Sluga Božji p. Janez Strašek

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak 11. lipnja 2021. godine, izdao Proglas „Kauza beatifikacije sluge Božjega p. Janeza Strašeka C.M. iz Misijske družbe Svetog Vinka Paulskoga“. P. Janez Strašek je svećenik i član Misijske družbe Svetog Vinka Paulskog, rođen 11. prosinca 1906. godine u mjestu Slake u Sloveniji, a ubijen je iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) dana 30. ožujka 1947. godine nakon jutarnje nedjeljne mise na putu iz župe Ozalj u župu Svetice u Zagrebačkoj nadbiskupiji. P. Strašek u to je vrijeme upravljao župom Sv. Vida mučenika u Ozlju i župom Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama.

U jednoj od svojih brojnih kolumni za portal Bitno.net, o p. Janezu Strašku pisao je p. Marko Glogović, koji danas živi na Sveticama kod Ozlja. Donosimo isječak iz njegovog većeg teksta o mogućem budućem blaženiku:

Janez Strašek je rođen 1906. u Sloveniji, u dobroj kršćanskoj obitelji, imao je dva brata i dvije sestre. Isus ga je pozvao da ga slijedi kao svećenik. Odazvao se Božjemu pozivu. Odlučio se za svećeničko poslanje u Misijskoj družbi sv. Vinka Paulskoga. Po završenom studiju u Ljubljani, 13. kolovoza 1933. je u crkvi Srca Isusova zajedno s četvoricom subraće posvećen za svećenika. Kao svećenik je djelovao najprije u Sloveniji, potom u Srbiji: u Beogradu, u Kosovskoj Mitrovici, neko vrijeme u Kragujevcu.

Lazaristi u Sveticama. Od 1941. do 1947. godine u župi Svetice (nadbiskupija zagrebačka) živjela su petorica lazarista, neko vrijeme vodili su također župe Mahično i Ozalj. Pater Janez Strašek je došao u Svetice 8. rujna 1946. i upravljao je župom do mučeničke smrti, 30. travnja 1947.

Kad su komunisti u svojoj bjesomučnoj mržnji i zaslijepljenosti ubili župnika u Ozlju, dr. Matiju Kranjčića, Strašek je od 4. prosinca 1946. upravljao i tom župom. U to vrijeme su u Sveticama djelovala i četiri redovnička brata.

Strašek je u Svetice došao iz Srbije bez imalo sumnje, bez ikakva političkog opredjeljenja. Ništa mu nisu mogli predbaciti, nikome se nije mogao zamjeriti, ali je usprkos tome bio okrutno ubijen, samo zato što je bio svećenik. On je mučenik za vjeru. Danima prije zasjede i smrti Partija ga je prisluškivala i bilježila njegove propovijedi. Iz njihovih spisa jasno čitamo, kako su mu ponajviše zamjerali jer je u propovijedima branio kršćanski brak i zaručništvo, te jer je pozivao narod da i dalje krsti svoju djecu. Njega bismo mogli prozvati i “mučenikom obitelji”.

Na Cvjetnicu, 30. ožujka 1947., župnik je slavio jutarnju sv. misu i blagoslovio maslinove grančice u Ozlju, potom je išao kroz šumu u Svetice, da bi slavio prijepodnevnu sv. misu i učinio blagoslov grančica u crkvi uz koju je stanovao sa subraćom. Vjernicima u Sveticama toga dana nije čitao evanđeoski navještaj o Isusovu trpljenju: ono se stvarno dogodilo u njegovu svećeniku. Na putu prema Sveticama za njega je nastupio Veliki petak. Nije ga dočekalo mnoštvo vjernika, nego dvojica ubojica sakrivenih u šumi. Njegov pastoralni put postao je križni put.

Vjernici su ga u crkvi nestrpljivo čekali i molili krunicu. Kad su vidjeli da ga nema, slutili su, da se moralo nešto dogoditi, jer je uvijek bio točan. Netko je rekao da se u šumi čuo pucanj.

Iza jedanaest sati otišli su ga tražiti, ali ga nisu našli. Netko je čuo vapaj u pomoć, ali nije mogao razabrati odakle glas dolazi. A očito da u agoniji nije mogao zvati glasnije. Smrću ovog svećenika utišao se još jedan glas blagovjesnika Kristova evanđelja.

Na Strašeka su strijeljali iz lovačke puške. Metci su kroz oči i usta probili mozak. Mučitelji su ovog svećenika dotukli kolcem i polumrtvoga zavukli u grmlje. Njega možemo smatrati pravim mučenikom, jer ga nisu samo strijeljali nego su ga i mučili i u tim mukama je teško umirao.

Na mjestu gdje je bio ubijen, našli su više opušaka cigareta. Očito su ubojice čekajući ga nervozno pušili.

Dan nakon umorstva pronašla ga je gospođa Dora Lukešić, odvučenog u grmlje oko trideset metara dalje od mjesta zločina. Bio je pokriven lišćem i granama, vidjela se samo ruka, a u ruci je imao lišće i grančice, što ukazuje da je bio još živ dok su ga vukli.

Komunistička komisija iz Karlovca nije ništa poduzela. Nije ih zanimalo tko je bio ubojica, počinitelj zločina. Ljudi su šutjeli i plakali. Znali su da su to učinili mrzitelji i protivnici Crkve i svećenstva. Mučitelji svećenika Janeza bili su zaslijepljeni, pod utjecajem Partije, s mržnjom prema Crkvi i svećeniku. Uvjereni su bili, da su kao komunisti dužni ubiti popa.

Sačuvan je i na sreću nađen zapis karlovačkog Okružnog komiteta Komunističke partije, koji o tome događaju obavještava Centralni komitet KP Hrvatske u Zagrebu te sadrži priznanje ubojica – naime, ubili su ga dvojica braće, mladići iz okolnoga sela.

“Kad se (pater Strašek) vraćao iz Ozlja u Svetice, putem su ga dočekala dvojica braće… oba člana Partije. Ranili su ga s lovačkom puškom. Jedan od braće je dao iskaz: ‘Jer pop nije bio odmah mrtav, moj ga je brat udarao s kolcem. Kada je umro, odvukli smo ga u grmlje i pokrili lišćem i granama. Sami smo se odlučili za ovaj čin, jer smo mislili da je bandit i da ga treba ubiti. U našem Odjelu Partije, razgovarali smo, da bi tog bandita netko morao ubiti. Ja i moj brat smo se odlučili, da ga dočekamo i ubijemo.’ Počinitelji ubojstva su bili oslobođeni, nisu završili u zatvoru i nisu poduzimana daljnja istraživanja.”

Iz istoga se dokumenta vidi, da je Centralni komitet Partije posredan krivac za ovaj zločin. Osobnom mržnjom prema Crkvi i svećenicima utjecali su na pojedine članove u svojim redovima. Pripadnici Partije su mislili da vrše partijsku dužnost ako ubiju svećenika – “popa” – jer je prema njihovim riječima, bandit.

Župnika Strašeka mještani oduvijek smatraju svetim svećenikom i mučenikom. Puno suza bilo je prolivenih zbog njegove smrti. Danas ga gledamo u nebeskoj slavi i preporučujemo mu se u našim molitvama. Strašek je umro za zemaljski život i s mučeničkom smrću postigao vječnu slavu. Mučeničku smrt je pretrpio na hrvatskom teritoriju, kao Slovenac, zato ga se svake godine oko Cvjetnice zajedno prisjećamo. Sastavili smo i pjesmu njemu u čast. Imamo i njegov kip u crkvi. Sakupljamo svjedočanstva o njegovu životu i smrti, snimamo i zapisujemo sjećanja starih župljana. U lipnju 2017. iz Rima nas je posjetio generalni postulator Družbe lazarista, te najavio da će uskoro započeti proces proglašenja Slugom Božjim ovoga svećenika. Baš u dobro vrijeme! Neka nas p. Janez – Ivan zagovara i pomogne da i mi ostanemo vjerni Bogu i narodu, te da svoje trpljenje uzmognemo predano nositi. Mnogi su mi svjedočili o uslišanjima kod njegova groba. Osobito se događaju milosti za supružnike u nekim poteškoćama… Ono što je zagovarao za života, i zbog čega je – između ostaloga i ubijen – sada zagovara i u nebeskoj proslavi.

Pozivam vjernike obaju naroda da svrate u Svetice kod Ozlja, da se pomole pri grobu ovoga mučenika, te da zajedno izmolimo istinski mir našim narodima.  

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12, 24) Udio obilatog roda, plodova žrtve patra Janeza Strašeka neka bude i nama na duhovnu korist i na blagoslov.

O krepostima koje pobjeđuju mane

Gdje su ljubav i mudrost. Tu nema straha i neznanja.

Gdje je strpljivost i poniznost. Tu nema srdžbe ni uznemiravanja.

Gdje je siromaštvo s veseljem. Tu nema pohlepe ni škrtosti.

Gdje je mir i razmatranje. Tu nema užurbanosti ni lutanja.

Gdje strah Gospodnji čuva svoj dvor. Tu neprijatelj ne može imati pristupa.

Gdje je milosrđe i razbor. Tu nema ni suviška ni tvrdoće srca.

(Sv. Franjo)

Ima Netko tko vodi svijet, tvoj život, tvoje zdravlje… Ne boj se!

Kada god sretnem ljude, uvijek čujem istu jadikovku: „Jao profesore kuda ide ovaj svijet, gledajte kako propadamo, kuda mi to idemo.“ Redovito se tada nasmijem i stanem zagledam se u oči onome koji me to pita: „Što misliš, postoji li Bog? Šta mislite je li čitavu zemlju, njenu povijest vode ljudi koji žive najviše 70, 80 godina ili Stvoritelj?“ Onda mi obično zbunjeno odgovaraju, pa Bog, ali ljudi mogu puno toga pokvariti. „Da, kažem, ali što mislite kad djeca počnu kvariti u kući, izbacuju vilice, žlice, noževe, pa stavljaju prst u struju ili su u opasnosti da otvore plin. Što mislite jesu li roditelji jači od roditelja pa ga spašavaju ili je dijete jače od roditelja pa će sve uništiti? Ako dakle roditelji spašavaju i čuvaju dijete od katastrofe i nevolje koje može učiniti, zar nije Stvoritelj svijeta daleko veći i jači i može zaustaviti sve zlo?“

Zašto tako brzo zaboravljamo da nas nisu stvorili ni majka ni otac, da nas nije nitko izmislio, naručio niti načinio. Da nas nisu nigdje kupili…

Zašto tako lako otpadamo od sigurnosti i uvjerenja, da smo na zemlji ne zato jer su to htjeli političari, gospodarstvenici, nego zato što je Stvoritelj svijeta postavio svakoga od nas. Zašto tako brzo zaboravljamo da nas nisu stvorili ni majka ni otac, da nas nije nitko izmislio, naručio niti načinio. Da nas nisu nigdje kupili. Dok si bio devet mjeseci u utrobi majke, ona uopće nije znala tko si, majka te nije mogla izabrati niti poslati u svijet. Ona je znala da će biti dijete ali nije znala koje ni kakvo dijete, muško ili žensko, zdravo ili bolesno, sposobno za ovo ili ono, kako će izgledati, ništa od toga roditelji ne biraju. Netko drugi daruje djecu. Ako je Stvoritelj nas išao stvarati i stvorio ovu zemlju, ambijent i prirodu u kojoj živimo, ako mi kao njegova djeca počnemo stvarati „požar“ u toj Božjoj kući, na toj zemlji, počnemo kvariti stvari i međuljudske odnose, ne će li On zahvatiti u to društvo i u nas da nas izbavi. Zar to nije vječito činio?

Koliko ratova je bilo, koliko kataklizmi, koliko velikih nesreća nevolja, kolere, gladi, kuge. A evo mi smo tu

Koliko ratova je bilo, koliko kataklizmi, koliko velikih nesreća nevolja, kolere, gladi, kuge. A evo mi smo tu. Koliko su ateizmi, sjetite se Hitlera, Staljina, nacizma, komunizma. Koliki su prijetili, svi smo mislili katastrofa kraj svijeta, nema više budućnosti. To je sve maknuto nekom dobrom rukom. Što vam želim reći? Da moramo biti razboriti, zdravi i inteligentni. To znači da mi ljudi možemo samo pokvariti, jer smo ograničeni i ne vidimo sve kako treba. Mi nismo sposobni držati u redu ovu zemlju, prekomplicirani su zakoni prirode, prekomplicirani i prekompleksni zakoni društva, čovjeka, prekompleksan je čovjek i njegov organizam. Mi time ne možemo raspolagati.  Premali smo, tko smo mi? Postoji Netko tko to sve vodi, i kad se oslonimo na toga nekoga, tada se počnemo smijati i počnemo mirno raditi, ne vjerujemo negativnim i lažnim vijestima, tad se smijemo novinarima kada nam govore negativne vijesti i prognoze, smiješni su, ima Netko iznad njih! Još su smješniji političari kad oni govore bit će ovako, bit će onako, tko su oni? Mali sitni ljudi, koji su preuzeli samo dužnost da ono što čovjek može politički vodi u jednoj zemlji, od jučer do sutra su oni, da ne znaju tko su ni odakle su i da ne znaju što će biti sa njima. Kako će moći uređivati sa sedam milijardi ljudi? Na sreću postoji naš Otac nebeski i postoji njegova briga za svakoga od nas, on se tebi smiješi svaki dan.

Zato mi je najvažnije u ovom govoru tebi da spoznaš. Ima Netko tko vodi svijet, tvoj život, tvoje zdravlje, ima Netko tko će te provesti kroz tamu smrti, ne boj se

Najsmješnije je kad glumimo „male“ bogove, kad se pravimo važni zbog toga jer imamo neku vlast. Kad smo upravitelji instituta, sveučilišta, ministri. Kad se prave strahovito važni, umjesto da budu jednostavni i znanstveni. Kad pokažu ono što znaju i da slušaju što drugi znaju. Jer desetorica više znaju nego jedan. Oni misle da će oni preokrenuti demokraciju, slobodu, domovinu, vjeru ljudi i poštenje. Kako je to smiješno. Hvala Bogu, postoji Bog.

Zato mi je najvažnije u ovom govoru tebi da spoznaš. Ima Netko tko vodi svijet, tvoj život, tvoje zdravlje, ima Netko tko će te provesti kroz tamu smrti, ne boj se. Ima Netko tko će nas dovesti da se opet susretnemo nakon tih vrata koje zovemo smrt. O kako će nam lijepo biti tada, živjet ćemo i razgovarati i pričati jesmo li bili ovdje dovoljno mudri, jesmo li bili humani, jesmo li žalili čovjeka, jesmo li mu pomogli, jesmo li ga ljubili i jesmo li dovoljno ljubili sami sebe!

(Tomislav Ivančić)

Što biblijski tekstovi govore o Majci Mariji?

Blažena Djevica Marija imala je značajnu ulogu u životu Isusa Krista, no važnu ulogu ima i u životu svakog čovjeka kao nebeska majka i zaštitnica. U nastavku donosimo promišljanje pokojnog fra Bože Lujića o tome što i koliko biblijski tekstovi govore o Majci Mariji i njezinoj ulozi.

Evanđelja osobito puno govore o Mariji kad je riječ o početku Isusova zemaljskoga života, kao i o njegovu svršetku. Susrećemo je, također i tijekom Isusova života, ali znatno manje, javlja Svjetlo riječi.

Što Evanđelja govore o Mariji?

Bibličari ističu da je Marija postala još važnija nakon Isusove smrti i uskrsnuća i pritom se pozivaju na Ivanovo evanđelje koje je nastalo dosta kasno (oko 100. god. po Kr.) i koje je u izvjesnom smislu ne samo izvješće o pojedinim djelima iz Isusova života nego i već uvelike stilizirana teologija (usp. Iv 19,25-27).

Čini se da se štovanje Marije i isticanje važnosti njezine uloge povećavalo s odmakom od Isusova života

Neke stvari možemo izvući kao sigurne iz biblijskih tekstova o Mariji. Prije svega, Marija nije ni u kojem slučaju spadala u sadržaj ranoga kršćanskog naviještanja evanđelja budući da je isključivo navješćivan raspeti i uskrsli Krist. Ali odmah valja reći da je Marija igrala značajnu ulogu u kršćanskoj pripovjedačkoj predaji te da je postala osoba štovanja kao Isusova majka osobito u Ivanovim i Lukinim kršćanskim zajednicama. Čini se da se štovanje Marije i isticanje važnosti njezine uloge povećavalo s odmakom od Isusova života. To je vidljivo i iz činjenice što Markovo evanđelje, kao najstarije, ne navodi opis Isusova rođenja i Marijinu ulogu u njemu.

Ipak Matej (1,18-24), a osobito Luka (1,28–2,52), govore o Isusovu utjelovljenju i rođenju od Marije iz Nazareta. Neosporno je da su te predaje postojale i prije nego su pismeno zabilježene, ali ih kršćanska zajednica – vjerojatno dok je Marija bila živa – nije uvrštavala: ili da Marija ne bi došla na mjesto Isusa u kršćanskom naviještanju ili da ne bi umanjila njegovo značenje. Kršćanska je zajednica pravila i te kako veliku razliku između Isusa i Marije, između Isusova i Marijina djela.

Isusova vrijednost ne dolazi nipošto od Marije nego od Boga

Za Mariju je važno istaknuti da stoji na početku Isusova života kao žena i majka koja nije slučajno ušla u njegov život nego prema Božjem planu. Isusova vrijednost ne dolazi nipošto od Marije nego od Boga. Drugo što treba istaknuti jest da je Marija u tom planu, prema vlastitom priznanju, samo neznatna službenica (Lk 1,48) koja također spada pod Božje milosrđe (Lk 1,50). Marija nije ni u Isusovu rođenju ni u Isusovu djetinjstvu iznad Isusa nego u njegovoj službi.

To je još jasnije iz Isusova djelovanja. Osim one zgode u Kani Galilejskoj (Iv 2), koja neprijeporno ima dodatnu poruku prve kršćanske zajednice iz Ivanove teološke perspektive, Marija se ne spominje kao netko tko bi utjecao na Isusovo djelovanje. Štoviše, postoje neki tonovi, pomalo prikriveni i nejasni, koji upozoravaju da je Isus zbog svoje poruke imao poteškoća sa svojom širom rodbinom: I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’ (Mk 3,20-21).

‘Tko je majka moja i braća moja?’ Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’

Uza sve to Isus očito nije imao namjeru izgrađivati zajednicu na krvnoj povezanosti. Na to upućuju također i prvi pozivi učenika koji nisu čak ni iz istoga mjesta, a kamoli iz istoga klana ili obitelji. U tom kontekstu valja razumjeti i onu Isusovu reakciju kad su mu dojavili da ga čekaju majka i njegova braća: I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. I reknu mu: ‘Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!’ On im odgovori: ‘Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’ (Mk 3,31-35).

Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan

Od smisla ovoga teksta nije daleko ni ona Isusova tvrdnja: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan (Mt 10,37). Sve je to tim vjerojatnije, jer Isus nije postavljao dvostruka pravila: jedna za sebe i svoju rodbinu a druga za ostale.

Što se tiče Isusove muke i smrti, biblijski tekstovi spominju uvijek Mariju i onda kad su ga drugi ostavili i razbježali se: A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; među njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih (Mt 27,55-56). Dakle, pod Isusovim križem se nalaze osobe koje su Isusa voljele, a među njih svakako spada i Marija, Isusova majka. To nas upozorava da je Marija bila uz Isusa, da ga je pratila, ali isto tako i da nije bila ispred njega.

Koliko evanđelja govore o Mariji?

Pismo o Mariji ne govori baš tako malo kako bi se moglo na prvi pogled činiti. Novozavjetna svjedočanstva o Mariji broje oko stotinu osamnaest redaka, što je kudikamo više nego o bilo kojem Isusovu učeniku ili apostolu.

Evanđeoski tekstovi sedamnaest puta označavaju Mariju ili kao Mariju iz Nazareta ili jednostavno Isusovu majku. Od toga broja ime je sedam puta uporabljeno u grčkom obliku Marija dok je dvanaest puta zadržana aramejska riječ Marjam što je istoznačnica za hebrejsku riječ Mirjam.

U novije vrijeme pojavilo se novo tumačenje vezano uz jedan akadski glagol, pa bi ime Marija značilo dar ili čak Božji dar

Samo se ime etimološki različito tumači: kao gospodarica ili kao zvijezda mora. Neki su išli još dalje u učenim teološkim izvođenjima pa su tvrdili da ime znači draga, čudesna, gorka. U novije vrijeme pojavilo se novo tumačenje vezano uz jedan akadski glagol, pa bi ime Marija značilo dar ili čak Božji dar. To je ime u biblijskoj predaji nosila Mojsijeva sestra Mirjam.

Preuzeto s hkm.hr