da mole za Vas. Zašto?

Siguran sam da svi mole. Nevjernicima kažem: molite za mene, a ako ne molite, šaljite mi dobre valove. Prijatelj ateist mi piše: … i šaljem ti dobre valove. To je poganski način molitve, ali to je ljubav jednih prema drugima. A voljeti drugoga je molitva.