Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Ambrozije, Ambroz, Sabina, Urban
Prvo čitanje:
Iz 11,1-10
Po pravdi će sudit siromasima.
Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 72,1-2.7-8.12-13.17
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka.
Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca. I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.
On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka! Dok je sunca, živjelo mu ime! Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje, svi narodi nazivali ga blaženim!
Drugo čitanje:
Rim 15,4-9
Krist spašava sve ljude.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 3,1-12
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« Riječ Gospodnja.
Sveti Nikola je bio biskup koji je živio u četvrtom stoljeću, u mjestu zvanom Myra u Maloj Aziji (danas Turska ). Bio je vrlo bogat čovjek jer su mu roditelji umrli kad je bio mlad i ostavili su mu mnogo novca. Također je bio vrlo ljubazan čovjek i bio je poznat po pomaganju siromašnima i davanju tajnih darova ljudima kojima je to bilo potrebno. Postoji nekoliko legendi o svetom Nikoli, ali ne znamo je li neka od njih istinita!
Najpoznatija priča o svetom Nikoli govori kako je nastao običaj postavljanja čarapa u koje se prvo stavljaju darovi! Ide ovako:
Bio jedan siromah koji je imao tri kćeri. Čovjek je bio toliko siromašan da nije imao dovoljno novca za miraz, pa mu se kćeri nisu mogle udati. (Miraz je svota novca koju mladenkini roditelji isplaćuju mladoženji na dan vjenčanja. To se još uvijek događa u nekim zemljama, čak i danas.) Jedne noći, Nikola je potajno spustio vreću zlata niz dimnjak i u kuću (to je značilo da se najstarija kći tada mogla udati). Torba je pala u čarapu koja je bila obješena kraj vatre da se suši! To se kasnije ponovilo i s drugom kćeri. Napokon, odlučan otkriti osobu koja mu je dala novac, otac se svake večeri potajno skrivao kraj vatre sve dok nije uhvatio Nikolu kako ispušta vreću zlata. Nikola je molio čovjeka da nikome ne kaže što je učinio, jer nije želio skrenuti pozornost na sebe. Ali ubrzo se vijest pročula i kad bi netko dobio tajni dar, mislilo se da je možda od Nikole.
Zbog svoje dobrote Nikola je proglašen svecem. Sveti Nikola nije samo svetac djece nego i pomoraca! Jedna priča govori o tome da je pomagao nekim mornarima koje je zahvatila jaka oluja na obali Turske. Oluja je bjesnila oko njih i svi su ljudi bili prestravljeni da će njihov brod potonuti ispod divovskih valova. Molili su svetog Nikolu da im pomogne. Odjednom je stajao na palubi ispred njih. Naredio je da se more smiri, oluja je utihnula i oni su mogli sigurno otploviti svojim brodom u luku.
Sveti Nikola je bio prognan iz Mire i kasnije bačen u tamnicu za vrijeme progona kršćana od strane cara Dioklecijana, ali je oslobođen u vrijeme kasnijeg cara Konstantina, koji je bio kršćanin. Sveti Nikola je prisustvovao Nicejskom saboru 325. godine (gdje se raspravljalo o kršćanstvu).
Nitko zapravo ne zna kada je Sveti Nikola umro, bilo je to 6. prosinca 343. godine (što se čini najvjerojatnijim), 345. ili 352. godine. Godine 1087. njegove su kosti iz Turske ukrali neki talijanski trgovački pomorci. Kosti se danas čuvaju u crkvi nazvanoj po njemu u talijanskoj luci Bari. Na blagdan svetog Nikole (6. prosinca) pomorci Barija još uvijek nose njegov kip iz katedrale na more, kako bi blagoslovio vode i tako im omogućio sigurnu plovidbu tijekom cijele godine.
1066. godine, prije nego što je otplovio u Englesku, William Osvajač molio se svetom Nikoli tražeći da njegovo osvajanje prođe dobro.
Posebno je štovan na kršćanskom Istoku. Zaštitnik je Rusije, Grčke, Sicilije, djece, pomoraca, ribara, trgovaca, pekara, ljekarnika, farmaceuta, putnika, bačvara, badnjara, zatvorenika, zarobljenika, nekadašnjih kradljivaca, lučkih radnika, strijelaca, lađara, pivara, čistača cipela, sudaca, konjušara, pokajničkih ubojica, mladenaca, crkvenjaka, vlasnika zalagaonica, trgovaca i proizvođača parfema, hodočasnika, radijskih i televizijskih djelatnika, studenata i udavača te mnogih zemalja, biskupija, gradova, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Nikola biskup, Niko, Nikša, Nikica
Prvo čitanje:
Iz 30,19-21.23-26
Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati!
Čitanje Knjige proroka Izaije Ovo govori Gospodin Bog, Svetac Izraelov: »Da, puče sionski koji prebivaš u Jeruzalemu, više ne plači! Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati; čim te čuje, uslišit će te. Branit će vas Gospod kruhom tjeskobe, pojiti vodom nevolje, al’ se više neće kriti tvoj Učitelj – oči će ti gledat Učitelja tvoga. I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: ‘To je put, njime idite’, bilo da vam je krenuti nadesno bilo nalijevo. I on će dati kišu tvojem sjemenu što ga posiješ u zemlju, i kruh kojim zemlja urodi bit će obilat i hranjiv. Stoka će tvoja pasti, u onaj dan, po prostranim pašnjacima. Volovi i magarci što obrađuju zemlju jest će osoljenu krmu, ovijanu lopatom i vijačom. I na svakoj gori i na svakome povišem brijegu bit će potokâ i rječicâ – u dan silnoga pokolja kad se kule budu rušile. Tada će svjetlost mjesečeva biti kao svjetlost sunčana, a svjetlost će sunčana postati sedam puta jača, kao svjetlost sedam dana – u dan kad Gospodin iscijeli prijelom svojemu narodu, izliječi rane svojih udaraca.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 147,1-6
Blago svima koji čekaju Gospodina
Hvalite Gospodina, jer je dobar, pjevajte Bogu našemu, jer je sladak; svake hvale on je dostojan! Gospodin gradi Jeruzalem, sabire raspršene Izraelce.
On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove. On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva.
Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti njegovoj. Gospodin pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje.
Evanđelje:
Mt 9,35-38; 10,1.6-8
Kad Isus vidje mnoštvo, sažali se nad njim.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Isus je obilazio sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima; »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Posla ih i uputi: Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« Riječ Gospodnja.
Saba je rođen 439. u Mutalasci blizu Cezareje u Kapadokiji (današnja središnja Turska). Roditelji su mu bili pobožni kršćani, ali pošto je bio vojnik, otac je morao otići u Aleksandriju i poveo sa sobom svoju ženu. Ostavio je dječaka sa ženinim bratom i njegovom ženom, ali pošto oni nisu dobro postupali s dječakom, Saba je otišao u obližnji samostan gdje ga je opat dobro pazio i poučio ga monaškom putu. Saba se odlučio zamonašiti, a kada mu je bilo osamnaest godina, otišao je u Jeruzalem da vidi sveta mjesta i posjeti pustinjake koji su tamo živjeli. Ali opat Eutimije ga je poticao da živi u zajednici sa životom molitve i fizičkog rada. Kad mu je bilo trideset, dopustio mu je da svaki tjedan provede pet dana sam u špilji i da se vikendom vraća u zajednicu. Pomagao je samostan pletući pedeset košara tjedno od palminog lišća.
Kad je Eutimije umro, Saba je proveo četiri godine sam u pustinji blizu Jerihona, gdje mu je potok Cedron davao vodu, a lokalno stanovništvo donosilo mu hranu. Pritisan da osnuje zajednicu, postavio je lauru, ili kompleks pustinjačkih koliba oko središnje crkve, na mjestu koje se danas zove Mar Saba . Kad mu se pridružilo stotinu i pedeset redovnika, on je nevoljko pristao da ga zaredi jeruzalemski patrijarh u dobi od 53 godine. Redovnici su dolazili čak iz Armenije i Egipta. Došla je i njegova majka, danas udovica, koja je osigurala gostinjsku kuću i dvije bolnice. Godine 493. patrijarh je Sabu postavio za arhimandrita ili vođu nad svim palestinskim redovnicima.
Godine 511. novi ga je patrijarh s ostalima poslao u izaslanstvo caru Anastaziju u Carigrad, ali ga je stražar na vratima odbio misleći da je prosjak. Sjedio je odvojeno i kad je car pročitao blistav izvještaj o njemu od patrijarha i upitao ga gdje je, Saba je primljen i ondje je proveo zimu suprotstavljajući se monofizitskoj herezi.
Kad mu je bilo devedeset godina, Saba je ponovno otišao u Carigrad u ime novog jeruzalemskog patrijarha Petra, kako bi prosvjedovao protiv nasilnog ugnjetavanja carskih trupa zbog pobune Samarijanaca. Car Justinijan ga je lijepo primio i ponudio da obdari njegove samostane. Saba je odbio, ali je tražio smanjenje poreza za Palestinu, hostel za hodočasnike u Jeruzalemu i zaštitu redovnika od pljačkaša, na što je car pristao.
Saba se vratio kući i imenovao svog nasljednika te ležao četiri dana prije nego što je umro. Preminuo je u Jeruzalemu na današnji dan, 5. prosinca 532, u dubokoj starosti od 93 godine. Kao sveca ga časti i istočna i zapadna Crkva. Njemu u čast u Rimu, na Aventinu, sagrađena je lijepa bazilika, a njegove relikvije godinama su se nalazile u Veneciji. Kako bi posvjedočio ljubav prema istočnoj kršćanskoj braći, papa Pavao VI. odobrio je 1965. da se te relikvije prenesu u samostan svetog Sabe u Jeruzalemu. Svetom Sabi posvećena je župa Kaštel kod Buja (Istra).
Čitanje Knjige proroka Izaije Ovo govori Gospodin Bog: Neće li se naskoro Libanon u voćnjak pretvoriti, a voćnjak izroditi u šumu? I čut će u onaj dan gluhi riječi knjige; oslobođene mraka i tmine, oči će slijepih vidjeti. A siromasi će se opet radovati u Gospodinu, najbjedniji će klicat Svecu Izraelovu, jer neće više biti silnikâ, nestat će podsmjevačâ, istrijebit će se svi koji zlo snuju: oni koji riječju druge okrivljuju, oni koji na vratima sucu postavljaju zamku i nizašto obaraju pravednika. Zato ovako govori Gospodin, Bog kuće Jakovljeve, koji otkupi Abrahama: »Neće se odsad više stidjeti Jakov, i više mu neće lice blijedjeti, jer kad vidi usred sebe djelo mojih ruku, svetit će ime moje.« Svetit će Sveca Jakovljeva, bojat će se Boga Izraelova. Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 27,1.4.13-14
Gospodin mi je svjetlost i spasenje.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i Dom njegov gledam.
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!
Evanđelje:
Mt 9,27-31
Dva slijepca vjerujući u Gospodina ozdravljaju.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju. Riječ Gospodnja.
Danas slavimo sv. Ivana Damaščanskog, pročitajte što nas je papa Benedikt XVI. poučio o njemu
Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svete Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.
Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su nakon njegove smrti osuđeni na ikonoklastičkom koncilu u Hieriji (754.). Isti ti govori, međutim, bili su glavni razlog njegove rehabilitacije i kanonizacije od strane pravovjernih otaca okupljenih na Nicejskom koncilu (787.), sedmom ekumenskom. U tim je tekstovima moguće iznaći prve pokušaje opravdavanja čašćenja svetih slika, povezujući ove potonje s otajstvom utjelovljenja Sina Božjega u krilu Djevice Marije.
Ivan Damaščanski je, uz to, bio među prvima koji su u javnom i privatnom kultu razlikovali klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena. To se razlikovanje odmah pokazalo veoma važnim da bi se pružio kršćanski odgovor onima koji su držali da se svi bezrezervno i trajno moraju pridržavati stroge starozavjetne zabrane o korištenju slika u obredu. O tome su se vodile velike rasprave i u islamskom svijetu, koji prihvaća tu židovsku tradiciju potpunog isključivanja slika iz obreda. Međutim kršćani su, u tome kontekstu, razgovarali o tome problemu i pronašli opravdanje za štovanje slika. Damaščanin piše: “U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? … Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? … Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? … A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje” (Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90).
Vidimo da je, poradi utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Riječ je o novom pogledu na svijet i materijalne stvarnosti. Bog je postao tijelom i tijelo je postalo stvarno prebivalište Boga, čija slava blista na Kristovu ljudskom licu. Stoga su poticaji toga istočnog naučitelja i danas veoma aktualni, obzirom na veoma veliko dostojanstvo na koje je materija uzdignuta u utjelovljenju, postavši, u vjeri, znak i djelotvorni sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ivan Damaščanski ostaje, zato, povlašteni svjedok čašćenja slika, koje će do dana današnjeg ostati jedno od najistaknutijih vidika istočne teologije i duhovnosti. Riječ je ipak o obliku kulta koji pripada jednostavno kršćanskoj vjeri, vjeri u onoga Boga koji je postao tijelom i učinio se vidljivim. Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne tvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicima milosti po zazivu (epiclesis) Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere.
S tim temeljnim idejama Ivan Damaščanski dovodi u vezu također čašćenje relikvija svetaca, na temelju uvjerenja da se svete kršćane, budući da su postali dionici Kristova uskrsnuća, ne može smatrati jednostavno “mrtvima”. Spominjući, na primjer, one čije se relikvije ili slike dostojne čašćenja, Ivan u svojem trećem govoru u obrani slika pojašnjava: “Prije svega (častimo) one među koje se Bog nastanio, kao što su Majka Božja i svi sveci. Oni su ti koji su, koliko je to moguće, svojom voljom postali slični Bogu i zbog nastanjenosti Bogom i Božje pomoći, prozvani su stvarno bogovima (usp. Ps 82, 6), ne po naravi, već po kontingenciji, kao što se usijano željezo naziva vatrom, ne po naravi već po kontingenciji i zato što je uronjeno u vatru. On, naime, kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja (usp. Lev 19, 2)” (III, 33, red. 1352 A). Nakon niza takvih i sličnih razmišljanja, Damaščanski je mogao ozbiljno zaključiti: “Bog, koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će ukazati dobročinstvo da mogu postati dionici njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka, u isti mah vidljivu i nevidljivu stvarnost. A pri njegovu stvaranju zamislio ga je i stvorio kao biće koje je sposobno razmišljati (ennoema ergon), koje je urešeno bogatstvom riječi (logo(i) sympleroumenon) i okrenuto duhu (pneumati teleioumenon)” (II, 2, str. 94, red. 865A). Da bi dodatno pojasnio tu misao, dodaje: “Trebaju nas ispuniti udivljenjem (thaumazein) sva djela providnosti (tes pronoias erga), sve ih treba hvaliti i sve prihvaćati, pobjeđujući napast da se u njima prepoznaju aspekti koji se mnogima čine nepravednima ili lošima (adika). Naprotiv treba priznati da Božji naum (pronoia) nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje i shvaćanja (agnoston kai akatalepton), dok naprotiv samo On poznaje naše misli, naša djela pa čak i našu budućnost” (II, 29, str. 94, red. 964C). Već je Platon, uostalom, govorio da sva filozofija započinje s divljenjem: i naša vjera započinje s divljenjem stvaranju, ljepoti Boga koji postaje vidljiv.
Optimizam kojim kršćanin kontemplira prirodu (physike theoria), to gledanje u vidljivoj stvarnosti dobro, lijepo i istinito, taj kršćanski optimizam nije zacijelo naivni optimizam: kršćanin je itekako svjestan rane koju je ljudskoj naravi nanijela sloboda kojom je Bog uresio čovjeka a koju je ovaj zloupotrijebio, sa svim posljedicama nesklada koje su iz toga proizašle. Otud potreba, koju je teolog iz Damaska jasno uočio, da priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjene našim grijehom, bude “osnažena i obnovljena” silaskom Sina Božjega u tijelo, nakon što je na mnoge načine i u raznim prigodama sam Bog nastojao pokazati da je stvorio čovjeka da bude ne samo u “biću”, već u “dobrom biću” (usp. La fede ortodossa, II, 1, str. 94, red. 981). S oduševljenim zanosom Ivan objašnjava: “Bilo je nužno da priroda bude okrijepljena i obnovljena te da se pokaže i konkretno pouči putu kreposti (didachthenai aretes hodon), koji odalečuje od propadljivosti i vodi u vječni život… Pojavilo se tako na povijesnom obzoru veliko more Božje ljubavi prema čovjeku (philanthropias pelagos)”. To je uistinu lijep izraz. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja a, s druge, uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjem, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. Ivan Damaščanski nastavlja: “On sam, Stvoritelj i Gospodin, borio se za svoje stvorenje prenijevši mu primjerom svoj nauk… I tako je Božji Sin, premda postoji u obličju Boga, spustio nebesa i sišao … među svoje sluge … izvršivši nešto najnovije, jedino doista novo pod suncem, kroz što se stvarno očitovala Božja beskrajna moć” (III, 1. str. 94, red. 981C-984B)
Možemo zamisliti utjehu i radost koju su te riječi bogate tako zadivljujućim slikama budile u srcu vjernika. Slušajmo ih i mi, danas, gajeći u sebi iste one osjećaje koji su prožimali tadašnje kršćane: Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva. Pomogao nam Gospodin da nam one budu poticaj u životu.
Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 6. svibnja 2009.
Molitva Ivana Damaščanskog
Znam, Gospode, da sam nedostojan Tvoga čovjekoljublja, a dostojan sam svake osude i muke. No, Gospode, htio ja ili ne, spasi me! Jer ako pravednika spasiš, to nije ništa naročito, i ako čistoga pomiluješ, to nije ništa čudnovato, jer su dostojni Tvoje milosti. Ali, na meni grešnom učini čudo milosti Svoje; u tome pokaži čudo čovjekoljublja Svog, da ne nadvlada moja grešnost Tvoju neiskazanu dobrotu i milosrđe; i kako hoćeš uradi sa mnom! Amen.
Posljednji i najteži progon u Rimskom Carstvu bio je onaj Dioklecijanov koji je započeo 303. godine i trajao do 313. godine. Iz tog vremena mnoge priče o mučenicima vjernim Isusu Kristu došle su kroz tradiciju Crkve. Među tim pričama su one o svetoj Barbari, djevici i mučenici. Njezino se ime ne pojavljuje u najranijim zapisima o kršćanskim mučenicima, a štovanje počinje tek u sedmom stoljeću.
Svetu Barbaru navodno je držao u samoći njezin otac Dioskor, koji ju je želio sačuvati od utjecaja vanjskog svijeta. Priča se da je u jednom trenutku odbila ponudu za brak. Dioskor je dao izgraditi privatno kupalište za nju dok je putovao poslom. Barbara je postavila tri prozora u kupelj u čast Trojstva.
Po povratku s putovanja Dioskora je razbjesnilo saznanje da je Barbara kršćanka. Doveo ju je pred cara za kojeg se mislilo da se zove Maksimin koji je naredio da se Barbara muči i odrubi joj glava. Dioskor je u svom bijesu odrubio glavu svojoj kćeri. Na putu kući sa pogubljenja, Dioskora je pogodio grom i njegovo tijelo spaljeno.
Sveta Barbara je bila mučena s još jednom kršćankom Julijanom. Njihova tijela pokopao je kršćanin Valentinus. Hodočasnici su do grobnog mjesta ozdravljali ili dobivali pomoć i utjehu.
Zbog priče o gromom pogođenom ocu sveta Barbara postala je zaštitnicom onih koji su se osjećali ugroženima od grmljavine i požara. Kasnije je prozvana i zaštitnicom topnika i rudara.
Iskustvo čovjeka po imenu Henry Kock iz 1448. mnogo je doprinijelo promicanju kontinuiranog štovanja svete Barbare. Henry je umalo izgorio u požaru. Imao je veliku pobožnost prema svetoj Barbari za koju je rekao da mu je pomogla pobjeći iz vatre kako bi mogao primiti posljednje sakramente. Sveta Barbara se stoga smatra zagovornicom protiv patnje od iznenadne smrti i za primanje konačnih sakramenata pomirenja i euharistije.
Blagdan je svete Barbare 4. prosinca. Na njezinim likovnim prikazima vidi je kako stoji uz kulu s tri prozora i nosi palmu mučenice u ruci.
ili: Sv. Ivan Damaščanski, prezbiter i crkv. naučitelj
Psaltir
1. tjedan psaltira
Misao iz evanđelja dana
U Kraljevstvo će nebesko ući onaj koji vrši volju Očevu.
Čitanja:
Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Ivan, Barbara, Sunčica, Melecije, Adolf
Prvo čitanje:
Iz 26,1-6
Nek uđe narod pravedni koji čuva vjernost!
Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj dan, pjevat će se ova pjesma u zemlji Judinoj: »Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On podiže zidove i predziđa. Otvorite vrata! Nek uđe narod pravedni koji čuva vjernost, čiji je značaj čvrst, koji čuva mir jer se u te uzda. Uzdajte se u Gospodina dovijeka, jer Gospodin je Stijena vječna; on obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom, te je gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 118,1.8-9.19-21. 25-27a
Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!
Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova! Bolje se uteći Gospodinu, nego se uzdat u čovjeka. Bolje se uteći Gospodinu, nego se uzdat u mogućnike.
Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Gospodinu zahvaliti! »Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!« Zahvalit ću ti što si me uslišio i moj postao spasitelj.
Gospodine, spasenje nam daj! Gospodine, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslivljamo vas iz Doma Gospodnjeg! Bog je Gospodin on nas obasjava!
Evanđelje:
Mt 7,21.24-27
U Kraljevstvo će nebesko ući onaj koji vrši volju Očevu.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.« Riječ Gospodnja.
Franjo je rođen kao Francisco de Jasso y Azpilcueta7. travnja 1506. u dvorcu Xavier (ili Xavero) u blizini Sangüese i Pamplone, u Kraljevini Navarra (danas u sjevernoj Španjolskoj), gdje je baskijski bio materinji jezik. Bio je treći i najmlađi sin Juana de Jassa, tajnog vijećnika kralja Ivana III od Navare (Jean d’Albret), i Marije de Azpilcuete y Xavier, jedine nasljednice dviju plemićkih navarskih obitelji. Slijedeći španjolski običaj tog vremena, dobio je prezime po ocu i po majci; njegovo je ime točno napisano Francisco de Xavier (latinski Xaverius), a ne Francisco Xavier, jer je Xavier izvorno ime mjesta. Godine 1512. mnoge tvrđave su devastirane, uključujući i obiteljski dvorac, a zemlju je konfiscirala kastiljska kruna. Franjin otac umire 1515. godine.
Franjo je odrastao na Xavieru i tamo stekao svoje rano obrazovanje. Kao i mnogi mlađi sinovi plemstva, bio je predodređen za crkvenu karijeru, a 1525., u dobi od devetnaest godina, otišao je studirati na Sveučilište u Parizu , gdje je dobio licencu ès arts 1530. Ondje je nastavio studij teologije.
Godine 1529. Ignacije Loyola , još jedan baskijski student, dodijeljen je u sobu s Franjom. Petnaest godina stariji od Xaviera i bivši vojnik, Loyola je doživio duboko vjersko obraćenje i tada je oko sebe okupljao grupu ljudi koji su dijelili njegove ideale. Postupno je pridobio neposlušnog Franju i zajedno s još petoricom osnovali su Družbu Isusovu 15. kolovoza 1534., zavjetujući se na siromaštvo i celibat na mjestu koje se danas nalazi u pariškom području Montmartre. Zavjetovali su se da će živjeti po uzoru na Krista i svečano su se zavjetovali da će hodočastiti u Svetu Zemlju i potom se posvetiti spasenju vjernika i nevjernika. Franjo je potom izveoDuhovne vježbe, 30-dnevni niz meditacija koje je osmislio Ignacije, na temelju vlastitog iskustva religioznog obraćenja, kako bi vodio pojedinca prema većoj velikodušnosti u službi Bogu i ljudima. Ovo iskustvo pomoglo je Franji Ksaverskom da razvije motivaciju koja ga je nosila do kraja života i pripremilo put za njegova ponovljena mistična iskustva.
Kad je svih sedam članova završilo studij, sastali su se u Veneciji, gdje je Franjo zaređen za svećenika 24. lipnja 1537. Nakon što su više od godinu dana bezuspješno tražili prolaz u Svetu Zemlju, sedmorica su, zajedno sa svježim regrutima, otišli u Rim da se stave papi na raspolaganje. Kao rezultat njihova propovijedanja i brige za bolesne diljem središnje Italije, postali su vrlo traženi i nekoliko je katoličkih knezova tražilo njihove usluge. Jedan od njih bio je portugalski kralj Ivan III., koji je želio da marljivi svećenici evangeliziraju i služe kršćanima u njegovim novim azijskim dominijama. Kad je bolest spriječila da jedan od dvojice prvotno odabranih za zadatak ode, Ignacije je odredio Franju za svoju zamjenu. Franjo je sutradan, 15. ožujka 1540., napustio Rim za Indiju, putujući najprije u Lisabon. Te je jeseni papa Pavao III službeno priznao Ignacijeve sljedbenike kao vjerski red, Družbu Isusovu.
Sv. Franjo Ksaverski
Franjo je stigao u Gou, središte portugalske aktivnosti na Istoku, 6. svibnja 1542.; njegov pratilac je ostao raditi u Lisabonu. Sljedeće tri godine proveo je uglavnom na jugoistočnoj obali Indije među jednostavnim, siromašnim lovcima na bisere, Paravama. Oko 20.000 njih prihvatilo je krštenje prije sedam godina, kako bi osigurali potporu Portugala protiv svojih neprijatelja; od tada su, međutim, bili zanemareni. Franjo je preveo mali katekizam na materinji tamilski uz pomoć prevoditelja i neumorno išao od sela do sela poučavajući i potvrđujući novoobraćenike u njihovoj vjeri. Njegova očita dobrota i snaga njegova uvjerenja ostavili su dubok dojam na njih.
Ubrzo nakon toga, primitivni Macuanci na jugozapadnoj obali zatražili su krštenje i, nakon kratkih uputa, Franjo ih je krstio deset tisuća u posljednjim mjesecima 1544. Organizirao je škole kako bi pomogao u održavanju njihove nove vjere .
U jesen 1545. nove prilike za kršćanstvo privukle su Franju na Malajski arhipelag. Proveo je nekoliko mjeseci evangelizirajući među mješovitim stanovništvom portugalskog trgovačkog središta u Malacci, zatim je otišao osnovati misije među Malajcima i divljim lovcima na glave na Spice Islands (Moluccas). Djelo Franje Ksaverskog pokrenulo je trajne promjene u istočnoj Indoneziji, gdje je 1546.-1547. djelovao u regiji Maluku među ljudima otoka Ambon, Ternate i Morotai (ili Moro), i postavio temelje za stalnu misiju. Godine 1548. vratio se u Indiju, gdje je od tada stiglo više isusovaca da mu se pridruže. U Goi je Koledž svete vjere, osnovan nekoliko godina ranije, predan isusovcima, a Franjo ga je počeo razvijati u središte za obrazovanje domaćih svećenika i kateheta za biskupiju Goa, koja se protezala od Rta dobre nade , na južnom vrhu Afrike, u Kinu.
Franjo se sada zainteresirao za Japan, koji su Europljani dosegli prije samo pet godina. U Malacci je upoznao Anjira, Japanca duboko zainteresiranog za kršćanstvo, i kroz njihove razgovore shvatio da su Japanci kulturni i sofisticirani, za razliku od ribara u Indijiili lovci na glave s Moluka. Dana 15. kolovoza 1549. portugalski brod s Franjom, novokrštenim Anjirom i nekoliko suputnika uplovio je u japansku luku Kagoshima. Xavierovo prvo pismo iz Japana, koje je pretiskano više od 30 puta prije kraja stoljeća, izražava njegovo oduševljenje Japancima, “najboljim ljudima koji su dosad otkriveni”. Xavier je otkrio da je njegov stil života pun siromaštva, koji je toliko inspirirao Paravase i Malajce, često odbijao Japance, te ga je napustio zbog stila proučenog razmetanja i dostojanstva.
Krajem 1551., nakon što nije primio poštu od svog dolaska u Japan, Franjo se odlučio privremeno vratiti u Indiju, ostavljajući svoje drugove da se brinu za oko 2000 kršćana u pet zajednica. U Indiji su ga odgodile njegove administrativne odgovornosti kao poglavara nove isusovačke provincije Indije. U međuvremenu je shvatio da je za preobraćenje Japana potrebno razumjeti Kinu; Japanci su u Kinezima tražili mudrost. Xavier je odlučio otputovati u Kinu i otputovao je na otok Sancian (sada Shang-ch’uan Tao, kraj kineske obale) kako bi pokušao osigurati ulazak u zemlju koja je tada bila zatvorena za strance.
21. studenoga, na otoku Shangchuan, Xavier se onesvijestio nakon mise. Umro je od groznice 3. prosinca 1552., u dobi od 46 godina, a da nije stigao do kopnene Kine.
Prvo je pokopan na plaži otoka Shangchuan. U veljači 1553. njegovo netaknuto tijelo je odneseno s otoka i privremeno je pokopano u crkvi svetog Pavla u Malacci 22. ožujka 1553. Otvoreni grob u crkvi sada označava mjesto Xavierova ukopa. Pereira se vratio iz Goe, uklonio leš nedugo nakon 15. travnja 1553. i premjestio ga u svoju kuću. 11. prosinca 1553. Xavierovo je tijelo otpremljeno u Gou. Tijelo se sada nalazi u bazilici Bom Jésus u Goi, gdje je 2. prosinca 1637. stavljeno u staklenu posudu u srebrnom kovčegu.
Desnu podlakticu, kojom je Ksaver blagoslivljao i krstio svoje obraćenike, odvojio je pr. Gen. Claudio Acquaviva 1614. i od tada je izložen u srebrnom relikvijaru u glavnoj isusovačkoj crkvi u Rimu, Il Gesù.
Franju je blaženim proglasio Pavao V. 25. listopada 1619., a svetim Grgur XV. 12. ožujka 1622., u isto vrijeme kad i Ignacije Loyola . Zaštitnik je Navarre u Španjolskoj; Nasugbu, Batangas, Filipini; Australija; Borneo; Kina; Istočna Indija; Goa, Indija; Japan; Novi Zeland, i misionara. Blagdan mu je 3. prosinca. Godine 1927. proglašen je zaštitnikom svih misija.
Mnogi Franju smatraju svecem koji je donio kršćansku vjeru u Aziju. U Rimokatoličkoj crkvi općenito je poznat kao “Sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika Istoka”, i kršćani diljem svijeta još uvijek mu se mole i časte ga kao čistog predstavnika Isusa Krista i njegova evanđelja . Bezbrojne bolnice, škole i druge ustanove u Indiji nose njegovo ime.
Franjo je poznat po svom misionarskom radu, i kao organizator i kao pionir. Razvio je isusovačke misionarske metode koje su kasnije postale uspješan nacrt za njegov red. Njegovi napori ostavili su značajan dojam na misionarsku povijest Indije i, kao jedan od prvih isusovačkih misionara u Istočnoj Indiji; njegovo je djelo od temeljnog značaja za širenje kršćanstva u Kini i Japanu.
Istraživanja su pokazala da se uvijek brinuo o trajnom pastoralu zajednica koje je utemeljio i nije ih napustio nakon krštenja, kako su tvrdili neki kritičari. Mnogi njegovi vlastiti napori bili su usmjereni na poučavanje onih koje su drugi žurno krstili. Područja koja je evangelizirao u Indiji ostala su katolička do danas. Tijekom sedamnaestog stoljeća dugotrajni progon uništio je misije koje je osnovao na Molučkim otocima i u Japanu, ali tek nakon što su tisuće umrle kao mučenici. Nakon što je napustio Maluku, drugi su nastavili s njegovim radom i do 1560-ih bilo je deset tisuća katolika u tom području, uglavnom na Ambonu. Do 1590-ih bilo ih je između 50 000 i 60 000.
***
Sveti Franjo Ksaverski, tvoj neumorni hod za širenje evanđelja nadahnuo je generacije misionara. Neka se vaše naslijeđe velikodušnosti i snage nastavi u nama dok obraćamo druge kroz vlastito svjedočenje vrlina, rada i milosrđa za sve.
Gospodin poziva na gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.
Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj dan: »Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sve pogane pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
23,1-6
U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge.
Gospod je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge.
Evanđelje:
Mt 15,29-37
Isus ozdravlja mnoge i umnaža kruh.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Dođe Isus do Galilejskoga mora, uziđe na goru i sjede ondje. Tada nagrnu k njemu silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogima drugima. Polože mu ih do nogu, a on ih izliječi. Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova. A Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« Kažu mu učenici: Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam, i malo riba.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košarica. Riječ Gospodnja.
