Čitanje Prve knjige o Makabejcima U one dane: Kraljevi ljudi, poslani da sile na otpad, dođoše u Modin da prinude na žrtvovanje. Mnogi su od Izraela prišli k njima. Ali Matatija i njegovi sinovi ostadoše postojani. Kraljevi ljudi priđu Matatiji i stanu ga nagovarati: »Ti si čovjek ugledan u ovom gradu, častan i utjecajan; uz tebe su tvoji sinovi i braća. Priđi dakle prvi i izvrši zapovijed kraljevu, kao što to učiniše drugi narodi, ostali Judejci i preostalo stanovništvo Jeruzalema, pa ćeš i ti i tvoji sinovi ući u krug kraljevih prijatelja, i bit ćete čašćeni srebrom i zlatom i mnogim darovima.« Matatija im jakim glasom odgovori: »Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.« Tek što je on to kazao, a Židov neki priđe pred očima sviju da prema kraljevoj zapovijedi žrtvuje na žrtveniku u Modinu. Vidje to Matatija, razgnjevi se, i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje, i obori žrtvenik. Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija, sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: »Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.« I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje. Mnogi tada kojima je bilo stalo do pravednosti i do pravde pobjegoše u pustinju. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 50,1-2.5-6.14-15
Pripjev: Onomu koji hodi stazama pravim pokazat ću spasenje Božje.
Bog nad bogovima, Gospodin, govori i zove zemlju od izlaza sunčeva do zalaza. Sa Siona predivnog Bog zablista.
»Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!« Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac!
»Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavjete svoje! I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.«
Evanđelje:
Lk 19,41-44
Kad bi spoznao što je za tvoj mir!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.« Riječ Gospodnja.
Sveta Matilda, rođena 1240. u Saskoj, bila je mlađa sestra slavne opatice Gertrude od Hackeborna. Toliko ju je privukao redovnički život u dobi od sedam godina, nakon posjeta svojoj sestri u samostanu Rodardsdoft, da je molila da joj se dopusti da uđe u tamošnju samostansku školu. Njezini darovi učinili su je da postigne veliki napredak iu kreposti i u učenju.
Deset godina kasnije, kada je njezina sestra prenijela samostan na imanje u Helfti koje su ponudila njihova braća, Matilda je otišla s njom. Već se isticala svojim vrlinama, a još kao vrlo mlada postala je vrijedna pomoćnica opatice Gertrude. Jedno od djece koja su u samostanskoj školi bila predana njezinoj brizi, bilo je petero dijete koje je kasnije postalo poznato kao sveta Gertruda Velika.
Sveta Matilada bila je nadarena prekrasnim glasom, te je cijeli život bila voditeljica zbora časnih sestara. Rečeno je da je božanska pohvala bila ključna tema njezina života, kao i njezine poznate knjige, Knjiga posebne milosti . Kad je u dobi od pedeset godina saznala da su dvije njezine časne sestre zapisale sve milosti i riječi svoje opatice, što je ona postala, uznemirila se, ali ju je Gospodin u viziji uvjerio da je sve to počinjeno. pisati Mojom voljom i nadahnućem, i stoga nemate razloga da se brinete oko toga. Dodao je da će širenje otkrivenja koje joj je dao potaknuti da mnogi porastu u Njegovoj ljubavi. Odmah je prihvatila Gospodinov poziv, a knjiga je nakon njezine smrti postala iznimno popularna u Italiji. Njegov utjecaj na Danteov Purgatorio pjesnikaje neporeciv, jer je opisala mjesto pročišćenja nakon smrti pod istim likom planine sa sedam terasa. Donna Matelda iz njegova Čistilišta, koja ga vodi u jednoj točki njegove vizije, je sveta Matilda koja predstavlja mističnu teologiju. Umrla je 1298. u samostanu Helfta.
Svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.
Čitanja:
2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Matilda, Krispin, Jakov pustinjak
Prvo čitanje:
2Mak 7,1.20-31
Stvoritelj svijeta vratit će vam duh i život.
Čitanje Druge knjige o Makabejcima U one dane: Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. Govorila im je: »Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.« Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja. Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život. Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina. Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: »Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!« Tek što je svoje dorekla, mladić reče: »Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona, što ga našim očima dade Mojsije. A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 17,1.5-6.8.15
Pripjev: Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.
Počuj, Gospodine pravedni, i vapaj mi poslušaj, usliši molitvu iz usta iskrenih!
Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze, ne zasta mi noga na putima tvojim. Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti: prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih, a ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i kad se probudim, naužiti se pojave tvoje.
Evanđelje:
Lk 19,11-28
Zašto nisi uložio moj novac u novčarnicu?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu – zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle: »Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’« »Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.« »Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’ »Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’« »Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo! Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’« Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem. Riječ Gospodnja.
Slavimo apostolske prvake kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito štuje.
Crkva danas slavi obljetnicu posvete bazilikâ svetih Petra i Pavla u Rimu. Slaviti njihove posvete zapravo znači slaviti apostolske prvake kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito štuje. Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad među Božjim narodom i njihovo svjedočanstvo koje su dali prolijevajući svoju krv za Gospodina, privukli su štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Velebnu baziliku svetoga Petra dao je sagraditi car Konstantin i to na vatikanskom brežuljku gdje je apostol Petar podnio mučeničku smrt na križu.. Ona je najveća crkva na svijetu s predivnim velikim trgom. U toj bazilici pokopano je 146 papa. U njoj su održana i dva posljednja crkvena sabora. A obično se u njoj proglašuju i novi sveci. Car Konstantin sagradio je i baziliku svetoga Pavla na Ostijskoj cesti gdje je su apostolu Pavlu odsjekli glavu, do danas je očuvala stari bazilikalni stil, pa je zato vrlo dojmljiva za hodočasnike i turiste. Tijekom stoljeća povećavana je, a osobita su nova vrijednost u njoj mozaičke slike. U bazilici se nalaze i slike svih papa u povijesnom redu. Papa Silvestar I. posvetio je baziliku sv. Petra na današnji dan 326. godine, a baziliku sv. Pavla posvetio je papa Siricije između 384. i 399. godine.
Obljetnica posvete bazilikâ svetih Petra i Pavlau Rimu u Crkvi se slavi od 11. stoljeća. Apostoli su bili stožeri Crkve ne samo u njezinu početku i tijekom njezine povijesti nego su to i danas i bit će do svršetka svijeta, jer su Petru predani „ključevi kraljevstva nebeskog”, a Pavao je postavljen za „učitelja naroda”. „Njih je Božja milost uzdigla među svim članovima Crkve do takvog vrhunca i postavila ih u Tijelu, kojem je Krist glava, kao dvostruko svjetlo očiju”, kako je divno rekao papa Leon Veliki (Časoslov, 2. čit).
Molitva sv. Petru i Pavlu
Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebeskog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta, molim te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Ostavit ću plemenit primjer kako se za zakone valja velikodušno izložiti smrti.
Čitanje Druge knjige o Makabejcima U one dane: Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovarali su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. Ali je on više volio slavnu smrt nego sramotan život, pa sam dragovoljno pristupi mučilištu. Ali prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba da postupi svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po cijenu ljubavi prema životu. Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. Učini li tako, izbavit će se od smrti njihovim čovjekoljubljem na koje ih obvezuje staro prijateljstvo. Ali on stvori plemenitu odluku, dostojnu svoje dobi i ugleda svoje časne starosti i sijede glave, i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još većma dostojnu svetih zakona koje je postavio sam Bog: bez oklijevanja izjavi neka ga samo pošalju u Podzemlje. »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umaknuo ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: »Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti od smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja, jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.« I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio, ne samo mladeži nego i većini naroda, primjer hrabrosti i spomenik kreposti. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 3,2-7
Pripjev: Gospodin me podržava.
Gospodine, koliko je tlačitelja mojih, koliki se podižu na me! Mnogi su što o meni zbore: »Nema mu spasenja u Bogu!«
Ti si ipak štit moj, Gospodine; slavo moja, ti mi glavu podižeš. Iza sveg glasa Gospodinu zavapih, i on me usliša sa svete gore svoje.
Sad mogu leć i usnuti, i onda se probuditi, jer me Gospodin drži. Ne bojim se tisuća ljudi što me opsjedaju dušmanski.
Evanđelje:
Lk 19,1-10
Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakeja. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska rasta. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« Riječ Gospodnja.
Sveta Elizabeta [1207. -1231.] jedna je od dvaju svetaca zaštitnica Trećeg franjevačkof reda (FSR – a).Njezin blagdan slavimo 17. studenog . Rođena u bogatstvu i kraljevskoj obitelji, udala se u mladoj dobi i ostala udovica do svoje 20. godine. Osjećala je veliki sukob između svog kraljevskog statusa i životnog standarda siromašnih.
Tijekom 1223. upoznala je nekoliko franjevaca i prihvatila ono što je sveti Franjo imao za reći te svoj životni stil više okrenula njegovom. Preuzela je kontrolu nad kraljevskim kućanstvom, dijeleći milostinju, dajući državnu odjeću i prodajući ukrase iz svog dvorca kako bi pomogla siromašnima. Organizirala je i platila izgradnju bolnice za siromašne i svakodnevno je posjećivala.
Na slikama i ikonografiji sveta Elizabeta se često prikazuje sa štrucama kruha ili prekrasnim crvenim i bijelim ružama u pregači – ovaj događaj koji se često naziva Čudo ruža – Elizabeta je skupila nešto hrane uključujući meso i kruh i dok ih je uzimala potajno siromasima susrela se sa svojim mužem“koji je, kako bi otklonio sumnje plemstva da krade blago iz dvorca, tražio od nje da otkrije što se krije pod njezinim ogrtačem. U tom trenutku njezin se ogrtač otvorio i vidjela se vizija bijelih i crvenih ruža, što je Ludwigu dokazalo da je Božja zaštitnička ruka na djelu.”
PAPA BENEDIKT XVI. O SV. ELIZABETI UGARSKOJ – OPĆA AUDIJENCIJA
(srijeda 15. rujna 2010.)
Draga braćo i sestre,
Danas bih vam želio govoriti o jednoj od žena srednjeg vijeka koja je izazivala najveće divljenje; ona je sveta Elizabeta Ugarska, također zvana sveta Elizabeta Tirinška.
Elizabeta je rođena 1207. godine; povjesničari osporavaju njezino rodno mjesto. Njezin otac bio je Andrija II., bogati i moćni kralj Mađarske. Kako bi ojačao političke veze, oženio se njemačkom groficom Gertrudom od Andechs-Merana, sestrom svete Hedwige koja je bila supruga vojvode od Šlezije. Elizabeta je zajedno sa sestrom i trojicom braće samo prve četiri godine djetinjstva provela na ugarskom dvoru. Voljela je sviranje, glazbu i ples; vjerno je molila svoje molitve i već je iskazivala osobitu pozornost prema siromasima, kojima je pomagala lijepom riječju ili nježnom gestom.
Njezino sretno djetinjstvo iznenada je prekinuto kada su neki vitezovi stigli iz daleke Tiringije da je otprate do njenog novog prebivališta u srednjoj Njemačkoj. Zapravo, u skladu s tadašnjim običajima, Elizabetin je otac uredio da ona postane princeza od Tiringije. Landgrof ili grof ove regije bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih vladara u Europi početkom 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte veličanstvenosti i kulture.
No, svetkovine i prividna slava prikrivale su ambicije feudalnih knezova koji su često međusobno ratovali i sukobljavali se s kraljevskom i carskom vlašću.
U tom je kontekstu zemaljski grof Hermann vrlo rado prihvatio zaruke svoga sina Ludwiga s ugarskom princezom. Elizabeta je domovinu napustila s bogatim mirazom i brojnom pratnjom, uključujući i osobne dvorske dame, od kojih su dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Oni su nam ostavili dragocjene podatke o djetinjstvu i životu sveca.
Nakon dugog putovanja stigli su do Eisenacha i uspeli se do tvrđave Wartburg, snažnog dvorca koji se uzdiže nad gradom. Tu su se slavile zaruke Ludwiga i Elizabete. Sljedećih godina, dok je Ludwig učio viteški zanat, Elizabeta i njezini drugovi učili su njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vez. Unatoč tome što su politički razlozi odredili njihovu zaruku, između dvoje mladih razvila se iskrena ljubav, oživljena vjerom i željom da vrše Božju volju. Nakon očeve smrti, kada je Ludwig imao 18 godina, počeo je vladati Tiringijom.
Elizabeta je, međutim, postala predmet kritičkih šaputanja jer je njezino ponašanje bilo neskladno s dvorskim životom. Stoga su njihova svadbena slavlja bila daleko od raskošne, a dio sredstava namijenjenih za banket doniran je siromašnima.
Svojom dubokom osjetljivošću Elizabeta je uvidjela proturječja između ispovijedane vjere i kršćanske prakse. Nije mogla podnijeti kompromis. Jednom je, ulazeći u crkvu na blagdan Velike Gospe, skinula svoju krunu, položila je pred Raspelo i, prekrivši lice, ležala ničice na zemlji. Kad ju je svekrva prekorila zbog te geste, Elizabeta je odgovorila:
“Kako da ja, bijedni stvor, i dalje nosim krunu zemaljskog dostojanstva, kad vidim svoga Kralja Isusa Krista trnovom krunom?”.
Detalj Elizabetine krune – umjetnik Jan Provoost [1463.-1529.]
Ponašala se prema svojim podanicima na isti način na koji se ponašala prema Bogu. Među Izrekama četiriju sluškinja nalazimo ovo svjedočanstvo: “Nije jela nikakvu hranu prije nego što se uvjerila da dolazi iz imovine ili zakonitog posjeda njezina muža. Dok se suzdržavala od nezakonito nabavljene robe, također je dala sve od sebe da osigura naknadu onima koji su pretrpjeli nasilje” (nn. 25 i 37).
Ona je pravi primjer za sve koji imaju ulogu vodstva: vršenje vlasti, na svim razinama, mora se živjeti kao služenje pravdi i milosrđu, u stalnoj potrazi za općim dobrom.
Elizabeta je marljivo vršila djela milosrđa: davala je hranu i piće onima koji su joj pokucali na vrata, nabavljala je odjeću, plaćala dugove, njegovala bolesne i pokapala mrtve. Silazeći iz svog dvorca, često je sa svojim dvorskim damama obilazila domove siromaha, donoseći im kruh, meso, brašno i drugu hranu. Osobno je dijelila hranu i pozorno pregledavala odjeću i madrace siromaha.
O ovakvom ponašanju izvijestili su njezina supruga, koji ne samo da nije bio nezadovoljan nego je njezinim tužiteljima odgovorio: “Sve dok ona ne proda dvorac, ja sam sretan s njom!”.
U ovaj kontekst uklapa se i čudo kruhova pretvorenih u ruže: dok je Elizabeta išla s pregačom napunjenom kruhom za siromahe, susrela je svog muža koji ju je upitao što nosi. Otvorila je pregaču da mu ga pokaže, a umjesto kruha bila je puna veličanstvenih ruža. Ovaj simbol milosrđa često se pojavljuje na prikazima svete Elizabete.
Čudo ruža – Sveta Elizabeta, Stephen B Whatley 2015.
Elizabetin brak bio je duboko sretan: pomogla je svom mužu da svoje ljudske kvalitete podigne na nadnaravnu razinu, a on se, u zamjenu, zauzeo za velikodušnost svoje žene prema siromašnima i za njezine vjerske običaje. Sve više cijenjen zbog velike vjere svoje supruge, Ludwig joj je rekao, govoreći o njezinoj pozornosti prema siromašnima: “Draga Elizabeta, Krist je taj kojeg si očistila, hranila i brinula za njega”. Jasno svjedočanstvo kako vjera i ljubav prema Bogu i bližnjemu jačaju obiteljski život i sve više produbljuju bračnu zajednicu.
Mladi par našao je duhovnu potporu u Manjoj braći koja su se počela širiti Tiringijom 1222. godine. Elizabeta je između njih izabrala fra Rodegera [Rüdigera] za svog duhovnika. Kad joj je ispričao o događaju obraćenja Franje Asiškog, bogatog mladog trgovca, Elizabeta je bila još više oduševljena na putu svog kršćanskog života.
Od tada postaje još odlučnija slijediti siromašnog i raspetog Krista, prisutnog u siromašnim ljudima. Čak ni kad joj se rodio prvi sin, a zatim još dvoje djece, naša svetica nije zanemarivala svoje dobrotvorno djelo. Također je pomogla Manjoj braći da sagrade samostan u Halberstadtu, kojem je fra Rodeger postao poglavar. Iz tog je razloga Elizabetino duhovno vodstvo preuzeo Konrad od Marburga.
Rastanak s mužem bio je teška kušnja, kada se krajem lipnja 1227. godine, kada se Ludvig IV. pridružio križarskom ratu cara Fridrika II. Podsjetio je svoju ženu da je to tradicionalno za vladare Tiringije. Elizabeta mu odgovori: “Daleko od toga da te zadržavam. Cijeloga sam sebe predala Bogu, a sada moram dati i tebe”.
Međutim, groznica je desetkovala trupe, a sam Ludwig se razbolio i umro u Otrantu, prije ukrcaja, u rujnu 1227. Imao je 27 godina. Kad je Elizabeth saznala tu vijest, bila je toliko tužna da se povukla u samoću; ali tada, osnažena molitvom i utješena nadom da će ga ponovno vidjeti na nebu, počela se baviti poslovima Kraljevstva.
Međutim, Elizabetu je čekalo još jedno suđenje. Njezin je šurjak uzurpirao vlast u Tiringiji, proglasivši se pravim nasljednikom Ludwiga i optuživši Elizabetu da je pobožna žena nesposobna vladati. Mlada udovica s troje djece protjerana je iz dvorca Wartburg i otišla je u potragu za utočištem. Samo su dvije njezine dame ostale blizu nje. Otpratili su je i povjerili troje djece na brigu Ludwigovim prijateljima. Lutajući selima, Elizabeta je radila gdje god bi je dočekali, pazila na bolesne, prela konac i kuhala.
Tijekom ove kalvarije koju je nosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, nekolicina rođaka koji su joj ostali vjerni i smatrali vladavinu njezina šogora nezakonitom, vratili su joj ugled. Tako je početkom 1228. Elizabeta dobila dovoljno prihoda da se povuče u obiteljski dvorac u Marburgu, gdje je živio i njezin duhovnik, fra Konrad.
On je bio taj koji je izvijestio papu Grgura IX. o sljedećem događaju: “Na Veliki petak 1228. godine, položivši ruke na oltar u kapeli svoga grada, Eisenacha, u kojoj je poželjela dobrodošlicu Manjoj braći, u prisutnosti nekoliko fratri i rodbina Elizabeta se odrekla vlastite volje i svih taština svijeta. Htjela se također odreći svega imanja, ali sam je odvratio iz ljubavi prema siromasima. Nedugo zatim sagradila je bolnicu, okupila bolesne i invalide i za svojim stolom posluživala najjadnije i najsiromašnije. Kad sam je prekorio zbog toga, Elizabeta je odgovorila da od siromaha dobiva posebnu milost i poniznost” [Epistula magistri Conradi, 14-17].
U ovoj tvrdnji možemo razabrati stanovito mistično iskustvo slično onom svetog Franje: Asiški vjernik je u svojoj oporuci, zapravo, izjavio da je služenje gubavcima, koje je isprva smatrao odvratnim, pretvoreno u slast duše i tijelo [Testamentum, 1-3].
Elizabeta je posljednje tri godine provela u bolnici koju je osnovala, služeći bolesne i bdijeći nad umirućima. Uvijek je nastojala obavljati najskromnije usluge i najodvratnije zadatke. Postala je ono što bismo mogli nazvati posvećena žena u svijetu [soror in saeculo] i, s drugim prijateljima odjevenim u sive habite, formirala je redovničku zajednicu.Nije slučajno da je zaštitnica Redovnog trećoredca svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.
U studenom 1231. pogodila ju je visoka groznica. Kad se vijest o njezinoj bolesti proširila, ljudi su pohrlili da je vide. Nakon 10-ak dana zamolila je da se zatvore vrata kako bi mogla biti sama s Bogom. U noći 17. studenoga usnula je blagim snom u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su tolika i tolika da ju je nakon samo četiri godine papa Grgur IX. proglasio svetom i te iste godine posvećena je prekrasna crkva njoj u čast sagrađena u Marburgu.
Draga braćo i sestre, u svetoj Elizabeti vidimo kako vjera i prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih i kako stvaraju ljubav, milosrđe. A iz te se ljubavi rađa i nada, sigurnost da smo ljubljeni od Krista i da nas Kristova ljubav očekuje te nas tako čini sposobnima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima.
Sveta nas Elizabeta poziva da ponovno otkrijemo Krista, da ga volimo i da imamo vjeru; a time i pronaći istinsku pravdu i ljubav, kao i radost što ćemo jednog dana biti uronjeni u božansku ljubav, u radost vječnosti s Bogom. Hvala vam.
Elizabeta i njezin muž Ludwig prikazani sa svetim Franjom Asiškim – Njemački tekst glasi: Osnivanje Trećeg reda – Smatra se da se Elizabeta nije sastala s Franjom, međutim, on joj je poslao osobnu poruku blagoslova neposredno prije svoje smrti 1226.
Izvor: Franciscan seculars
***
Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru da neumornom ljubavlju služimo potrebnima i nevoljnima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Čitanje Prve knjige o Makabejcima U one dane: Dođe grešni izdanak Antioh Epifan, sin kralja Antioha, koji bijaše talac u Rimu. On se zakralji godine sto trideset i sedme kraljevstva grčkoga. U one dane nađoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: »Hajde da sklopimo savez s narodima, svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snađoše nas mnoga zla.« I mnogima se to svidjelo. Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim običajima. I sagradiše u Jeruzalemu borilište, kako to običavaju pogani, prepraviše svoje obrezanje i otpadoše od svetog Saveza. Ujarmiše se s poganima i prodaše se da čine zlo. I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima. A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru. Ako bi otkrili da tko čuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen. Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri, te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali. Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 119,53.61.134.150.155.158
Pripjev: Poživi me, Gospodine, i čuvat ću zapovijedi tvoje!
Bijes me hvata zbog grešnika koji tvoj Zakon napuštaju.
Opletoše me užeta grešnikâ, ali tvoga Zakona ja ne zaboravljam.
Izbavi me od nasilja ljudskog, i naredbe tvoje ja ću čuvati.
Primiču se koji me podlo progone, daleko su oni od Zakona tvojega.
Daleko je spasenje od grešnikâ jer za pravila tvoja ne mare.
Otpadnike vidjeh, i zgadiše mi se, jer tvojih riječi ne čuvaju.
Evanđelje:
Lk 18,35-43
Što hoćeš da ti učinim? Gospodine, da progledam.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu. Riječ Gospodnja.
Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča…
Sveta Margareta Škotska (1045.-1093.), unuka engleskog kralja, rođena je u Mađarskoj zbog očevog progonstva kao djeteta. Svoje prve godine provela je na mađarskom dvoru, među pobožnim i vjernim katoličkim kraljevima.
Njezin praujak, sveti Edward Ispovjednik, koji je naslijedio njezina djeda, bio je blizu smrti 1057. godine, a Margaretina se obitelj vratila u rodnu Englesku budući da se njezin vlastiti otac smatrao mogućim nasljednikom svog strica bez djece. Teškoće su ponovno pogodile obitelj kada je njezin otac umro odmah po povratku u zemlju iz koje je bio prognan godinama prije.
Kroz niz bitaka i promjena vlasti, njezina je obitelj izgubila englesko prijestolje, a Margaretina obitelj pobjegla je na sigurno u Škotsku. Tamo se 1070. Malcom III., škotski kralj, oženio Margaretom, želeći nevjestu koja je kao potomak anglosaksonskog prijestolja. Zajedno su imali osmero djece, od kojih će troje naslijediti oca na škotskom prijestolju.
Ugodan i uzvišen život kraljevske obitelji na mnoge je načine bio nepoželjan za svetu Margaretu, pa je svim svojim sposobnostima nastojala iskoristiti svoj status kao sredstvo za duhovno i materijalno poboljšanje života drugih.
Njezin plemićki i kraljevski status ipak nije bio ono što je činilo svetost svete Margarete. Umjesto toga, proglašena je svetom 1250. godine zbog života u svetosti. Smatrana snažnom ženom hrabrog karaktera, Sveta Margareta bila je snažno uvjerena u vjeri i bila je predana supruga i majka. Poznavala je teškoće i patnje i prigrlila ih je s velikom krepošću.
Pobožnost svete Margarete bila je vidljiva u velikom broju vremena koje je provodila u molitvi. Svetica je također ilustrirala važnost tišine i samoće kada bi se često povlačila u klaustar špilje za prigode molitve i tihog razmišljanja. Sveta Margareta bila je proždrljiva čitateljica, osobito duhovne građe. Njezin suprug, koji je bio nepismen, jako se divio apetitu svoje žene za knjigama.
Kraljici su najvažniji bili sakramenti, osobito misno slavlje. Priča se da je bilo dana kad je bila na čak šest misa.
Sveta Margareta bi činila dobrotvorna djela za siromahe. Voljeći i poštujući njih, voljela je i častila Krista. To je uključivalo pranje nogu i posluživanje hrane.
Sveta Margareta uvijek je brzo povezivala svoja djela služenja niskima kao čin žrtve i štovanja. Često bi je našli kako odlazi u crkvu kako bi mogla ponuditi svoju službu na slavu Božju. Škotski kraljevski par dao je primjer svojim gostima kada su obično odlučili poslužiti goste prije nego što bi sami jeli.
Iako njezin suprug nije bio posebno religiozan, sveta Margareta se nije bojala učinkovito upotrijebiti svoj utjecaj s njim kako bi unaprijedila nekoliko projekata za službu Crkve. Bila je ključna u uspostavljanju trajekta za prijevoz hodočasnika i zalagala se za posvećenije štovanje subote u cijelom kraljevstvu.
Sveta Margareta bila je velika pobornica benediktinskog života u Škotskoj. Znala je važnost samostana i njihov doprinos društvu, pa je pozvala benediktince da osnuju novi samostan i bila je ključna u donošenju reforme i novog života u drugi samostan.
Suprug i najstariji sin svete Margarete ubijeni su u opsadnom napadu 13. studenoga 1093. Udovica je tu vijest saznala na vlastitoj samrtnoj postelji. Vjeruje se da je život u strogoći i postu uzeo danak na njezinom tijelu, a teška vijest slomila joj je srce. Umrla je tri dana kasnije.
Sveta Margareta Škotska je svetica zaštitnica za služenje siromašnima, a njezin je blagdan 16. studenoga. Svetom ju je proglasio 1250. papa Inocent IV.
SVETAC DANA – SV. GERTRUDA – VELIKA ZAGOVORNICA DUŠA U ČISTILIŠTU
Sveta Gertruda Velika, ili sveta Gertruda od Helfta, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Njemačkoj. Odlučila je odgovoriti na Gospodinov poziv kao sestra benediktinka. Njezin dubok odnos s Gospodinom kroz molitvu doveo je do toga da je spominju kao mističarku. Također je smatrana velikom teologinjom.
Sveta Gertruda bila je nadarena klauzurna redovnica, učenjak i mistik. Ništa se ne zna o njezinoj obitelji, ali rođena je u Tiringiji (u Svetom Rimskom Carstvu) 1256. Imala je samo pet godina kada je stigla, ili siroče ili ostavljena s rođacima, u benediktinski cistercitski samostan u Helfti u Saskoj (današnji Eisleben u srednjoj Njemačkoj). Samostan je vodila njegova opatica Gertruda od Hackerborna. Opatica je bila izuzetna u svojim talentima, jer je služila kao opatica od svoje devetnaeste godine. Zahvaljujući njezinom sposobnom vodstvu, samostan je bio poznat u cijelom Svetom Rimskom Carstvu po visokom obrazovanju i dubokoj duhovnosti svojih redovnica. Mlado dijete Gertruda bilo je povjereno na brigu opatičinoj sestri sv. Mechtildi, koja je upravljala djecom samostana i koja je i sama bila mističarka. Mistik je netko tko doživljava izravno sjedinjenje ljudske duše s Božanstvom. Dijete je revno učilo u samostanu i postalo vješto u Svetom pismu, latinskoj književnosti i pisanim djelima velikih crkvenih učitelja sv. Augustin, Grgur Nazianzen i Bernard iz Clairvauxa. S vremenom su mlade Gertrude i Mechtild razvile blisko prijateljstvo.
Kad je imala dvadeset i šest godina, Gertruda je doživjela svoje prvo od mnogih ukazanja Isusa, kojim je bila oduševljena. S istim žarom s kojim se posvetila studiju, Gertruda se posvetila svom izvanrednom odnosu s Isusom. Kad je bila u zanosu, bila je naizgled u nevidljivom svijetu, neosjetljiva na sve oko sebe. Ipak, živjela je životom obične časne sestre. Poznato je da je primila euharistiju izravno od anđela ili od samog Isusa. Ukazivao joj se svakodnevno više od dvadeset godina. Otkrio joj je poznatu molitvu kojom bi se iz Čistilišta izbavilo tisuću duša. Povremeno je mogla vidjeti vlastitog anđela čuvara kako nosi njezine molitve do nebeskog prijestolja. Također je poznato da su joj se ukazali sv. Ivan apostol, Agneza i Benedikt. Benediktinci su bili i poznati su po držanju zakona sv. Benedikta o dočeku posjetitelja kao da su Kristovi. Kao časna sestra, Gertruda je bila poznata po svojoj beskrajnoj dobrotvornosti prema siromašnima, no ipak su njezin savjet tražili i bogati i siromašni. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih. Shvaćala je vrijednost požrtvovnog života posvećene redovnice i živjela je kao primjer nekoga tko se uvijek trudi ugoditi Bogu zbog svoje velike ljubavi prema Njemu. Također je posjedovala dar čuda i proroštva. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih.
Godine 1291. umrla je opatica, a sedam godina kasnije umrla je i Gertrudina draga mentorica i prijateljica Mechtild. Gertrude je brinula o objema ženama tijekom vremena njihovog pogoršanja zdravlja. I njezino je zdravlje bilo sve slabije, ali to nije promijenilo njezinu svakodnevnu predanost Bogu. Umrla je 17. studenog 1302. u Helfti. Imala je četrdeset i šest godina. Vjeruje se da je pokopana sa svojom opaticom Gertrudom i Mechtildom, ali se ne zna gdje su ostaci. Samostan je uništen u četrnaestom stoljeću, obnovljen, zatim zatvoren i korišten u svjetovne svrhe počevši od šesnaestog stoljeća. Začudo, ponovno ga je 1990-ih dobila Magdeburška biskupija, koja ga je dala obnoviti i dati na korištenje cistercitskim časnim sestrama.
Ostavština svete Gertrude je njezin pisani izvještaj o njezinim mističnim iskustvima, sve napisano na latinskom jeziku. Pažljivo je bilježila ono što se događalo tijekom mističnih posjeta, kako bi ono što je bila blagoslovljena doživjeti moglo biti od koristi njezinim redovnicama. Knjiga izuzetne milosti (također poznata kao Otkrivenje svete Gertrude ili Glasnik božanske ljubavi) sadrži govor od pet dijelova. Samo je drugi dio napisala sama Gertruda, a ostale su napisali nepoznati cistercitski suradnici. Gertruda i Mechtild zajedno su sastavile brojne molitve. Gertruda je također zabilježila Mechtildina mistična iskustva u Liber Specialis Gratiae.Najviše je vrijedna spomena Gertrudina velika pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, četiri stoljeća prije nego što je Isus objavio ovu pobožnost svetoj Margareti Mariji Alacoque. Nakon njene smrti, poglavari njezina reda dali su spise proučiti franjevačkim i dominikanskim teolozima, koji su ih jednoglasno odobrili. Iako nikada nije bila službeno proglašena svetom, 1677. za sveopću Crkvu ustanovljen je blagdan u spomen na nju, što je jednako kanonizaciji. Kako bi je razlikovali od svoje opatice, koja se također zvala Gertruda, papa Benedikt XIV joj je dao naslov Gertruda Velika kako bi ukazao na njezino ogromno teološko razumijevanje.
Svjetski dan siromaha. Prigodom zaključenja Godine milosrđa na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenog 2016. papa Franjo je u apostolskom pismu “Misericordia et misera” odredio da se na 33. nedjelju kroz godinu obilježava ovaj dan kada Crkva promišlja o tome da se siromaštvo nalazi u srcu Evanđelja i da je nemoguća društvena pravednost i mir sve dok nam Lazar kuca na vrata vlastite kuće.
Izostavljaju se slavlja sv. Margarete Škotske († 1039.), laikinje, i sv. Gertrude († 1301.), djevice.
Prvo čitanje:
Mal 3,19-20a
Ogranut će vam sunce pravde.
Čitanje Knjige proroka Malahije Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 98,5-9
Pripjev: Gospodin dolazi suditi pucima po pravici.
Zapjevajte Gospodinu uz citru, uz citru i zvuke glazbala; uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!
Neka huči more i što je u njemu, krug zemaljski i stanovnici njegovi! Rijeke nek plješću rukama, zajedno s njima neka se brda raduju!
Jer Gospodin dolazi, dolazi suditi zemlji. Sudit će krugu zemaljskom po pravdi i pucima po pravici.
Drugo čitanje:
2Sol 3,7-12
Tko neće da radi, neka i ne jede.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 21,5-19
Svojom ćete se postojanošću spasiti.
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.« Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.« Riječ Gospodnja.
