SVETAC DANA – SV. IZAIJA

Sveti Izaija (hebrejski „Jahve spašava“), starozavjetni prorok i mučenik, djelovao je u Judeji od 741. do 701. prije Krista. Bio je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik.

Oženio se i imao dva sina. Prvi je od četvorice velikih proroka (Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel), a ujedno je bio i etičko-politički obnovitelj.

Izaija je osuđivao društvene nepravde i hrabrio svoje slušatelje da s pouzdanjem u Gospodina provode život, a njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Osobito su značajna Izaijina proroštva o Kristovoj muci i smrti. Izaija se smatra klasikom Svetog pisma, a njegovo pjesništvo pripada među najljepše stranice Staroga zavjeta. Pravi je umjetnik, jednako vješt u iskazivanju prijetećeg govora snažne oštrine kao i u izricanju svečanog hvalospjeva. Novi zavjet navodi Izaijinu knjigu više nego ikoju drugu.

Zbog izrazito mesijanskog karaktera, a osobito 53. poglavlja knjige Izaije ovog nadahnutog proroka još zovu evanđelistom Starog Zavjeta.

U liturgiji Katoličke Crkve, Svetoj Misi, već 2000 godina prorok Izaija zauzima posebno mjesto. Svakog dana se čitaju riječi iz poglavlja 6. knjige Izaije kada je veliki prorok vidio Božje prijestolje i anđele kako se klanjaju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!“ (Izaija 6, 2-5)

Proročanstvo Izaije o Mesiji-patniku, poglavlje 53. (750 g. prije Krista):

Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.

Blažena Djevica Marija – posrednica svih milosti

Među naslovima Bogorodice Marije koji označuju njezino sudjelovanje u procesu duhovnoga života vjernika značajno mjesto zauzima i Posrednica svih milosti. Upravo je to naziv prvog Marijina spomendana u svibnju

Za vrijeme zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora vodila se žustra rasprava o prikladnosti pridavanja uloge i naslova posrednice svih milosti Bogorodici Mariji a istovremeno vjerujući da je proslavljeni Krist Gospodin jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5). U ozračju rasprava pobornika i protivnika navedene Marijine uloge u otajstvu Krista i Crkve nastalo je odmjereno, ali veoma jasno, obrazloženje u Konstituciji o Crkvi: Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava (LG 60).

Komentirajući navedeni saborski tekst, sudionik u njegovu stvaranju Gérard Philips s pravom polazi od svetopisamske podloge o jedincatom Kristovu posredništvu u 1 Tim 2 u kojoj pisac potiče vjernike da mole za spasenje svih ljudi bez iznimke. Jer, Bog je jedan za sve i njegova je sveopće želja da se svi ljudi spase. Ali to spasenje neće postići posredovanjem različitih božanstava nego po jedinome posredniku Kristu Isusu. To Kristovo posredništvo kod Boga ne isključuje čovjekovo sudjelovanje. Sam sv. Pavao vidi svoju ulogu u posluživanju naviještanjem toga otajstva među poganima. Naglasak je na neograničenosti spasenja svih ljudi a ne na isključivanju Kristovih suradnika u njegovu spasenjskom djelu.

Prema potpuno nezasluženoj naklonosti i neuvjetovanoj volji dobroga i svemogućega Boga, Krist svoj spasiteljski utjecaj komunicira s članovima svoga otajstvenog tijela u kome njegova majka Marija zauzima počasno mjesto od samoga početka. Njezina majčinska uloga prema nama ljudima ne sakriva niti umanjuje jedincato Kristovo posredovanje kod Boga nego očituje njegovu snagu reći će oci na Drugom vatikanskom saboru.

To njihovo naučavanje nije nešto novo nego je duboko ukorijenjeno u crkvenoj predaji. Sv. Ambrozije o tome veli: Isus nije trebao nikakvu pomoć u spašavanju svih ljudi, on koji bez ičije pomoći može sve uzdržavati. Ili sv. Ivan Zlatousti: Isus je prihvatio supatnju svoje Majke, ali ne traži pomoć ostalih. Konstitucija razvija to izlaganja Otaca osobito pod vidom da Bog nije prihvatio Marijino djelovanje kao nužnost i nešto neovisno o djelovanju Krista Isusa. Naprotiv, Marijin udio u spasenju i posredovanju kod Boga proizlazi iz Kristova preobilja i temelji se na njegovu posredništvu. Zavisi u potpunosti o Kristu i crpe svu snagu od njega. Marija nije neposredna posrednica kod Boga. Ona je samo suradnica svoga Sina, jedinog posrednika.

Povezanost svih u Krist

 U Kristovu tijelu vjernici se Duhom Svetim tako povezuju kao udovi da, što se tiče spasenja, svaki zavisi od svih ostalih. Nijedan ne živi sam sebi, nego milost dana pojedincima koristi svim udovima i svi poslužuju jedan drugoga. Čitav, dakle, Krist, Glava i udovi, sredstvo su spasenja, po kojem dolazi ljudima život vječni. Ukoliko smo Kristovi, sudionici smo njegove moći djelovanja na ljude i njegova služenja njima. To se na poseban način ispunilo na Mariji, u kojoj se prethodno zbilo i skupilo sve ono što Crkva radi… Kad bi se to reklo, ima nade da bi i od nas odijeljena braća uvidjela da se radi o istini koja se izvodi iz Kristova otajstvena tijela, koje Otajstvo i sami ispovijedaju.
Marijin spasonosni utjecaj na ljude ne proizlazi nužno iz naravi same stvari nego iz dobrohotne Božje odluke. Da ne bi došlo do krivog spoja, Sabor izrijekom spominje da Marijin spasonosni utjecaj nikako ne priječi neposredno sjedinjenje s Kristom, nego ga gaji. Marijino zauzimanje kod Boga za nas, u stvari je njezino zalaganje za Isusovo djelovanje u našu korist. Vjernički izraz po Mariji k Isusu treba shvatiti dinamički u kontekstu dubljeg ukorjenjivanja u Kristovu smrt i uskrsnuće zajedno s njegovom majkom. To će Sabor naglasiti govoreći o trajnom Marijinu materinstvu u poretku milosti što traje neprekidno od pristanka koji je pri navještenju odano dala a pod križem nepokolebljivo održala,  do vjekovječnog stanja svih izabranih. Nakon uznesenja, naime, nije se odrekla te spasonosne uloge na nebu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja darove vječnoga spasenja (LG 62).

U molitvenim obrascima

Na temelju toga i svega što je rečeno o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve u 8. pogl. Lumen Gentium, na molbu Reda braće slugu Bl. Dj. Marije, Kongregacija za bogoštovlje je 1971. g. odobrila misni obrazac koji je, uz neke izmjene i dodatak vlastitog predslovlja, uvršten i u “Zbirku misa o bl. dj. Mariji” (br.30). Taj se obrazac u mnogim mjestima koristi 8. svibnja za blagdan pod naslovom “Marija Majka i posrednica milosti”.
Saborske ideje i obrazloženja o Marijinu sudjelovanju u Kristovu posredovanju za nas kod Boga najbolje i najjasnije su izrečena u predslovlju ove mise pod naslovom: Darivanje majčinske ljubavi Bl. Djevice. Tu se, prije svega, hvali Krist, “pravi Bog i pravi čovjek koga je Bog postavio za jedinoga posrednika između sebe i ljudi da uvijek živi i zagovara nas.” A tu je i “Blažena Djevica, Otkupiteljeva majka i družica, koja vrši majčinsku službu u Crkvi: službu zagovaranja i praštanja, službu molitve i milosti, službu pomirenja i mira… Zato joj se vjernici u tjeskobama i pogiblima s pouzdanjem utječu i nazivaju majkom milosrđa i službenicom milosti.”

Pod obranu se tvoju utječemo

Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči.

SVETAC DANA – SV. DUJAM

Sveti Dujam (latinski Domnius, Doimus), popularni splitski sveti Duje, svetac iz 3. stoljeća, duhovna je vertikala grada Splita, kojemu je zaštitnik kao i cijeloj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji

Dan prije njegova blagdana koji se slavi 7. svibnja, ritualno se otvara raka u splitskoj prvostolnici, a na sam blagdan, praćena pjesmom i oznakama župa i bratovština, kreće veličanstvena procesija s njegovim moćima užom gradskom jezgrom s misnim slavljem i propovijedi, nekad u katedrali ili pred njom, a danas na splitskoj Rivi. Sv. Dujam je najvrjednija splitska tradicija, pojam vjere u gradu koji ga je izabrao za svog sveca zaštitnika i postavio mu kosti u prvostolnicu, jednu od najstarijih katedrala na svijetu.

Sveti Dujam je bio biskup u Solinu, a žrtvu za vjeru podnio je 304. godine za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište.

Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije. Sveti Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.

Prvotno je pokopan na starokršćanskom groblju Marusincu u Solinu, današnjim Manastirinama, a njegov kult se raširio među vjernicima koji su se pokapali oko njegova groba. Kroz stoljeća častili su ga u nizu crkava, sagrađenih u njegovu čast – prije nekoliko godina jedna takva crkva sv. Duje obnovljena je u Kotoru.

Danas se zemni ostaci sv. Dujma nalaze u raci na Morlaiterovu oltaru iz 18. stoljeća u Katedrali. Manji dio Dujmovih kostiju nalazi se i u oratoriju sv. Venancija u rimskom Lateranu, prvotnom sjedištu poglavara Rimokatoličke crkve, zajedno s drugim dalmatinskim mučenicima te porečkim sv. Maurom. Naime, papa Ivan IV. dao je 641. po opatu Martinu prenijeti u Rim manje relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, što je potvrđeno 1962. kad je papa Ivan XXIII. dopustio da se otvori lateranski sarkofag s njihovim moćima.

Dujam se prikazuje najčešće s oznakama biskupske odore, s palmom i prvostolničkim križem. Koliko je u Splitu važan njegov kult piše u prvoj glavi Statuta grada Splita iz 1312. godine, gdje se navodi: “… Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti”.

Sv. Dujma je na biskupskoj stolici naslijedio njegov nećak Primo, koji je poslije smrti pokopan uz Dujmov grob. Ulomak nadgrobne ploče sv. Dujma čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. DOMINIK SAVIO

Do današnjega dana sveti Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Katoličke Crkve, umro je s nepunih petnaest godina. Crkva ga slavi 6. svibnja

Sveti Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bio je najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač  i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio bio je i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u sedmoj godini primio je svetu pričest uz ispovijed. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

1. Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
2. Slavit ću svečano blagdane.
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4. Radije umrijeti, nego sagriješiti.

U don Boscovu oratoriju

Dvanaestogodišnji Dominik 1854. susreo se sa sv. Ivanom Boscom. Iste godine ulazi u don Boscov oratorij, gdje je ostao trideset i šest mjeseci, odnosno tri godine. Susret s don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Prvi blagdan Bezgrešne Djevice Marije koji je Dominik slavio u oratoriju (8. prosinca 1854.), bio je dan velikog oduševljenja. Papa Pio IX. proglasio je u Rimu dogmom bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. Dominik je popodne toga dana otišao u crkvu, kleknuo pred Marijin oltar i stavio se pod njezinu zaštitu riječima koje je zapisao na papiriću: “Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh.”

Jedna don Boscova propovijed o svetosti dovodi Dominika u krizu. Nakon što ga je svetac smirio, nastoji ubrzati vrijeme, predosjećajući da mora biti brz želi li uspjeti. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na svetu ispovijed, korio ih kada su nešto pogriješili, kad bi čuo psovku molio bi u sebi: “Gospodine, budi hvaljen.” Vjerovao je ako ne postane svet neće ništa postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvarivao je dobrotu svakoga dana. Osobito je bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i Presvetog Oltarskog Sakramenta. Kada je jednom zgodom don Bosco slavio svoj imendan rekao je u šali svim dječacima: “Sutra ćete mi prirediti slavlje i ja vam zahvaljujem. Sa svoje strane htio bih vam podariti nešto što i sami najviše želite. Stoga će svatko od vas dobiti papirić na kojem će napisati ono što želi.” Čitajući papiriće, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću don Bosco je pročitao samo pet riječi: ” Pomozite mi da postanem svet.”

Recept za svetost

Don Bosco je ozbiljno shvatio sve želje, a osobito Dominikovu. Pozvao ga je i rekao mu: ”Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci. Za svetost je također potreban recept i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promiješati:

1. Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe. 
2. Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad  je vrijeme molitve. 
3. Dobročinstvo – pomozi svojim vršnjacima kada trebaju pomoć, pa i onda kada to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet.“

Osnivatelj Družbice Bezgrešne

Godine 1856. utemeljuje Družbicu Bezgrešne. Na to se odlučuje jednog svibanjskog jutra, kad se na veliku don Boscovu žalost, za vrijeme mise nitko nije pričestio. Družbica Bezgrešne bila je Dominikovo remek-djelo. Do kraja njegova života ostalo mu je svega devet mjeseci, ali njegova je Družbica potrajala više od sto godina. Dana 1. ožujka 1857. Dominik se vraća u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Znajući da se više neće vratiti, obraća se don Boscu posljednji put i pita ga što još može učiniti za Gospodina? – Don Bosco mu odgovara: Daruj mu svoje trpljenje. Što još? Daruj mu cijeli svoj život. Don Boscu je riječ zastala u grlu, jer je znao da će Gospodin primiti taj dar.

Umro je mlad svetom smrću

Njegovi su ga voditelji okruživali s puno ljubavi. Liječnik je ustanovio upalu pluća. Koristilo se tada uobičajeno sredstvo: puštanje krvi iz vene. Deset puta je liječnički nožić zarezao u slabašno Dominikovo tijelo, tako da je doslovno iskrvario.  Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: “Kako lijepe stvari vidim.” Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: “Mama, nemoj plakati, ja idem u raj.” Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za „laku noć“ ovako navijestio njegovu smrt: “Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu.” Bio je istinski uvjeren da je Dominik Savio bio nalik sv. Alojziju te da će ga stoga Crkva jednoga dana uzdići na čast oltara. Pokopan je 11. ožujka na groblju u Mondoniju.

Molitva sv. Dominiku Saviju

O sveti Dominiče Savio, koji si u don Boscovoj školi naučio korake mladenačke svetosti, pomozi nam nasljedovati tvoju ljubav prema Isusu, tvoju pobožnost prema Mariji, tvoj apostolski žar za duše; daj da i mi prihvatimo tvoje geslo „Radije umrijeti nego sagriješiti!“.

Ti koji si po don Boscovu vodstvu u molitvi, požrtvovnosti i radosti u kratkoj životnoj dobi postigao savršenstvo, daruj i nama polet i ustrajnost u služenju Gospodinu. Zaštiti sve mlade koje susrećemo da rastu u čistoći i velikodušnosti, u otvorenom dijalogu s roditeljima i odgojiteljima, da budu nositelji novosti i radosti života.

Daj da i mi, poput don Bosca, budemo prijatelji Božji i prijatelji mladih, istinski odgojitelji u vjeri, kako bi naš odgojni rad dao plodove milosti i svetosti. Gospodine, Bože života i radosti, ti si svojoj Crkvi darovao Dominika Savia kao znak mladenačke nade i svetosti, daj da naši mladi poput sv. Dominika rastu u čistoći i ljubavi, a nama udijeli milost da poput don Bosca budemo istinski odgojitelji u vjeri, sijači radosti i svetosti. Amen.

Izvor: Bitno.net