Majka moja i braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše ju.
Čitanja:
Ezr 6,7-8.12b.14-20; Ps 122,1-5; Lk 8,19-21
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Pijo iz Pietrelcine, Zaharija i Elizabeta, Lino, Helena, Sofija
Prvo čitanje:
Ezr 6,7-8.12b.14-20
Završili su Dom Božji i žrtvovali pashu.
Čitanje Knjige Ezrine U one dane: Kralj Darije napisa upraviteljima pokrajina preko Rijeke: »Pustite neka Dom Božji grade upravitelj i starješine židovske. Dom Božji treba sagraditi na njegovu prvotnom mjestu. Evo moje naredbe o vašem držanju prema starješinama judejskim kako bi se ponovo sagradio taj Dom Božji: od kraljevskog blaga – to jest od danka s onu stranu Rijeke – neka se plaća onim ljudima brižljivo, bez prekida. Ja, Darije, izdao sam ovu zapovijed. Neka se točno vrši!« A židovske su starješine nastavile uspješno graditi po nadahnuću proroka Hagaja i Zaharije, sina Idonova. Dovršili su gradnju po naredbi Boga Izraelova i po naredbi Kira i Darija i Artakserksa, kralja perzijskoga. Hram je završen dvadeset i trećeg dana mjeseca Adara. Bilo je to šeste godine vladavine kralja Darija. Izraelci – svećenici, leviti i ostatak povratnika iz sužanjstva – radosno posvetiše taj Dom Božji. Žrtvovaše za posvećenje Doma Božjega stotinu junaca, dvije stotine ovnova, četiri stotine janjaca i, kao žrtvu za grijehe svega Izraela, dvanaest jaraca – prema broju plemena Izraelovih. Zatim postaviše svećenike po njihovim redovima i levite po njihovim razredima za službu Domu Božjem u Jeruzalemu, kako je propisano u knjizi Mojsijevoj. Povratnici iz sužanjstva slavili su Pashu četrnaestog dana prvoga mjeseca. Svi su se leviti, kao jedan čovjek, očistili: svi su bili čisti: žrtvovali su pashu za sve povratnike iz ropstva, za svoju braću svećenike i za sebe. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 122,1-5
Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!
Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!« Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo ulaze plemena, plemena Gospodnja!
Po Zakonu Izraelovu, da slave ime Gospodnje. Ondje stoje sudačke stolice, stolice Doma Davidova.
Evanđelje:
Lk 8,19-21
Majka moja i braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše je.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Majka Isusova i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.« A on im odgovori: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.« Riječ Gospodnja.
Kad bismo htjeli sažeti život ovoga sveca, onda bismo rekli da je bio izvanredan u milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu i u skromnosti i poniznosti. Te tri vrline se naročito sjaje u njegovu liku.
Toma se rodio god. 1486. u Fuenillani u Španjolskoj. Otac mu je bio mlinar i sa svojom je suprugom pomagao siromašne, dijeleći im brašno koje je samljeo prethodni dan. Slijedeći primjer svojih roditelja i Toma je često svoj doručak poklanjao siromasima, a dijelio im je i komade svoje odjeće. Ubrzo se preselio u Villanuevu de los Infantes, pa je po tom gradu ušao i u povijest.
Toma je bio natprosječno nadaren dječak, pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na studij na sveučilište Alcala de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao to sveučilište, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije, Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novaca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak, pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač. No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, posao u Salamanci, te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516. g., a već 25. studenoga naredne godine, položio je redovničke zavjete.
Za svećenika je zaređen 1518. g., i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije imenovan je i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal. Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je god. 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, sv. Augustina, sv. Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. Očuvana pisana ostavština pokazuje da je Toma bio u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj, tako da ga čak nazivaju “španjolskim sv. Bernardom”.
I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu, bilo materijalnu pomoć. Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan, koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. Zahvalivši se toplo za dar svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Na sve primjedbe na svoj račun, nadbiskup bi odgovorio: “Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.”
Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijed se spremao naročito molitvom. I on je općenito po naravi više bio čovjek molitve i unutarnjega života nego akcije.
Sveti je biskup umro na Malu Gospu 1555. godine. Blaženim ga je proglasio 1618. g. papa Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. g., papa Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.
U ikonografiji najčešće ga prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa.
Svjetiljka se stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlo.
Čitanja:
Ezr 1,1-6; Ps 126,1-6; Lk 8,16-18
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Emerita, Mauricije, Silvan, Silvana, Oton
Prvo čitanje:
Ezr 1,1-6
Tko je god od naroda Gospodnjega, neka ide u Jeruzalem i neka gradi Dom Gospodnji.
Početak Knjige Ezrine Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodnja objavljena na Jeremijina usta, nadahnu Gospodin perzijskoga kralja Kira, te on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji, i neka gradi Dom Gospodinu, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božji u Jeruzalemu.« Tada ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh, i krenuše graditi Dom Gospodnji u Jeruzalemu. I svi su im susjedi pomagali: srebrom, zlatom, darovima u naravi, stokom, dragocjenostima mnogim, osim svega što su dragovoljno prilagali. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 126,1-6
Pripjev: Velika nam djela učini Gospodin!
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo: »Silna im djela Gospodin učini!« Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše ko potoke negepske! Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.
Evanđelje:
Lk 8,16-18
Svjetiljka se stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlo.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima.« Riječ Gospodnja.
Prema Evanđeljima, sveti Matej bio je carinik i pripadao skupini ljudi koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući.
Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika.
Prema Evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.
Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje.
“Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13).
O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 19 11.godine.
Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini, koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obećani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja.
Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom. Iako se u Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko 1080.god., i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno značajnim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.
Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv; 2. Njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje; 3. Njegovu poniznost, kojom se naziva ‘carinikom’ i ‘grešnikom’, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu ‘grešniku’.
Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi ― rasporedu ― od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatološki govor (gl.24-25). Matejevo je Evanđelje građeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremena. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno, te služi solidnoj katehetskoj pouci. No, u Matejevu Evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.
Evanđelje se sv. Mateja naziva i ‘Crkvenim Evanđeljem’. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način, naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje. Kao primjer za potvrdu netom rečenoga, možemo navesti zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu sluzi da čitatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o ‘sagradit ću Crkvu svoju’ i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini, i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo Evanđelje nazvano ‘crkvenim’.
Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva Evanđelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moć u Crkvi. “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća, te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je životu Crkve najutješnija istina: “Ja sam s vama u sve vrijeme ― do svršetka svijeta.” Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII. Uz njega na slikama često je anđeo koji drži pero.
Ime Matej je hebrejskoga porijekla i znači “Božji dar”.
Zaštitnik je grada Salerna i Triera (Njemačka), bankara, knjigovođa i poreznika, zaštitara.
Molitva: Bože, u neizrecivom naumu svoga milosrđa izabrao si carinika Mateja za apostola svome Sinu. Daj da i mi njegovim primjerom i zagovorom odgovorimo svome kršćanskom pozivu i odlučno idemo za tobom. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
Matej, Mate, Matko, Matiša, Matea; Marko Scalabrini, Jona prorok
Napomena:
Izostavlja se slavlje sv. Mateja, apostola i evanđelista, osim gdje se slavi kao svetkovina (titular crkve, zaštitnik župe).
Prvo čitanje:
Am 8,4-7
Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.
Čitanje Knjige proroka Amosa Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 113,1-2.4-8
Pripjev: Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha.
Hvalite, sluge Gospodnje, hvalite ime Gospodnje! Blagoslovljeno ime Gospodnje sada i dovijeka!
Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje. Tko je kao Gospodin, Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju?
Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda.
Drugo čitanje:
1Tim 2,1-8
Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu, koji hoće da se svi ljudi spase.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju Predragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 16,1-13
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.« Riječ Gospodnja.
SVETAC DANA – SV. ANDRIJA KIM TAEGON I DRUGOVI MUČENICI
Sv. Andrija Kim Taegon čiji spomendan Crkva obilježava 20. rujna rođen je 21. kolovoza 1821. kao koreanski plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. Zajedno s još 102 koreanska mučenika proglašen je svetim 1984.
Teagon je kršten u 15. godini života te je želio postati svećenik. Zato je morao putovati oko 1 500 kilometara daleko do najbližeg sjemeništa u Macaou. Za svećenika je zaređen u Šangaju, a poslije povratka u domovinu propovijedao je diljem zemlje i krstio narod.
Za vrijeme dinastije Joseon u Koreji je izbio okrutni progon kršćana. Zato su katolici svoju vjeru morali skrivati. Službena vjera u Koreji bio je kineski konfucijanizam čiji su pripadnici progonili kršćane. Tako su Andrijinog oca, gorljivog katolika – zbog obraćenja domaći konfucijevci, a poput njega prošli su mnogi vjernici.
Jedan od više tisuća progonjenih kršćana bio je i sam Andrija. Mučen je u Seulu, a potom mu je kao 25-godišnjaku, 1846. odrubljena glava. On je prvi koreanski katolički svećenik te samim tim i prvi svećenik koji je u Koreji umro za vjeru te je tako postao predvodnik koreanskih mučenika.
Andrija Kim Taegon 1925. proglašen je blaženim, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 6. svibnja 1984., zajedno sa Sv. Pavlom Chong Ha-sangom i još 101 koreanskim mučenikom koji su pogubljeni u istom danu.
Sv. Andrija smatra se zaštitnikom koreanskih svećenika.
Liturgija kvatri (za svećenička i redovnička zvanja)
Psaltir
4. tjedan psaltira
Misao iz evanđelja dana
Oni ostaviše sve i pođoše za njim.
Čitanja:
iz Prigodnih čitanja,str. 10.-27.: Fil 3,8-14; Ps 40,2.4ab.7-10.12; Lk 5,1-11
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Andrija, Pavao, Andrijana, Paula
Napomena:
Izostavlja se slavlje sv. Andrija Kima Taegona († 1866.), prezbitera i drugova mučenika.
Prvo čitanje:
Fil 3,8-14
Sve izgubih da Krista steknem.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima Braćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 40,2.4ab.7-10.12
Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu.
Žrtva i prinosi ne mile ti se, nego si mi uši otvorio; paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš. Tada rekoh: »Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«
Pravdu ću naviještat u zboru velikom, i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano.
Gospodine, milosrđa mi svog ne krati, dobrota tvoja i vjernost neka me svagda čuvaju.
Evanđelje:
Lk 5,1-11
Oni ostaviše sve i pođoše za njim
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa ga zamoli da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Doista, zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se prenerazio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. Riječ Gospodnja.
Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.
Najstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju.
Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent.
Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju. Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.
A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje. O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo.
U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.
Štuje se kao zaštitnik od kuNajstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju.Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent.Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju. Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje. O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo.U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.Štuje se kao zaštitnik od kužnih i sličnih epidemija, a u južnoj Italiji, oko Napulja, smatraju ga općim zaštitnikom svih bolesti.Sveci.net
žnih i sličnih epidemija, a u južnoj Italiji, oko Napulja, smatraju ga općim zaštitnikom svih bolesti.
S njime su bile neke žene i posluživale mu od svojih dobara.
Čitanja:
1Tim 6,2c-12; Ps 49,6-10.17-20; Lk 8,1-3
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Januarije, Eustohije, Teodor
Prvo čitanje:
1Tim 6,2c-12
A ti, Božji čovječe, teži za pravednošću!
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju Predragi! To naučavaj i preporučuj! A tko drukčije naučava i ne prianja uza zdrave riječi, riječi Gospodina našega Isusa Krista, i nauk u skladu s pobožnošću, nadut je, puka neznalica, samo boluje od raspra i rječoborstava, od kojih nastaje zavist, svađa, pogrde, zla sumnjičenja, razračunavanja ljudi pokvarene pameti i lišenih istine, što pobožnost smatraju dobitkom. Pa i jest dobitak velik pobožnost, zadovoljna onim što ima! Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time. Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zatvor i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima. A ti se, Božji čovječe, toga kloni! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 49,6-10.17-20
Pripjev: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Što da se bojim u danima nesreće kad me opkoli zloba spletkara koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom?
Nitko sebe ne može otkupit ni za se dati Bogu otkupninu: životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti tko želi živjeti dovijeka i ne vidjeti jamu grobnu.
Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići.
Ako se u životu držao sretnim – »Govorit će se da ti je dobro bilo« – i on će doći u skup otaca svojih, gdje svjetlosti više vidjeti neće.
Evanđelje:
Lk 8,1-3
S njime su bile neke žene i posluživale mu od svojih dobara.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Isus zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara. Riječ Gospodnja.
Zvali su ga “leteći svetac”. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo “u zraku”. Ti su se zanosi i “letovi” događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se naš franjevački brat sveti Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga «leteći svetac«. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo «u zraku». Ti su se zanosi i «letovi» događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je «najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila«
Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: «Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti«.
Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kadli, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi «ometao» redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je «živi križevi». U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.
Sveti Josip Kupertinski umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine. Proces za ispitivanje njegove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753. godine, potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.
Evo nekoliko misli iz ostavštine našega sveca:
Pogledaj ptice nebeske kako se spuštaju na zemlju da uhvate hranu, a onda se odmah brzo vraćaju u visine. Tako dolikuje i Božjim slugama da borave na zemlji samo koliko dopušta nužda, da se onda odmah duhom dignu da Boga hvale i slave. Vidiš također kako ptice paze da se ne zalete u blato i da se ne valjaju po prljavoj zemlji, slično se i ljudi ne smiju spuštati u ono što oskvrnjuje dušu, nego se moraju duhom dizati u visine i svetim djelima slaviti Svevišnjega.
