Sjeti se, naša Gospo iz La Salette, suza koje si prolila za nas na Kalvariji. Sjeti se također i boli koja ne zacjeljuje zbog Tvog naroda, kako bi se u Ime Isusovo tvoja djeca mogla pomiriti s Bogom. Nakon što si učinila toliko toga za svoju djecu, nemoj nas sad napustiti. Utješeni tvojom blagošću, Majko, usrdno te molimo unatoč svojoj nevjeri i nezahvalnosti.
Ne odbij nam naše molitve, o Majko koja pomiruješ, nego obrati naša srca svome Sinu: Izmoli nam milost da volimo Isusa iznad svega i da te utješimo našim životom posvećenim slavi Božjoj i službi braći ljudima/sinovima Božjim. Amen.
Bože, naš Oče, po Predragocjenoj Krvi Tvoga Sina, pomirio si svijet sa Sobom, a budući da je stajala pored Križa, učinio si Njegovu Majku utočištem grešnika. Njezinim ljubeznim zagovorom, udjeli nam oproštenje naših grijeha. To te molimo po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Amen.
Zbilo se to 19. rujna 1846., možda u najzapuštenijem i najpustijem dijelu Francuske, na visini od 1800 metara, na obroncima zapadnih Alpa. Tu se dogodio zahvat Neba na posve čudesan, gotovo bismo rekli apokaliptičan način, koji je potresao Francusku, a potom i cijeli svijet. Marija je navijestila poruku o kazni, o sudu koji će zadesiti svijet, ne obrati li se Bogu. Marija oslikava u apokaliptičkim slikama – kakve ćemo pronaći kod proroka u Starom zavjetu ili u Knjizi Otkrivenja – i posvješćuje da je krajnje vrijeme za obraćenje. Marijin zov i Marijina poruka po prvi put se usmjeruje posve nespremnima, vjerski neupućenim i gotovo nepismenima – dvoma pastirima Melanie Calvat kojoj bijaše 15 godina i Maximin Giraud, jedanaestogodišnjaku. Oboje su odrasli tu, u tome napuštenom osamljenom kutku Francuske, u kome nitko nije znao književni francuski jezik nego su govorili u dijalektu ‘patois’.
Prelijepa Gospođa
Negdje oko tri popodne njih dvoje ugledalo je prelijepu Gospođu svu zaplakanu, svu u suzama, sva u svjetlu svjetliju od sunca. Sjedila je, s licem među koljenima i gorko plakala. Ta je Gospođa pozvala njih dvoje da joj se približe. Nisu nimalo oklijevali. I smjesta se Gospa obratila djeci potresnim porukama, žalila se zbog bezboštva među ljudima, a ono će povući iza sebe još strašnije nesreće. “Ako se moj narod ne obrati i podvrgne mome Sinu, bit ću prisiljena da se na sve vas spusti teška ruka moga Sina. Ta je ruka tako teška da je više ne mogu zadržati! Koliko samo dugo patim i trpim zbog vas. Prisiljena sam stalno zaklinjati svoga Sina da vas ne napusti! Ali vama je to svejedno. Vas za to nije ni briga. Možete moliti i činiti što hoćete, ali nikad nećete moći uzvratiti za sve ono što sam za vas poduzela!… Pa sjetite se prošle godine kad su krumpiri istrunuli. Namjesto da se obratite, vi ste još više kleli, proklinjali i psovali Ime moga Sina. I opet će krumpir istrunuti, i do Božića ga više neće biti!” Te nam riječi samo pojašnjavaju koju je moć dao Isus svojoj Majci. I to je samo početak marijanske poruke u La Salettu. Djeci je još kazano: “I nemojte sijati žito. Sve što god posijete, pojest će živina, a ono što iznikne, raspast će se za vršidbe u prašinu. Doći će velika glad. I prije nego nastupi glad, djeca do sedam godina će se tresti od groznice, hvatat će ih drhtavica i umirat će u rukama odraslih. Odrasli će činiti pokoru. Istrunut će i orasi, isto tako i grožđe!”
Obratite se…
Ali, ako se obrate, pretvorit će se brda u kruh, a bit će i krumpira u izobilju…. Za poruke je važno Marijino upozorenje da se objave narodu. Naravno, riječ je o pokrajinskim pošastima koje su u to vrijeme zadesile taj dio Francuske, nikakva i loša žetva, glad, događaji koji su stvarno nastupili – ali to lokalno ima i globalno značenje, kao i u svim Marijinim ukazanjima. Marija je svoje riječi obistinila u tome kraju kako bi svijet povjerovao njezinim porukama. Isto kao i u starozavjetnim proročkim porukama. Prisjetimo se proroka Zaharije (14,12): “I ovo će biti kazna kojom će Gospodin udariti sve narode koji su ratovali na Jeruzalem: On će učiniti da usahne njihovo tijelo, dok još stoje na svojim nogama. Oči će im sagnjiti u čeonim šupljinama: jezik će im istrunuti u ustima. Silan strah, poslan od Boga, bit će među njima u onaj dan.”
Tko je čuo poruku?
Što je uslijedilo? U roku od pet godina priznata su Marijina ukazanja u La Salettu, učinio je to biskup iz Grenoblea. Ali tko je čuo poruku? Uslijedili su veliki francusko-njemački rat, potom dva velika svjetska rata, i do danas nema mira. Stanje sve gore i gore! “Melanie! Ovo što ti sada velim, ne će zauvijek ostati tajnom. Objavit ćeš ti to godine 1858. (Dakle, u godini čuvenih Marijinih ukazanja u Lurdu). Svećenici, službenici moga Sina, svećenici su postali svojim lošim životom, svojim nestrahopočitanjem, svojom nepobožnošću za slavljenja svetih tajna, svojom ljubavlju prema novcu, za častima i užitcima kloakama nečistoće i prljavštine. Da, svećenici svojim životom izazivaju moga Sina na osvetu, i osveta je nad njihovim glavama. Jao svećenicima i Bogu posvećenim osobama koje svojim nevjernostima i svojim lošim životom iznova razapinju moga Sina! Grijesi Bogu posvećenih osoba viču u nebo i izazivlju osvetu, i gle, osveta je pred vratima Nema više nikoga tko bi molio za milosrđe i oprost za moj narod. Nema više velikodušnih duša. Nema više nikoga tko bi bio dostojan prinositi neokaljanu žrtvu neokaljana Jaganjca Vječnome za spas svijeta. Bog će udariti na primjeren način. Jao žiteljima zemlje. Bog će pustiti u potpunosti svoju srdžbu, i nitko ne će moći umaknuti tim zlima. Vođe naroda – zvijezde lutalice? Vođe naroda Božjega zanemarili su molitvu i pokoru, a Demon je zamračio njihov razum. Postali su zvijezde lutalice koje Đavao svojim repom za sobom povlači kako bi ih uništio. Bog će dopustiti staroj Zmiji podvojenosti među vladarima, zemljama, društvu,obiteljima. Ljudi će trpjeti fizičke i duhovne boli. Bog će prepustiti ljude same sebi, on će poslati svoj sud u sljedećih 35 godina. Čovječanstvo se nalazi u predvečerju najstrašnijih zala i najvećih događaja. Morate biti spremni da će vas voditi željeznom batinom te morate biti spremni ispiti kalež Božje srdžbe. Namjesnik moga Sina – Pio IX. – neka ne napušta Rim. On je postojan i velikodušan, i neka se bori oružjem vjere i ljubavi. Bit ću uz njega. Ne vjerujem Napoleonu. Njegovo je srce podvojeno. On bi htio biti istodobno i car i papa, i Bog će se doskora od njega povući. On je onaj orao koji će se u svojoj težnji da se što više vine nasukati na mač…” To je kazano god. 1846., kad je Napoleon II. bio u tamnici, a kako je bio osuđen na doživotni zatvor, nije se mogao sagledati kraj njegova kraljevanja. Italija će biti kažnjena zbog svoje žudnje da sa sebe zbaci jaram Gospodina nad svim gospodarima. I bit će izručena ratu. Krv će posvuda teći. Crkve će se zatvarati i obeščašćivati. Svećenici i redovnici bit će protjerivani i progonjeni. Dopuštat će da umiru strašnom smrću. Mnogi će odbaciti vjeru. Bit će velik broj svećenika i redovnika koji će otpasti od prave vjere. Bit će među njima čak i biskupa. Neka se Papa čuva lažnih čudotvoraca. Došlo je vrijeme kad će se događati neobične, čudnovate stvari i na zemlji i u zraku
Lucifer pušten iz Pakla?!
Godine 1864. Lucifer će s velikom vojskom đavola biti pušten iz pakla. Oni će postupno gasiti vjeru u ljudima, pa čak i u onima Bogu posvećenima, ne prime li posebnu milost. Mnoge će redovničke kuće posve izgubiti vjeru, a mnoge će duše povući za sobom u propast. Bit će u izobilju pokvarenih knjiga po cijeloj zemlji, a duhovi tame posvuda će širiti hladnoću protiv svega što Bogu služi. Imat će veliku moć i nad prirodom. Bit će čak i crkava u kojima će se klanjati Sotoni. Svećenici se moraju voditi duhom poniznosti, ljubavi i revnosti za Božju čast. Čak će uskrisivati i mrtve (dozivati mrtve, kao u spiritizmu), naime, ti će mrtvi uzimati obličje pravednih duša koje su živjele na zemlji kako bi spretnije zavele ljude. Ti takozvani mrtvaci naviještat će neko drugo evanđelje, protivno onome istinskome Isusa Krista. Posvuda će biti izvanrednih čudesnih znakova jer se vjera utrnula a krivo svjetlo zasjalo. Jao crkvenim prvacima koji hlepe za svojim autoritetom i gospodarenjem nad drugima. Namjesnik moga Sina morat će mnogo trpjeti jer će Crkva biti izložena neko vrijeme veoma teškim progonima. Bit će to vrijeme pomračenja. Crkva će proživljavati strašnu i tešku krizu. Budući da je pala u zaborav vjera u jednoga Boga, svatko će biti sam sebi vođa i tražit će istomišljenike. Dokidat će se građanske i crkvene ustanove, svaki će poredak i pravednost biti gaženi nogama. Bit će samo ubojstava, mržnje, nezadovoljstva, laži i nesloge, bez ljubavi za domovinu i obitelj.
Pariz će gorjeti u vatri
Sveti će Otac mnogo trpjeti. Bit ću kod njega do njegova kraja kako bih primila njegovu žrtvu. … Zlikovci će mu više puta raditi o životu, ali mu ne će nauditi. Ali ni on ni njegovi nasljednici ne će doživjeti trijumfa Božje Crkve. Građanske će vlasti težiti za istim ciljem, naime, ukinuti sva vjerska načela i zasade, kako bi se stvorio prostor za materijalizam, ateizam, spiritizam i svaku vrst poroka. Godine 1865.na svetim će mjestima biti grozota. U redovničkim će kućama cvijeće trunuti, đavao će vladati nad mnogim srcima. … Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će uvučene u rat. Krv će teći ulicama. Svi će se boriti međusobno… Na neko vrijeme Bog se ne će spominjati Italije i Francuske jer je Kristovo Evanđelje posve palo u zaborav. Pariz će gorjeti u vatri, isto tako i Marseille, mnoge će velike gradove zadesiti potresi. Ljudi će vjerovati kako je sve izgubljeno. Bit će još samo ubojstava. Čut će se samo i tutanj oružja te bogohula. Pravednici će mnogo pretrpjeti, njihove molitve, njihove pokore i suze uzlazit će k nebu, sav će Božji puk moliti za oprost i smilovanje, zazivat će moju pomoć i moj zagovor. Potom će Isus Krist činom svoje pravednosti i svoga velikoga smilovanja prema pravednicima narediti svojim anđelima da sve njegove neprijatelje izruče smrti. Iznenada će progonitelji Crkve Isusa Krista i svi ljudi odani grijesima propasti, zemlja će postati pustinjom.
Pomirenje i jedinstvo
A zatim će nastati mir, pomirenje Boga s ljudima. Ljudi će služiti Isusu Kristu, klanjati mu se i slaviti ga. Ljubav prema bližnjemu posvuda će rascvasti. Novi će kraljevi biti desna ruka svete Crkve koja će biti snažna, ponizna, pobožna, siromašna, revna i sljednica krjeposti Isusa Krista. Evanđelje će se posvuda naviještati, a ljudi će napredovati u vjeri jer će zavladati jedinstvo među radnicima Isusa Krista, a ljudi će živjeti u strahu Božjemu. Ali taj mir među ljudima ne će biti duga vijeka. 25 godina obilnih žetava učinit će da zaborave kako su grijesi ljudi uzrokom svih kazna koje dolaze na zemlju…. … Priroda žudi za osvetom zbog ljudi i trese se od užasa iščekujući sve ono što će se sručiti na nju zbog okaljanosti zločinima. Dršći zemljo i svi vi koji ste položili zavjete u službi Isusu Kristu, dršćite svi vi koji se u svojoj duši sebi klanjate. Jer Bog je nakanio izručiti vas svojim neprijateljima, jer su sveta mjesta ogrezla u pokvarenosti. Mnogi samostani nisu više kuće Božje nego pašnjaci Asmodeja (tj. Demona bluda i nečistoće) i njegovih slugu. Tako će biti u vremenu kad se rodi Antikrist od jedne židovske redovnice, lažne djevice, koja će biti u savezu sa starom Zmijom, učiteljem i ocem nečistoće i bluda. Otac će mu biti biskup. Za njegova rođenja on će bljuvati bogohule. Imat će zube. Jednom riječju, ovo je utjelovljenje Sotone. On će ispuštati strašne, grozne krikove. Činit će čudesa, hranit će se bludom…. Rim će izgubiti vjeru!? Zemlja će rađati samo lošim plodovima, zvijezde će napustiti svoje uobičajene putanje, mjesec će davati samo crvenkasto svjetlo. A na zemlji će voda i vatra prouzročiti strašne potrese i velike poremećaje, brda će i gradovi tonuti…. Rim će izgubiti vjeru i postat će sjedište Antikrista… Bog će se pobrinuti za svoje vjerne sluge i ljude dobre volje. Evanđelje će se posvuda propovijedati, svi će narodi i svi puci imati spoznaju istine. Upućujem žurni poziv cijeloj zemlji: Pozivam istinske učenike Boga koji gospodari i živi na nebesima. Pozivam sve istinske nasljedovatelje utjelovljenoga Krista, jedinoga i istinskoga Otkupitelja ljudi. Pozivam svoju djecu, svoje istinske pobožnike, one koji su mi se predali, da ih vodim svome božanskom Sinu. One koje tako reći nosim u svojim rukama. One koji žive od moga Duha i po mome Duhu. I na kraju pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista koji su živjeli i život provodili u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i sjedinjenju s Bogom, u patnjama i skrovitosti od svijeta. Vrijeme je došlo da krenu i ispune svijet svjetlom. Idite i pokažite se kao moja ljubljena djeca. S vama sam i u vama sam ukoliko je vaša vjera svjetlo koje vas obasjava u ovim danima tjeskoba. Vaša revnost čini vas gladnima i žednima za slavom i čašću Isusa Krista. Borite se, djeco svjetla, vi, mali na broj, vi koji vidite. Jer došlo je vrijeme vremena, kraj krajeva. Crkva će potamnjeti, svijet će biti u zgražanju. Ali, tu su još Henoh i Ilija, ispunjeni Duhom Božjim. Oni će propovijedati s Božjom snagom, i ljudi dobre volje vjerovat će u Boga i mnoge će se duše utješiti. Oni će snagom Duha Svetoga snažno uznapredovati i osuditi đavolske zablude Antikrista.
Bezdan se otvara
Jao stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi, kuge i zaraznih bolesti. Bit će strašnih tuča, gromova koji će potresati gradove, potresa koji će gutati zemlje. Čut će se tutanj u velikim visinama. Ljudi će udarati glavom o zidove. Zazivat će smrt, a s druge strane smrt će im donositi samo muke. Posvuda će teći krv. Tko bi mogao pobijediti kad Bog ne bi skratio to vrijeme kušnje? Bog će se dati ublažiti krvlju, suzama i molitvama pravednika. Henoh i Ilija bit će na smrt izručeni. Poganski će Rim nestati. S neba će se sručiti vatra i progutati tri grada. Sav će svijet biti udaren užasom. Vrijeme je došlo. Sunce pomračuje. Samo će vjera živjeti. Vrijeme je došlo! Bezdan se otvara. Pogledaj samo, kralj kraljeva tmina! Gle, životinja sa svojim podanicima koja se naziva “Otkupitelj svijeta”. Oholo će se uzdignuti u visine, u nakani da se popne na nebo. Bit će ugušen dahom arkanđela Mihovila. I ruši se, a zemlja – koja se nalazi tri puna dana u trajnom previranju – otvorit će svoje krilo prepuno ognja. I bit će progutan zauvijek sa svim svojima u vječne bezdane pakla. I potom će voda i vatra očistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske oholosti, i sve će se obnoviti. I onda će se služiti Bogu i on će biti slavljen i veličan!” Te su riječi zapisane god. 1879. u širem obliku, a 1851. u kraćem izdanju. Taj širi oblik stavio je Vatikan na Popis zabranjena štiva, makar je u potpisu Melanija, vidjelica kao časna sestra(Mariede la Croix,I susova žrtva, rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta, a Imprimatur je podijelio generalni vikar biskupije Lucca). Pa ipak, poruke su danas aktualnije nego onda, kad su zapisane, napose što se tiče silovane zemlje i prirode. Marija izgovara i prijetnje, ali nas ne ostavlja bez utjehe i nade u bolja vremena u zajedništvu s njome i Isusom Kristom.
Tajne predane Svetom Ocu
Oboje je djece bilo u audijenciji kod Pape, i Maksimin je napisao ondje prema sjećanju svoju tajnu. Sveti je Otac pohvalio čistoću i prostodušnost, bezazlenost djeteta. U La Salettu se obratio veliki francuski pisac Leon Bloy. Rekao je kako se rodio iste godine kad je Marija u La Salettu – da židovska djevojka – gorko plakala. I on veli: „S razlogom – i zbog mene“. Isti je pisac-obraćenik rekao: „Danas postoji u svijetu jedina i istinska bol i žalost: Još nismo sveti!“ Marija nastupa kao proročica u vremenu kolapsa savjesti, infarkta ljubavi, u vremenu za koje je prije više od sto pedeset godina – upravo u vrijeme La Saletta – rekao kardinal i obraćenik Newman: “Vrijeme je prepuno tjeskobe. Isusovo djelo nalazi se u smrtnoj borbi – u agoniji!” – Ali nadodaje: “Pa ipak – nikada nije Krist stupao moćnije zemaljskim vremenom, nikada nije njegov dolazak bio jasniji, njegova blizina iskustvenija – nego danas!” – Tomu govori u prilog i Marijina prisutnost te njezina ukazanja.
20. rujna 1918. Sv. padre Pio dobio je stigme koje je nosio 50 godina
Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine.
Što o Njegovim stigmama kaže znanost?
Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)
…
Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.
Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)
Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)
(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)
Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?
Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)
Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)
Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)
„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)
doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.
Zasvirasmo vam, a ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!
XXIV. tjedan kroz godinu
Srijeda, 20. 09. 2023.
Sv. Andrija Kim Taegon, prezbiter, Pavao Chong Ha-sang i drugovi, mučenici
Spomendan
ČITANJA: od dana: 1 Tim 3,14-16; Ps 111,1-6; Lk 7,31-35
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: crvena
IMENDANI: Andrija, Pavao, Andrijana, Paula
Prvo čitanje:
1 Tim 3, 14-16
Veliko je otajstvo pobožnosti.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi!
Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi,
a okasnim li,
da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj,
koja je Crkva Boga živoga,
stup i uporište istine.
Da, po sveopćem uvjerenju,
veliko je Otajstvo pobožnosti:
On, očitovan u tijelu,
opravdan u Duhu,
viđen od anđela,
propovijedan među narodima,
vjerovan u svijetu,
uznesen u slavu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 111, 1-6
Pripjev:
Silna su djela Gospodnja.
Hvalit ću Gospodina svim srcem svojim u zboru pravednikâ, u zajednici njihovoj. Silna su djela Gospodnja, nek razmišljaju o njima svi koji ih ljube.
Sjajno je i veličanstveno djelo njegovo, i pravda njegova ostaje dovijeka. Čudesima svojim spomen postavi, milostiv je Gospodin i milosrdan.
Hranu dade štovateljima svojim, dovijeka se sjeća svoga Saveza. Silna djela svoja objavi svom narodu, u posjed im dade zemlju pogana.
Evanđelje:
Lk 7, 31-35
Zasvirasmo vam, a ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«
Nadbiskup Napulja poručio je da krv mučenika “nije prorok kojeg konzultiramo, a još manje horoskop grada čija je funkcija predvidjeti nesreću ili sreću za grad”.
Krv sv. Januarija i ovog je svečevog blagdana prešla u tekuće stanje.
Informaciju je objavio svećenik Vincenzo De Gregorio na početku današnje svete mise u napuljskoj katedrali u kojoj se nalaze relikvije biskupa mučenog početkom 4. stoljeća.
“Upravo smo iz sefa izvukli relikvijar s krvlju našeg sveca zaštitinika, koja je odmah prešla u tekuće stanje”, poručio je svećenik pred okupljenim vjernicima, prenosi Catholic News Agency.
Nadbiskup Napulja, Domenico Battaglia, potom je držao relikviju pomičući ampule s krvlju – inače u obliku osušene, crveno obojane mase – kako bi demonstrirao da se doista pretvorila u tekućinu, nakon čega je uslijedio pljesak vjernika.
U lokalnom poimanju, kada se krv ne pretvori u tekuće stanje to je nagovještaj rata, gladi, bolesti ili druge katastrofe.
No nadbiskup Battaglia ustao je protiv takvih tumačenja.
“Svake godine iz prve ruke možemo vidjeti kako svjedočanstvo jednog čovjeka koji je velikodušno dao svoj život za Evanđelje, do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi, nije stvar prošlosti, povijesni događaj koristan samo da se o njemu piše u nekoj knjizi.”
“Ne. To je živo, aktualno i prisutno svjedočanstvo, sposobno progovarati srcima svih vjernika, tjerajući ih na veću dosljednost, iznad hrabrosti, na život davanja, utemeljen u dijeljenju”, istaknuo je katolički prelat.
Dodao je da krv mučenika “nije prorok kojeg konzultiramo, a još manje horoskop grada čija je funkcija predvidjeti nesreću ili sreću za grad”.
“Relikvija koju blagoslivljamo je jednostavno prometni znak, prst koji nam ukazuje na nužnost, hitnost i potrebu radikalnog nasljedovanja Evanđelja, bezrezevno privučeni njegovom oslobađajućom ljepotom, slušajući otvorenog srca i uma njegove riječi života i nade.”
Battaglia je dodao kako ga krv sv. Januarija tjera da razmišlja o nepravednom krvoproliću koje se događa svaki dan “kadgod je osoba ranjena, ponižena i prezrena u svojem dostojanstvu”.
“Vjerujem da će se pravo čudo dogoditi onog dana kada ova krv [sv. Januarija] zauvijek ostane tvrda, kompaktna, zgrušana! Da, vjerujem da će se pravo čudo dogoditi kada pravda poljubi mir, kada dobro zauvijek nadvlada zlo, kada dobra vijest Isusa Krista isuši patnju ovog svijeta, rasvijetli tamu za sva vremena, dovede sve stvari do svršetka, uđe tako duboko u srca muškaraca i žena da će njihove riječi, njihova djela, njihove misli biti samo dobrota, dobročinstvo i ljepota”, zaključio je nadbiskup.
Čudo sv. Januarija
Čudo sa svečevom krvlju događa se tri puta godišnje: na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje.
Sveti Januarije bio je biskup Beneventa u pokrajini Campaniji. Umro je mučeničkom smrću u vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Prema drevnoj kršćanskoj predaji, o čemu piše i Grzegorz Górny u svojoj knjizi “Dokazi nadnaravnog” – “jedna žena koja je nazočila mučeničkoj smrti sv. Januarija skupila je njegovu krv u bočice”.
“Katedrala u Napulju već je stoljećima svakoga 19. rujna, na dan mučeničke smrti sv. Januarija, dupkom ispunjena vjernicima. Uvijek se ponavlja isto: tijekom jutarnje mise kardinal predvodi procesiju do kapele, uzima relikvijar s krvlju mučenika i nosi ga do glavnoga oltara svetišta. Započinje pobožnost tijekom koje se događa nešto iznimno. Dolazi do likvefakcije krvi: zgrušana krv mijenja stanje i postaje tekuća. Pretvarajući se u tekućinu mijenja svoj obujam i boju – iz tamnocrvene prelazi u žarkocrvenu. Vrijeme prelaska iz čvrstoga u tekuće stanje varira svake godine. Nekada se to dogodi u jednomu trenutku, nekada traje nekoliko minuta, a nekada i nekoliko sati. Isto je i s obratnim procesom, odnosno zgrušavanjem”, piše Górny.
U knjizi Dokazi nadnaravnog poljski publicist piše i kako je ampulu istraživalo nekoliko znanstvenih timova, ali nisu uspjeli dati pojašnjenje tog fenomena, osim što su utvrdili kako se u posudicama doista nalazi – krv.
“Znanosti nije poznat tip krvi koji može naglo prijeći iz čvrstoga u tekuće stanje, iz grudice u tekuću supstancu, mijenjajući pritom boju, viskoznost i obujam. Nema znanstvene hipoteze koja bi to mogla objasniti”, stoji u knjizi “Dokazi nadnaravnog”.
Treba da nadglednik bude besprijekoran. Đakoni isto tako treba da posjeduju otajstvo vjere u čistoj savjesti.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi!
Vjerodostojna je riječ:
teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi.
Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran,
jedne žene muž, trijezan, razuman,
sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati,
ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv,
ne ratoboran, ne srebroljubac;
da svojom kućom dobro upravlja
i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću
– a ne zna li netko svojom kućom upravljati,
kako će se brinuti za Crkvu Božju? –
ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio
i pao pod osudu đavlovu.
A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani,
da ne bi u rug upao i zamku đavlovu.
Đakoni isto tako treba da budu ozbiljni,
ne dvolični, ne odani mnogom vinu
ni prljavu dobitku
– imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti.
I neka se najprije iskušavaju
pa onda, budu li besprigovorni,
neka obavljaju službu.
Žene isto tako neka budu ozbiljne,
ne klevetnice nego trijezne,
vjerne u svemu.
Đakoni neka budu jedne žene muževi,
neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama.
Jer oni koji dobro obavljaju službu,
stječu častan položaj
i veliku smjelost u vjeri,
vjeri u Isusu Kristu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 101, 1-3.5-6
Pripjev:
Hodit ću u nedužnosti srca.
Da zapjevam o dobroti i pravdi, tebi, Gospodine, da zasviram! Razmatrat ću put savršenstva: kad li ćeš k meni doći?
Hodit ću u nedužnosti srca u domu svojemu. Neću stavljati pred oči svoje ništa opako.
Tko kleveće bližnjega u potaji, toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim.
Pogled upravljam k vjernima na zemlji, da sa mnom stanuju. Tko hodi putem savršenim taj će mi služiti.
Evanđelje:
Lk 7, 11-17
Mladiću, kažem ti, ustani!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.
Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.
Sve obuze strah te stavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
Biskup Palić za njemački katolički radio: Rane su još prisutne
Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić izjavio je u razgovoru za njemačku katoličku radijsku postaju Domradio, a koji je prenijela IKA, kako je Bosna i Hercegovina daleko od suverenosti, te da su ratne rane još uvijek prisutne.
Na pitanje živi li u slobodi budući u BiH još uvijek postoje etničke napetosti, a za njega samoga pitanje rata ima sasvim drugo značenje nego u Njemačkoj, biskup Palić je rekao kako je BiH na papiru slobodna i suverena država, ali je do danas zapravo protektorat. Napomenuo je kako Visoki predstavnik međunarodne zajednice može odlučivati o zakonima, ima široke političke ovlasti i ne mora previše opravdavati svoje postupke. „Njegova je zadaća očuvati mir“, rekao je mostarsko-duvanjski biskup. „Kad ljudi koji ondje žive ne bi sami sudjelovali u tome, imali bismo veći problem. Ne može se dakle reći da narod u Bosni i Hercegovini danas sto posto živi u slobodi za koju je sam odgovoran”, pojasnio je.
Na pitanje o tome kako danas izgledaju međuvjerski odnosi u Mostaru, mons. Palić je napomenuo kako je nedavno ondje održan međuvjerski susret na kojemu su uz jednog diplomata sudjelovali on, zatim muslimanski muftija i pravoslavni episkop. Kad je diplomat upitao o međuvjerskom dijalogu, biskup Palić mu je prema vlastitim riječima odgovorio: „Mi u Mostaru jedini smo grad u zemlji koji može voditi pravi dijalog. S kim bi ste vodili dijalog u Sarajevu?“
„Da, postoji katolički nadbiskup i pravoslavni biskup“, nastavio je biskup Palić, „ali u Sarajevu danas živi više od 95 posto muslimana. S kim biste htjeli voditi dijalog u Banjoj Luci, kad je ondje više od 95 posto Srba? Mi u Mostaru jedini smo grad u Bosni i Hercegovini koji danas funkcionira međukulturno i međuvjerski. Ima nas otprilike 48 posto katolika Hrvata, 44 posto muslimana Bošnjaka i 3 do 4 posto pravoslavnih Srba.“
„Mostar je u ratu jako stradao, to se i danas vidi na ljudima. Ratne rane još su uvijek tu. U tome vidim moju najvažniju ulogu, danas se još uvijek boriti da se te rane zaliječe“, rekao je mons. Palić.
Podsjetivši ga da je od rata u BiH prošlo već 30 godina dok u Ukrajini rat bjesni u ovom trenutku, novinar ga je upitao s čim će se Ukrajina po njegovu mišljenju još suočiti i hoće li ondje biti moguća pomirba etničkih skupina.
Mons. Palić je na to odgovorio da etnički sukobi imaju važnu ulogu ondje gdje politička situacija nije jasna. „Kod nas je isto tako. Daytonski sporazum iz 1995. imao je i pozitivne, ali i negativne strane. Pozitivne strane su u tome da je rat završen. A negativna strana je ta da je zemlja podijeljena i rascijepljena utjecajem vanjske sile.“
„Ako skupini koja čini 35 posto građana date 49 posto površine, a 51 posto ostane drugima, to je onda nepravda“, naglasio je biskup Palić.
„Naravno, moramo se i sami truditi oko mirnog suživota. To moraju isto tako i ljudi u Ukrajini. Postoji ideja da se Ukrajini dade status kandidata za pristup EU. Nadam se da to nije jeftina utjeha za tu zemlju. Nadam se da će EU i u budućnosti podupirati ukrajinski narod“, rekao je.
Biskup Palić u Njemačkoj je boravio kao sudionik međunarodnog kongresa zaklade Renovabis koja podupire dijalog među kršćanima na europskom istoku i zapadu. U tom kontekstu, novinar ga je pitao što za njega znači taj dijalog u Europi.
„Vrlo sam zahvalan za to što Renovabis i druge dobrotvorne organizacije čine za naše zemlje, ne samo za Bosnu i Hercegovinu“, rekao je mostarsko-duvanjski biskup i nastavio: „Ovdje su nazočni predstavnici, partneri iz mnogih zemalja. Ono što za nas čine Renovabis, Njemačka biskupska konferencija i njemački katolici, velika je potpora.“
„Pritom nije riječ samo o materijalnoj pomoći, iako je i ona za nas jako važna jer živimo u državi gdje se još uvijek moramo boriti za mjesto Crkve. Ali ako znamo da imamo takvu pomoć naših prijatelja, naših katolika, osjećamo da nismo zaboravljeni“, zaključio je biskup Palić.
Renovabis (lat. „Obnovit ćeš“ – citat iz psalma) je najmlađa od šest njemačkih katoličkih zaklada za pomoć Crkvi u svijetu. Osnovali su ga njemački biskupi u ožujku 1993. na poticaj Središnjeg odbora njemačkih katolika (Zentralkomitee der deutschen Katholiken – ZdK). Renovabis svake godine u cijeloj Njemačkoj organizira akciju pomoći, koja završava svaki put na Duhove skupljanjem milostinje u crkvama.
Renovabis također svake godine organizira kongres kojim potiče kršćanski dijalog u Europi. Ovogodišnji kongres, na kojemu je sudjelovao i biskup Palić, odvijao se pod geslom: „Slobodu razumijem kao… – Europa između zamaha, otrježnjenja i prijetnje“. (ika)
18. rujna 1946. Blaženi Alojzije Stepinac – uhićen od komunističke vlasti u vrijeme kad se spremao služiti Svetu misu
Blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, uhićen je na današnji dan 18. rujna 1946. oko 5 sati i 30 minuta ujutro na području Nadbiskupskog dvora na Kaptolu, u vrijeme kad se pripremao služiti Svetu Misu.
Tako je komunistička vlast pokazala još jednom svoje zločinačko lice uhićenjem biskupa i mirotvorca, pomagača siromašnih i nevoljnih te budućeg sveca sveopće Crkve.
Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca, očitovana i vlastoručno potpisana u tijeku istražnog postupka, u Zagrebu, 20. rujna 1946.
Moje hapšenje i zatvor i istražni postupak ima pripremiti očigledno materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati Crkvu i vjeru. Zato se tamo, gdje se hoće nešto poduzeti protiv predstavnika Crkve mora naći politička podloga, što je protiv mene nađeno u ovoj formi.
Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pregledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili.
Moja je krivnja sto posto u tome, što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen na sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku.
Međutim konstatiram: 1) Da je od početka Narodno-oslobodilačke borbe pa do sada ubijeno između 260-270 katoličkih svećenika, od kojih ogromna većina ne bi nikada bila zvana ni na odgovornost u drugim zemljama, a kamoli ubijena. 2) Ubijeno je kojih desetak časnih sestara, čega se ne sjećam nikada u povijesti naše zemlje. 3) Uništene su sve katoličke škole osim možda jedne gimnazije. 4) Uništene su naše tiskare. 5) Uništena je naša štampa. 6) Oduzeti su brojni katolički zavodi. 7) Onemogućena su naša sirotišta pod vodstvom časnih sestara. 8) Uništen je naš Caritas, valjda zato što je spasio i hiljade partizanske djece za vrijeme rata. 9) Uništeno je naše društvo Sv. Jeronim, najjača pučka kulturna institucija na Balkanu i najomiljenija srcu našeg puka. 10) Stavljena su u najteže situacije ono par sjemeništa što je ostalo, jer im je oduzeta sva imovina od koje su se uzdržavala, a zna se da su u tim sjemeništima bila školovana djeca našeg siromašnog puka. 11) Veliki dio crkvene imovine oduzet je nasilno bez ikakvog sporazuma sa katoličkom crkvom. 12) Praktički je vrlo oteščan vjeronauk u nižim školama, a u višim je naprosto izbačen, protiv ogromne većine stanovnika naše zemlje. 13) Uveden je nasilno civilni brak protiv svih tradicija našeg puka koji s bolnim srcem mora da ide u civilne urede da izvrši svoju formalnost. 14) Već su iz nekih bolnica izbačene časne sestre ili im je onemogućen rad, makar su ih svi bolesnici od srca voljeli i svi savjesni liječnici duboko cijenili. 15) Tužio mi se jedan biskup da su na njegovu području već otete zgrade katoličkih redovnika ili redovnica. 16) Tužio mi se drugi biskup da su mu još danas neke crkve preorene u magazine. Možda se već naknadnim protestima uspjelo to očistiti. 17) Nijedan katolički svećenik ili biskup nije siguran ni po danu ni noći za svoju slobodu, a čak i za svoj život, što sam imao prilike sam iskusiti.
Mogao bih dalje nabrajati, ali sve u svemu sloboda je savjesti samo jedna velika iluzija i pijesak u oči neupućenima. Ona je praktično jednaka nuli, jer je to samo provizorij dok se mladež ne odgoji za iste. A to se čini svim sredstvima, tvrdeći u školskim knjigama da Krist, koji je za nas Bog, nije nikada uopće postojao, da je Majka Božja, koja je za nas jedan od najsvetijih pojmova, obična djevojka s ulice, da ne kažem bludnica; da je čovjek od majmuna itd, i jao onim nastavnicima koji bi se usudili prigovoriti.
Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bi bilo mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana. Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud:
1) Da se neću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti; 2) Da odbijam branitelja na sudu i 3) Da neću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija.
Konačno da završim. Ako je današnjim vlastima iskreno do sređenja prilika u našoj zemlji, onda evo jedina puta do toga. Država imade svoje redovite diplomatske odnose sa Sv. Stolicom.
Neka dakle s njom kao s jedinim kompetentnim faktorom povede otvoreno i muški i pošteno pregovore. Sv. Stolica, odnosno katolička Crkva, ne pozna diktata, ali pozna poštene i iskrene sporazume. Bez toga sve drugo neće koristiti ništa. Mogu biti ja osuđen, što me malo dira.
Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se neće popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula. Da ne govorim o bezbrojnim poukama povijesti, ogromna je pouka Hitler kojoj smo živi svjedoci.
Više od jednog decenija vodio je nečuvenu borbu protiv katoličke Crkve, i znamo kakav je rezultat: Crkva danas slobodno diše i radi u Njemačkoj. Zato velim, ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest, i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke Crkve poslužili na njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim.
Iza katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen, o kojem je pisano: Tko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga. [134] Ja sam iznio ukratko svoje misli za ispravno rješenja ovog problema.
[134] Usp. Mt 21, 44.
Izvor: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 3, Dokumenti II, (1944. –1998.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 370-372.
Molitva svetom Josipu Kupertinskom za uspjeh na ispitu
Dobri Bože, zahvaljujem Ti na svim darovima koje mi daješ. Udijeli mi milost da se uvijek njima služim Tebi na slavu, za svoje posvećenje i na dobro drugih. Daj da uvijek budem radosna srca. Blagoslovi moje roditelje i bdij nad mojim učenjem.
Prosvijetli moje učitelje, nastavnike i profesore, a budi na pomoć i mojim školskim prijateljima i prijateljicama.
Utječem Ti se po zaslugama i zagovoru sv. Josipa Kupertinskoga, koji je i sam iskusio teškoće učenja i tjeskobe ispita, ali je doživio i radost da za svoj trud – uz pomoć svoje drage nebeske Majke Marije – bude nagrađen.
Molim Te, vodi moju pamet, učvrsti moju volju i potakni velikodušnu zauzetost, da tako ispunim svoje dužnosti i zaslužim uspješno položiti ispit pred kojim se nalazim. Amen.
Neka se za sve ljude upravljaju molitve Bogu koji hoće da se svi ljudi spase.
Čitanje Prve Poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi!
Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 28, 2.6b-9
Pripjev:
Blagoslovljen Bog što usliša zazivanje moje!
Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem.
Gospodin mi je zaklon, on štit je moj. U njega se srce moje pouzdalo, i pomoć mi dođe; zato mi kliče srce, i pjesmom njega slavim.
Gospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom pomazaniku. Spasi narod svoj i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi ih dovijeka!
Evanđelje:
Lk 7, 1-10
Ni u Izraelu tolike vjere na nađoh.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«
Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ – i učini.«
Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.
