Gospa Fatimska

Povijest fatimskog svetišta počinje 13. svibnja 1917. Usred razaranja Prvog svjetskog rata, u mjestu Cova da Iria u blizini portugalske Fatime, Blažena Djevica Marija ukazala se malim pastirima Luciji, Franji i Jacinti Marto.

Marija se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917, nazočilo je 70 000 ljudi.

Kasnije se Gospa još dva puta ukazala Luciji, koja je u međuvremenu postala redovnica, zapovjedivši joj slavljenje pet prvih subota u mjesecu. Godine 1919. gradi se kapela ukazanja, a bazilika se počinje graditi 1928. Posvećena je 7. listopada 1953.

Fatima postupno dobiva službenu crkvenu potvrdu kao marijansko svetište svjetskih razmjera: 1930. mjesni biskup potvrđuje autentičnost ukazanja, a 1931. portugalski biskupi posvećuju Portugal Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Papa Pio XII. posvetio je 1942. Bezgrešnom Srcu cijeli svijet, a 1951. u Fatimi je završena Sveta jubilarna godina. Papa Pavao VI. hodočastio je u Fatimu na 50. obljetnicu ukazanja, 13. svibnja 1967., a Ivan Pavao II. došao je zahvaliti Fatimskoj Gospi za preživjeli atentat 13. svibnja 1982. i 1991.

Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Ukazanja usred ratnih razaranja, Gospino obećanje da će se Rusija obratiti, posvećenje svijeta Marijinu Srcu, činjenica da je Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje – sve to govori kako Fatimu treba promatrati kao veliku poruku mira.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ

Sveti Leopold Mandić u svome bi “salonu uljudnosti” (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi Leopold, a ispovijed bi često zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Sveti Leopold Mandić – zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje.

Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike svetoga Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.

Iako je dobar dio života proveo u Padovi, sveti je Leopold po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.

Rođen je u siromašnoj obitelji, bogato jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati Ga do kraja.

Tako je god. 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, koji je završen 20. rujna 1890.g., u Veneciji svećeničkim ređenjem.

Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti Mladu Misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao spomendan na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.

Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.

Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom Euharistijom.

Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni “obični” ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo “zavrnuti rukave” i početi ispočetka.

Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari god. 1923. sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao “salonom uljudnosti”, zahvaljujući blagu i ljubaznu načinu s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike. O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti (Gospodnji su putevi čudnovati) prema pokajnicima.

Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: “A što je tek s Njime, koji je umro za nas?” U svome bi “salonu” sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi.

Jednoga je dana netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu. Sakrament pomirenja često bi zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Kada je, kao što smo rekli, bio poslan u Rijeku, otac je Leopold pomislio kako ce napokon moći ostvariti san sto ga je njegovao još od ulaska u sjemenište u Udinama: biti misionar u svojoj zemlji, oduvijek razdiranoj vjerskim napetostima, kako bi u krilo Katoličke Crkve vratio sve koji su se iz nje bili udaljili. Nakon što su ga vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, zadovoljio se biti misionar duhom, po uzoru na sv. Malu Tereziju, prikazujući na tu nakanu svete mise i molitve, a – kada su mu bolesti stale otežavati dane – mirno ih podnoseći u zajedništvu s patnjama i otkupiteljskom smrću Kristovom.

Kao misionar u srcu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana, u svome “salonu”, dok mu je život bio obilježen jednostavnim, ali i nekim izvanrednim stvarima: jednostavnima, jer bijahu proživljene u svakodnevlju, a izvanrednima jer bijahu obilježene milosrdnom ljubavlju Boga, koji je po njemu vršio čudesna obraćenja. Tako je bilo sve do kraja, koji je nastupio 30. srpnja 1942. g., u 7 sati ujutro. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome “radnome mjestu”, saslušavši kakvih 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.

Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.

Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Svatko je, usred rata, imao što zamoliti toga svetoga redovnika, koji je s neba mogao pružiti svoj zagovor. Njegov je grob na mjesnome groblju ubrzo postao metom snažne i sve veće pobožnosti, koja se umnožila nakon što je, 14. svibnja 1944., među ruševinama bombardirana samostana njegova ispovjedaonica pronađena netaknuta, kao mjesto na kojemu je čitava života svjedočio milosrdnu ljubav Božju.

Kada je započeta kauza za beatifikaciju, njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u kapucinski samostan, gdje i danas počivaju, u kapeli podignutoj nedaleko ćelije u kojoj je ispovijedao. Njegovo je svetište postalo još jednim nezaobilaznim ciljem hodočasnika, koji odlaze u Padovu istaknuti štovanje Sv. Antunu, također franjevačkome redovniku, samo konventualcu. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g.

Izvor: Sveci Katoličke Crkve

SVETAC DANA – SV. FRANJO DE GERONIMO

Njegov duhovni rad odvijao se po mračnim ulicama, sumnjivim predgrađima, zloglasnim četvrtima i životopisnim napuljskim trgovima

Sveti Franjo (Francesco) de Geronimo, isusovac, misionar i socijalni obnovitelj, rodio se 17. prosinca 1642. u talijanskom gradu Grottaglie, provincija Taranto, Apulija, u građanskoj obitelji, kao prvi od jedanaestero djece.

Odrastao je u obiteljskom okrilju duboke vjere i kršćanske pobožnosti, i već se kao dječak opredijelio za svećeničko zvanje. Studirao je filozofiju na isusovačkom kolegiju u Tarantu, a crkveno pravo i teologiju u Napulju. Zaređen 1666. g., stupio je 1670. u Družbu Isusovu. Kako je u Družbu stupio kao svećenik, poglavari su ga već nakon jedne godine novicijata pridružili skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije.

Veliki apostol i socijalni reformator, želio je poći kao misionar na daleki istok, ali je od 1676. g. stalno boravio u Napulju, u kojem je kao pučki apostol djelovao 40 godina. Zavolio ja taj grad ljubavlju svoga učitelja Isusa Krista, “prijatelja, carinika, grešnika i bludnica”. Njegov duhovni rad odvijao se po mračnim ulicama, sumnjivim predgrađima, zloglasnim četvrtima i životopisnim napuljskim trgovima.

Pokazao je izvanredne sposobnosti kao organizator velike misionarske ekipe u kojoj su djelovali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva ljudske i moralne bijede, posvuda je širio tople riječi vjere i ljubavi, a njegove potresne propovijedi obratile su mnoga tvrdokorna srca. Posjećivao je bolesnike i siromahe, propovijedao po zatvorima i javnim kućama, spašavao djecu od zla puta. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja.

Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1716. g., u Napulju. Još za života smatran je svecem, a u nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi, gdje je pokopan, primilo je svetu pričest više od 40 tisuća ljudi.

Blaženim ga je 1806. g. proglasio papa Pio VII., a svetim 1839. g. papa Grgur XVI. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni grad Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija, kao i umjetnički veoma vrijedan kip umjetnika Jeracea, koji prikazuje Sveca kako propovijeda. Zaštitnik je svog rodnog grada i Napulja.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – BL. IVAN MERZ

Ivan Merz svojim je apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij, te je mobiliziran i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji, te u susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: “Katolička vjera je moje životno zvanje.” Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je  na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u vihoru rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski Orlovski Savez kojoj je dao geslo: Žrtva – Euharistija – Apostolat. Kao katolički intelektualac oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku akciju pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik, smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: “Hvala ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.” Grob mu se nalazi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. misu i sv. pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: “Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima. Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!”

Donosimo vam i neke od njegovih najznačajnijih misli:

• Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.
• Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.
• Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.
• Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.
• Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.
• Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom čovjeku bez iznimke.
• Pričest je izvor života.
• U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.
• Papa mora biti predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi, dio života naše duše.
• Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.
• Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.

Preuzeto s bitno.net