SVETAC DANA – SV. RAINER IZ PISE

Valja napomenuti kako je, poput brojnih svetaca toga stoljeća, Sveti Rainer iz Pise bio laik. Praćen glasom svetosti, vratio se u Pisu god. 1154. te se povukao u samostan sv. Vite gdje je činio čudesa, baš kao što je to bio slučaj i u Svetoj Zemlji.

Rodio se 1118. g. u Pisi od oca Grandulfa i majke Mingarde Buzzacherni. Unatoč naporima roditelja koji su mu željeli pružiti strogi odgoj, mladost je proveo u razonodi i zabavi, i tako sve do svoje dvadesete godine.

U dvadesetoj godini odluči se uputiti u Svetu Zemlju te, ostavivši sva dobra i obukavši običnu tuniku, odluči kroz te godine živjeti u pokori. Ključan je pritom bio susret s Albertom Leccapecoreom, pustinjakom s Korzike, koji se bio smjestio u obližnjem samostanu sv. Vida – okruži ga divno svjetlo i predivan miomiris. Tada je Rainer odlučio u potpunosti prigrliti vjeru do te mjere te je, potaknut Božjim pozivom, otputovao ponovo u Svetu Zemlju.

S 23 godine odlučio je živjeti u posvemašnjem siromaštvu, poklonivši sva svoja dobra siromasima.

Dugo je vremena proveo s pustinjacima iz Svete Zemlje, živeći isključivo od milostinje. Jeo bi svega dvaput tjedno, podlažući tako svoje tijelo velikim žrtvama.

Valja napomenuti kako je, poput brojnih svetaca toga stoljeća, bio laik. Praćen glasom svetosti, vratio se u Pisu god. 1154. te se povukao u samostan sv. Vite gdje je činio čudesa, baš kao što je to bio slučaj i u Svetoj Zemlji.

Preminuo je u petak, 17. lipnja 1161. g. Godine 1632. izabran je za glavnoga zaštitnika biskupije i grada Pise.

Ime mu je njemačkog porijekla i znači: “Nepobjedivi ratnik”.

Izvor: Sveci.net 

SVETAC DANA – SV. FRANJO REGIS

Njegov grob u Lalouvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik.

Sveti Ivan Franjo Regis (1597-1640) potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu. Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu Lalouvesc (pokrajina Ardcche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama. Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih putova, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko. Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice.

Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Na povratku od posjeta zatvorenicima obolio je od gripe i u roku od nekoliko dana je umro. Uvečer je prije svoje smrti rekao: “Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju Nebo.” Na to je izdahnuo.

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u Lalouvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja.

Godine 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do proglašenja svetim sv. Franje Regisa. Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca. 1. Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća. 2. Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu. 3. Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje vanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.

Zazivaju ga bolesnici oboljeli od gripe.

Izvor: Bitno.net

Svetkovina Presvetog trojstva: Bog samoočitovanja i sebedarja

Bog se nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi.

Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.

Trojstveno očitovanje

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.

A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog utisnut u ljudski život

Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – PROROK ELIZEJ

Učenik proroka Ilije, ispunjen njegovim duhom djelovao je između 855. i 800. godine pr. Krista.

Sveti Elizej je starozavjetni prorok, ali je u Crkvi čašćen kao svetac pa su se po predaji i njegove relikvije prenosile u Aleksandriju, Carigrad i Ravenu. O njemu su opisi u starozavjetnoj Prvoj i Drugoj knjizi kraljeva (1 Kr 19,16.19-21; 2 Kr 2. do 9. poglavlje). Živio je u 9. stoljeću prije Krista, potjecao je iz imućne obitelji. Bog ga je pozvao preko proroka Ilije kojemu je bio poslužitelj. Ovako čitamo u Svetom pismu da je Bog naložio svetom Iliji nakon povratka s gore Sinaja: “Jahve reče Iliji: ‘Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju… i pomaži Elizeja, sina Šafranova iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe…

Ode Ilija i na povratku naiđe na Elizeja, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: ‘Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.’ Ilija mu odgovori: ‘Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?’ On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova  ih. Volujskim jarmom skuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” ( 1 Kr 19,16.19-21)

Nakon što je Ilija ognjenim kolima bio uznesen u Nebo, prorok Elizej je primio snagu i moć Ilijina duha. Kao prorok je ostavio važan dojam poput Ilije. Bog je preko njega činio čudesa. Utjecao je na vjerski, ali i na politički život Izabranog naroda.

Izvor:.Sveci.net 

SVETAC DANA – SV. ANTUN PADOVANSKI

Životopis sv. Antuna

Rođen u Lisabonu

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.

Redovnik i svećenik

Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga  opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.

Preko Afrike do Asiza

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice,trpeći u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.

Proljeće Crkve

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

Svjetlo koje rastjeruje tamu

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”

Svima postaje sve

Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga: “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.

Poslužitelj pomirenja

Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika: “Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: “Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.

Apostol mira i dobrote

Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: “Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

Protiv prevlasti novca

Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.

Zaštitnik potlačenih

Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: “Antun, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke. Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

Promatra Kristovu slavu

sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina…

Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Preminuo je u Arcelli kraj Padove na današnji dan, 13. lipnja 1231.

Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici cilj je neprestanih hodočašća. Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX, a crkvenim naučiteljem 1946. papa Pio XII. Rado ga prikazuju mnogi umjetnici, često s Djetetom Isusom (Donatello, de Ribera, Pasinelli, Bonvicino, Murillo i drugi). Zazivaju ga kod bolesti, traženja izgubljenih stvari, neplodnosti, gladi, amputacija udova, a zaštitnik je Portugala, Brazila, Padove, vjere u Presveti sakrament, američkih Indijanaca, bolesnika, neudatih djevojaka, trudnica, ribara, lađara, mornara, putnika, brodolomaca, turističkih vodiča, potlačenih, siromaha, staraca, svinjara, životinja, magaraca, konja, žetava, berbi, pošte te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Sveti Duh, Sesvetska Sela kod Sesveta, Čabdin kod Jastrebarskog, Bukevje kod Orla, Gradići kod Velike Gorice, Otok, Levanjska Varoš, Antunovac, Našice, Podvinje kod Slavonskog Broda, Staro Petrovo Selo, Bjelovar, Daruvar, Veliki Bastaji kod Đulovca, Koprivnica, Sračinec, Novi Marof, Čakovec, Bučica kod Gline, Čuntić kod Petrinje, Krapje kod Jasenovca, Voloder kod Popovače, Kraljeva Velika kod Lipovljana, Vojnić, Lasinja, Vukmanić kod Karlovca, Drežnik Grad kod Rakovice, Generalski Stol, Gornji Kosinj kod Perušića, Krasno Polje kod Senja, Čabar, Fužine, Crikvenica, Kras kod Dobrinja na Krku, grad Krk, Rijeka-Kantrida, Pula-Sveti Antun, Vrsar, Nadin kod Benkovca, Popovići kod Benkovca, Radašinovci kod Benkovca, Suhovare kod Poličnika, Visočane kod Poličnika, Tribanj-Krušćica kod Starigrada-Paklenica, Vinjerac kod Posedarja, Veli Rat na Dugom otoku, Zadar-Smiljevac, Drage kod Pakoštana, Nunić kod Kistanja, Knin, Drniš, Šibenik-Šubićevac, Primorski Dolac, Prugovo kod Klisa, Svib kod Ciste Provo, Tučepi, Turjaci kod Sinja, Ugljane kod Trilja, Zadvarje, Duće kod Dugog Rata, Blizna kod Marine, Oključna kod Komiže na Visu, Komin kod Ploča, Nova Sela kod Kule Norinske, Gornja Močila-Sijekovac kod Bosanskog Broda, Bihać, Stara Rijeka kod Sanskog Mosta, Petrićevac kod Banje Luke, Stratinska kod Banje Luke, Prnjavor/Sočanica, Bukovica kod Dervente, Potočani kod Odžaka, Dubrave kod Brčkog, Boće kod Brčkog, Drijenča kod Čelića, Busovača, Dobretići kod Jajca, Bugojno, Rastičevo kod Kupresa, Sarajevo-Bistrik, Žepče, Lukavac, Vukanovići kod Kaknja, Sivša u Usori, Gračac kod Prozora (Rama), Čuklić kod Livna, Grabovica kod Tomislavgrada, Šuica kod Tomislavgrada, Podhum-Žitače kod Konjica, Humac kod Ljubuškog, Ploče-Tepčići kod Čitluka, Raskrižje kod Gruda, Sutina kod Posušja, Tivat, Lepetani kod Tivta, Nikinci kod Rume, Čantavir kod Subotice, Bečej, Senta). Sretan imendan od srca želimo svim našim Antonijama i Antunima!

Izvor: sv-antun.hr/zupajastrebatsko.hr