GOSPIN DAR VIDJELICI VICKI: Dvije tajanstvene krunice
Godine 1981., nekoliko tjedana prije ukazanja, u Podbrdu se dogodilo nešto što nitko nije mogao objasniti.
Jednoga jutra, vrlo rano, članovi obitelji Vicke ivanković spremali su se poći u drva u Medovice, šumicu iza zaseoka. Vickin desetogodišnji brat Franjo pošao je staviti sjekiru i drugi pribor u prikolicu motokultivatora (freze) kojim su trebali ići. iznenadio se kad je u jednom kutu prikolice ugledao dvije krunice. Dječak je, iznenađen, krunice donio ukućanima. svi su se, toga dana i kasnije, raspitivali kod susjeda i u Bijakovićima nije li tko ostavio ili zaboravio krunice. odgovor je uvijek bio negativan – o krunicama nitko ništa nije znao. Jedna je krunica veća od uobičajenih krunica, s drvenim zrncima i križem na čijoj su poleđini otisnuta stajališta križnoga puta.
Krunice takve veličine obično nose časne sestre i redovnici. Druga krunica je od rogačova sjemena, kakve su u ovim krajevima imali naši stari. Kad su počela ukazanja, Vickina baka Vida djevojčici je rekla da upita Gospu o podrijetlu krunica: “Krunice su moj poseban dar vašoj obitelji” , bio je Gospin odgovor.
U nastavku pročitajte dijalog Vicke i Janka, koji je sam napisao knjigu “Tisuću susreta s Gospom”…
J – Mi, Vicka, gotovo stalno o nekim tajnama, ali ja bih još o jednoj nekoliko riječi. Htio bih, naime, još nešto o onim dvjema tajnovitim krunicama. Pa daj, ispripovijedaj mi ukratko kad i kako su se kod vas našle one dvije, pomalo čudnovate, krunice.
V – Pa pripovijedala sam ti. Jednoga jutra, otprilike dva mjeseca prije prvoga Gospina ukazanja, mi smo se spremali s našom kopačicom (mislim njezinom prikolicom) dotjerati drva. I dok smo se mi spremali, u prikolicu se popeo moj mali brat Franjo.
J – E nije baš tako mali!
V – Nije sada. A onda nije imao ni deset godina.
J – Dobro. Popeo se, i onda?
V – Dok se on nemirno gore zabavljao, u prikolici je našao dvi čudne krunice.
J – Kako čudne?
V – Ma take kakve mi nikad dotada nismo vidili.
J – Misliš one što smo ih jednom slikali?
V – Eno vidio si. Baš one!
J – A što je zapravo na njima čudnovato? Ja se sad stvarno ne sjećam.
V – Pa kako se ne sjećaš! Na jednoj je dosta velik križ, a na križu urizano svih četrnest postaja Križnoga puta. A na križu druge krunice bile su pozadi ugrađene neke moći. Tako kažu.
J – A šta je mali radio kad ih je našao?
V – Šta će radit! Digao je krunice i zagalamio: »Evo, Gospa baki i majki ostavila krunice da više mole Boga!«
J – A vi?
V – Mi smo se tamo strkali. Gledali i prevrćali krunice. Čudili se i…
J – I onda?
V – Pa šta ćemo? Ostavili smo krunice i otišli po drva.
J – Jesi li ti već tada »šofirala«?
V – Ne, ne! Tada je to radila najstarija sestra Mirjana, a ja sam malo kasnije počela.
J – Dobro. Dotjerali ste drva i…?
V – Opet smo ponovno prevrćali one krunice, a nikako se dositit oklen su i kako su tu došle.
J – Jeste li to nekada kasnije ustanovili?
V – Ma nikada! – Moja majka je kasnije s tim krunicam obašla sve selo. Pokazivala ih svakomu… pitala i…, ali ništa.
J – Ni dosada ništa?
V – Nikada ništa!
J – Dobro. Samo se čudim da niste nikada Gospu za to pitali.
V – A kako nismo! Da šta smo nego pitali!
J – Tko ju je pitao?
V – Pa ja, da ko će drugi?
J – A šta si je pitala?
V – Pitala sam je odakle je to i za što će nam.
J – A ona?
V – Rekla je da je to naše dobro, dar Božji i ništa više.
J – A je li ti jasno to što je Gospa rekla?
V – Nije. A daj reci ako je tebi jasno.
J – Ne znam. A možda će se netko od vas u životu koristiti razmatranjem toga Križnog puta. Tko zna! Nego: služi li se ikada itko od vas tim krunicama?
V – Ne, ne! Niko nikada.
J – A zašto to?
V – Pa šta ja znam. Svak od nas ima svoju krunicu koju nam je blagosovila Gospa. A one ko da su nekako… Ne znarm šta bi ti rekla!
J – Ipak ih čuvajte. Možda će nekada nekomu dobro doći…
Tajna svetaca na putu do svetosti? Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji!
Iako ne postoji savršena formula za dostizanje razine svetosti na kojoj bismo doista postali svecima, ima nekoliko karakteristika zajedničkih mnogim svecima
Iako ne postoji savršena formula za dostizanje razine svetosti na kojoj bismo doista postali svecima, ima nekoliko karakteristika zajedničkih mnogim svecima. Dok proučavate živote svetaca, postane vam veoma jasno da je većina njih imala istinsku pobožnost i ljubav prema Majci Božjoj.
Sveci su odvajali vrijeme da odaju čast Mariji i da izgrade odnos s njom. Mnogi su bili blagoslovljeni vizijama Blažene Djevice, i dobivali su poruke izravno od nje. Čini se da su svi oni imali Mariju za uzor u poslušnosti, čistoći i poniznosti.
Dok se i sami trudimo postati svecima, obraćamo se Kraljici svih svetih kao svojoj vodilji. Danas vam predstavljamo nekoliko citata o Mariji, riječi svetaca o njoj koje možete razmatrati. Budite nadahnuti velikom ljubavlju koju su ovi sveci pronašli u Blaženoj Djevici.
Svetački citati o Mariji, Blaženoj Majci
Sveti Alfonz Marija Liguori: “Nakon ljubavi koju dugujemo Isusu Kristu, prvo mjesto u svojim srcima moramo dati ljubavi prema Njegovoj Majci Mariji.”
Sveti Bernard iz Clairvauxa: “U opasnostima, u sumnjama, u teškoćama, mislite na Mariju, zazivajte Mariju. Neka njezino ime uvijek bude na vašim usnama, i ne dajte da ga ikada nestane iz vašega srca.”
Sveti Maksimilijan Kolbe: “Nikada se ne bojte da previše volite Blaženu Djevicu. Ne možete je voljeti više nego što ju je Isus volio.”
Sveti Josemaría Escrivá: “Prije, kada ste pokušali sami, niste mogli. Sada ste se okrenuli našoj Gospi – a kako je s njom lako!”
Sveti Terezija iz Lisieuxa: “Koja je radost prisjetiti se da je ona naša Majka! Budući da nas ona voli i poznaje našu slabost, čega da se bojimo?”
Sveti Ljudevit Montfortski: “Nikada ne dajemo više časti Isusu nego onda kada častimo Njegovu Majku, a častimo je jednostavno i isključivo zato da bismo Njega što savršenije častili.”
Sveta Majka Terezija: “Ako se ikada tijekom svoga dana osjetite uznemirenima, zazovite Gospu. Samo izrecite ovu jednostavnu molitvu: ‘Marijo, Isusova majko, molim te, budi mi majka sada’. Moram priznati da ova molitva nikada nije zakazala.”
Sveti Pio iz Pietrelcine: “Uvijek ostanite blizu to nebeskoj Majci, jer ona je more koje moramo prijeći da bismo stigli do obala vječnoga sjaja.”
Sveti Ivan Marija Vianney: “Ako zazovete Blaženu Djevicu kada ste u napasti, ona će vam odmah doći u pomoć, a sotona će otići od vas.”
Sveti Bonaventura: “Ljudi se ne boje moćne neprijateljske vojske onoliko koliko se sile pakla boje imena i zaštite Marijine.”
Svetvinčenat: Bl. Miroslav se borio za svetost braka, za čestitost i čistoću mladića i djevojaka
Središnje svečano misno slavlje 76. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića ove je godine u Svetvinčentu, u četvrtak, 24. kolovoza, predvodio porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja.
Koncelebrirao je riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, krčki biskup Ivica Petanjak, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan te sedamdesetak svećenika iz Porečke i Pulske te iz drugih biskupija. Misi je nazočilo više tisuća ljudi koji su osim glavnog trga ispunili i pokrajnje prostore oko Crkve, povijesne lože i kaštela Grimani – Morosini.
Uvodni pozdravi
Prije početka misnoga slavlja kraći uvod izrekao je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilija Jakovljević. On je u uvodu uz pozdrav svim hodočasnicima, napose pozdravio hodočasnike pješake koji su pristigli iz raznih dijelova Istre, te zahvalio svećenicima koji su ih dopratili. Zahvalu je izrazio općenito istarskim župnicima koji su potaknuli ljude na sudjelovanje u tom obilježavanju obljetnice mučeništva našega bl. Bulešića. Potaknuo je okupljene na čitanje Duhovnog dnevnika usporedbom „ono što je u 19. i početkom 20. stoljeća u Istri bio Juraj Dobrila i njegov molitvenik „Oče budi volja tvoja“, to je danas bl. Miroslav Bulešić i njegov Duhovni dnevnik.“ Također je potaknuo na pomaganje dijecezanskom Caritasu i Zakladi „Blaženi Miroslav Bulešić“ kupnjom majica sa simbolima bl. Bulešića. Potaknuo je nazočne da „budu skromni hodočasnici bl. Miroslavu“ te je predvodio molitvu desetice krunice.
Biskup je u uvodnom obraćanju prije svega poželio mir svima, svemu svijetu, „neka u našoj Crkvi i Domovini istinski vlada mir, onaj mir koji je u svom srcu gajio bl. Miroslav.“ Uputio je pozdrav okupljenim svećenicima, redovnica i svekolikom Božjem puku, a na poseban način onima koji su hodočastili pješice, „unatoč velikoj vrućini, te tako tu svoju žrtvu prikazali za neku svoju molitvenu nakanu“. Potaknuo je sve okupljene da stave na oltar sve svoje nakane, „molimo zagovor bl. Miroslava, neka nam on i njegov primjer preispitivanja savjesti kroz cijeli svoj život, napose onaj svećenički, bude poticaj da budemo više Božji“.
Pozdrav sudionicima „krvave krizme“
Uz prigodne pozdrave subraći u biskupstvu te svećenicima, redovnicama i svekolikom Božjem puku, kako onima prisutnima u Svetvinčentu tako i onima koji su tu misu pratili putem radija ili televizijskog prijenosa, biskup je napose spomenuo „još uvijek, žive sudionike Mise i krizme, „berme“ – kako to vi u Istri kažete, održane 24. kolovoza 1947. u Lanišću. Pozdravljam dakle, vas koji ste svjedoci nemilih događaja i „krvave krizme“, koja je krvavim slovima upisana u povijest Crkve i hrvatskoga naroda, naše Istre pa i šire“.
„Samo Bog Stvoritelj, Sin Otkupitelj i Duh Sveti posvetitelj mogu izvesti čudesno djelo radosti iz žalosti, pobjedu iz poraza, život iz smrti“, nastavio je biskup. „Mučenička smrt bl. Miroslava ne samo da je postala život i pobjeda nego i istinsko nadahnuće za život i pobjedu svima nama koji nerijetko u životu osjećamo poraze i gubljenja.“
„Potaknimo u sebi želju za spas duše“
„Stoga, današnje molitve, u ovoj svetoj misi, stavljam u ruke Božje, da se vinu u nebeske visine odakle dolazi svaki blagoslov i pomoć. Neka naše žrtve i molitve, hodočasničke nakane i zavjeti, budu poticaj da odlučno učinimo hodočašće u svoju nutrinu, kako bi se po našoj otvorenosti i želji za spasenjem duše, dogodilo istinsko obraćenje sviju nas, osobito u onima koji se nalaze na raznim životnim rubovima i periferijama, o kojima često govori papa Franjo. Nije riječ samo o periferijama koje se vežu uz siromaštvo i oskudicu u materijalnom pogledu. Ima rubova i periferija težih od toga, a najteže su one koje uzrokuju grijesi oholosti i škrtosti, zavisti i srditosti, bludnosti i neumjerenosti, koji svojim neobuzdanim sokovima truju i razaraju tkivo zdrava i zrela zrna koje želi proklijati i donijeti urod. U tom i takvom zatrovanom ozračju rubova i periferija rađaju se projekti i planovi ratova, nasilja, mržnje, nepoštenja, nemira, svakoga zla i grijeha. Takve periferije donose najopasnije klimatske promjene koje donose zlo u zajednički dom svijeta u kojemu živimo“, citirao je mons. Štironja papu Franju. „Sačuvao nas Bog od ti periferija u našim srcima“, naglasio je propovjednik.
Slika o zrnu
Razlamajući netom pročitanu Riječ Evanđelja biskup je nastavio „Sveto evanđelje koje maločas čusmo (Iv 12, 23-28) donosi sliku o zrnu. Jedno malo zrno oko sebe snuje cijelu priču, pa i cijelu epizodu priča. Narodna izreka kaže: „zrno do zrna, pogača“, više zrnja donosi kruh. A kruh je vrlo važna priča našega života. Roditelji su najsretniji kada svojoj djeci mogu priskrbiti dovoljno kruha. Tako je kruh mnogima glavna hrana i znak obilja i sitosti. Priča o kruhu ide i dalje. Tako npr. uz ratni vihor koji je zahvatio Ukrajinu ide i pitanje izvoza žita, toga zrnja koje je znak života brojnim narodima južno od ekvatora“, spomenuo je biskup značajnu svjetsku aktualnu problematiku.
„Tko bi rekao da to malo zrno krije u sebi toliku snagu, energiju i potencijal da pokreće cijeli svijet. Na tom malom neznatnom zrnu Isus snuje snažnu pouku koja može probuditi nadu u duši svakoga čovjeka pa i onoga koji ne vjeruje, ateiste, agnostika, a dakako osobito u srcima nas kršćana. Zato bi želio da ovo zrno Kristove pouke padne na plodno tlo svakoga od nas do kojih dopire ova poruka, da se ne bojimo muke, križa i žrtve, da to radosno prihvaćamo i strpljivo gradimo bolje društvo utemeljeno na darovanoj ljubavi Gospodina Isusa“, potaknuo je mons. Štironja.
„Kada govorimo o zrnu koje mora istrunuti, da bi donijelo rod, moramo prije toga znati da to zrno mora biti zrelo, da mora imati uvjete sazrijevanja, dobra tretiranja i njegovanja. Ako uzmemo da su djeca i mladi zrnje od kojih ovisi budućnost društva, naroda i Crkve, onda ne možemo zanemariti dužnost, ozbiljnu i odgovornu zauzetost svih slojeva društva kako bi se osigurali uvjeti za zdravo ozračje u kojemu će sazrijevati naši mladi i djeca. To se odnosi i na obitelji kao temeljne stanice svakoga društva, Crkve i naroda. Iz obitelji dolaze čelnici i voditelji, vrijedni djelatnici svih naroda i društvenih zajednica. Kakve su obitelji, takva će biti djeca i mladi, naša sadašnjost i budućnost“, posvijestio je biskup o toj prevažnoj problematici.
„Sve pozivam na djela ljubavi“
Biskup se nadalje obratio mladima i krizmanicima, „Ono što bih želio poručiti mladeži i krizmanicima, želio bih poručiti svima, napose mladim bračnim supružnicima, muževima i ženama, svakom pojedinom kršćaninu kao i svim ljudima dobre volje. Tu poruku bih temeljio na svetopisamskoj slici i tekstu o zrnu koje u sebi, naizgled nosi smrtnost, ali u biti nosi život koji se dalje nastavlja i jamči obilan urod i radosnu budućnost, ali budućnost koja ne ide bez žrtve.“
Živimo u vremenu kada nije popularno ono što je sveto, kršćansko, Božje i crkveno.
„Sve dakle pozivam na djela ljubavi, činimo dobro u darovanom svijetu i darovanom vremenu“ potaknuo je biskup te nastavio, „nemojmo se umoriti činiti dobro, s ljubavlju činiti sitna mala dobra djela Bogu mila i ugodna, i tako sijati oko sebe zrnje dobrote. Proces koji se odvija na plodnoj oranici pripremljenoj za sjetvu zdrava i zrela zrnja, proces je to koji se događa u svim segmentima našega života. Poput kola sreće vrte se: žrtva, muka, trud i napor, sve u perspektivi boljega života, bolje i radosnije budućnosti. I sve se to vrti i kreće pod plaštem naše vrijedne baštine, kako duhovne tako i kulturne baštine naših pređa i njihove vjere, nade i ljubavi, na što nas sve poziva Isus i njegova sveta Crkva“, podsjetio je propovjednik. „Živimo u vremenu kada nije popularno ono što je sveto, kršćansko, Božje i crkveno“, posvijestio je mons. Štironja te potaknuo, „kao kršćani i vjernici ako želimo imati dobro, i zdravo zrnje moramo se truditi i boriti da osiguramo dobre uvjete, obiteljsku toplinu koja će jamčiti barem tridesetostruk ili šezdesetostruk urod ako ne stostruk što bi nam trebao biti cilj.“
Bl. Miroslav borio se za svetinje Crkve i naroda
„Divimo se tako zrelu razmišljanju i potpunu predanju jednoga mladog čovjeka, pa taman to bio i svećenik. Promatrajući „Duhovni dnevnik“, bl. Miroslava vidimo kako je sazrijevao, duhovno rastao, razvijao se u ozračju ponizne vjere koja mu je pomogla da, poput Gospe sve stavi u Božje ruke i da se u potpunosti preda Božjoj volji. U ratnom vihoru sukoba i interesa raznih pojedinaca i skupina ostao je vjeran svomu pozivu. Svima, bez obzira za koju su se stranu borili, ostao je vjeran svećenik i dušobrižnik. Bl. Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, ostao je vjeran svojim idealima koji su bili Isus i njegovo Evanđelje“, istaknuo je biskup Ivan.
„Dajmo svoj udio, dajmo svoje zrno“
„Kao kršćani smo darovani ovom svijetu i pozvani graditi bolje društvo, na temelju istine, pravde, ljubavi i mira. Ne možemo se svi isto založiti, ali dajmo svoj udio, dajmo svoje zrno. Ako izostane moje ili tvoje zrno, ako izostane zrno svakoga od nas ovdje okupljenih, naše društvo, Crkva i narod bit će siromašnije, krhkije i slabije. Bogu hvala da nas je ovoliko, puno zrna ovdje koje Dragi Bog želi posijati na svoju Njivu ovoga svijeta kako bismo bili svjedoci vjere, graditelji ljubavi i nositelji nade.“
Ako izostane moje ili tvoje zrno, ako izostane zrno svakoga od nas ovdje okupljenih, naše društvo, Crkva i narod bit će siromašnije, krhkije i slabije.
„Živimo, poput naših pređa, za svoje ideale“
„Česti razlog našega nesudjelovanja je razočaranje, umjesto da gledamo da nam ideal bude zdravo zrno i urod, mi razmišljamo o truljenju, umiranju i izumiranju. Vjera nam pomaže da ne izgubimo nadu, da ne splasnu ideali i smisao za borbu, rekao je biskup te je u nastavku citirao „Velikan hrvatske poezije, poznati pjesnik Kranjčević u svojoj pjesmi Mojsije kaže: ‘I tebi baš što goriš plamenom/ od ideala silnih, vječitih/ Ta sjajna vatra crna bit će smrt/ Mrijeti ti ćeš kada počneš sam/ u ideale svoje sumnjati!’“ „Naši su djedovi i pradjedovi imali svoje ideale, nadam se da i mi živimo za te ideale i nemojmo da nam splasnu, nemojmo da s idealima i mi počnemo umirati, posvijestio je biskup Ivan.
Utječimo mu se rado i ustrajno, ne samo danas nego i svakoga dana, i ne samo ovdje nego gdje se god nalazimo, kuda god hodamo i putujemo.
„U trenutcima sumnji i malodušja, u trenutcima raznih kušnji, bl. Miroslav je zazivao Gospu, nebesku Majku i brojne naše svece i blaženike od njih tražio pomoć. Uz Gospu je po Božjoj providnosti stavljen i on, blaženi Miroslav, svećenik i mučenik, naš nebeski zagovornik čiji blagdan danas slavimo,“ rekao je biskup te potaknuo sve okupljene „Utječimo mu se rado i ustrajno, ne samo danas nego i svakoga dana, i ne samo ovdje nego gdje se god nalazimo, kuda god hodamo i putujemo.“
Bulešićeve relikvije diljem svijeta
„Radostan sam što mogu reći da se štovanje bl. Miroslava širi po gotovo svim biskupijama Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, pa i dalje, izvan tih granica. Uskoro će njegove relikvije, „moći od pomoći“, poći prema dvije afričke zemlje odakle smo dobili zamolbe da dobiju relikvije bl. Miroslava. Bogu hvala! Ako ga spremno časte u drugim krajevima onda mi to ovdje u ovim krajevima pogotovo moramo činiti s ljubavlju. Molimo za zagovor bl. Miroslava, ali molimo Gospodina i za čudo kako bismo mogli nastaviti s procesom kanonizacije. U toj službi jesu i ove relikvije koje rado ustupimo svima onima koji to žele. Na kraju svete mise predat ćemo relikvije bl. Miroslava ovdje nazočnom svećeniku Vrhbosanske nadbiskupije, vlč. Mirku Šimiću, ravnatelju Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, za Caritasov centar u Gromiljaku, koji je s nekoliko vjernika došao da ih preuzme večeras. Želimo mu da te relikvije budu zaista na korist duhovnu cijele Vrhbosanske biskupije , neka bude njegov zagovor pomoć svima onima koji će ga moliti i od njega tražiti Božju milost koju Bog rado udjeljuje po zagovoru naših svetaca i blaženika. Neka naše hodočasničke molitve i zahvale primi Trojedini Bog, neka ih usliša po zagovoru bl. Miroslava. Bl. Miroslave, moli za nas!“, zaključio je biskup Ivan.
Misno slavlje glazbeno je animirao Župni zbor sv. Mihovila iz Žminja pod ravnanjem Aleksandre Orbanić, prof. te uz orguljsku pratnju Nele Božac.
Braća pješice hodočastila od Austrije do Međugorja
Tomislav i Antonio Ilić dvojica su braće koja su se prije otprilike mjesec dana odlučili krenuti na hodočašće od Austrije do Međugorja dugo više od 800 kilometara.
Tomislav i Antonio Ilić dvojica su braće koja su se prije otprilike mjesec dana odlučili krenuti na hodočašće od Austrije do Međugorja dugo više od 800 kilometara. U putu su imali brojne kušnje i napade kako bi odustali od zadanoga cilja, no molitva, vjera u Boga i Božja providnost pratili su ih cijelim putem. Odmah po dolasku u Međugorje, gdje su ih dočekali njihovi bližnji, sudjelovali su na večernjem molitvenom programu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, te su pristupili sakramentu ispovijedi. Nakon što su se odmorili jedan dan, podijelili su s nama svoje dojmove, a radost u njihovim očima nakon ostvarenog hodočasničkog cilja nije se mogla sakriti. Tomislav je kazao da je rođen u Tesliću prije 35 godina, te je u zadnje vrijeme imao želju i osjećaj da hodočasti na neki daleki put, tako da se u roku od sedam dana spontano odlučio na ovo hodočašće od Austrije do Međugorja dugo više od 800 kilometara.
„Bilo je vrlo zahtjevno i naporno, ali uz Božju milost, našu molitvu i molitvu drugih ljudi koje poznajemo i koje ne poznajemo uspjeli smo i ovom prilikom zahvaljujem tim ljudima što su molili za brata i mene da izdržimo taj put. Tako da smo nakon nekih tridesetak dana stigli živo, zdravo i konačno sretno u Međugorje i da smo sada tu, Bogu hvala, molimo i odmaramo. Moram reći da je taj zadnji dan hoda bio najteži, kušnje za tijelo i za duh su bilo toliko ekstremne da sam otprilike pet kilometara prije nego smo stigli u Međugorje mislio da ću odustati, jer je toliko jako bilo to sve. Tada sam govorio bratu: „Ja sada skidam sve sa sebe i jednostavno ću sjesti tu gdje se nalazimo i ne mogu dalje.” Ali na kraju krajeva uspjeli smo. Kada smo došli bilo je tu i emocija i radosti i teško je sada opisati te osjećaje, možda zamislite da niste nekoga vidjeli dvadesetak godina iz obitelji i sada znate da ćete susresti tu dragu osobu i takav je otprilike bio taj osjećaj. U Međugorju smo planirali ostati desetak dana da se malo odmorimo i duhovno i tjelesno i da dođemo malo k sebi jer još uvijek smo malo u stresu od puta i vrućina, pogotovo ovih ovdje u Hercegovini”, kazao je Tomislav te progovorio i o nakanama koje su imali tijekom hodočašća.
„Nakane su u biti bile za cijelu našu rodbinu, za obitelj, za sve pokojne, za obiteljsko stablo, a naravno i za cijeli naš hrvatski i katolički narod. Najveća moja nakana je bila da upoznam u ovom putu samoga sebe, a kroz to da upoznam onda i Boga i Njegovo djelovanje, kako djeluje i pomaže u putu. Kao što kaže riječ „Emanuel – Bog s nama” i to je zaista tako, u situacijama u kojima čovjek nema što da pije, nema što da jede i kada misliš da jednostavno nema nikakve pomoći, odjednom Božja providnost proradi, nađu se usput neki ljudi koji ti odjednom sami od sebe ponude i piće i hranu i vode da se osvježiš i da se umiješ. Bogu hvala. Želim još napomenuti i izjasniti da na ovom putu na kojem smo išli nismo bitni mi kao ljudi, već jednostavno da na prvom mjestu bude Isus Krist. Tako da sam ja bio spreman ostaviti troje djece i ženu te se odlučiti ići otprilike mjesec dana na taj put”, kazao je Tomislav, te ispričao jednu posebnu obiteljsku situaciju koja mu se dogodila već na samom početku hodočašća.
„U putu sam od žene saznao da očekujemo četvrto dijete, hvala Bogu. Pošto je ona imala, nažalost, dva spontana pobačaja u zadnjih par godina, prvi posjet kod doktora sada isto je bila vijest da to ne izgleda baš onako kako treba, ali ja sam imao osjećaj u sebi da je to neka kušnja da se vidi hoću li ja nastaviti taj put ili ću odustati. I u tom trenutku kada je ona meni prenijela tu vijest da postoji mogućnost opet jednog spontanog pobačaja bilo je teško i mislio sam se vratiti, ali eto hvala Bogu nešto me je držalo da izdržim dalje i kao da mi je nešto reklo da idem dalje, da je to samo jedna kušnja. I na kraju krajeva kada sam išao dalje bila je na još jednom pregledu i na tom zadnjem pregledu, hvala Bogu, rekao je doktor da je sve normalno. Opet vidimo da to nisu neke slučajnosti, iako može tumačiti svatko tko kako misli, ali ja ipak mislim da je to Božje djelo i da čovjek se uvijek mora pouzdati i ići dalje, a sve ostalo će se riješiti i biti dobro. Bogu hvala”, ispričao nam je Tomislav, dok je njegov brat Antonio kazao kako je rođen u Njemačkoj prije 24 godine gdje je i odrastao.
„Prije otprilike mjesec i pol dana me je brat pozvao i pitao da li bih imao interesa s njim ići na hodočašće iz Austrije u Međugorje. U mene je tada situacija bila malo teška privatno, pošto sam u životu došao na jedno raskrižje gdje nisam znao dalje ni kuda ću ni što ću, a imao sam i zdravstvenih problema, problema na poslu, tako da sam rekao da je to možda znak za mene da se pokušam obratiti vjeri i krenuti na taj put, pa sam se odlučio i dati otkaz, a nisam planirao ostati duže na tom radnom mjestu, pa se sve poklopilo kako treba. Tako da sam krenuo, hvala Bogu, na ovaj put sa svojim bratom. Nije nam bilo lako, bilo je bolova, a to utječe i psihički na čovjeka, jer nije lako izdržati ovakvo nešto, a pogotovo ne bez molitve. Mislim da smo dobro prošli što se tiče rana i bolova, jer nekim ljudima se i gore dogodi na ovakvim putevima, ali nama ništa nije bilo i to je za mene znak da nas je Bog pratio i želio da mi stignemo ovdje. Hvala Bogu, kako vrijeme prolazi meni zdravlje ide sve na bolje, došao sam malo sebi, a i to je bila jedna nakana da samoga sebe upoznam i kroz to isto i Boga u svom životu jer sam se jedno vrijeme dosta udaljio od vjere, tako da mi je ovo dobar put da se vratim”, kazao je Antonio te naglasio kako su u putu dosta upoznali Boga i njegovu providnost, posebno kada im je bilo teško, a ispričao nam je i jedan primjer.
„Na zadnjem danu našega putovanja kada smo išli bilo je jako vruće, bilo je 36 stupnjeva i toliko smo gladni bili da su nam se obojici čuli želuci. Mi smo tada maštali kako bi bilo lijepo da imamo lubenice, nekakvog voća, možda malo paradajza da se samo malo čovjek osvježi. Tada prolazimo kroz Hamziće, ovdje u blizini Međugorja, pokraj jedne trgovine gdje smo sreli jednu ženu koja je gazdarica te trgovine i tako smo ušli u priču. Kada je ona saznala o čemu se radi ona je nas odmah uzela i kazala da sjednemo i da će nam ona sada svega iznijeti. Bilo je paradajza, bilo je kruha, bilo je smokvi, bilo je lubenice tako da smo se baš mogli osvježiti. To je bio stvarno jedan znak da nas Bog nije ostavio koliko god je teško bilo, pogotovo toga dana. U ovom putu nismo bitni nas dvojica, nego da čovjek prepusti svoj život u Božje ruke i da izađe iz te svoje komforne zone i lažne sigurnosti u kojoj živimo. Lako je nama svima vjerovati kada je frižider pred očima, kada imamo tuš da se istuširamo, kada uvijek imamo nešto za jesti i za piti, onda je najlakše vjerovati. No kada čovjek krene u svijet bez plana ikakvoga, bez da ne zna gdje će večeras završiti, to je ono da se čovjek može predati Bogu, da Bog sudjeluje u našim životima. Želimo s ovim animirati i druge ljude da vide da ovo sve nije uzalud i da se mogu predati Bogu”, kazao je Antonio za kraj.
U one dane kada su vladali suci, nastala glad u zemlji, pa iz Betlehema Judina jedan čovjek ode sa svojom ženom i sa svoja dva sina da se naseli na Moapskim poljanama.
Tada Elimelek, Noemin muž umrije, i ona osta sama sa svoja dva sina. Oni se oženiše Moapkama; jedna se zvala Orpa, a druga Ruta. I tu proboraviše oko deset godina. Onda joj umriješe oba sina, i tako Noemi osta i bez svoja dva sina i bez svoga muža.
Tada se ona diže sa svojim snahama da ode s Moapskih poljana, jer je čula na Moapskim poljanama da je Gospodin pohodio narod svoj i dao mu kruha. Orpa poljubi svoju svekrvu i vrati se, a Ruta ostade s njom.
Noemi joj reče: »Eto vidiš, jetrva se tvoja vratila narodu svome i bogu svome: vrati se i ti za jetrvom svojom!«
A Ruta joj odgovori: »Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog.«
Tako se vrati Noemi s Rutom Moapkom, snahom svojom, s Moapskih poljana. Stigle su u Betlehem baš kad je počela žetva ječma.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 128, 1-5
Pripjev:
Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina!
Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama! Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti.
Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji ko mladice masline oko stola tvojega.
Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina. Blagoslovio te Gospodin sa Siona uživao sreću Jeruzalema sve dane života svojega!
Evanđelje:
Mt 22, 34-40
Ljubi Gospodina Boga svojega i bližnjega svoga kao sebe samoga!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Radosna vijest Evanđelje opisuje nam jednu zgodu u životu našega Gospodina i njegovih apostola, oluju na moru.
Govori o jednom velikom događaju, o čudu kojeg je Isus učinio i na poseban način pokazao da je on gospodar prirode, jer je on hodao po moru kao po kopnu. Isus liječi bolesne, izgoni zloduhe, uskrisuje mrtve, umnaža hranu, stišava vjetar, hoda po vodi i što je najvažnije spašava nas od napasti i zla te nas jača u dobru.
Doista veliko je čudo hodati po vodi. Petar, Isusov učenik, bio je ribar, brinuo se za ženu i odgajao svoju djecu. Nije bio bogataš, ali ni siromah. Živio je svoj život. Ali kad je susreo Isusa njegov se život sasvim promijenio. Počeo je činiti ono što nikad nije pomislio da će činiti. Napustio je svoju lađicu, napustio je ženu i djecu. U određenom smislu napustio je svoj život. I kad je vidio da Isus hoda po vodi, moli Isusa, da mu naredi da on dođe k njemu po vodi. Isus kaže: dođi.
Hrabro je zakoračio u uzburkano more, posve siguran da je Isusova snaga tolika da može učiniti da on može ići po vodi. Hodao je kao po kopnu prema Isusu. Ne zadugo. Ubrzo ga spopade strah od morske dubine pod sobom. I čim je samo malo klonulo pouzdanje svetog Petra, on je odmah počeo tonuti u vodu. “Uplašio se kad vidje snagu vjetra te poče tonuti i vikati: Spasi me Gospodine!” (Spašavaj, Gospodine!)
Vidimo: hrabrost Petrova nije dugo izdržala snagu vjetra i buku valova i samu dubinu: njegova vjera bila je slaba, kolebljiva, tanka. Brzo je osjetio da mu vodeno tlo izmiče ispod nogu počeo se utapati. “Spasi me, Gospodine!” vikao je kroz buku valova.
Isus mu pruži ruku i izvuče ga iz vode. Apostoli koji su bili u lađi više su bili začuđeni tim Petrovim hodom po vodi nego Kristovim hodom. Nije zato ni čudo što su pali na koljena pred Isusom, koji je učinio to čudo, i uskliknuli: Ti si uistinu Sin Božji. Nije dosta samo vjerovati u Boga, nego je potrebno imati povjerenja u njega. Moramo imati više povjerenja u Isusa, jer on može sve učiniti.
Evanđelje na neki način poistovjećuje vjeru i pouzdanje. Živa vjera uključuje pouzdanje. Pouzdanje je toliki izraz vjere da se čini neodoljivom i gotovo istovjetnom činjenicom s vjerom. Ništa dakle nije toliko sposobno pokazati čovjeku vjeru kao što je pokazuje pouzdanje.
Pouzdanje u Boga iskazuje vjeru u Božju svemogućnost i Božju providnost. Pouzdanje je samo vanjski plamen ognja vjere. Gdje je dakle vjera u svom žaru, tamo plamti i pouzdanje u Boga.
A gdje nema ni iskrice pouzdanja, znak je da se tamo ugasila i vjera. Tko se čvrsto uzda u neizmjernu Božju pomoć, taj neće nikada propasti. Taj će uvijek izaći na sretan put i uz najveće poteškoće, jer oni koji Boga ljube njima se sve okreće na dobro.
“Malovjerni, zašto si posumnjao?” Zasluženi ukor apostolu; potopila ga sumnja. Pouka za nas. Osvjedočeni vjernik, katolik, njegova duhovna i duševna snaga najčešće se mjeri mjerom njegove vjere. Snažnu vjeru ne lome nikakve oluje nevolje i neprilike što ih donosi život; naprotiv, ona lomi sve: sposobna je sve podnijeti. Nije utješno, ali moramo priznati: mnogi smo male vjere “malovjerni” pa i to malo odnesu nam i male životne bure.
Mnogima bi i danas Gospodin naš dobacio ozbiljne riječi ukora: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” A čim smo posumnjali, krila su nam podrezana: koraci nam nisu na tvrdom tlu vjere, do Gospodina nećemo doći. Ostaje samo jedno: “Spašavaj, Gospodine!”…
Čuvajmo se plašljivosti: to je pomanjkanje vjere. Tko nema vjere, neće izdržati oluje što ih život nosi i odnosi.
Bezbožni, nesretni Nietzsche rekao je o nekim kršćanima svoga vremena: “Ne daju izgled da su dovoljno spašeni.” Možda je taj čovjek svoju nevjeru svjesno ili nesvjesno pokušao opravdati slabom, plašljivom vjerom mnogih kršćana; nije vjerovao u njihovu poruku; nije vidio da ozbiljno i čvrsto vjeruju u Kristovu poruku.
Zapitajmo sami sebe: vidi li se na nama da smo “dovoljno spašeni”; je li naša vjera čvrsta i neustrašiva i kad oluje dođu. “U dobru je lako dobar biti; na muci se poznaju junaci.” U olujama života poznaju se junaci vjere i kršćanstva…
“Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!” Ne budimo plašljivi, to je pomanjkanje vjere. Koliko puta smo i mi slični Petru: obeshrabreni, razočarani, frustrirani. Nadamo se da će se dogoditi neka promjena, da će zla nestati u našem životu i u ovom svijetu, ali ništa od toga se ne događa i mi postajemo obeshrabreni i počinjemo tonuti.
Slično iskustvo je doživio i prorok Ilija. Bijaše on prorok Božji. Mislio je da je dovoljno jak, ali kad ga kralj želi ubiti, gubi hrabrost i nadu, odlazi u pustinju i sakriva se u jednoj pećini. I on se nadao promjeni koja bi se dogodila u sili. Pomišljao je da će Bog djelovati potresom ili strašnom olujom ili ognjem. Ali Bog nije bio u potresu, ni u oluji, ni u ognju. Kad se pojavio dašak tihog lahora, Ilija je shvatio. Pokrio je lice plaštem: Bog je bio na djelu. Upravo kao Petar, koji je čuo prijekor: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” I osjetio spasiteljsku ruku Isusovu.
Kad i mi sumnjamo i zdvjamo: Isus bi nam sigurno rekao: Ne čuva li vas moja ruka, snaga moje riječi usred vjertrova i valova ovoga svijeta, čemu panika u vašim srcima.
Što reći na ovo Evo jadikovke jedne žene: „Otkad sam se udala, ne znam više za mir i zadovoljstvo. Bolest me uništila. Uvijek je netko bolestan: ili ja, ili djeca, ili muž. Pa da sam na Boga kamenja bacala, ne bi me mogao više kazniti.“ To su valovi, kušnje, spoticanja. Ne mora to biti nikakva kazna. Kazna pretpostavlja krivnju. A probleme nam Bog može dati bez ikakve krivnje.
Konačno, Isus nije imao nikakve krivnje, a toliko je patio i bio kušan od samoga đavla. “Jadna ženo, nisi ti prije bacala kamenje na Boga, ali ovo što sada govoriš, nije ti daleko od toga. Teško ti je, ali ne sumnjaj u Božju pomoć, ne budi malovjerna!“
Majka je velika kršćanka divno odgajala svoju kćer. Ona se kasnije zaljubila u jednoga mladića druge vjere. Majka je plakala i plakala. Odvraćala je i molila da ne ide za njega. Ona je ipak otišla. Majka se nikada nije s time pomirila.
I što je bilo? Kćer je nakon nekoliko godina muž ostavio. Jadna kći a još jadnija majka. Postoje patnje u životu koje su ljudi sami skrivili. Ali postoje i one patnje za koje se nitko ne može optužiti. Ni za jedne ni za druge ne smijemo kriviti Boga.
Ne zaboravimo Isus je s nama sve do svršetka svijeta. Posebice je s nama u poteškoćama i to snažnije negoli u trenucima duhovnih radosti. Naši križevi i kušnje, patnje i boli najbolja su vrata kroz koja Isus dolazi k nama. Očekuje od nas da se borimo i imamo povjerenja u njega.
Mnoge ljude su različite tragedije privukle k Bogu. Dođimo k Isusu. Zazovimo ga upomoć i on je tu. On nas neizmjerno voli. Imajmo živu vjeru i pouzdanje u njega i slijedimo Ga!
Bog uslišava žarku molitvu srca
“Isuse, spasi me!”
Branimir je uvjereni i osvjedočeni vjernik. To nikada nije krio. Kad bi god s ljudima razgovarao, uvijek bi im svraćao pozornost na ono bitno i najvažnije u životu. Jednom zgodom bio je na putovanju. Smjestio se u jedan hotel.
Dok ga je jedna mlada osoba posluživala, on ju, onako usput, zapita: ima li vremena svaki dan moliti. “Znate, ovdje imamo toliko posla, da jedva stignemo nešto pojesti, kako bismo mogli naći vremena za molitvu?” odgovori djevojka.
“Dopustite mi, da vas naučim jednu kratku molitvu: ima samo tri riječi: Isuse, spasi me! Tu molitvu nalazimo u Sv. pismu. Zapisao ju je Matej (14, 30). Pokušajte je izreći, izmoliti jednom ujutro i jednom uvečer”. Djevojka je obećala da će to učiniti.
Nekoliko mjeseci kasnije naš prijatelj ponovno je navratio u isti hotel. Saznavši da je djevojka napustila radno mjesto, zatražio je njezinu adresu i posjetio ju je. “O prijatelju”, uzviknula je djevojka, prepoznavši ga, “samo da znate za učinak vaše molitve?! Kroz petnaest dana ponavljala sam stalno svako jutro i večer kao što sam vam to i obećala. Zatim sam se pitala što to treba značiti. Kao što ste mi rekli, ona se nalazi u Sv. pismu, pa sam ga nabavila.
Čitanjem naučila sam dvije stvari: najprije da stvarno trebam spasenje, a zatim da je to Isus i ostvario. Sada više ne mogu ponavljati tu molitvu, jer je uslišana. Svakoga dana i trenutka kažem mu: Gospodine, hvala ti što si me uslišao! I još nešto: ja Bogu uvijek zahvaljujem što vas je poslao k meni.”
Prijatelju, možda i Ti nisi do sada našao vremena za molitvu i čitanje Božje riječi. Jednostavno nisi osjećao za to potrebu, jer se nisi osjećao krivim. Moli se Bogu svaki dan da ti on pokaže tvoje stanje u kojem se nalaziš. On će to sigurno učiniti. Doživjet ćeš ono isto što je i ova djevojka doživjela.
VIDEO Predivan dokumentarac o Euharistiji. Upoznaj, približi, rasti u ljubavi
Dva svećenika uletjela su u goruću crkvu kako bi spasili Euharistiju. Ludo? Možda i ne, možda je to najrazumnija stvar koju su mogli i trebali učiniti… S ovim odličnim kratkim dokumentarcom upoznajte, obnovite ljubav, rastite u ljubavi prema Euharistiji. Bog s nama, naslov je ovog nastavka prepunog predivnih priča o snazi Euharistije i ljubavi onih koji su spoznali stvarnu prisutnost Boga u njoj
Mnogobrojne su priče u povijesti Crkve o ljudima koji su pokazali veliku odanost, požrtvovnost i ljubav prema ovom jednostavnom komadu kruha. Što je to u ovoj skromnoj hrani koja ljude navodi na takva herojska djela?
Možda se ne radi samo o kruhu?
Za katolike Euharistija nije tek jedan od sakramenata. To je sakrament sakramenata. Onaj prema kojemu su usmjereni svi ostali. Prema Katekizmu katoličke crkve Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji zazivom Duha Svetoga i izgovaranjem Kristovih riječi, koje ponavlja zaređeni svećenik, postaju Kristovo vlastito Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo. Prisutan je čitav Krist.
U ovom odličnom kratkom dokumentarcu, kroz fascinantna svjedočanstva i jednostavna objašnjenja upoznajte, rastite u ljubavi prema Euharistiji:
Djevojčica iz Engleske tvrdi: ‘Vidjela sam Isusa u crkvi pokraj Međugorja’ Ozdravila od teške bolesti
Opisala je kako je izgledao ali i što joj je rekao
Jedanaestogodišnja Courtney Murphy iz Birminghama u Engleskoj, koja je potpuno izliječena od Perthesove bolesti imala je viziju milosrdnog Isusa u selu pokraj Međugorja. Ona je svjedočila izvanrednom milosrđu Božjem i ozdravljenju. Ovo je njena priča:
“U lipnju 2009. baka, tata i ja išli smo na hodočašće u Međugorje. Pridružili smo se hodočasnicima iz molitvene skupine moje bake iz župe Gospe i Svih Svetih u Stoutbridgeu. U isto vrijeme je još jednu skupinu hodočasnika iz župe Svete Marije Gosportske predvodio vlč. Piotr Glas, blizak prijatelj organizitora našeg hodočašća.
U petak poslijepodne, nakon nekoliko dana provedenih u Međugorju, dvije grupe dogovorile su zajednički izlet autobusom u obližnje selo Šurmanci, nekoliko kilometara od Međugorja. Tamo je mala crkvica posvećena sv. Faustini i Božjem milosrđu, s relikvijama ove svetice koje su trajno izložene za klanjanje na oltaru. U 15 sati planirali smo molitvu krunice Božjem milosrđu nakon čega slijedi sveta misa.
U Šurmance smo stigli prije 15 sati. Kad smo već sjedili u crkvi, vlč. Piotr se popeo na kutiju i malo se zabrinuo jer mikrofon nije radio. Na kraju je uspješno pokrenut i vlč. Piotr i vjernici započeli su molitvu, pjevajući Krunicu Božjem milosrđu. Bilo je to duboko iskustvo za sve nas. Za vrijeme ove molitve ljudi su plakali. Nakon molitve vlč. Piotr slavio je misu. Glavna tema njegove homilije bila je da shvatimo da je nužan uvjet za milost nutarnjeg ozdravljenja potpuno povjerenje u Boga, kao i ljubav i oprost za sve druge, kako se ne bismo zamjerili nikome. Tijekom ove mise, ozračje Božje ljubavi i praštanja ispunilo je crkvu.
Na kraju mise. Vlč. Piotr je najavio da ako netko od vjernika ima takvu potrebu, može se nad njim pomoliti. Svi smo krenuli prema prezbiteriju, a svećenik se molio nad svakim od nas.
Kad se vlč. Piotr molio nada mnom, iznenada me obuze tama. Nakon nekog vremena vidjela sam jarko svjetlo koje je postajalo sve veće i veće, kao da mi se približava. Tada je Isus stao pred mene. Bio je bos i nosio je svijetlobijeli ogrtač, opasan širokim crvenim pojasom. Imao je smeđu kosu do ramena i kratku bradu. Vidjela sam zrake – plave i crvene – kako izlaze iz Njegovog otvorenog srca, koje kao da je bilo okruženo trnjem. Iznad njegove glave kružila je bijela golubica. Pogledala sam dalje i vidjela sam lice koje mu viri preko ramena. Nisam sigurana, ali mislim da je to bila Sveta Faustina. Tada mi je Isus rekao: ‘Vjeruj u mene. Nikad se ne odvajaj od mene.’
Nakon što sam to vidjela, našla sam se natrag u crkvi. Prije svete mise imala sam jake bolove u nozi i u leđima: imao sam neizlječivu Perthesovu bolest (nekrozu bedrene kosti) i hodala sam na štakama. Nakon svete mise, molitve nada mnom i svećeničkog blagoslova, bol je potpuno nestala i još se nije vratila. Kad sam izašla iz crkve, ispričala sam baki sve što mi se dogodilo: da se osjećam potpuno zdravo, da sam bacila štake i da mogu normalno hodati i trčati.
Otac Piotr me nije poznavao i nije to znao, a u molitvi sam potpuno ozdravila. Sutradan, kad je sreo našeg voditelja hodočašća, rekao mu je da je doživio nešto čudno kada se molio, pomislio je, nad nekim dječakom (jer sam imala kratku kosu): da nije mogao maknuti ruke s njega kao da su mu nametnute za određenu Svrhu. Na povratku iz Međugorja saznao je da sam dječak ja – djevojčica od jedanaest godina.
Napominjem, bolovala sam od Perthesove bolesti, koja je već neko vrijeme posebno zahvatila moje kukove i donji dio leđa. Morala sam koristiti štake kako bih ublažila pritisak na noge i bokove. Iza mog susreta s Kristom, kada je vlč. Piotr molio nada mnom, nisam više osjećala bolove u leđima i nogama.”
Otac Piotr je u stalnom kontaktu s Courtney i njezinim roditeljima koji žive u Birminghamu. Ispada da se djevojka normalno razvija. Njezinoj bolesti nije bilo više ni traga. Pliva i trči maratone. Još jedno čudo koje je dirnulo obitelj Courtney jest obraćenje njezine majke. Kada je djevojčica 2009. s bakom i ocem otišla u Međugorje, njezini roditelji nisu živjeli zajedno, a majka nije bila katolkinja. Nakon što joj je kći ozdravila, vratila se mužu i bila krštena u Katoličku crkvu. Courtney se ne rastaje od svete Faustine i cijelo vrijeme govori o Božjem milosrđu. Riječi koje joj je Isus rekao nedvojbeno su upućene svakome od nas: Vjeruj u mene. Nikad mi nije muka od mene’
Svjedok mučeništva bl. Bulešića: “Istinu nije moguće sakriti!”
U povodu spomendana bl. Miroslava Bulešića koji se slavi 24. kolovoza, donosimo prigodan tekst. O tzv. “krvavoj krizmi” za HKM govorio je svjedok Josip Spinotti, jedan od brojnih krizmanika te tužne laniške nedjelje, 24. kolovoza 1947.
Bilo nas je puno krizmanika, pa su vrata crkve bila zatvorena. Rano ujutro, prije 7:30, s kumovima smo išli u crkvu, a već tada su se čule sve glasnije borbene pjesme, galama i pogrdna vika koje su dolazili iz susjednih sela. U crkvu smo išli na vrata sakristije jer su bočna i glavna vrata bila zatvorena. Mi krizmanici smo već u 8 sati bili u crkvi, poredani za primanje sakramenta krizme. Sveta je misa započela sat ranije nego je bilo dogovoreno, jer je jedan čovjek, koji je sudjelovao na sastanku komunista, kasno u noći i tajno došao župniku Ceku i dojavio mu na što su sve komunisti spremni i kakve su im namjere. Zato su župnik Cek i djelitelj krizme mons. Jakob Ukmar odlučili da će slavlje krizme, umjesto u 9 sati, započeti sat ranije.
Kada smo došli u crkvu, na vratima sakristije stajalo je nekoliko naših ljudi koji su čuvali da u crkvu ne bi ušli nepozvani. Komunisti su se spremali spriječiti misu u 9 sati, ali kad su došli, vidjeli su da su zakasnili i odjednom se čulo udaranje ruku na crkvenim vratima. Međutim, naši ljudi, koji su branili crkvu, napadače su odbili. Zato su se ovi preselili na glavna vrata i počeli još snažnije lupati po vratima. Mi djeca samo smo se pogledavali u strahu jer nismo znali što će biti. Iako nisu uspjeli provaliti niti kroz ta vrata, stalno su uzvikivali različite psovke i pogrdne riječi.
Napadači su i pucali po crkvi
Izvan crkve bilo je mnogo muškaraca, od kojih su mnogi trebali biti kumovi na krizmi, ali ostali su braniti crkvu i nas, djecu. Odjednom je jedan od napadača izvadio pištolj i ispalio nekoliko hitaca u staklo iznad crkvenih vrata. Staklo se rasulo po crkvi, ali nije bilo ranjenih, samo smo mi djeca preplašila. U međuvremenu su napadače naši ljudi otjerali tako da se sve donekle smirilo. Misa i krizma su normalno održane. Kad je sve završilo, mi krizmanici smo pošli kućama s kumovima, a svećenici na odmor i objed u župni dvor. Malo kasnije, kad smo bili doma, pročulo se da je došla i milicija te su se naši ljudi, koji su branili crkvu, povukli misleći da se više ništa ne može dogoditi.
Bl. Miroslav Bulešić / Foto: Župni arhiv rodne župe bl. Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat
Međutim, upravo kada je došla policija, napadači su provalili u župni stan i pronašli mons. Ukmara u sobi u kojoj se odmarao te ga pretukli i ostavili, misleći da je mrtav.
Odmah potom u župnom uredu zatekli su Bulešića i ubili ga udarcima noža u grlo. Odjednom smo na prozoru ugledali jednoga od napadača koji je vikao: “Ubili smo fašiste!”.
Trijumfalno su se nabacivali svećeničkom odjećom mons. Ukmara i uzvikivali razne pogrdne riječi i uvrede. Malo kasnije isti ubojica pojavio se na prozoru s okrvavljenom rukom i nožem.
Kad smo čuli što se događa, pohitali smo na taj plac pred crkvom, ali nismo mogli prići bliže nego smo izdaleka pratili sve što se događa. Ali kad smo vidjeli kako ovaj izlazi s okrvavljenom rukom i na vratima župnog stana viče: “Gotovo je! Nema ih više, ubili smo sve fašiste!”, samo se začuo plač, jauk i netko je rekao: “Jao, ubili su nam svećenike!” Žene su započele moliti krunicu i tako smo molili krunicu do kraja dana.
Okrvavljeni zid i danas svjedoči
Bulešićevo je, dakle, tijelo ostalo u crkvi. Je li ikako bilo dopušteno vidjeti ga ili dostojno ga pokopati? Kako su komunisti postupali prema tijelu Miroslava Bulešića?
Nitko nije smio prići tijelu. Pokopali su ga nakon nekoliko dana na mjesnom groblju, ali i tome su smjeli prisustvovati samo oni kojima je bilo dopušteno. Naime, Lanišće je u dolini i milicija je nadzirala cestu koja ide do sela. Međutim, jedna kuma s krizme na vrijeme je izašla iz Lanišća i u Trstu izjavila što se dogodilo, tako da je već sve došlo u javnost.
Tu večer, kada su ubili Bulešića i ranili mons. Ukmara, pokupili su nekoliko ljudi i natjerali ih brisati i čistiti okrvavljeni zid i podove. Među tim ljudima bio je i Mate Žmak-Matešić, sada pokojni, koji je čak i napisao knjigu o svemu što se zaista dogodilo. Naime, oni su odmah dali postaviti jedan ormar da se ne vide tragovi krvi po zidu, tako da je to ostalo. To je, do dana današnjeg, jedan dokument, zid okrvavljen krvlju pokojnog Bulešića. U ono vrijeme nisu dozvoljavali ni da se Bulešićevi zemni ostaci presele iz Lanišća u rodno mjesto. Tek je nakon deset godina dopušteno premjestiti njegovo tijelo i obići njegov grob.
Okrvavljeni zid u laniškom župnom uredu / Foto: Glas Koncila
Kako se Vi sjećate bl. Miroslava? On je u Istri bio vrlo poznata osoba, biskupov tajnik, profesor i odgajatelj… Ali kako ga se Vi sjećate, kakav je dojam on na vas ostavio?
Nekoliko nas djece bili smo te subote navečer na krunici. Nakon krunice smo se ostali poigrati ispred crkve. Uto je došao jedan crni auto iz kojega je, uz mons. Ukmara i župnika Ceka, izišao i bl. Miroslav.
On je odmah došao među nas pitati kako smo, jesmo li spremni za sutra primiti krizmu. Ali tako nam je lijepo i ljubazno pristupio da nam je to ostalo snažno zapisano u srcima.
Kad smo išli doma, među sobom smo govorili: “Kako je dobar taj gospodin!”, jer po laniški smo tako zvali svećenika. Evo, tako nam je u sjećanju ostala velika i lijepa uspomena na njega i taj susret s njim prije krizme.
“Službena povijest” nije sakrila istinu
Kako je moguće da je, unatoč tolikim godinama zabrane govora o svemu što se dogodilo, sjećanje na Bulešića u Istri ostalo tako živo i tako snažno?
Ljudi koji su čuvali crkvu i nas unutra, svi su bili osuđeni na po 6 do 12 mjeseci zatvora. A ubojica je bio osuđen, navodno, na isto tako nekih šest mjeseci. Ali sve se iskrivilo. Govorili su da ga nisu ubili oni nego fašisti.
Međutim, ljudi su znali istinu i prepričavali je jedni drugima.
Dosta kasnije je to i zapisano, prvo u jednom članku u Svetoj Mariji. Svjedok je bio i pokojni Žmak-Matešić, koji je o tome napisao i knjigu. Inače je to službeno bila jedna velika propaganda i nije se smjelo o tome javno istinito govoriti. Tek puno kasnije, kad su Bulešićevi zemni ostaci prebačeni u rodni mu Svetvinčenat, ljudi su počeli više shvaćati što se dogodilo. On je bio jako omiljen i u župama u kojima je bio, Kanfanaru, Baderni i širom Istre. Ljudi su ga jako cijenili i bio je jako omiljen među ljudima, pogotovo omladinom i djecom.
Pobožni hodočasnici / Foto: miroslavbulesic.com
Koja bi bila poruka bl. Miroslava Bulešića za 21. stoljeće? Što on može poručiti ljudima današnjice te Crkvi i narodu u Hrvatskoj i Istri toliko godina nakon svoje smrti?
“Moja osveta je oprost.” To su Bulešićeve riječi kojih se cijelo vrijeme držao. Podsjećam i da je tri dana ranije u Buzetu isto bila krizma na kojoj su komunisti upali u crkvu. On se nije dao zastrašiti, nego je mirno rekao da do svetohraništa mogu samo preko njega mrtvog.
Svećenik Matthew Ragbir iz Trinidada i Tobaga: Međugorje je Božji dar svijetu
O. Matthew Ragbir svećenik je nadbiskupije Port of Spain u Trinidadu i Tobagu. Svećenik je već sedam godina, a ovih dana nalazi se na svom drugom hodočašću u Međugorju. Prvi put je bio 2019. godine, gdje je doživio jednu lijepo duhovno iskustvo, te se nakon četiri godine opet vratio u ovo mjesto molitve i mira. Došao je s grupom od 12 hodočasnika, u Međugorju su proveli, kako kažu nezaboravna dva tjedna. Hodočastili su na Brdo ukazanja i na Križevac, svakodnevno sudjelovali na večernjem molitvenom programu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, pristupali sakramentu ispovijedi, te će se kući vratiti zahvalna i ispunjena srca. Svećenika Matthewa smo susreli jutros nakon jutarnje svete mise na engleskom jeziku koju je slavio u crkvi sv. Jakova, te s njim porazgovarali i saznali nešto više o njemu i o njihovom hodočašću.
„Ja sam svećenik Mathew Ragbir iz nadbiskupije Port of Spain u Trinidadu i Tobagu i svećenik sam već sedam godina. Ovo je moje drugo hodočašće u Međugorje, a prvi put sam bio 2019. godine, te sam tada bio na hodočašću koje je trajalo samo nekoliko dana. Čuo sam toliko različitih stvari o Međugorju i nisam bio siguran što očekivati ovdje, no bilo kako bilo, čuo sam jedan intervju od vidjelice Mirjane u kojemu poziva hodočasnike da jednostavno dođu i vide, tako sam i ja došao. Tih dana sam bio kod Plavog križa u podnožju Brda ukazanja, molio sam i kazao Gospodinu da nisam siguran što osjećam u svome srcu i što mislim o ovom iskustvu, ali sam tada osjetio jedan jedinstven osjećaj i glas koji mi kaže „Dođi mome Sinu”. Tada sam osjetio i suze u očima te sam znao da je to Gospin glas. Tako da sam sada ovdje na svom drugom hodočašću u Međugorju, ovdje sam s malom grupom od 12 hodočasnika, a s njima sam došao kao duhovna pratnja, te smo u Međugorju proveli prekrasna dva tjedna, te sutra ujutro odlazimo”, kazao je o. Matthew Ragbir te dodao kako su u ovih četrnaest dana u Međugorju osjetili jedan novi način života i jedan novi ritam života kojega Međugorje nudi.
„Ovo je jedno iskustvo, jedno putovanje, malo je drugačije nego na drugim hodočašćima na kojima sam bio, jer se ovdje usredotočiš na molitvu, na obraćenje, na ispovijed, na svetu misu, na klanjanje Presvetom, na čašćenje Križa, na penjanje na Križevac i Brdo ukazanja… Ovdje se doista usredotočiš na hodočašće, to je jedno iskustvo u kojemu si odvučen od onoga svijeta u kojemu se nalaziš, te se usredotočiš na jedno nevjerojatno duhovno iskustvo vjere koja je ovdje jako živa, na iskustvo s ljudima koji dolaze iz tolikih zemalja i to te doista dotakne. Naravno, Gospa nam pomaže da otvorimo svoja srca, ona nas ovdje uči kako da otvorimo svoja srca, to je tako prelijepo. Ovdje je Gospina škola svetosti. Gospa nas uči da pratimo njenoga Sina”, kazao je o. Matthew Ragbir te dodao kako su njegovi hodočasnici u Međugorju imali prelijepa iskustva.
„Jedna od lijepih stvari koje imamo u ovoj skupini hodočasnika jest da je od 12 hodočasnika, njih šestero došlo kao jedna obitelj, dakle otac, majka i četvero malene djece, nadalje, od drugih šest dvije su mlade osobe, jedna je časna sestra i još su dvije odrasle osobe. Njihovo iskustvo je bilo prelijepo. Kada smo tek došli neki od njih su se pitali gdje to dolaze, a neki su već bili ovdje, te uvijek za vrijeme obroka pričamo svoja iskustva od prethodna 24 sata. Tako se vidi kako dan po dan Gospodin i Gospa djeluju u njima, kako im se srca mijenjaju, te kako radosno dijele iskustva koja su im se dogodila na svetoj misi na engleskom jeziku, na večernjem molitvenom programu, na klanjanju Presvetom, na ispovijedi kojoj su pristupili nakon toliko godina… Toliko je prelijepih iskustava kroz koje su hodočasnici iz skupine prošli ovdje. Vjera je ovdje tako živa. Ovdje smo se susreli i s vidjelicom Mirjanom, a ono što je neobično jest da nam upravo ona poslužuje obroke i mogu reći da je njezina ljepota u toj jednostavnosti, njenoj jednostavnoj ljubavi prema Bogu i Gospi. Kada pomislim kako je Bog birao Gospu vidim da je izabrao skromnu i jednostavnu ženu, tako i ova ukazanja kada vidimo koji su vidioci izabrani, nisu neki veliki ljudi, nego kao što Gospa u hvalospjevu Veliča kaže da silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne”, kazao je o. Matthew, te nastavio:
„Mir je nešto što je svatko u našoj grupi ovdje osjetio, dođeš ovdje i iskusiš mir. Naravno, problemi ne nestanu, već ti ovdje osjetiš duboki mir u kojemu je Gospodin s tobom i u kojemu je Gospa s tobom. To nije mir od ovoga svijeta, to je doista dar Duha i plod Duha. Jedno od najvećih pitanja koje smo ovdje imali za vrijeme obroka, kako da iskustvo ove milosti ponesemo natrag sa sobom. Što se tiče onoga što bih posebno izdvojio u Međugorju, teško je izdvojiti samo jednu stvar. Rekao bih da je to Euharistija, ta ogromna ljubav. Dakle sveta misa, ali i klanjanje Presvetom, također i čašćenje križa Gospodinova, to je tako moćno. Ta sveta misa, klanjanje i ta ljubav prema Euharistiji, koliko ljudi ovdje „utone” u Euharistiju i u Gospodina koji je uistinu prisutan. Mislim da je Međugorje krajnje usredotočeno na Gospodina, a to i Gospa čini, veliča Gospodina”, kazao je o. Matthew te naglasio koliko je Međugorje važno za svijet i za Crkvu.
„Živimo u vremenu s puno podjela i puno zbunjenosti, toliko je pitanja o Bogu, o Crkvi i vidimo toliko izazova u obiteljskim životima i u društvu. Mislim da je Međugorje jedna oaza, Božji dar svijetu. Vidimo koliko puno ljudi dolazi ovdje u Međugorje, a kada dođu ovdje budu dotaknuti i kada se vrate kući pomažu drugima donijeti Gospodinovo svjetlo. To je kao jedna masovna obnova. Dođeš ovdje i ideš kući ispunjen Duhom ljubavi kako bi ti bio to svjetlo, kako bi ti bio taj mir, kako bi bio radost i kako bi bio drugačiji, kako bi gradio Kraljevstvo Nebesko. Mislim da će Međugorje pomoći vratiti ljude Crkvi, jer vidiš kako ovdje dolaze ljudi različite životne dobi, neki možda kažu kako su ovdje došli samo na obiteljski odmor, ali onda vidiš kako budu „uhvaćeni” u ovaj način života i u ovaj način vjere i uđu u odnos s Isusom. Toliko mladih ljudi ovdje osjeti ljubav Božju i vide svjedočanstva svećenika, redovnika i posvećenih osoba, ali i obitelji, tako da mislim da Međugorje definitivno može pomoći ljudima da iznova otkriju svoj poziv”, kazao je o. Matthew te za kraj uputio poziv onima koji još nisu bili u Međugorju:
„Dođite, jednostavno dođite. Gospa te poziva, ona će te povesti do svoga Sina, a ja ću definitivno opet doći u Međugorje. Onima koji se pitaju je li vrijedi doći i osjetiti ovo iskustvo, rekao bih samo dođite, dođite i otvorite svoje srce. Bog želi naša otvorena srca i Gospa nas uči kako otvoriti svoja srca. Samo dođite i otvorite svoje srce”, kazao je o. Matthew Ragbir, svećenik iz Trinidada i Tobaga.
