ČITANJA: od dana: Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: bijela
IMENDANI: Ivan, Venancije Fortunat
Prvo čitanje:
Iz 41, 13-20
Ja sam otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov.
Čitanje knjige proroka Izaije
Ja, Gospodin, Bog Tvoj, krijepim desnicu tvoju. Kažem ti: »Ne boj se, ja ti pomažem.« Ne boj se, Jakove crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja — riječ je Gospodnja — Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj.
Gle, činim te mlatilom oštrim, novim, dvostrukih zubaca; mlatit ćeš i satirati brda, u prah ćeš pretvoriti bregove. Vijat ćeš ih, vjetar će ih odnijeti, vihor će ih raspršiti. A ti ćeš kliktali u Gospodinu, dičit ćeš se Svecem Izraelovim.
Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema, jezik im se osuši od žeđi. Ja, Gospodin, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. U goleti bregova otvorit ću rijeke, i posred dolova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju. Posadit ću u pustinji cedar, bagrem, mirtu i maslinu. Stepu ću pošumiti čempresom, brijestom i šimširom zajedno.
Nek svi vide i nek znaju, nek promisle i nek shvate: ruka Gospodnja to učini, Svetac Izraelov stvori sve.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 145, 1.9-13b
Pripjev:
Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Slavit ću te, o Bože, kralju moj, ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.
Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja i tvoji sveti nek te blagoslivlju! Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore.
Nek objave ljudskoj djeci silu tvoju i slavu divnoga kraljevstva tvoga. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja.
Evanđelje:
Mt 11, 11-15
Ne usta veći od Ivana Krstitelja.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«
VIDEO Reklame na Times Squareu utihnule, a pojavili se prekrasni prizori Isusa, Marije i Josipa
Svjetleći spektakl okrunjen je prikazom cjelokupnih božićnih jaslica. Uz njega je stajao natpis “Ja sam Svjetlost svijeta” (Ivan 8,12). Ali prikazana je i poruka koja je pozivala na akciju: “Ovog Božića, podijelite Njegovo svjetlo tako što ćete dopustiti da vaše svjetlo svijetli za druge.”
Devet nacionalnih i globalnih neprofitnih i katoličkih dobrotvornih organizacija biskupije New York udružilo se s mormonskom zajednicom (“Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana“) u kampanji Light the World kako bi na 27 jumbo plakata na Times Squareu podsjetila na pravi razlog proslave Božića, prenosi Aleteia.
Na početku prezentacije ekrani na Times Squareu su se zatamnili. Trenutak kasnije u tami su se pojavile riječi pjesme “Tiha noć”, ispisane na raznim jezicima. Tada su se natpisi pretvorili u likove Svete obitelji.
Maštovit prikaz prikazivao je anđele koji navješćuju radosnu vijest pastirima. Scene koje su uslijedile pokazale su putovanje kraljeva s Istoka i na kraju samog djeteta Isusa.
Svjetleći spektakl okrunjen je prikazom cjelokupnih božićnih jaslica. Uz njega je stajao natpis “Ja sam Svjetlost svijeta” (Ivan 8,12). Ali prikazana je i poruka koja je pozivala na akciju: “Ovog Božića, podijelite Njegovo svjetlo tako što ćete dopustiti da vaše svjetlo svijetli za druge.”
“Svijetliti za druge” u sklopu ove dobrotvorne akcije može se između ostalog i uplatom za ljude u potrebi diljem svijeta na specijaliziranim automatima postavljenim na njujorškom Times Squareu, koja su potom premještena u katoličku crkvu Našeg Spasitelja na Manhattanu, dok se drugi takvi automati nalaze na 60 lokacija u sedam zemalja.
Katoličke dobrotvorne organizacije i nadbiskupija New Yorka partneri su u inicijativi, zajedno s devet nacionalnih i globalnih neprofitnih organizacija. Među njima su Crveni križ i UNICEF, navodi Aleteia.
Kristova Djevice i mučenice, dijete svjetla ljubavi i hrabrosti za Krista, iz Božjeg kraljevstva pomozi mi u ovoj mojoj nevolji da i ja proslavim Isusovo ime i postignem savršenstvo ljubavi.
Na malo zrno moli se:
Isuse, tebi se potpuno predajem po zagovoru svete Lucije da me pogledaš, izbaviš, posvetiš oslobodiš, izliječiš, po njezinu zagovoru daruješ svjetlo vjere.
Na kraju krunice:
Poglavice me progone nizašto, ali se srce moje boji samo riječi Tvojih. Radujem se objavi Tvojoj kao onaj što je našao veliko blago.
Izmoliti 3 puta Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu za sve svoje neprijatelje.
Oče nebeski Bože, smiluj nam se! Sine Otkupitelju svijeta Bože, smiluj nam se! Duše Sveti Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas! Sveti Josipe, moli za nas! Sveta Lucijo, moli za nas! Sveta Lucijo, čista djevice, moli za nas! Sveta Lucijo, velika mučenice, moli za nas! Sveta Lucijo, djevice koja slijediš Krista, moli za nas! Sveta Lucijo, predana potpuno Kristu, moli za nas! Sveta Lucijo, ljubimice siromaha, moli za nas! Sveta Lucijo, zaštitnice očiju, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si imala čvrstu vjeru, moli za nas! Sveta Lucijo, moćna zagovornice, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si čudan san snila, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si željela savršeno siromaštvo, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si primjer drugima, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si se znala suprotstaviti svojim neprijateljima, moli za nas! Sveta Lucijo, koja si imala dar proroštva, moli za nas! Sveta Lucijo, koju vatra neprijatelja nije dotaknula, moli za nas! Sveta Lucijo, čija je glava mačem odsječena, moli za nas! Sveta Lucijo, čije je tijelo neraspadnuto, moli za nas! Sveta Lucijo, štovana po cijelom svijetu, moli za nas! Sveta Lucijo, ljubimice Kristova, moli za nas! Sveta Lucijo, cvijete poniznosti, moli za nas! Sveta Lucijo, čije ime znači svjetlo, moli za nas!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine! Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine! Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Moli za nas sveta Lucijo. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se: Gospodine, slavimo svetu Luciju djevicu i mučenicu. Molimo da nam njezin zagovor obnovi revnost te se u nebu pridružimo njezinoj slavi. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
ZAHVALNA MOLITVA SVETOJ LUCIJI O blagoslovljena i slavna sveta Lucijo, koliko je samo velika tvoja ljubav i zagovor, kada si me tako brzo uslišala. Hvala ti sveta Lucijo. Hvala ti u Ime Isusovo. Tako sam sretan i radostan. Moje srce pjeva hvalu Gospodinu i slavi tvoj zagovor koji je zaista moćan. Moju tugu si pretvorila u radost, moju bolest u zdravlje, moju nevjeru si ojačala vjerom. Koliko je samo lijepo utjecati se tebi za zagovor i primiti toliko milosti, kojima te tvoj zaručnik obasipa, a ti puna ljubavi, dobrote za mene siromašnoga grešnika, nahranila si , ohrabrila i dala veće povjerenje u božansku Providnost. O slavna i sveta Lucijo, pomoćnice i kod svih zaraznih bolesti, molim te da me i dalje zagovaraš i budeš zaštitnica i zagovornica. Amen.
1 x Vjerovanje… 7 x Oče naš… 7 x Zdravo Marijo… 7 x Slava Ocu…
Uz blagdan sv. Lucije veže se sijanje pšenice, a i za neudane djevojke imamo savjet
Jedan od najpoznatijih adventskih blagdana je sveta Lucija. Uz ovu zaštitnicu vida i staklara, krojača, kovača, pisara, tkalaca, vratara i ratara vežu se zato brojne legende i običaji.
O svetoj Luciji poznate su dvije legende, a jedna datira iz 6. stoljeća nove ere prema kojoj je sveta Lucija sicilijanska djevica iz Sirakuze, koja je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca koji ju je potom htio poslati u javnu kuću. Tamo se žestoko opirala te su je slijedile lomača i goruće ulje, ali oni joj nisu naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.
Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici (svjetiljki) i po očima koje drži na pladnju.
Do danas je ostao sačuvan običaj u narodu da se od spomendana svete Lucije preostalih 12 dana do Božića promatra s obzirom na vremensku prognozu, gdje svaki dan predstavlja redom mjesece u godini te se dosljedno vjeruje kakvo je vrijeme toga dana, takav će biti i cijeli mjesec.
Uz to, raširen je običaj da se na blagdan svete Lucije sije pšenica, kako bi do Božića dosegnula najveću ljepotu i krasila stol, prostor ispod bora, pored jaslica ili neko drugo prikladno mjesto. Ta se pšenica običava vezati hrvatskom trobojnicom, a ponegdje se u sredinu ostavi udubina kako bi se u nju (odnosno u manju čašicu, npr. za rakiju) mogla staviti svijeća i paliti uz obiteljsku molitvu kroz svete božićne dane, počevši od Badnje večeri.
Više je načina sijanja pšenice, no najčešći je onaj klasični: pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila te kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudicu sa zemljom, raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja na toplo mjesto s dosta svjetla kako bi klijanje bilo što uspješnije.
Na dan sv. Lucije neudane djevojke su ispisivale 13 ceduljica s imenom momka. Svakog se dana po jedan neotvoreni papirić baca u vatru, a djevojka će se udati za onoga čije ime posljednje ostane ispisano na cedulji.
Sveta se Lucija štuje kao zaštitnica slijepih i slabovidnih osoba, onih koji su oboljeli od bolesti očiju, kod grlobolje, krvarenja, zaštitnica je pisaca, seljaka, sedlara i trgovaca, kovača, lađara itd., a u njezinom rodnom gradu nalazi se poznata bazilika svete Lucije, stjecište mnogih hodočasnika.
Molitva svetoj Luciji za one koji imaju nevolje s očima
O sveta Lucijo, čije ime znači svjetlost, pun pouzdanja dolazim preda te tražeći te svetu svjetlost koja će mi vratiti oprez u izbjegavanju putova i grijeha i tame zabluda.
Pomoću tvog milosnog zagovora, molim te za milost ( … ) i očuvanje svjetla u mojim očima, kako bih ga uvijek koristio u skladu s Božjom voljom, a da ne ozljedim svoju dušu.
Dopusti, o blagoslovljena Lucijo, da poslije iskazanog divljenja i hvale za tvoju moćnu zaštitu na zemlji uzmognemo se na kraju pridružiti k tebi u raju vječne svjetlosti ožanskog Janjeta, tvog milostivog zaručnika Isusa. Amen.
Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.
Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.
Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.
Lucijino mladenaštvo
Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.
U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.
5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.
Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”
Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.
To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.
Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.
Dioklecijanov progon kršćana
U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.
Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem
U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila:“Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.”Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.”Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”
Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.
Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.
Mučeništvo
Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.
Nakon Lucijine mučeničke smrti
Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.
Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.
U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.
Relikvije sv. Lucije
Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.
ČITANJA: od dana: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: crvena
IMENDANI: Lucija, Luca, Svjetlana, Otilija
Prvo čitanje:
Iz 40, 25-31
Gospodin svemogući umornome snagu daje.
Čitanje Knjige proroka Izaije
»S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?« govori Svetac. Visoko podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj, koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: »Moj put skriven je Gospodinu, Bogu mom izmiče moja pravica?« Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al’ onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 103, 1-4.8.10
Pripjev:
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; On ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću.
Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.
Evanđelje:
Mt 11, 28-30
Dođite k meni svi koji ste izmoreni!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Marijina ukazanja u Meksiku – pasti na koljena i diviti se!
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
Svi danas polazimo kao od naravne činjenice kako je Latinska Amerika dio zapadnog svijeta, zapadne kulture, kako je to izrazito kršćanski i katolički kontinent. Istodobno zaboravljamo da su misionari bili nazočni i u Aziji i Africi, kako su ondje bili stoljećima, a ti kontinenti nisu ni izdaleka prožeti kršćanstvom kao što je to Amerika. Kršćanstvo se tek neznatno ukorijenilo u Aziji, makar potječe iz Azije, u Africi imamo doduše stalni rast kršćana, dok istodobno smatramo normalnim što se kršćanstvo do kraja ukorijenilo u Amerikama. Čemu ili komu to zahvaliti? Španjolskim osvajanjima?
Primjerice, kad se slavilo pola tisućljeća od otkrića Amerike god. 1992., Papi su za njegova pohoda Latinskoj Americi vratili Bibliju s primjedbom kako im ne treba taj spis u ime koga su španjolski osvajači pokorili domoroce i uništili njihove kulture. Osvajači su se ponašali svakako, samo ne kršćanski ni u duhu Kristove poruke. Upravo su ta osvajanja djelovala razorno i porazno na početke evangelizacije primjerice Meksika, a i drugih područja. Treba li očekivati od skupina pustolova, nitkova i klateži koji su se zaputili u Novi svijet mirotvorstvo i navještaj Isusove Radosne vijesti? Njima je bilo stalo do novca, bogatstva, zlata, slave. Bilo je misionara, poglavito u prvim desetljećima otaca franjevaca koji su žigosali, pa čak i izopćivali iz Crkve pustolove i zločince, ali su često bili nemoćni i ušutkavani. Misionarima moramo zahvaliti svijest o dostojanstvu svake osobe pred Bogom, o pravima svakoga subjekta pred zakonom, o osobi koja je iznad plemena, naroda, države, vlasti.
Evangelizaciju Amerika možemo zahvaliti ponajviše Marijinim ukazanjima u Meksiku, u Guadalupi god. 1531. Za cjelokupni izgled našeg planeta Marijina ukazanja domorodcu Juanu Diegu u prosincu god. 1531. zacijelo su najvažniji događaj minuloga tisućljeća, jer su upravo nakon tih ukazanja uslijedili masovni prelasci na kršćansku vjeru. Ta ukazanja bijahu velike nebeske dveri na koja je Meksiko stupio u Crkvu. Danas je svetište u Guadalupi daleko najveće hodočasničko mjesto među svim svjetskim religijama, s više od dvadeset milijuna hodočasnika godišnje, a za obljetnicu ukazanja (12. prosinca) skupi se u prijestolnici Meksiko Cityju do šest (!) milijuna hodočasnika!
Kolumbo je otkrio Ameriku – a da toga nije bio ni svjestan – u listopadu god. 1492. sa svoja tri jedrenjaka i stotinjak mornara. Znakovita bijahu imena tih jedrenjaka: Santa Maria, Pinta, Nina (Sveta Marija slika Djevojčicu – u prijevodu). Onodobno je Španjolska bila najveća vojna sila. Što je danas Amerika, to bijaše onodobno Španjolska. U vojnom i tehnološkom pogledu Španjolci su bili najciviliziranija moć te su nakon iskrcavanja u Novom svijetu bili premoćni u odnosu na domorodačko stanovništvo. Kolumbo je vjerovao da je pristao uz Indiju te ih je nazvao Indiosima. Taj je svijet još uvijek živio u kasnom kamenom dobu, nisu poznavali kotač – kolo. Bijaše to stvarni sraz dviju kultura koji Indiosi nisu preživjeli. Gotovo su do kraja iskorijenjeni zbog novih (velike i male boginje) bolesti koje su donijeli bijelci, na koje nisu bili otporni, nisu imali nikakva imuniteta.
God. 1519. na meksičko je tlo stupio Hernan Cortes, stvarni osvajač Meksika. Zatekao je veoma razvijenu aztečku kulturu kasnoga kamenoga doba, velike gradove, s veoma razvijenim sustavom navodnjavanja, infrastrukturom te plemićkom elitom s visokim obrazovanjem. U vojničkom pogledu bili su razvijeniji od ostalih okolnih naroda, međutim još nisu poznavali kotač ni željezo. U vjerskom pogledu aztečka kultura bijaše krajnje sumorna, mračna, nad svime se nadvijala sjena smrti, neminovni fatum, božanstva bijahu ljudožderna, Azteci su prinosili svojim bogovima na vrhovima visokih piramida – koje su i danas čudo graditeljstva! – godišnje i do 30 tisuća ljudskih žrtava. Za posvete velikoga hrama god. 1480. prinijeli su božanstvima čak 80 tisuća ljudskih žrtava!
Vjerovali su da moraju svojim bogovima prinositi ljudske žrtve kako bi sunce moglo svakoga jutra ponovno izići. Sve bijaše u svojevrsnoj zaluđenosti. Tisućama ljudi bi na vrhuncima piramida za ranoga jutra otvarali oštrim kremenim nožem grudni koš te su živo srce, koje se pušilo krvlju, prinosili bogu Sunca kako bi ga umilostivili. Španjolcima je sami prizor bio jezivo strašan, smatrali su da se s tim mora prekinuti. I prva je mjera bila da su u hramove njihovih bogova stavili male Gospine kipiće.
Zna se prigovoriti kako su novodošli osvajači uništili postojeće visoke kulture te da su nanijeli strahovitu štetu domorodcima. Povijesni udžbenici iz kojih učimo redovito govore kako su Španjolci odmah uveli strahovladu. Međutim, aztečka književnost nam govori o nečemu posve drugom. Nakon osvajanja Meksika mijenja se cjelokupni ton u književnosti. Književnost iznenada postaje vesela, radosna, prepuna nade, kao da je ispunjena jutarnjom zorom. Toga prije nije bilo. Do dolaska Španjolaca i književnost i glazba bili bile sumorno melankolične, tužno depresivne, posvuda provijane smrću, prolaznošću, nigdje radovanja životu. Kult bijaše gotovo doslovce sotonski, a vrhovno božanstvo bijaše Pernata zmija, pri čemu se tako reći stara Zmija, Sotona, pretvorila u vrhovnoga boga.
Kako su pak Azteci bili izrazito vojnički i osvajački narod koji je došao sa sjevera i pokorio plemena koja su ondje zatekli, na sebe su navukli mržnju ostalih indijanskih plemena. Ratne bi zarobljenike, poglavito mlade i jedre, žrtvovali bogovima. Nezadovoljstvo pokorenih plemena iskoristio je Cortes za osvajanja Meksika. Umarširao je u Meksiko s kojih 1500 vojnika te je uz pomoć tumača uspio stvoriti među indijanskim plemenima koaliciju protiv Azteka. Pošlo mu je za rukom pokoriti taj ratnički narod, ali ih nije uspio pokrstiti.
Makar su franjevački misionari poduzimali sve što bijaše u njihovim ljudskim silama, ipak su god. 1525., nakon razgovora s aztečkim plemstvom, svećenstvom i uglednicima, došli do zaključka kako je nemoguće evangelizirati te nove narode, s jednom zadrškom: “Osim ako Nebo ne učini stvarno čudo!” Franjevci su si, štaviše, dali čak i zube brusiti kako bi mogli bolje izučiti aztečki (iz)govor, ali uspjeh bijaše gotovo nikakav.
Strašan je morao biti dojam koji su učinili Španjolci na domorodce. Ponajprije boja kože, zatim vatreno oružje (oni su živjeli, kao što rekosmo, u kamenu dobu), konji na kojima su dojahali ulijevali su strah. Makar su sami bili veoma vješti ratnici, nisu bili dorasli novoj tehnici ni novomu duhu. Španjolci nisu imali svetih vrhunaca, gora, bogovi nisu ni sunce, ni mjesec, ni zmije, ni životinje, ne obitavaju u lugovima ni gajevima. Jednostavno novi je duh došao sa Španjolcima, ali evangelizacijski uspjeh bijaše nikakav. Španjolci su uništili, tako reći, njihovu baštinu, bogove i hramove, prošlost. Jaz i mržnja bijahu preduboki između domorodaca i novodošlih osvajača te je malo tko prihvaćao novu vjeru. Radije su htjeli umrijeti nego prihvatiti kršćanstvo. Čak su odlučili i sami umrijeti sa svojim bogovima i ne rađati više djecu.
Međutim, samo je Nebo zahvatilo u bezizlazno stanje. Naime, u rano jutro, 9. prosinca 1531., Juan Diego, kršteni domorodac (god. 1524.) išao je na svetu Misu i vjersku pouku u glavni grad, pješice otprilike 8 km. Kad je naišao pored brežuljka Tepeyaca, iznenada je čuo prekrasan pjev ptica i zvuk harfe kakav nikada dotada nije čuo. Za Azteke boje, ptice i perje bijahu značajni, štovali su pernatu zmiju, a ratnici su se ukrašavali svakojakim perjem što i danas vidimo kod njihovih izvornih plesova. Juan Diego se osjećao kao da je dospio u rajsko ozračje. Htio je prići bliže rajskom pjevu, kadli je poj ptica iznenada zamuknuo, a namjesto njega čuo je ženski umilni glas koji mu je dovikivao: “Juan, Juanito, Diego, Diegito, priđi bliže.” Ugledao je prekrasnu ženu koja je stajala pred njim. Siromašni se seljak bacio od sreće na tlo, a pojava mu je rekla: “Ja sam Bezgrješna Djevica Marija. Htjela bih objaviti tvomu narodu pravoga i istinitoga Boga. Želim da mi se na ovome brežuljku sagradi svetište kamo će ljudi dolaziti i donositi mi svoje brige.” Poslala ga je s tom željom biskupu franjevcu fra Juanu Zumarragi da mu je prenese.
Biskup ga je primio, ali nije povjerovao njegovoj priči. Poglavito i s razloga što je na brežuljku na komu se Majka Božja ukazala bilo i staro svetište aztečke božice-majke pa je biskup pomislio kako taj domorodac želi ondje pod plaštem nove vjere oživjeti staro štovanje poganskoga božanstva. Stvar mu se učinila dvojbenom i nevjerojatnom te ga je poslao doma, do druge prilike. Juan se vraćao prema brežuljku ukazanja gdje je ponovno susreo pojavu, požalio se kako mu biskup ne vjeruje te moli Gospođu neka pronađe nekoga drugoga, prikladnijega za tu misiju. Nu, Marija je ustrajala na tome da to upravo bude on taj koji će prenijeti poruku biskupu Zumarragi. Potom je ponovno išao biskupu s istom molbom, na što se biskup ipak zamislio. Da se osvjedoči i povjeruje, tražio je od Indiosa vidljivi znak.
Juan Diego je prenio Gospi biskupovu želju. Marija mu je kazala da se uspne u brežuljak Tepeyac. “Otiđi i naberi cvijeća i odnesi biskupu!” Kakvo cvijeće, govorio je, pa prosinac je, ništa više ne zeleni niti cvjeta. Ima nešto žbunja i šipražja. Međutim, penjući se najednom se pred njim prostro prekrasni tepih rosna cvijeća kakvo nikada do tada nije vidio. Ponovno je čuo pjev ptica. Našao se u rajskom perivoju, presretan je brao lijepe ruže i na silasku mu je sama Marija pospremila rukovet cvijeća, dahnula u ruže i stavila ih natrag u ogrtač (tilmu, poncho). Juan Diego je otišao s tim znakom biskupu. Nakon početnih teškoća s vratarima bio je pripušten i zbog mirisa ruža koji je gotovo omamio čuvare. Pred biskupom je razastro svoj ogrtač i pokazao predivne kastiljanske ruže iz biskupova rodnog kraja uz riječi: “Evo Vam znaka!” U tom trenutku na njegovu ogrtaču – tilmi – utisnuo se nebeski znak, Blažena Djevica Marija, čuveni lik Guadalupske Gospe.
Slika prikazuje mladu ženu zaogrnutu veoma otmjenim kraljevskim, plaštem, na komu su prosute zvijezde, a optočen zlatom. Donja je haljina boje jutarnje zore i čini se kao da plašt na njoj lebdi. Boje je teško opisati. Nisu tvarne, nisu od ovoga svijeta, nisu ni kemijske, mineralne ili organske. Nebo se otvara u ovalu kao u oblacima a Žena svojom pojavom zastire sunce u izlasku stojeći na mjesecu koji je izgubio svoj sjaj I sunce i mjesec bijahu aztečka božanstva. Lik je oborena pogleda i sklopljenih ruku. Odozdo se mali čovjek hvata za njezin plašt.
Biblijski prizor žene obučene u sunce, sa zvijezdama i mjesecom. Tako je sliku pročitao biskup, tako su je čitali domorodci. Slika bijaše za njih ispisana knjiga. Ono što čovjek izražava tisućama riječi, daleko snažnije zbori slika sa svojom simbolikom. Nabijena je značenjem i porukama koje su Azteci odmah prepoznali. Nisu imali slovno znakovlje kao mi, nego su imali slikovno pismo. Kako su rabili slike kao pisma (tzv. piktografija i piktogrami, nalik egipatskim hijeroglifima), sliku su čitali kao otvorenu knjigu.
Poruka je bila jasna. Žena na slici snažnija je i moćnija od sunca, zastire ga, gazi mjesec koji je potamnio. Sunce više ne treba krvi da bi svakoga dana izlazilo, božanstvo Mjeseca je također zgaženo. Žena na slici nije ni bijele ni crvene rase, nego je i bijele i crvene boje. Trudna je jer nosi crni povez oko struka, kako su to činile njihove trudnice. Jednostavno su zaključili: Ova je jedna od nas, naskroz naša. Sve su one strahotne grozote iščezle, sve strahote minule. I Španjolci su se mogli s njome poistovjetiti. Oko slike su mogli pjevati i plesati, radovati se i biti svi zajedno, blizu.
I koje čudo evangelizacije! Za nepunih deset godina više od devet milijuna Azteka prihvatilo je novu vjeru. Slika sa svojom porukom bijahu one ulazne dveri za cijelu Ameriku za njihova pristupa u Kristovu Crkvu. Cijela je Latinska Amerika kroz tu sliku unišla u Kristovo okrilje. To je jedina slika koju je blagopokojni sveti Ivan Pavao II. imao uvijek na radnom stolu.
Slike su moćne, a napose je ova nebeska ikona daleko ljepša od svih ljudskom rukom naslikanih. Ta je slika jedna od onih nerukotvorenih, neslikanih, (tzv. aheiropoieta), ljudskom rukom nenaslikanih, kao što su to blijedo Torinsko plato ili Kristova ikona, lik u Manopellu (Veronika), pred kojom je Benedikt XVI. početkom rujna 2006. molio.
Slika se utisnula na veoma grubo i neotporno platno, na vlakna od agave, tropske biljke (od koje se spravlja i čuvena meksička tequila), kojoj je vijek trajanja otprilike dvadesetak godina, a danas bi bilo najsličnije platnu vreće za krumpire. To platno do danas je čudesno očuvano, čuva se u novosagrađenoj crkvi u Mexico-Cityju jer je stara bazilika sagrađena na močvarnu tlu te se crkva uleknula i tone. Danas platno na slici ostavlja dojam najljepše svile na one koji su imali milost dodirnuti je. Slika, kao što rekosmo, nema ljudskog autora, nije slikana kistom ni ljudskom rukom, a oni koji su je istraživali vele da sadržaje tehniku uljne boje, tempere, akvarela i pastela.
Na slici nema slikarskog grundiranja, nanošenja temeljnih boja na platno, što je uobičajeno u slikarstvu. Ona je obojena makar nema uobičajenih naših boja. Boje se prelijevaju kao kod ptica ili leptirova, u letu, pod raznim kutovima. Riječ je o obojenosti agavinih vlakana na način do danas neprotumačiv. Mnogi će reći da su to boje leptirova ili cvijeća – jednostavne u svojoj ljepoti. K tome, boje se mijenjaju zavisno od kuta promatranja. Slika je nastala i očuvala se protiv svih pravila slikarskoga umijeća. Nešto slično ne postoji, u ovakvu savršenstvu i ljepoti. To je jednostavno remek djelo. Savršena ikona. Djelo samoga Neba.
Zvjezdano nebo na Gospinu ogrtaču oslikava točno konstelaciju zviježđa u vrijeme ukazanja, prepoznaju se zviježđa Oriona i Velikog Medvjeda, vidi se Sirius, a u zadnje je vrijeme s pomoću digitalne tehnike otkriveno kako se u Marijinim očima zrcale likovi nevidljivi običnome oku. Stostrukim sitnozorskim povećanjem vide se mali likovi u Djevičinim očima. Prizor je to koji odgovara trenutku kad je Juan Diego razastro pred biskupom svoj ogrtač i istresao ruže pred noge. Na slici se vide biskup, domorodac, neka indijanska obitelj, posluga i prevodilac, uglavnom 13 osoba. Čovjek je u kušnji reći kako je to sve pobožna priča, međutim, isti se prizor vidi u oba oka, makar su oči poluotvorene, i nitko takvo što ne bi bio kadar naslikati. K tome slike su u oba oka identične, pod istim kutom, s onom zakrivljenošću koju stvara ljudsko oko. Slika ima u sebi mnoštvo čudesnih elemenata koji su nama s ovu stranu Atlantika gotovo nepoznati.
Ta je slika bila inicijalno paljenje i povodom evangelizacije Meksika. Ona je u kolijevci danas velike meksičke nacije, ona je bila onaj čimbenik mira i pomirenja među zavađenim osvajačima i starosjediocima Meksika. Ona je pomirila rase i nacije, stvorila nešto što ne bijaše ljudskim silama moguće. Sve zahvaleći njoj koju Meksikanci posvuda imaju i nose, njezin je lik posvuda vidljiv, od taksista, vozila, ureda, privjesaka. Ona je za njih Madrecita, Virgencita, Morenita, (Majčica, Djevičica, Tamnoputa), njoj se pjeva, nju se štuje, njoj se moli, časti. Ona im je sve, ona je onaj identifikacijski code po kome se prepoznaju ma gdje bili.
Papa Lav XIII. dao je okruniti sliku u Guadalupi, a sveti papa Pio X. proglasio je Gospu iz Guadalupe zaštitnicom Latinske Amerike. Papa Pio XII. nazvao ju je “Osvojiteljicom Amerika i kraljicom Meksika”, a Pavao VI. dodijelio je svetištu ‘Zlatnu ružu’. Papa Ivan Pavao II. išao je na svoje prvo apostolsko putovanje upravo u Meksiko, u ovo svetište te je stavio svoj pontifikat kao i obje Amerike pod njezinu zaštitu. Za svoga drugoga pohoda Meksiku ponovno joj je posvetio cijeli Meksiko te je proglasio “Zvijezdom evangelizacije onda i danas”.
Postsinodalnim Apostolskim pismom “Ecclesia in America” od 22. siječnja 1999. uveo je svetkovinu Naše Gospe od Guadalupe, a dekretom od 28. rujna 2003. unesena je u Rimski kalendar kao i spomendan sv. Juana Diega. U Vatikanskim vrtovima postoji vjerna preslika te ikone i pred njom je papa Benedikt XVI. 11. svibnja 2005. ponovno stavio svoj život u Marijine majčinske ruke. Cijelu godinu 2006. Meksiko je slavio kao spomen na 475 godina od njezinih ukazanja. Marija je neizbrisivo utkana u cjelokupno biće Meksika i Amerika.
Tko želi napadati i ranjavati Crkvu u njezinoj srčici, uvijek ima na ciljniku Mariju. Pa i u teologiji. Tko napada, niječe ili umanjuje Mariju, od Novoga zavjeta i teologije stvara ideologiju. (Od)uzme li se Crkvi Marija, osiromašuje se nužno i sam Isus Krist. Marija je bila i ostala Isusova Majka. Nitko mu nije bio tako blizak kao što to bijaše ona: u trudnoći, u rođenju, za života, u smrti – i napokon u slavi. Isus je nosio i nosi njezine crte. Čije bi crte inače nosio? Nikome na ovom svijetu Isus nije bio toliko nalik koliko svojoj Majci, nikome koliko Mariji. I zato ona ostaje Zvijezda mora, Danica koja sja nad našim životnim obzorom. I nikad ne možemo dovoljno biti zahvalni za sve što je učinila za svijet ta najznačajnija Žena u povijesti čovječanstva.
Nican Mopohua – Ovdje se pripovijeda, temeljni je spis u kome se pripovijeda o Marijinim ukazanjima Juanu Diegu u prosincu god. 1531. Znanost opovrgava svu našu nevjericu. Toliko je na spomenutoj slici nevjerojatnih, neopisivih i neprispodobivih elemenata, toliko je čuda u samim očima nebeske Ikone, Marijina lika koji se utisnuo u ogrtač – tilmu – Juana Diega, da čovjeku staje dah. U samim očima se utisnuo taj prizor. Kad se oči spomenute slike stave pod veliko povećalo, točno je u njima zabilježen prizor pred biskupom te trinaest osoba koje su nazočile nebeskom čudu 12. prosinca 1531.
Točno 450 godina nakon meksičkih ukazanja Marija se ukazala i na hrvatskom tlu. Ako je onda Marija bila prethodnica evangelizacije te velikoga obraćeničkoga vala među meksičkim domorodcima, te su privedeni kupelji preporođenja, i nakon međugorskih ukazanja imamo novi obraćenički zamah te novu evangelizaciju koja postupno mijenja lice zemlje te utiskuje svoj neizbrisivi lik u srca i bića onih koji povjeruju Mariji i Gospodinu Isusu.
Imao sam milost i sreću da mi je jedan divni meksički bračni par koji je višekratno bio u Međugorju platio put i pozvao me nekoliko dana nakon smrti fatimske vidjelice Lucije, u veljači 2005., u posjet tome svetištu. Čovjek može ići onamo kao hodočasnik, pohoditi mjesto, doći u crkvu, pred sliku, izmoliti nešto, kupiti koju uspomenu, obilaziti okolna mjesta. Ponašati se kao suvremeni turist.
Međutim, treba zaboraviti sve, izdvojiti se, pronaći vremena i stvoriti prema slici tako reći ljubavni odnos. Što je više čovjek promatra, to više je voli. Ona jednostavno privlači, ne pušta iz svoga magnetskoga polja. Treba doći, diviti se, kleknuti i moliti. Promatrati satima. I što je čovjek više promatra, više se u nju zaljubljuje. Nisam li ja ovdje? Nisam li ja tvoja Majka? To su riječi upućene Juanu Diegu, i one su samo blizi tumač Isusove riječi s križa upućene Mariji u odnosu na svakoga od nas. Odnose se kako onda, u Meksiku, tako i danas na sve nas ovdje, u Međugorju, u cijeloj Crkvi. Hvala Mariji na majčinskoj skrbi.
Gospe od Guadalupe, prema tvojoj poruci u Meksiku, častim te kao “Djevicu Majku od pravog Boga za kojeg živimo, Stvoritelja svega svijeta, Stvoritelja neba i zemlje.”
Duhom klečim ispred tvoje najsvetije Slike koji si čudesno utisnula na plašt Indijanca Juan Diega i sa vjerom bezbroj hodočasnika koji posjećuju tvoje svetište, molim te za ovu milost: Da budem velikodušan, požrtvovan, Vjerni marijanski misionar sve dane mog života.
Sjeti se, O Bezgrešna djevice, riječi koje si izrekla svojim pobožnim slugama, ” Ja sam milosrdna Majka vama i svim ljudima koji me vole i vjeruju u mene i zazivaju moju pomoć. Slušam njihovo jadanje i ublažavam sve njihove boli i patnje.” Molim te da mi budeš milostiva Majka, jer te iskreno volim i vjerujem u tebe i zazivam tvoju pomoć. Preklinjem te, Gospe od Guadalupe, usliši moju molitvu, ako je ona volja Božja, kako bi mogao “svjedočiti tvoju ljubav, tvoju samislost, tvoju pomoć i tvoju zaštitu.” Nemoj me napustiti u mojim potrebama. Amen.
Gospe od Guadalupe, moli za nas.
Molitva Gospi Guadalupskoj
(sv. Ivan XXIII., papa)
Gospo naša Guadalupska, koja si i meksičkoj zemlji dala posebne dokaze dobrohotnosti i obećala utjehu i pomoć onima koji Te ljube i slijede, pogledaj dobrostivo svoju djecu koja Te zazivaju puna pouzdanja. U našim dušama sačuvaj dragocjeni dar božanske milosti. Daj da budemo poslušni Božjoj volji tako da se stalno širi njegovo kraljevstvo u našim obiteljima, u našem dragom narodu, o Presveta Djevice.
Ostani s nama u naporima rada, u radostima, u brigama i teškoćama života, da se naš neumrli duh, slobodan i čist, može uzdignuti Bogu i služiti mu radosno, velikodušno i sa žarom. Brani nas od svakoga zla, Kraljice i Majko Meksika, i učini da budemo vjerni nasljedovatelji našega Isusa, koji je put, istina i život, da bismo na koncu života, na nebu, iz Tvoje ruke mogli primiti nagradu blaženoga gledanja. Amen.
Molitva Gospi Guadalupskoj
(sv. Ivana Pavao II., papa, México, siječanj 1979.)
O, Bezgrešna Djevice, Majko pravoga Boga i Majko Crkve! Ti, koja s ovog mjesta pokazuješ tvoju milost i susosjećanje sa svima koji mole tvoju zaštitu; poslušaj molitve koje ti upravljamo sa sinovskim povjerenjem, i prikaži ih tvom Sinu Isusu, jedinom Spasitelju našem.
Majko milosrđa, Učiteljice trpljenja, skrivenog i tihog, Tebi, koja izlaziš u susret nama grešnicima, posvećujemo ti danas svo nase biće, svu našu ljubav. Posvećujemo ti takodjer nas život, naše poslove, naša veselja, naše bolesti i naše boli.
Daj mir, pravdu i napredak našim narodima; jer sve što imamo i jesmo stavljamo pod tvoju zaštitu, Gospe i Majko naša.
Želimo biti potpuno tvoji i koračati s tobom putem potpune vjernosti Isusu Kristu i Crkvi: ne ispuštaj nas iz tvoje nježne ruke.
Djevice Gudalupska, Majko Amerika, molimo te za sve biskupe, kako bi vodili vjernike stazama snažnog kršćanskog života, ljubavi i ponizne službe Bogu i dušama.
Pogledaj ovu veliku žetvu, i pomozi da Gospodin utazi glad za svetošću u čitavom Bozjem narodu, i udijeli obilna zvanja svećenika i časnih sestara, snažnih u vjeri, i revnih širitelja otajstava Božjih!
Udijeli našim domovima milost ljubiti i poštivati život od začeća, s istom ljubavlju kojom si ti u svome krilu začela život Božjega Sina.
Sveta Djevice Marijo, Majko Lijepe Ljubavi, štiti naše obitelji kako bi uvijek bile cjelovite, i blagoslovi školovanje naše djece.
Nado naša, pogledaj nas milostivo, nauči nas trajno hoditi k Isusu, i ako padnemo, pomozi nam dići se i vratiti Njemu, putem ispovijedi naših grijeha i krivica, u sakramentu pokore, koji vraća spokoj dušama.
Molimo te da nam udijeliš veliku ljubav prema svim svetim sakramentima, koji su poput otisaka, koje je tvoj Sin ostavio na zemlji.
I tako, Presveta Majko, s mirom Bozjim u savjesti, s nasim srcima slobodnim od zla i mržnje, mognemo svima nositi istinsku radost i istinski mir, koji dolaze od Tvoga Sina, naseg Gospodina Isusa Krista, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim zivi i kraljuje u vijeke vijekova.
Originalna tilma sv. Juana Diega. Visi iznad oltara u Bazilici Svete Marije Guadalupske u Ciudad de Mexicu. Zaštićena pancirnim staklom. Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) – naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji».Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Zaštitnica je Mexico Cityja (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)
Povijest ukazanja
Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.
U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”
To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.
Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Jaun Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.
Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.
Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.
Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1).
Zrake: Djevica je okružena zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Poruka je: ona je Majka svjetlosti, djeteta Sunca i pravoga Boga.
Kosa: Kosa joj je spuštena, što je među Aztecima znak djevičanstva. To je Djevica i Majka.
Trudnoća: Trudnoća je prikazana povećanim abdomenom, u kojoj se više ističe duljina nego širina, što odgovara trudnoći u posljednjoj fazi.
Lice: Lice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi, lice nove rase i naroda koji je nastao tek nakon njezina ukazanja kad su se u kratko vrijeme pokrstili milijuni indiosa i kroz desetljeća i stoljeća kasnije miješali sa Španjolcima. Tamnoputa Djevica je tako postala simbol latinoameričkog identiteta.
Plašt: Ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih konstelacija zvijezda za zimskog solsticija 1531. godine koji se poklopio sa danom prvog Gospinog ukazanja Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni sa onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novog Sunca te povratak života.
Traka: Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak materinstva.
Mjesec: Djevica od Guadalupea stoji posred mjeseca. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ogavne žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvog ukazanja Gospe Juanu Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.
Starost: Prikazuje je u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina.
Visina: Visina Djevice je 1,43 cm. Neobjašnjive činjenice Tilma Juana Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave. Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica. Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta, dok znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.
Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18. stoljeća nije se moglo izraditi.
Godine 1921., anarhistički aktivist sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno Raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.
Detalj slike
Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr. Richard Kuhn, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Diegove tilme, vjerojatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima slikarstva.
1. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith, “Master of Arts” Sveučilišta u Miamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli ispitivali su sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla.
S udaljenosti od 8-10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.
Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju.
Temperatura tilme održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.
Sliku se ne može vjerno reproducirati.
Treba spomenuti i podudarnost kako se je 12. prosinca 1531. Halleyjev komet približio svom zenitu.
Oči
Alfonso Marcué, službeni fotograf bazilike u Guadalupeu u Ciudad de Mexico, otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku.
1. meksički liječnik Javier Torroella Bueno učinio je prvu oftalmološku studiju na Marijinim očima na slici koja je otkrila da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, zjenica skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom. Otkrio je i da Marijine oči imaju tri refraktivne (lomne) karakteristike ljudskog oka, poznate i kao efekt Purkinje-Samson.
2. dr. José Aste Tönsmann, stručnjak računalnih sustava, započeo je s istraživanjem slike procesom digitalizacije fotografije. Proučavao ju je više od dvadeset godina. Uvećavši sliku zjenice u Marijinim je očima otkrio dva različita odraza sa ukupno trinaest ljudskih figura. U prvom je prikaz trenutka gdje sv. Ivan Diego pokazuje unutrašnjost tilme biskupu i ostalim četvero prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova indijanske obitelji. Iste scene ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je jedna četvrtina milimetra. Do danas nijedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.
Svi danas polazimo kao od naravne činjenice kako je Latinska Amerika dio zapadnog svijeta, zapadne kulture, kako je to izrazito kršćanski i katolički kontinent. Istodobno zaboravljamo da su misionari bili nazočni i u Aziji i Africi, kako su ondje bili stoljećima, a ti kontinenti nisu ni izdaleka prožeti kršćanstvom kao što je to Amerika. Kršćanstvo se tek neznatno ukorijenilo u Aziji, makar potječe iz Azije, u Africi imamo doduše stalni rast kršćana, dok istodobno smatramo normalnim što se kršćanstvo do kraja ukorijenilo u Amerikama. Čemu ili komu to zahvaliti? Španjolskim osvajanjima?
