FMteam, Author at Feel Medjugorje

Gospodin Urban i kaput svetog Martina

Sve je počelo time što je jedan od dječaka koji su svakodnevno oko starog Urbana sjedili, skakutali ili trčali, ispričao starcu priču o svetom Martinu i prosjaku.

Župnik je priču pričao na vjeronauku i dječak je – bio je to Uwe koji je uvijek vozio romobil – došao k Urbanu da prenese dalje svoje novostečeno znanje.

“Po sredini je mačem prerezao kaput”, ispričao je Uwe i naslonio svoj romobil na zid.”Ali što je mogao prosjak s polovicom kaputa? Druga mu je ruka onda ostala ponovo neobučena?”

“Tada su kaputi drugačije izgledali”, rekao je stari Urban, “nisu imali rukave. Bili su to više ogrtači ili tako nešto, nešto kao pelerine. Bili su vrlo široki pa je bilo materijala za obojicu.”

S tim je bio Uwe zadovoljan, uzeo je svoj romobil i otišao dalje.

Starac je ostao sam s mislima na kaput kojim je prije mnogo godina jednog siromašnog čovjeka ogrnuo sveti Martin. Prema riječi “kaput” nije mogao ostati ravnodušan. Njegov stari kaput, jedini kojeg je imao, bio je nepopravljivo uništen, raspadao se već u komade. Bio je izbijeljen, sivo-zelene boje, dugačak skoro do poda i sada već pun rupa. Stari Urban živio je od male mirovine koja mu je bila dovoljna da zaspi sit ili da barem zavara glad i da zimi naloži vatricu u maloj željeznoj peći uz koju bi ugrijao ruke i prepustio se sjećanjima na stara vremena. Za jedan kaput nije to bilo dovoljno. I sad dođe ovaj Uwe sa svojom pričom o svetom Martinu i probudi u Urbanu pomisao da bi sveti Martin mogao ponovo darovati jedan kaput. Ili barem pola. Ili jednu pelerinu.

U seoskoj crkvi stajao je drveni kip svetog Martina. Starac je odmah poželio otići do kipa i milosrdnog sveca moliti za jedan novi kaput. Može biti i polovni. Samo da je kaput. U crkvi je bilo tamno, stare oči posjetitelja morale su se naviknuti na polutamu. Pred kipom svetog Martina stajala su dva čovjeka. Župnik i jedan stranac.

“To je vrlo vrijedna figura”, rekao je stranac. “Najvrjedniji je ogrtač. Pogledajte nabore i tu finu izradu. Samo, na jednom mjestu je napuknut. Potrebno je pozvati restauratora.”

Stari Urban je čekao dok su se ljudi udaljili i onda se približio svetom Martinu te počeo žarko moliti za novi kaput. Donio je veliku svijeću – koštala ga je cijeli doručak – i prišao sasvim blizu kipu kako bi mu ispred podnožja mogao zapaliti svijeću. Pritom se spotaknuo i, da ne bi pao, pridržao se za svečev plašt. Odjednom se, uz čudan zvuk negdje nešto pokrenulo i pred nogama molitelja iznenada se našla polovica ogrtača, pažljivo prerezanog po sredini. Takvo brzo uslišanje svoje molitve Urban nije očekivao. Uzeo je drveni dar – bio je težak i nezgrapan – i pošao s njim kući.

Ali što će s tim učiniti? Da nije mogao obući drvenu polovicu ogrtača bilo je jasno. Što je svetac htio? Da proda ovaj komad drvenog kipa i tako zaradi za novi kaput? Jer, čuo je da je drveni ogrtač najvrjedniji dio kipa. Sljedeće nedjelje župnik je u crkvi objavio da je dio ogrtača s drvenog kipa sv. Martina ukraden i pozvao svakoga tko o tome nešto zna ili je nešto vidio da javi u župni dvor. Nakon duže unutarnje borbe otišao je Martin župniku i vratio “ogrtač”. Ljutio se na svetog Martina koji mu je dao dar s kojim ništa nije mogao učiniti i koji ga je još doveo u nepriliku.

“Dobro, neka bude, ali sad se pobrini, sveti Martine”, rekao je prijeteći, “da ipak dođem do svog kaputa.”

U crkvu je u međuvremenu stigao restaurator koji je dva cijela dana proveo ispred drvene figure.

Nakon nekoliko dana razmišljanja i oklijevanja otišao je stari Urban ponovo u crkvu. Došavši pred kip nije mogao vjerovati svojim očima. Sveti Martin stajao je kao i uvijek na svom postolju, čitav i neoštećen, držeći u rukama oba dijela ogrtača kojeg je upravo namjeravao mačem podijeliti na pola.
A, dolje, ispred nogu stajao je novi, prekrasni tamno-plavi vuneni kaput s velikim ovratnikom i dva džepa – topao i lijep.

“Hvala ti od srca, sveti Martine!” rekao je starac glasno u tihoj, praznoj crkvi.

Tog trenutka prišao mu je župnik kojeg Martin ranije uopće nije primijetio i upitao ga čemu se toliko raduje. Stari Urban ispričao je uzbuđeno sve o daru svetog Martina i kako je to sve od početka bilo neobično i čudesno.

Župnik je kimnuo glavom i rekao:

“Obuci ga, Urban, takve darove čovjek ne smije odbiti.”

Samo on je znao da je restaurator u žurbi zaboravio kaput ispred kipa. Ali već će on s njim urediti stvar. Ako treba, platit će kaput. Čuda se tako rijetko događaju i kad se već jedno dogodi onda čovjek mora paziti da ga nitko ne pokvari.

“Jesam li ti već pričao priču o svetom Martinu i njegovom kaputu?” pitao je dječak Uwe starog Urbana zaustavivši svoj romobil pokraj njega.

“To već jesi”, potvrdio je starac s poštovanjem. “Ali on je i meni poklonio kaput, taj dobri svetac. Nasloni svoj romobil na zid i slušaj – ispričat ću ti.”

Margarete Kubelka (iz zbirke pripovijedaka: Herr Urban und der Mantel des hl. Martin – Geschichten von Heiligen und anderen Menschen, München, 1993. – prijevod: s. Berislava Grabovac)

Izvor: Katolici.org

In Vijesti iz Međugorja

Završena 22. Međunarodna duhovna obnova za bračne parove u Međugorju

Završena 22. Međunarodna duhovna obnova za bračne parove u Međugorju

Molitvom krunice na Brdu ukazanja jutros u 7 sati koju je predmolio međugorski župni vikar fra Jure Barišić, te svetom misom u 11 sati u dvorani sv. Ivana Pavla II. koju je predslavio mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, završena je 22. Međunarodna duhovna obnova za bračne parove koja je u Međugorju trajala od srijede, 8. studenoga do subote, 11. studenoga. Na ovoj duhovnoj obnovi sudjelovalo je oko 180 sudionika, odnosno oko 90 bračnih parova koji su u Međugorje došli iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Čilea, Argentine, Kolumbije, Španjolske, Švicarske, Njemačke, SAD-a, Nizozemske, Slovačke, Češke, Italije, Latvije, Mađarske, Poljske i Ukrajine.

Predavač na duhovnoj obnovi za bračne parove bio je don Mihovil Kurkut, koji je direktor nakladničke kuće Salesiana kojoj je uže područje interesa odgoj i evangelizacija, a trenutno je voditelj salezijanskog oratorija u Rijeci. Sudionici su tijekom protekla četiri dana slavili svete mise, klanjali se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, častili Križ Gospodinov, molili krunicu na Brdu ukazanja, te slušali vrlo snažna i poučna predavanja don Mihovila Kurkuta u dvorani sv. Ivana Pavla II.. Don Mihovil Kurkut je gostujući u programu Radiopostaje Mir Međugorje kazao da mu je ovo bilo prvo vođenje duhovne obnove za bračne parove.

„Ja jako volim osjetiti ljude i vidjeti njihovu povratnu informaciju. Jako je lijepo da nakon tih samih predavanja i trenutaka molitve često mi ljudi dođu, pozdrave, pitaju, žele razgovarati i pokušavamo se razumjeti na raznim jezicima, to je jedno jako lijepo iskustvo”, kazao je don Mihovil Kurkut osvrnuvši se na temu križa koja je bila jedna od tema predavanja trećega dana duhovne obnove.

„Petak je, za nas katolike petak je dan pokore, dan kada se okupljamo ispod križa i gledamo taj križ. Međutim, često postoji mogućnost da gledamo krive stvari na križu i zato sam pokušao u razmatraju pomoći slušateljima da shvate da križ nije samo ono što se vidi, da ima nešto više od toga. Ono što vidimo, vidimo Krista na križu. Primjerice križevi iz srednjeg vijeka prikazuju živoga Krista, oni koji su noviji prikazuju Krista koji trpi, koji je umro, a u svakom slučaju gledajući u križ gledamo u patnju, a kroz njegovu patnju gledamo i svoju patnju. Znamo da je on to učinio kao znak ljubavi za nas, ali nekako mi se čini da često i prečesto su previše patnja, žrtva, bol i smrt na prvom mjestu, a zapravo križ to je jedan prijelaz, to je jedno iskustvo koje je nužno da bi se došlo u novu zemlju, da bi se došlo u novi život, da bi se došlo do Uskrsa. Tako da sam pokušao prikazati križ kao jedno mjesto života, kao znak ljubavi, kao mjesto gdje tvoj Bog tebi daje sve, to je znak sebedarja”, kazao je don Mihovil Kurkut koji se osvrnuo i na još jednu temu koju je bračnim parovima govorio na predavanjima.

„Jedno inzistiranje imam već neko vrijeme, a to je da mi ljudi imamo problema sa stvarnošću. Ponekad živimo u nekoj stvarnosti koja je naša psihološka stvarnost, a to je u našim željama, u našim ‘kako bi trebalo biti i kako bih ja htio da bude’, nikako ne prihvaćajući onu stvarnost u kojoj jesam, pa pomislim da bih bio sretan kad ne bi bilo ove žene, kad ne bi bilo ove djece, kad ne bi bilo ove države, kad ne bi bilo ovih problema, a zapravo želim reći da put tvoga posvećenja, put tvoga oslobođenja, put tvoje radosti jest kad nađeš radost u onome što jesi, tamo gdje jesi, u onome što imaš, a ne u onome što nemaš i onome što ti nedostaje. Mislim da ta logika da tražiš uvijek nešto novo da budeš sretan je logika ovoga svijeta, to je logika konzuma, ideš i kupiš, ideš i konzumiraš. U tom slučaju da bi bio sretan trebaš uvijek konzumirati i onda to nema kraja…”, kazao je don Mihovil, te dodao:

„Svaki čovjek kada dođe on nosi sebe i ono što nosi. Na neki način nemoguće je doći ovdje i ne donijeti mentalitete, strahove, promašaje, iskustva, prošlost… Mnogi dolaze u Međugorje kao u jedno posebno mjesto, mjesto gdje se milost može dotaknuti, gdje samo po sebi Bog govori i mnogi od njih mi svjedoče da to doživljavaju u Međugorju, da osjećaju neko posebno vrijeme. Naravno da je tu potreba da se uđe malo dublje i zbog toga jer su se našli u nekim stvarima u nagovorima ili ih je nešto pogodilo od riječi Božje, baš zato imaju potrebu za produbiti i žele još znati. Čovjek uvijek ima potrebu riješiti svoj problem, a možda nije toliko svjestan da nije možda pitanje rješavanja problema, nego znati imati ispravan pogled na probleme i znati gledati to s vjerom”, kazao nam je između ostaloga don Mihovil Kurkut, a cijeli razgovor poslušajte uskoro u programu Radiopostaje Mir Međugorje.

Sljedeća međunarodna duhovna obnova za bračne parove, koja će biti 23. po redu, održat će se u Međugorju od 6. do 9. studenoga 2024. godine pod temom: „Marija je uistinu izabrala bolji dio…“ (Lk 10, 42).

Više na Radiopostaja Mir Međugorje

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. MARTIN

SVETAC DANA – SV. MARTIN

Sveti Martin rođen je oko 316. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.” Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika. Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371. godine preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.
I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su – ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Zbog toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397. godine.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

Molitva svetog Martina (za nastavak borbe za Boga)

Gospodine, ako sam i dalje potreban Tvom narodu,
neću izbjegavati trud.
Neka bude volja Tvoja.
Vodio sam dobru bitku dovoljno dugo.
Ipak, ako me, Gospodine, obvežeš da nastavim bitku
u bojnim redovima Tvoje obrane,
nikad neću tražiti izgovor zbog manjka snage.
Ispunit ću sve što si mi povjerio.
Dok Ti zapovijedaš,
ja ću se boriti pod Tvojom zastavom.

Amen.

Izvor: Bitno.net

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 11. STUDENI 2023.

MISNA ČITANJA – 11. STUDENI 2023.

Ako ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti?

XXXI. tjedan kroz godinu

Subota, 11. 11. 2023.

Sv. Martin Tourski, biskup

Spomendan

ČITANJA:
od dana: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145,2-5.10-11; Lk 16,9-15

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Martin Tourski, Martina, Teodor Studit

Prvo čitanje:

Rim 16, 3-9.16.22-27

Pozdravite jedni druge cjelovom svetim.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu — oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući.

Pozdravite ljubljenog mi Epenata koji je prvina Azije za Krista. Pozdravite Mariju koja se mnogo trudila za vas. Pozdravite Andronika i Juniju, rođake i suuznike moje; oni su ugledni među apostolima i prije mene bili su u Kristu. Pozdravite Amplijata, ljubljenoga moga u Gospodinu. Pozdravite Urbana, suradnika moga u Kristu, i ljubljenog mi Staha.

Pozdravite jedni druge cjelovom svetim. Pozdravljaju vas sve Crkve Kristove.

Pozdravljam vas u Gospodinu ja, Tercije, koji napisah ovu poslanicu.

Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart.

Onomu koji vas može učvrstiti — po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju Otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru — jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 145, 2-5.10-11

Pripjev:

Ime ću tvoje, Gospodine, blagoslivljati dovijeka.

Svaki ću dan tebe slaviti,
ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.
Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,
nedokučiva je veličina njegova!

Naraštaj naraštaju kazuje djela tvoja
i silu tvoju naviješta.
Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva,
i čudesa tvoja objavljuju.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore!

Evanđelje:

Lk 16, 9-15

Ako ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.«

»Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?«

»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. LEON VELIKI

November 10, 2023

SVETAC DANA – SV. LEON VELIKI

Sveti Leon I. je bio prvi papa kome je povijest dala naslov “Veliki”. Njegov život i djelo opravdavaju taj naslov, a mi se s njim upoznajmo pa ćemo se u tu opravdanost i sami uvjeriti.

Sveti Leon se rodio svršetkom IV. stoljeća u pokrajini Toskani, staroj Etruriji, gdje je prije Rimljana živio narod Etruščana, koji je iza sebe ostavio tragove visoko razvijene kulture.

Po Leonovim se sačuvanim spisima vidi da je u djetinjstvu i mladosti primio izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske književnosti, govorništva, teologije, pa i drugih znanosti. Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda.

U profanoj je povijesti papa Leon I. postao velik po svom upravo čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od Rima.

Strašni Atila, zvan “bič Božji”, prešavši Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom zarobljenika i ugrabljena plijena. Ognjem i mačem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao Alpe s istom sigurnošću i spretnošću kao nekoć prije njega kartaški vojskovođa Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljačkao je i velikim dijelom uništio gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajači. Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio daleko.

Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom najneobičnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?« Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim. Činjenica da se jedan strašan vojskovođa, koji je iza sebe imao gotovo polmilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbuđivala je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumačenja toga susreta. Legenda Aurea, poznati srednjovjekovni hagiografski spis, donosi ovo tumačenje: “Vojnici su prigovarali Atili što se on, pobjednik svijeta, dao pobijediti od jednoga svećenika. On im je na to odvratio da je imao priviđenje i o sebi i o njima; vidio je kako kraj Pape stoji strašan jahač s mačem u ruci, a koji mu je rekao da će i on i svi izginuti ako ne poslušaju Papu.”

Povjesničari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio jasni starina papa Leon. Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljačke Rima nenadano umro. Povijesna je Činjenica da se Atila sa svojim hordama povukao natrag preko Alpa i preko Dunava. Godinu dana kasnije smrt je i njega dokončala. Genzerika, vođu Vandala, god. 455. papa Leon nije ipak uspio odvratiti od pljačke Rima, ali je uspio barem poštedjeti od nasilnika ljudske živote te kuće od razaranja i paleža.

Inače o životu sv. Leona nemamo baš mnogo podataka. On je bio čovjek koji nije volio govoriti o sebi ni o svojim spisima. Znamo ipak da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice apostola. Unatoč svome strogom i ozbiljnom velikosvećeničkom držanju znao je ipak sačuvati i ljudsku toplinu, osjećajnost što zraci iz njegovih 96 govora te iz 173 sačuvana pisma. Naročito njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan duhovnome dobru povjerenog mu stada. On svojim ovcama govori pristupačnim jezikom i rječnikom, prenoseći svoje misli u jasne, trijezne i prikladne izraze, koji će vjerniku pomoći da bolje živi prosvijetljenim kršćanskim životom. Pisma mu pak odaju visoko kultiviran stil, a bila su vjerojatno upravljena ljudima više kulture.

U povijest dogmi Leon je ušao svojom glasovitom Dogmatskom poslanicom Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad se ta poslanica god. 451. pročitala na Kalcedonskom saboru, saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan pod nadnaravnim nadahnućem. Papa Leon I. Veliki umro je nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine. Za duhovno osvježenje navodimo isječak iz III. govora pape Leona na godišnjicu izbora: »Premda smo, predragi, nemoćni i nedostojni za izvršavanje naše službe, jer ako nešto pobožno i revno želimo činiti, osjećamo teret svoje slabosti; ipak, prati nas silan zagovor vječnoga i svemogućega svećenika koji je nama sličan, Ocu jednak, koji je božanstvo čovještvu podvrgao, a ljudsko uzdigao do božanskoga, njegovoj se uredbi dolično i pobožno radujemo. On, premda je mnogim pastirima povjerio brigu za svoje ovce, sam ipak nije prestao čuvati ljubljeno stado. Od njegove vječne zaštite primismo silu apostolske službe. On je svojim djelom neprestano prati. Čvrstoća temelja na koji se sazidava sva Crkva nije ugrožena teretom hrama koji na njoj leži. Jer, vječna je čvrstoća one vjere koju je on pohvalio u prvaku apostola. I kao što trajno ostaje što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine, i blaženi Petar ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio. On je pred drugima istaknut: zove se stijenom, proglašuje se temeljem, postavljen je za vratara kraljevstva nebeskoga, postavljen je za suca koji svezuje i razrješuje, i njegova presuda vrijedi i na nebu. Iz svih tih otajstava spoznajemo kakvo je njegovo zajedništvo s Kristom. On sada potpunije i moćnije izvršava što mu je bilo povjereno, sve službe izvršuje i svu brižljivost očituje u Onome i s Onim po kome je proslavljen. Ako nešto pravilno činimo i ispravno prosuđujemo, ako nešto svagdašnjim molitvama postižemo od Božjega milosrđa, to je onda djelo i zasluga onoga čija moć živi na njegovoj stolici i čija vlast je iznad svake druge vlasti. To je, predragi, postigla ona ispovijest vjere, koju je Bog Otac nadahnuo apostolskom srcu, a koja nadilazi sve nesigurnosti ljudskih mišljenja te prima čvrstoću stijene koja se ne da slomiti nikakvim navalama. Jer, u svekolikoj Crkvi Petar svakodnevno govori: ’Ti si Krist, Sin Boga života’ i svaki se jezik koji Gospodina priznaje napaja učiteljstvom toga glasa.«

Pomolimo se: Bože, ti si Crkvu utemeljio na čvrstoj stijeni apostolstva, da je nikad ne nadvladaju vrata paklena. Po zagovoru svetog pape Leona daj joj postojanost u istini i trajan mir! Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 10. STUDENI 2023.

November 10, 2023

MISNA ČITANJA – 10. STUDENI 2023.

Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

XXXI. tjedan kroz godinu

Petak, 10. 11. 2023.

Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj

Spomendan

ČITANJA:
od dana: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Leon, Lavoslav, Lav, Demetrije

Prvo čitanje:

Rim 15, 14-21

Bogoslužnik Krista Isusa među poganima da prinos pogana postane ugodan.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Ja sam, braćo moja, za vas uvjeren: vi ste i sami puni čestitosti, ispunjeni svakim znanjem, sposobni jedni druge urazumljivati. Ipak vam djelomično smionije napisah da vas na poznato nekako podsjetim poradi milosti koja mi je dana od Boga — da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja Božjega te prinos pogana postane ugodan, posvećen Duhom Svetim.

Imam se dakle čime dičiti u Kristu Isusu s obzirom na ono što je Božje. Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje ne gdje se već spominjao Krist — da ne bih gradio na temeljima drugih — nego, kako je pisano:

Vidjet će ga oni kojima nije naviješten, shvatiti oni koji za nj nisu čuli.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 98, 1-4

Pripjev:

Pred poganima objavi Gospodin spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Evanđelje:

Lk 16, 1-8

Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’«

»I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’«

»I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

In Molitve

Predivna molitva sv. Elizabete od Presvetog Trojstva

Predivna molitva sv. Elizabete od Presvetog Trojstva

Ovo je najpoznatija molitva Elizabete od Presvetog Trojstva koju djelomično donosi i Katekizam katoličke Crkve (260)

O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam, pomozi mi da potpuno zaboravim sebe da bih se ustalila u tebi, nepomična i tiha, kao da je već sada moja duša u vječnosti. Da ništa ne može uznemiriti moj mir, niti učiniti da izađem iz tebe, o moj Nepromjenljivi, nego da me svaka minuta odnosi u dubine tvoga Otajstva! Umiri moju dušu, učini u njoj svoje nebo, svoje ljubljeno boravište i mjesto svojega odmora; da te tu nikada ne ostavljam sama, nego da čitava budem tu, budna u vjeri, klanjajući se, posvema izručena tvojem stvaralačkom djelovanju.

O ljubljeni moj Kriste, raspeti iz ljubavi, htjela bih biti Zaručnicom tvojem Srcu, htjela bih te pokrivati slavom, htjela bih te ljubiti… sve do smrti iz ljubavi! No ja osjećam svoju nemoć i molim te da me „obučeš u sebe“, da poistovjetiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me obuzmeš, da me nadomjestiš, kako bi moj život bio samo odsjaj tvoga života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Otkupitelj i kao Spasitelj.

O vječna Riječi, Riječi mojega Boga, želim provesti svoj život slušajući tebe, želim biti posve poučljiva, kako bih sve naučila od tebe. Zatim, u svim noćima, svim prazninama, svim nemoćima, želim te uporno uvijek gledati i boraviti pod tvojim velikim svjetlom; o moja ljubljena Zvijezdo, očaraj me da više ne mogu izaći iz tvojeg odsjaja.

O ognju što sažiže, Duše ljubavi, „siđi nad mene“, da se u mojoj duši ostvari kao jedno utjelovljenje Riječi: da mu ja budem jedno čovještvo više u kojem će obnavljati svo svoje Otajstvo.

I Ti, Oče, nagni se nad svojim jadnim malim stvorenjem, „pokrij ga svojom sjenom“, gledaj u njemu samo „Ljubljenoga u kojem ti je sva milina“.

O moja presveta Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, izručujem se vama kao plijen; utaborite se u meni da bih se ja utaborila u vama dok ne odem motriti u vašem svjetlu bezdan vaše veličine.

Amen.

In Molitve

Duhovna nauka svete Elizabete od Presvetog Trojstva

Duhovna nauka svete Elizabete od Presvetog Trojstva

Sestra Elizabeta Catez jedna je od najznačajnijih osoba novije katoličke duhovnosti. Knjiga “Duhovna nauka sestre Elizabete od Presvetog Trojstva” izvire iz vrela karmelske duhovnosti i nju obogaćuje. Potraga za karmelskim izdanjima svjedoči, da iznad uzburkanog zemaljskog života postoji u dušama težnja za onim što je Vječno i Božansko. Traženje Boga u unutrašnjosti svog srca, ulaz u intimno općenje s Presvetim Trojstvom u sebi, učiniti sebe nebom – nebom Božjim i svojim, postaju srž njenog duhovnog života i bit njezine nauke.

Djelo preuzmite OVDJE.

Preuzeto s karmelbsi.hr

In Događaji u Međugorju

Don Mihovil Kurkut na duhovnoj obnovi za bračne parove: Prečesto imamo male bogove

Don Mihovil Kurkut na duhovnoj obnovi za bračne parove: Prečesto imamo male bogove

U Međugorju se održava 22. Međunarodna duhovna obnova za bračne parove. Počela je danas (8. studenog 2023.) prijavom sudionika kojih je oko 200 iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Čilea, Argentine, Kolumbije, Španjolske, Švicarske, Njemačke SAD-a, Nizozemske, Slovačke, Češke, Italije, Latvije, Mađarske, Poljske i Ukrajine.

Potom su sudjelovali na večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova u Međugorju, gdje je svetu misu, uz koncelebraciju 26 svećenika, predslavio don Mihovil Kurkut, direktor nakladničke kuće Salesiana kojoj je uže područje interesa odgoj i evangelizacija, a trenutno je voditelj salezijanskog oratorija u Rijeci.

Na početku svoje propovijedi pozvao je da ”otvorimo svoje srce kako bi Gospodin mogao naći mjesta u našem životu, u našoj nutrini, ali i u našim mislima kako bi onda dopro i do naših djela”.

Osvrćući se na misna čitanja kazao je kako moramo ljubiti, da Bog jedino to od nas traži, da budemo u ljubavi, da ljubimo, da budemo kao Bog, onaj koji uvijek na prvo mjesto u svakom trenutku stavi ljubav.

”Nema drugog zakona, nema drugog obreda. Nema nečega što ti moraš učiniti za Njega. Ne trebaš biti dobar, ne trebaš se puno moliti, ne trebaš plaćati mise, ne trebaš se puno žrtvovati. To Bog od tebe ne traži. Bog traži samo da drugima budeš ljubav, da sebe drugima daš, a to je puno više od plaćanja mise, to je puno više od naših malih žrtvica, to je puno više od naših obreda. Biti uvijek i u svakom trenutku – tamo gdje te Bog stavio – u toj obitelji, u toj zemlji, u toj zajednici, u toj bolesti, u tom ludilu od svijeta… da tu budeš ljubav, jer ljubav je ispunjenje svakog zakona, a to kaže i sveti Pavao, farizej, Židov, koji je zakone dobro poznavao”, kazao je don Mihovil Kurkut, a osvrćući se i na evanđeoski ulomak u kojem za Isusom putuje silno mnoštvo, upitao je kakvu sliku Boga nosimo u svojoj glavi i u svome srcu… Kazao je kako ići za Isusom nije ‘med i mlijeko’, jer ”Isus neće riješiti tvoje probleme i često neće ispuniti želje tvoga srca”.

”Naš Bog nije jukebox. Naš Bog ne rješava ono što nas tlači i muči. Naš Bog te poziva da ideš za Njim, da ideš s Njim i zato govori večeras tako teške riječi, među najtežim, u evanđelju, koje mogu i nas danas sablazniti: ‘Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!’ Isus kaže mrzi, bibličari bi rekli nije on to tako mislio, Židovi nemaju riječ mrziti. Nije bitno što je tada rekao, ono što mene zanima je što Isus, naš živi Bog danas, ovdje govori meni? Ne možeš ići za Bogom, a imati druge bogove. Ne možeš graditi svoj život, ako ti je temelj klimav, ako nije stabilan, ako ti temelj nije sam Bog”, kazao je don Mihovil Kurkut dodajući kako nam je prečesto temelj zadovoljstvo, uspjeh, osjećaj, želja za prihvaćenošću, želja za ispunjenjem, ali ne Bog.

”Prečesto imamo male bogove”, kazao je don Mihovil Kurkut i prenio Isusovu poruku koja glasi: ”Ako nisi spreman uzeti svoj križ, nemoj ići za mnom!”

Napomenuo je još jednom kako nas Bog poziva da ne stavljamo sebe na prvo mjesto ako želimo dobro svome životu, nego da nađemo vremena za drugoga.

”Dođi i nahrani nas! Dođi i povedi nas! Dođi i nauči nas da samo Tebi vjerujemo. Ne našim pogledima, mislima, osjećajima ili slabostima. Hvala Ti Gospodine što si tako velik. Hvala Ti Gospodine što si živ među nama. Hvala Ti što si nam dao svoju majku, koja je i naša majka i koja u svakom trenutku pazi na svako svoje dijete. Pomozi nam Gospodine da nikada ne posumnjamo u Tvoju ljubav i da nikada ispred Tvoje ljubavi ne stavljamo ništa”, zaključio je don Mihovil Kurkut, a duhovna obnova za bračne parove u Međugorje traje do 11. studenog. Uz predavanja, sudjelovanje na večernjem molitvenom programu, klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, sudionici će moliti i na Križevcu, Brdu ukazanja…

Cijelu propovijed don Mihovila Kurkuta poslušajte u audiozapisu na Radiopostaja Mir Međugorje.

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOGA TROJSTVA

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOGA TROJSTVA

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva, rođenim imenom Élisabeth Catez je francuska svetica, redovnica karmelićanka, spisateljica, mističarka.

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.

Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.

Izvor: zupajastrebarsko.hr