IN MEMORIAM: FRA SLAVKO BARBARIĆ

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenoga 2000. u 15h30. Nakon završene pobožnosti Križnoga puta, kojega je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.

Fra Slavko Barbarić rođen je 11. ožujka 1946. u obitelji Marka i Luce r. Stojić u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red je stupio na Humcu 14. srpnja 1965. Svečane zavjete je položio 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta.

Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva, koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju.

Zbog poznavanja glavnih europskih jezika, i pored obveza u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. Na zahtjev biskupa Žanića 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko je ostao u Međugorju.

Od početka njegova djelovanja u Međugorju počeo bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnoga sadržaja: Molite srcem, Daj mi svoje ranjeno srce, Slavite misu srcem, U školi ljubavi, Klanjajte se mome Sinu srcem, S Isusom i Marijom uz Golgotu prema Uskrsnuću, Molite zajedno radosna srca, Majko vodi nas miru, Slijedi me srcem, Razgovori i Postite srcem koja iz tiska izlazi ovih dana. Knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je članke u različitim revijama. Uređivao je Bilten sv. Franje u Čapljini, surađivao u Kršnom zavičaju, Glasu mira i na Radiopostaji “Mir” Međugorje Uz spisateljski rad neumorno je govorio hodočasnicima, vodio euharistijska klanjanja, molitve pred križem, molitvu krunice na Podbrdu i pobožnost Križnog puta na Križevcu gdje je i završio svoj ovozemaljski život. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj kući “Domus pacis” vodio je seminare posta i molitve. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj već sada živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka – majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece). Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. I maleni su voljeli njega: uvijek su oko njega bili i on ih je uvijek na neki način znao oko sebe okupiti – baš kao i Isus! Njegova psihoterapeutska izobrazba i odgoj omogućili su mu rad s ovisnicima o drogama u zajednici “Cenacolo” koju je utemeljila s. Elvira i to poglavito u njihovoj kući u Međugorju “Campo della Vita”. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti i u dva fonda: “Fond djeci poginulih branitelja u Domovinskom ratu” i “Fond prijatelji talenata” – za pomoć mladim studentima.

Teško je izdvojiti bilo što iz života ovoga velikoga i nesvakidašnjega čovjeka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 19 i pol godina. Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji – Kraljici mira.

Živjeti pored njega činilo se ponekad nestvarnim – on je naime, bio tu u svijetu, a istovremeno tako izvan njega. U njegovoj blizini riječi Isusove velikosvećeničke molitve pretvarale su se u zbilju: “…Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom…” (Iv 17, 16-19).

Preuzeto s medjugorje.hr

SVETAC DANA – SV. ANDRIJA DUNG – LAC I VIJETNAMSKI MUČENICI

Danas, 24. studenog, je spomendan svetog Andrije Dung-Laca i vijetnamskih mučenika.

Rođen 1795. u tonkinskom gradu Bac-Nihh u Sjevernom Vijetnamu, Tran An Dung bio je sin poganskih roditelja. U potrazi za poslom za sebe 1807. njegovi roditelji su se preselili u drevnu citadelu Hanoi. Ovdje je njihova dvanaestogodišnjeg sina čuvao kateheta i tri godine poučavao u katoličkoj vjeri. Kršten u Vinh-Triju, na krštenju je primio kršćansko ime Andrija (Anrê) te je nastavio učiti kineski i latinski i sam postao kateheta. Odabran je za daljnji studij teologije i zaređen za svećenika 15. ožujka 1823. godine.

Uzoran svećenik, Andrija je bio gorljiv i neumoran u propovijedanju, često je postio i svojim jednostavnim i moralnim životom mnoge je privukao vjeri. Kao dokaz ljubavi koju je njegova zajednica gajila prema njemu, 1835. godine, kada je bio zatvoren tijekom progona anamskog cara Minh-Manga, njegova je sloboda otkupljena isključivo donacijama njegovih župljana. Vijetnamski su kršćani u to vrijeme neizrecivo patili.

Počevši od 1832. Minh-Mang je protjerao sve strane misionare i naredio svim vijetnamskim kršćanima da pokažu svoje odricanje od katoličke vjere gaženjem raspela. Crkve su uništene; vjeronauk je bio zabranjen. Kršćani su žigosani na licu riječima ta dao (lažna vjera), a kršćanske obitelji i sela su izbrisani. Mnogi su izdržali ekstremna oskudica i teškoće; mnogo više ih je ubijeno zbog svoje vjernosti vjeri.

Kako bi izbjegao daljnji progon od strane vlasti, Andrija Dung promijenio je ime u Lac i preselio se u drugu regiju.

Dok je posjećivao kolegu svećenika, kako bi se ispovjedio, Dung-Lac je uhićen s ocem Peterom Thijem 10. studenoga 1839. U zamjenu za novčanu otkupninu plaćenu njihovim otmičarima, dvojica svećenika su oslobođena, ali je njihova sloboda bila kratkog vijeka. Nedugo zatim ponovno uhićeni, odvedeni su u Hanoi i teško mučeni. Odrubljene su im glave neposredno prije Božića 21. prosinca 1839. godine.

Svećenike, Andriju Dung-Laca i Petera Thija, proglasio je blaženima 27. svibnja 1900. papa Lav XIII. i činili su dio skupine vijetnamskih mučenika koji su toga dana zajedno proglašeni blaženima.

Druga skupina, svi dominikanci, proglašena je blaženom 20. svibnja 1906., a treća 2. svibnja 1909., obje od strane svetog pape Pija X. Četvrtu skupinu, koja je uključivala dva španjolska biskupa, beatificirao je 29. travnja 1951. papa Pio XII. Svih 117 mučenika kanonizirani su u Rimu 19. lipnja 1988. od strane svetog pape Ivana Pavla II.

Ovih 117 mučenika umrlo je tijekom nekoliko progona kršćana koji su zahvatili vijetnamski poluotok između 1625. i 1886. godine.

Približno 300.000 dalo je svoje živote za katoličku vjeru i mogu se očekivati ​​daljnje beatifikacije među njihovim slavnim redovima. Među 117 proglašenih svetima bilo je 96 vijetnamskih i 21 strani misionar.

Od vijetnamske skupine 37 svećenika i 59 laika, među kojima su bili katehete i trećoredci. Jedna od njih bila je žena, majka šestero djece. Od misionara 11 su bili Španjolci: 6 biskupa i 5 svećenika, svi dominikanci i 10 bili su Francuzi, 2 biskupa i 8 svećenika iz Société des Missions Etrangères u Parizu.

Mučenja koja su ovi mučenici podnijeli bila su među najgorima u povijesti kršćanskog mučeništva. Sredstva su uključivala odsijecanje udova zglob po zglob, paranje živih tijela užarenim kliještima i korištenje droga za porobljavanje umova žrtava.

Među 117 vijetnamskih mučenika, 76 ih je odrubljeno, 21 ugušeno, 6 živo spaljeno, 5 osakaćeno i 9 umrlo u zatvoru od posljedica mučenja.

***

Vijetnamski mučenici, svojom postojanošću i hrabrošću pomozite svim kršćanima koji se bore i sumnjaju na bilo koji način da ustraju u svojim zvanjima, da svaki dan pobijede u malim bitkama nad samim sobom, kako bi mogli uživati ​​u životu s Bogom i Njegovim svecima jednog dana u nebo.

SVETKOVINA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA

Blagdan je bio blisko povezan s Danom svih svetih kada ga je prvi put ustanovio papa Pio XI.

Kad je svijet bio u nemiru i sve veći rast sekularizma širio se svijetom, papa Pio XI. nastojao se boriti protiv toga tvrdnjom da je Isus Krist pravi kralj kojemu dugujemo vjernost.

To je učinio ustanovivši svetkovinu u čast “Gospodina našega Isusa Krista Kralja” 1925. godine, enciklikom Quas Primas. Pio XI. je objasnio: “Čvrsto se nadamo … da bi blagdan Kristova kraljevanja, koji će se ubuduće obilježavati svake godine, mogao ubrzati povratak društva našem Spasitelju punom ljubavi.”

U početku se ovaj blagdan slavio zadnje nedjelje u listopadu, neposredno prije blagdana Svih svetih 1. studenog. To je bio namjeran odabir i Pio XI. objašnjava zašto je odabrao taj datum.

“Posljednja nedjelja listopada činila se najprikladnijom od svih za tu svrhu, jer je na kraju liturgijske godine, pa tako svetkovina Kristova kraljevanja postavlja krunu otajstava Kristova života koja su se već spomenula tijekom godine, i prije nego što proslavimo trijumf svih Svetih, naviještamo i veličamo slavu Onoga koji pobjeđuje u svim Svetima i u svim Izabranima. Neka vam bude dužnost i zadaća, časna braćo, pobrinuti se da se propovijeda narodu u svakoj župi kako bi ga poučili o značenju i važnosti ovoga blagdana, kako bi mogli tako urediti svoje živote da budu dostojni vjernosti i poslušnosti podanici božanskog kralja.“

Na taj je način Pio XI. povezivao našu potragu za svetošću s Kristovim kraljevanjem.

Katekizam Katoličke Crkve naglašava ovu vezu kada govori o našem sudjelovanjeu u kraljevskoj službi Isusa Krista.

“Narod Božji sudjeluje u Kristovoj kraljevskoj službi. On ostvaruje svoju kraljevsku vlast privlačeći sve ljude k sebi svojom smrću i uskrsnućem. Krist, Kralj i Gospodar svemira, učinio je sebe slugom svih, jer nije došao “da bude služen, nego da služi i da svoj život da kao otkupninu za mnoge.” Za kršćanina, “kraljevati znači služiti mu”, osobito kada služi “siromasima i patnicima, u kojima Crkva prepoznaje sliku svoga siromašnog i patničkog utemeljitelja”. Narod Božji ispunjava svoje kraljevsko dostojanstvo životom u skladu sa svojim pozivom služenja s Kristom.” (CCC 786)

Mi sudjelujemo u tom kraljevanju kada služimo drugima i uređujemo svoj život prema Evanđelju. Sveci na nebu bili su uspješni u tom pogledu i bili su istinske sluge Kralja, izlijevajući svoju ljubav prema svima onima u svijetu.

Iako je ovaj blagdan kasnije pomaknut na kraj studenoga kako bi se pojačala njegova povezanost s krajem liturgijske godine, ova duhovna tema još uvijek zadržava svoju snagu i podsjeća nas što znači biti poslušni sluga dobrostivog Kralja.

Naslijediti ćemo radosti Kraljevstva samo kada prepoznamo svoju ulogu vjernih slugu, spremnih i voljnih učiniti sve što je potrebno kako bismo uspostavili vladavinu ljubavi koja pokriva cijeli svijet.

SVETAC DANA – SV. CECILIJA

Sveta Cecilija živjela je u 3. stoljeću nove ere u Rimskom Carstvu. Rođena je u plemićkoj obitelji u Rimu. Unatoč osobnom zavjetu čistoće, roditelji su je udali za mladog poganskog plemića Valerijana. Kao odgovor na to, nosila je kostrijet i podvrgla se postu. Također je zazivala svece i anđele i molila ih da čuvaju njezinu čistoću.

Prije nego što je brak konzumiran, sveta Cecilija je rekla Valerijanu za svoj zavjet djevičanstva i da ima anđela koji bdije nad njom. Anđeo bi ga kaznio ako bi je seksualno zlostavljao. Kad je Valerijan tražio da vidi ovog anđela, sveta Cecilija mu je rekla da će prvo morati otputovati do treće prekretnice na Apijevoj cesti i da će ga krstiti papa Urban.

Suprug svete Cecilije slijedio je njezine upute i kad se vratio vidio je anđela kako stoji pokraj nje. Anđeo ju je okrunio vijencem od ruža i ljiljana. Ljubavna priča svete Cecilije i njezina muža ispričana je u vjerskoj romansi koja je kružila Grčkom tijekom 4. stoljeća nove ere.

Kad je Valerijanov brat Tibercije saznao za anđela, također je zatražio krštenje. Oba su brata posvetila svoje živote dostojno pokapajući svece koje je progonio i ubio prefekt njihova grada Turcije Almahije.

Valerijan i Tibercije su na kraju uhićeni zbog svojih subverzivnih aktivnosti i izvedeni pred Turcija Almahija. Naredio im je da prinesu žrtvu poganskim bogovima, ali oni su to odbili i zbog toga su pogubljeni.

Dok su njezin suprug i šogor vršili ukope, sveta je Cecilija svoje vrijeme posvetila vlastitoj službi. Propovijedala je o dobroj vijesti i uspjela obratiti preko 400 ljudi. Većinu tih obraćenika krstio je papa Urban.

Sveta Cecilija se na kraju suočila s progonstvom zbog svojih napora, ali je čudesno preživjela mnoga mučna djela koja su joj bila nanesena. Prvo je uhićena i osuđena na gušenje u kupkama. Bila je zatvorena u kupalištu jednu noć, a čak i kad su se vatre rasplamsale, bila je živa kad su joj progonitelji otvorili vrata. Kad je za to saznao gradski župan, poslao je krvnika da joj odrubi glavu. Krvnik je tri puta udario svetu Ceciliju, ali joj nije uspio odrubiti glavu. Sveta Cecilija je ostala krvariti i živjela je još tri dana.

Tijekom posljednja tri dana svog života, sveta Cecilija je nastavila propovijedati ili upućivati svoje molitve mnoštvu koje se okupilo oko nje. Treći dan je preminula i pokopali su je papa Urban sa svojim đakonima.

Sveta Cecilija je pokopana u katakombama svetog Kalista. Njezini ostaci kasnije su preneseni u crkvu Santa Cecilia in Trastevere. Njena istoimena crkva je navodno sagrađena na mjestu kuće u kojoj je živjela. Kad su crkveni službenici ekshumirali njezino tijelo 1599. godine, ustanovili su da je neraspadljiva.

Sveta Cecilija stekla je brojne sljedbenike tijekom srednjeg vijeka u Europi. Njoj u čast nastajale su pjesme, poezija i umjetnička djela.

Sveta Cecilija časti se kao zaštitnica glazbe i simbol je središnje uloge glazbe u liturgiji. Priča se da je čula nebesku glazbu kad je bila u braku. Zbog svoje veze s glazbom, često je prikazana na umjetnosti, kipovima i vjerskim predmetima s harfom, orguljama ili drugim glazbenim instrumentima.

Mnogi glazbeni festivali i koncerti održavaju se diljem svijeta u čast svete Cecilije. Prvi se dogodio 1570. godine u Évreuxu u Normandiji, a njezin je blagdan poznat kao prilika za koncerte i glazbene festivale. Osim festivala, mnoga mjesta i stvari vezane uz glazbu iskazuju štovanje svetoj Ceciliji. Primjerice, jedna od najstarijih glazbenih institucija na svijetu, Accademia Nazionale di Santa Cecilia u Rimu, nazvana je po njoj.

Prikazanje Blažene Djevice Marije – Gospa od Zdravlja

Godine 1630. Republika Venecija ustanovila je blagdan Svete Marije od Zdravlja, vjersko slavlje koje se svečano obilježavalo na cijelom teritoriju Serenissime sve do njezina pada. Blagdan se održava svake godine 21. studenoga, na dan Prikazanja Blažene Djevice Marije, a i danas se održava u Veneciji, u Trstu i u mnogim drugim gradovima i mjestima stare Republike, u Italiji, u Istri i Dalmaciji.

Kako bi svi ljudi koji su bili daleko od prijestolnice mogli slaviti svetkovinu, Serenissima je odlučila na svim područjima Republike izgraditi mala svetišta posvećena Svetoj Mariji od Zdravlja, kojih je i danas mnogo, čak iu manjim mjestima. Mnoga od ovih svetišta danas su, kao i u Veneciji, odredište hodočašća svakog 21. studenoga. U Veneciji hodočašće ima kao glavno odredište veličanstvenu baziliku Svete Marije od Zdravlja.

Porijeklo blagdana Svete Marije od Zdravlja

Između 1630. i 1631. val kuge snažno je pogodio cijelu sjevernu Italiju, ista epidemija koju je opisao Alessandro Manzoni u “Zaručnicima”, a Venecija nije bila pošteđena. Zaraza je u grad stigla nakon dolaska veleposlanika iz Mantove koje je njihov grad, već posebno pogođen epidemijom, poslao da zatraže pomoć Mletačkoj Republici. Epidemija je bila izuzetno žestoka: u nekoliko tjedana zahvatio je cijeli grad i ukupno je umrlo 47 000 ljudi.

U jeku epidemije, Vlada Republike odlučila je organizirati molitvenu procesiju Djevici Mariji u kojoj je tri dana i tri noći sudjelovalo sve preživjelo stanovništvo. Dužd se također svečano zavjetovao da će podići zavjetni hram, veličanstven i svečan, ako grad preživi bolest. Ubrzo nakon procesije, u studenom 1631., epidemija je zamrla. Vlada je potom odredila da se svake godine, u znak zahvalnosti, ponavlja procesija u čast svete Marije, tada zvane “Zdravlje”, i držeći se vjere uz zavjet, izgradnju velike bazilike, na području Dogane da Mar, počelo je.

Bazilika Svete Marije od Zdravlja

Baldassare Longhena projektirao je baziliku nadahnuvši se Palladijevim modelima; izgradnja je započela 1631. i završila, gotovo 50 godina kasnije, 1687. Bazilika je jedan od najboljih izraza venecijanske barokne arhitekture; karakteriziraju ga dvije kupole, jedna veća i jedna manja, postavljene jedna uz drugu s dva zvonika i osmerokutnom strukturom.

Danas je blagdan Gospe od Zdravlja

I danas, svakog 21. studenog, tisuće Mlečana i hodočasnika odlaze u baziliku Svete Marije od Zdravlja kako bi proslavili milost koju je Blažena Djevica Marija udijelila davne 1631. godine. Tog dana Bazilika Svete Marije od Zdravlja ostaje otvorena tijekom cijele dana, a mise se slave unutar svakih sat vremena, neprekidno od 6.00 do 22.00 sata.

Kako bi se štovateljima olakšalo hodočašće nekoliko dana prije blagdana, na Canalu Grande postavljen je privremeni željezni i drveni most na splavi, zvan zavjetni most.

SVETAC DANA – SV. FELIKS DE VALOIS

Sveti Feliks de Valois, koji je sa svetim Ivanom de Mathom osnovao red Presvetog Trojstva ili trinitaraca, rođen je 1127. g. u pokrajini Valois, sjeveroistočno od Pariza.

Šume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti pa i kasnije provodio samotnički pustinjački život zapadnog tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo, preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S vremenom se oko njega okupila skupina učenika, koji su bili zahvaćeni istim idealom kao i on. Njima je bio duhovni vođa i učitelj, iako su živjeli odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.

Godine 1194. došao je u Cerfroid Ivan de Matha. On se tada bavio mišlju o osnivanju reda Presvetog Trojstva za otkup kršćanskih robova. Feliks de Valois i tri njegova sudruga oduševili su se za tu zamisao i stavili se na raspolaganje kako bi došlo do njezina ostvarenja. Od tada je njegov život vezan uz postanak i razvitak novoga reda, koji je zadužio mnoge koji su bili tada žrtve gusarstva – svojevrsni “terorizam” i nasilje onoga vremena.

Na početku života mnogih redova nalaze se sveci, pa je to tako bilo i kod reda trinitaraca. Njemu na početku stoji osnivač – sv. Ivan de Matha, a uz njega kao najrevniji suradnik, Božji svetac – sveti Feliks de Valois.

On je tom redu najviše pridonio svojom svetošću.

Sveti Feliks de Valois umro je u Parizu 4. studenoga 1212. g., a sahranjen je u glavnom samostanu svoga reda u Cerfroidu, sjeveroistočno od Pariza. Takozvanom ekvipolentnom kanonizacijom proglašen je svetim.

Svetog Feliksa na slikama obično prikazuju s bijelim jelenom, koji među rogovljem ima križ. Prikazuju ga isto tako obučena u bijeli škapular i plašt s crveno-plavim križem, kako se nose redovnici trinitarci. Zatim ga prikazuju kako mu Presveto Trojstvo pruža škapular s crveno-plavim križem i, napokon, s raskidanim okovima u ruci, što označuju svrhu reda kojemu je bio suosnivač: oslobođenje zarobljenih kršćanskih robova.

Izvor: Bitno.net