Kosti sv. Šimuna čudom ostale u Zadru: Talijani su ga htjeli odvesti, ali brod se nije mogao pomaknuti

Čudesnu priča o škrinji svetog Šime, zaštitnika Zadra čije su relikvije 40-ih godina talijanske vlasti htjele odnijeti u Italiju, ali po čudu Božjem, doslovno, nisu uspjeli, ispričala nam je danas 81-godišnja Zorka koja se sjeća svjedočanstva majčine prijateljice Marije.

Sveti Šimun Bogoprimac, po kojem, kako veli Miroslav Krleža, pola hrvatskoga naroda i danas nosi svoje ime i prezime, čovjek je iz Lukina evanđelja. Starac Šimun, pravedan i bogobojazan čovjek iz Jeruzalema, kojemu je Duh Sveti obećao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju dočekao je u jeruzalemskom hramu Mariju i Josipa, uzeo u naručaj Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, a njegovoj majci prorekao kako će joj mač boli probosti dušu. Na današnji dan, 2. veljače slavimo taj veličanstveni događaj. Tijelo ovog sveca nalazi se u Zadru, u crkvi svetog Šime i o njegovom prebivanju u tom gradu postoji čudesno svjedočanstvo.

Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.(Lk 2,29-32)

“Bilo je to dušo, neću ti sad moći točno reći, 40. ili 41. godine. Onda kada su Talijani bili u Zadru. Tili su nam odvesti svetog Šimu, ali nisu uspili, sveti Šime nije se da iz našeg mista”. Ovako započinje čudesna priča o škrinji svetog Šime, zaštitnika Zadra čije su relikvije 40-ih godina talijanske vlasti htjele odnijeti u Italiju, ali po čudu Božjem, doslovno, nisu uspjeli. Priča nam ovu priču danas 81-godišnja Zorka iz malog mjesta pokraj Zadra. Priču je kao dijete od nekih pet, šest godina čula u svojoj kući, od majčine prijateljice Marije koja je čudu svjedočila osobno.

“Kada je škrinja ukrcana u brod, brodari su htjeli pokrenuti brod, ali brod se nije ni milimetra pomaknuo. Ni lijevo ni desno, ni gori ni doli”, prisjeća se Zorka koja je ovu priču prepričavala u svom životu mnogo puta, svima koji su bili spremni slušati o čudu u Zadru.

Ne znam je li danas tko živ a da je svjedočio tom događaju, kaziva nam, ali ja se sjećam kako je Marija iz Arbanasa, prijateljica moje majke koja je čudo vidjela na svoje oči, to nama pričala. Znalo se to svukuda u našem kraju, ali vrijeme je odletilo i priča se zaboravila, govori baka.

I brod je tako stajao nepomičan. Svi su znali da se događa nešto nadnaravno. Kad su vidjeli da brod neće krenuti htjeli su uzeti škrinju i vratiti je nazad u crkvu, ali nitko nije mogao podignuti škrinju. Došao je i biskup, prepričava baka Zorka, došli su i svećeneici i molili su da se brod pomakne. Ali brod je samo stajao.

Biskup, čije ime baka Zorka ne zna, tada se sjetio da će dovesti mladog svećenika da se moli pred škrinjom svetog Šime. Doveli su tek zaređenog mladog svećenika, bit će da je to bio čovjek čista srca, kazuje baka Zorka.

“Pričala je nama Marija kako je taj svećenik uzeo knjigu i počeo moliti, a kad je završio s molitvom biskup je naredio da se uzme škrinja svetog Šime. Škrinju su podigli, ali mogli su je vratiti samo natrag u Zadar”, prisjeća se Zorka onog što je čula kao dijete.

Škrinja svetog Šime, zaštitnika Zadra na istom mjestu je i danas, u samom centru grada, u crkvi svetog Šime. Svakog 8. listopada na Svetkovinu svetog Šime otvara se pozlaćena škrinja iz 1380. godine s balzamiranim tijelom sveca. Tjedan dana vjernici tada hodočaste ovom čudesnom svecu i uz zavjete sa sobom imaju priliku ponijeti dijelove pamuka na koji su položene svečeve kosti.

Kako je tijelo sveca dospjelo u Zadar

Tijelo svetog Šime u Zadar je preneseno iz Carigrada najvjerojatnije 1273. godine, a o tome kako se to dogodilo postoje dvije gotovo identične predaje. Razlikuju se samo u nekim nebitnim pojedinostima i u tome što jedna govori da je svečevo tijelo prevozio u Veneciju neki križar, vjerojatno mletački plemić, a druga da je to bio trgovac.

U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja, a kako mu je lađa bila teško oštećena morao je ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke, gdje se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dao ga je zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo i kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente u kojima će naći nešto vrlo zanimljivo.

I doista, oko vrata preminuloga nađena je bilješka o moćima Sv. Šimuna koje je donio sa sobom. Redovnici su odmah u ranu zoru počeli otkopavati Svečevo tijelo, a iste noći čudnovatim su viđenjem upozorena tri gradska rektora, svaki pojedinačno, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro sva trojica su se uputila na groblje i jedan drugome su priopćili što su saznali u viđenju. Tada su im redovnici otkrili kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca.

Ubrzo je za sve to saznao čitav grad i otada je u Zadru započelo javno štovanje sv. Šimuna Pravednika.

Izvor: vjera.hr

Nadbiskup Zgrablić predao puku zagovornu molitvu sv. Šime u Šiminom svetištu

Tijekom svečane Večernje na uočnicu blagdana sv. Šime, u subotu, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predao je puku zagovornu molitvu sv. Šime koja je budući službeni molitveni obrazac u javnom čašćenju sv. Šime, upućen iz svetišta sv. Šime u Zadru.

Autor te molitve je mons. Zgrablić. Nadbiskup je na kraju svoga nagovora tijekom Večernje prvi put izmolio tu molitvu koja u obraćanju Bogu završava izricanjem osobne molitvene nakane sv. Šimi. 

Moleći u zajedništvu s vjernicima, mons. Zgrablić potaknuo je puk da svatko u sebi na kraju izrekne molitvenu nakanu sv. Šimi.

Molitveni obrazac glasi:

Moli za nas, sv. Šimune. – Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, Oče naš! 

Po primjeru i zagovoru sv. Šimuna, 

Pravednika i Bogoprimca,

i nas ispuni i potiči Duhom Svetim 

da Isusa Krista, Tvoga ljubljenog Sina, prepoznamo 

i iz Marijinih ruku primimo 

u hramu našeg života, 

gdje Te želimo zauvijek slaviti.

Kristova blizina neka nam bude svjetlost 

na prosvjetljenje u svim tminama života, 

kako bismo blagoslivljali Tebe 

zbog ljubavi koju si nam u Njemu darovao. 

Pomozi nam da napredujemo u svetosti, 

radujući se spasenju koje si nam u Kristu pripravio. 

Osobito Te molimo 

da nam po zagovoru sv. Šimuna 

udijeliš milost …… (osoba izrekne za koju milost želi moliti).

To Te molimo po zagovoru sv. Šimuna

i po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Taj molitveni obrazac buduća je službena molitva koju će don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, učiniti uvijek dostupnom u zadarskom svetištu te promicati njeno širenje, u želji i poticaju da se ljudi obraćaju sv. Šimi u raznim prilikama života. 

Mnogi su kroz stoljeća osvjedočeni u zagovor sv. Šime, osobito u nakanama za zdravlje djece i rađanje potomstva, o čemu postoje i svjedočanstva ljudi. Sveti Šime bio je u osobnom dodiru i susretu s Isusom, Otkupiteljem i Spasiteljem svakog dara života, od njegove najranije i tjelesno nejake dobi, potrebne osobite zaštite roditelja.

Crkva sv. Šime u Zadru promiče se kao „svetište života“ jer je sv. Šime u sebi utjelovio dostojanstveno življenje i poštovanje svih stadija života. 

Dostojanstveno je doživio svoju starost strpljivo, postojano i vjerno iščekujući Mesiju te je spokojno i u miru umro. 

U hramu se susreo s Isusovim roditeljima, Josipom i Marijom kojoj je prorokovao njenu pogođenost boli, „da se razotkriju namisli mnogih srdaca“. 

I najdragocjenije, sv. Šime izrekao je otkupiteljski i spasenjski navještaj i ispunjenje Božjeg obećanja – na svojim je rukama držao Isusa kad je imao svega 40 dana i u tako malenom Djetetu prepoznao iščekivanoga Mesiju, za kojeg je u tom trenutku javno rekao da je Isus Krist „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga“, o čemu piše i evanđelist Luka. 

Službenica Božja Marica Stanković godinama bila u zatvoru jer je javno stala u obranu bl. kardinala Alojzija Stepinca

Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. godine, a školovala se kod sestara milosrdnica. Tu je otkriven njezin dar za pisanje, a susrela se i s katoličkim organizacijama. Bila je aktivna u Marijinoj kongregaciji, a kao maturantica sudjelovala je 1920. godine na sletu Orlovske mladosti u Mariboru, gdje se upoznala s obnoviteljskim nastojanjima krčkoga biskupa dr. Antuna Mahnića i zauzetim nositeljem katoličke obnove u hrvatskom orlovstvu dr. Ivanom Merzom.

Nakon završene Učiteljske škole radila je kao učiteljica u Sračincu i Donjoj Voći, a nakon završene Više pedagoške akademije predavala je u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu i Kutini. Godine 1935. dobila je stalan posao u Zagrebu i predavala je u osnovnoj školi u Draškovićevoj ulici. 

Uz posao u školi sudjelovala je i u radu orlovske i križarske organizacije. Blisko je surađivala s dr. Ivanom Merzom (1896.-1928.), koji je 2003. proglašen blaženim.

Uključila se u organizirano katoličko gibanje. Godine 1927. postala je predsjednicom “Sveze hrvatskih orlica”, a nakon ukidanja svih katoličkih sportskih udruženja pa i orlica, od 1930. do 1945. godine bila je predsjednica križarica. Uređivala je glasilo Za vjeru i dom, pisala članke, putovala, održavala sastanke, držala predavanja i govore. Bila je živi primjer savršenog kršćanskog života, angažirana i vedra kršćanka, svakoga je htjela privesti Kristu, osobito mladež.

Na 10. obljetnicu smrti dr. Ivana Merza, nakon duhovnih vježbi, koje je vodio isusovac o. Stjepan Tomislav Poglajen (1906. – 1990.), u Banjoj Luci s još nekoliko istomišljenica osnovala je 1938. godine prvi Svjetovni institut u Hrvatskoj – Suradnice Krista Kralja s geslom “Dođi kraljevstvo Tvoje!”

Na prijedlog nadbiskupa Stepinca 1943. godine primila je za svoje djelovanje visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice-Za Crkvu i Papu. Bila je kršćanski radikalna i plemenita. Njezino životno opredjeljenjem izraženo je geslom ”Za Krista, za Crkvu, za duše”.

Kao ugledna katolička djelatnica Marica Stanković našla se odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata na udaru komunističke vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika 2. lipnja 1945. godine javno pred 2500 sudionika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. 

Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata na udaru komunističke vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika 2. lipnja 1945. godine javno pred 2500 sudionika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. 

Ovako je to bilo, kako je opisao očevidac Maričin životopisac don Žarko Brzić. Najprije je Marija Grgić počela braniti nadbiskupa Stepinca, nakon što je jedan iz mnoštva sasuo klevete na Nadbiskupa. Na to je Marica mirno ustala i hrabro rekla: “Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one koji su progonili Židove i Pravoslavce, koji je svoj cvijetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike zgada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu…”

Profesorica Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947., pritvorena je u Petrinjskoj ulici, lažno optužena i nakon više od četiri mjeseca osuđena na pet godina zatvora uz obrazloženje da je “djelovala protiv naroda i države”. 

Profesorica Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947., pritvorena je u Petrinjskoj ulici, lažno optužena i nakon više od četiri mjeseca osuđena na pet godina zatvora uz obrazloženje da je “djelovala protiv naroda i države”.  Zajedno s Maricom Stanković osuđeno je još sedam djevojaka iz zajednice Suradnica Krista Kralja, među njima i Slavica Tuškan (1928.-2015.) i Nevemka Šarin (1917.-2006.), te njihov duhovnik don Ante Radić (1897-1980.) kao prvooptuženi. Na suđenju je odbacila sve političke optužbe i hrabro svedočila svoju vjeru i odanost Kristu i Crkvi. Kako joj nisu dali da se do kraja brani ona je završila svoju obranu riječima: “Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam s parolama kojima sam služila cijeli život: “Živio Krist Kralj, živio Sveti Otac Papa, živjela Katolička Crkva, živjela kršćanska Europa”. A kad im je osuda bila izrečena i obrazložena, one su ponosno zapjevale : Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat-Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada! 

Kaznu je izvršila u cijelosti u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Radila je isušivanju Lonjskoga polja, nosila cigle ili bila u samici. Izišla je iz zatvora 1. rujna 1952. godine, sva izmučena i bolesna. Opisala je to u knjizi Godine teške i bolne (priredio don Živko Kustić, GK, 2000.). 

Nakon tih teških i bolnih godina posvetila se svojoj Zajednici nastojeći uskladiti Pravila i odgojiti nove članove. Iako teško bolesna doživjela je sreću kada je, 18. listopada 1953. godine, kanonski ustanovljena njezina Svjetovna ustanova “Suradnice Krista Kralja” i odobrene konstitucije Dobila je i blagoslov zatočenog kardinala Alojzija Stepinca, koji se nalazio u kućnom pritvoru u Krašiću.

Umrla je na glasu svetosti 8. listopada 1957. godine s riječima na usnama: ”Dosta mi je Tvoja milost!” Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj, na polju broj 57. Sprovod joj je vodio nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper. Grob joj posjećuju mnogi vjernici i štovatelji, kojima je uzor. 

Glas o svetosti Marice Stanković nezaustavljivo se širi od njezine blažene smrti.

Glas o svetosti Marice Stanković nezaustavljivo se širi od njezine blažene smrti. Kongregacija za proglašenje svetaca odobrila je 10. lipnja 2006. da se otvori i povede postupak za njezinu beatifikaciju. Kardinal Josip Bozanić otvorio je 16. studenoga 2006. proces za proglašenje Marice Stanković blaženom i svetom. Prvi postulator kauze je bio mr. vlč. Milan Pušec a drugi i sadašnji je dr. o. Vinko  Mamić, karmelićanin.

Prigodom njezine blažene smrti kardinal Alojzije Stepinac iz Krašića je napisao u sažalnom pismu Suradnicama Krista Kralja između ostaloga: “Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjeg na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Krist Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: ‘Ne živim više ja, nego Krist u meni’.”

Postulatura službenice Božje Marice Stanković izdaje glasilo koje se zove Poruka vedrine, jer je Marica bila vedra osoba, čak i u danima svoje patnje zračila vedrinom i radošću. Imala je lijepi topli osmjeha a znala se i od srca smijati. Njezin duhovnik isusovac otac Ivan Kozelj u nadgrobnom slovu rekao je da je bila ”uvijek vedra i nasmijana do bučnosti”, a njezin biograf don Žarko Brzić  knjizi je dao naslov Nasmijano lice navodeći da su je i drugi tako nazivali. Za nju su optimizam i vedrina bile temeljna obilježja kršćanina. 

Službenica Božja Marica Stanković svojoj knjizi, u kojoj opisuje povijest nastanka orlovstva i križarstva, daje naslov Mladost vedrine, koja je objavljena u Zagrebu 1944. godine. Ona svjedoči i piše: “Nije nam dana samo radost koja iz Božjeg lica izlazi, već nam se daje On sam koji je Radost. Jer radost nije tek jedno svojstvo Božjega bića, već radost je On sam”. Nadamo se da će ubrzo biti uzdignuta na čast oltara, prenosi hkm. hr.

Sveta Faustina je izvanredna vidjelica anđela: Vidjela je serafine, kerubine …

Anđeli nevidljivo pomažu ljudima da razviju duhovnost i ljubav prema Bogu, štite i pomažu, služe čovjeka kojem su dani. Međutim, ponekad Bog dopusti da odabrana duša vidi i čuje svoje nebeske sluge. Taj dar poznavanja anđela dobila je sveta Faustina Kowalska, vjerska mističarka i vidjelica Božjeg milosrđa.

Trinaest godina tješili su je i branili anđeli koji su joj postali najbolji prijatelji.

Faustinin ispovjednik, otac Michael Sopocko, zapisao je u svoj dnevnik da je ona imala veliku pobožnost prema svetim anđelima i da je vidljivo doživljavala njihovu prisutnost.

Pojavljivali su se kao njezini suputnici na njenim mističnim putovanjima u pakao, čistilište i raj.
Naučili su je dobro moliti i razmišljati o Bogu. Ali nikada je nisu razriješili dužnosti, već su je poticali da se trudi i bori s jasnim namjerama djelovanja. Sveta Faustina je imala kontakt sa svetim Mihaelom arkanđelom, Serafima i Kerubima.

Također s anđelom kojeg je zvala “jedan od sedmorice”, anđelom čuvarom svog ispovjednika i anđelima čuvarima drugih ljudi i crkava. U presudnim trenucima svog života uvijek ih je zazivala u pomoć.

A njezini je nebeski prijatelji nikada je nisu iznevjerili, ne samo da su je branili od demonskih napada, nego su je i tješili u teškim trenucima i s ljubavlju je podsjećali na ispunjavanje njezinih dužnosti.

Faustina je svog anđela čuvara susrela, primjerice, u vlaku iz Varšave u Krakow.
I jednom je velika gomila demona, ispunjena mržnjom, blokirala put svetice i ona je preklinjala svog anđela čuvara za pomoć.

A on joj reče: “Ne boj se, ženo moga Gospodara, bez Njegovog dopuštenja ovi ti duhovi neće nauditi.” I odmah su zli duhovi nestali, a njezin ju je anđeo čuvar na vidljiv način otpratio do kuće.

Još jednom je sestra Faustina čula anđeosku pjesmu kada su redovnice samostana obnovile svoje zavjete, u svečanom slavlju. Dok su sestre polagale svoje zavjete, čula je kako anđeli pjevaju različitim tonovima, ‘Svet, Svet, Svet’,u pjesmi tako divnoj da joj nijedan ljudski jezik nije mogao ravnati.

Drugom prilikom, u klanjanju, sestra Faustina je osjetila kako je preplavljena ljubavlju prema Isusu i počela je plakati. I odjednom ugleda anđela velike ljepote, koji joj se obrati i reče: “Ne plači, govori Gospodin.” Pitala ga je tko je on. A on odgovori: “Ja sam jedan od sedam duhova koji dan i noć stoje pred Božjim prijestoljem i daju Mu neprestanu hvalu.” I taj ju je Anđel pratio u vlaku na putu do Vilniusa.

Na tom je putovanju vidjela drugog anđela kako stoji na vratima svake crkve pored koje su prošli, ali bili su okruženi bljeđim svjetlom od svjetla anđela koji ju je pratio, a svaki od tih anđela koji su čuvali crkve pognuo je svoje glave pred anđelom koji je bio blizu nje.

Drugi put, radeći u Kongregaciji u Krakovu kao vratarica, osjetila je strah zbog revolucionarnih nemira i neprijateljskog odnosa prema Crkvi. Zamolila je Gospodina za zaštitu i on joj je rekao: “Kćeri moja, u trenutku kad si prišla vratima naredio sam svom Kerubinu da te zaštiti. Smiri se molim te”. I nakon razgovora vidjela je anđela kojega joj je Gospodin obećao.

Drugom prilikom, anđeo čuvar sestre Faustine upozorio ju je na potrebe umiruće duše. Njezin joj je anđeo čuvar rekao da moli za jednu dušu, a ujutro je znala da je to čovjek čija je agonija upravo u tom trenutku započela.

I od tada joj je Gospodin Isus na poseban način davao do znanja kada je netko trebao molitvu jer je umirao, preko anđela čuvara.

Sestra Faustina se bojala onih dana kad se nije mogla pričestiti. I kad je jednom bila u bolnici, rekli su joj da pričest neće donijeti svećenik, i bila je tužna. Dogodilo se tada nešto neobično, jer se narednih 13 dana pričešćivala kod jednog Serafina.

Opisala ga je rekavši da je nosio zlatnu haljinu, a preko nje prozirnu surpu i prozirnu štolu.
Kalež je bio od stakla, prekriven prozirnim velom. I čim ju je pričestio, nestao je, i odande je čula anđeosku pjesmu onoga dana kad nije mogao prisustvovati misi. I blizu smrti, jedan Serafin ju je pričestio. Velika svjetlost okruživala je tog Serafina jer je odražavala božanstvo i ljubav Božju. A malo prije pričesti spopala ju je sumnja i molila je Isusa za to.
Stoga je upitala Serafina: “Možeš li me ispovjediti?” A on je odgovorio, “nijedan duh Neba nema takvu moć.” I u tom trenutku Hostija joj je sletjela na usne.

Dana 13. rujna 1935. sveta Faustina primila je krunicu Božanskog milosrđa, a nazočan je bio i anđeo. Te noći, dok je bila u svojoj ćeliji, vidjela je anđela, kojeg je identificirala kao izvršitelja božanskog gnjeva. Opisuje ga kao odjevenog u blistavu odjeću, sa sjajnim licem i oblakom pod nogama. Iz njegovih ruku i iz oblaka izlazili su gromovi i munje koje su prijetile da pogode Zemlju. Suočena s ovom opasnošću za Zemlju, sveta Faustina je počela preklinjati anđela da prestane slati napade. I obeća mu da će svijet činiti pokoru. Ali molba nije uslišana. I osjetila je poticaj u srcu da se moli Bogu za svijet, riječima koje su izvirale iz nje. I odjednom je vidjela da Anđeo ne može izvršiti kaznu koja je planirana da se izvrši.

Sveta Faustina priznaje da nikada prije nije molila takvom snagom. U dnevniku se pojavljuje molitva kojom je molila, “Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, za grijehe naše i cijeloga svijeta. Zbog njegove pregorke muke, smiluj se nama i cijelom svijetu”.

Ovo je početna molitva i težnja svake dekade krunice Božjeg milosrđa koju joj je predao Isus. Ovo je također i očita poruka što i kako treba moliti u trenucima neizvjesnsti, straha i grozne tjeskobe. Božje milosrđe je veće od svega, ali trebamo moliti.

U dnevniku Svete Faustine nalazi se više od 70 spomena anđela. Ali ime svetog Mihaela je ono koje je bilo najviše vezano uz njen život.

Dana 29. rujna, na blagdan svetog Mihaela arkanđela, ugleda kraj sebe arkanđela Mihaela koji joj reče ove riječi “Gospodin mi je zapovjedio da se posebno brinem za tebe. Znaj da te zlo mrzi, ali ne boj se. Tko je kao Bog!”

I nestalo joj je iz očiju, ali je nastavila osjećati njegovu prisutnost i pomoć. Ali i sve oko nje ukazivalo je na njegovu prisutnost. Crkva u Vilniusu u kojoj je bila i služila, i gdje je primila sliku Božjeg milosrđa bila je posvećena svetom Mihaelu. Predstojnica koja je primila Svetu Faustinu u samostan zvala se Mihaela. Njen ispovjednik zvao se Mihael, prenosi portal vjera.hr.

Sveta Faustina očito je imala posebnu zaštitu svetog Mihaela i svaki se dan molila svom anđelu čuvaru te molitvu svetom Mihaelu arkanđelu pape Leona XIII.

Sveti anđeli Božji molite za nas!