Apostolska pobudnica „C’est la confiance“ pape Franje
Donosimo tekst Apostolske pobudnice „C’est la confiance“ o sv. Tereziji Mariji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, koju je papa Franjo objavio 15. listopada 2023., povodom 150. obljetnice njezina rođenja, u prijevodu fra Tomislava Pervana.
Apostolska pobudnica
„C’est la confiance“
svetoga oca
Franje
o pouzdanju u milosrdnu ljubav Božju
u povodu 150. obljetnice
rođenja
svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica
1. «C’est la confiance et rien que la confiance qui doit nous conduire ŕ l’Amour». „Pouzdanje i ništa osim pouzdanja mora nas dovesti do Ljubavi“.[1]
2. Te veoma dojmljive riječi svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica govore sve. One sažimlju genijalnost njezine duhovnosti i bile bi dovoljne da opravdaju činjenicu da je proglašena crkvenom naučiteljicom. Pouzdanje, „ništa osim pouzdanja“, jedini je put koji nas vodi do Ljubavi koja sve daruje. S pouzdanjem i povjerenjem vrelo milosti prelijeva se u naše živote, Evanđelje se u nama utjelovljuje i čini nas protocima milosrđa za našu braću i sestre.
3. Pouzdanje je ono što nas svakodnevno održava i osposobit će nas da stanemo pred Gospodina u dan kada nas pozove k sebi: „U večer ovoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku jer ne tražim od tebe, Gospodine, da nabrajaš moja djela. Sva je naša pravednost uprljana u tvojim očima. Želim, dakle, u tom trenutku biti obučena u tvoju vlastitu Pravdu i od Tvoje ljubavi primiti tebe u svoj vječni posjed.“[2]
4. Sveta Terezija jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih svetica u našem svijetu. Poput svetog Franje Asiškog, nju vole i nekršćani, kao i nevjernici. Osim toga, UNESCO ju je prepoznao kao jednu od najznačajnijih osoba suvremenog čovječanstva.[3] Bilo bi dobro da dublje proučimo njezinu poruku dok obilježavamo 150. obljetnicu njezina rođenja u Alençonu (2. siječnja 1873.) i stotu obljetnicu njezine beatifikacije.[4] Ipak, nisam odlučio izdati ovu pobudnicu ni na jedan od tih nadnevaka, ni na njezin liturgijski spomendan, tako da ova poruka može nadići sva ta slavlja i biti prihvaćena kao dio duhovne riznice Crkve. Njezino objavljivanje o liturgijskom spomenu svete Terezije Avilske način je predstavljanja svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica kao zrelog ploda reforme Karmela i duhovnosti velike španjolske svetice.
5. Ovozemaljski život svete Terezije bio je kratak, svega dvadeset i četiri godine, i posve običan, najprije u njezinoj obitelji, a zatim u Karmelu u Lisieuxu. O neobičnom bljesku svjetla i ljubavi kojim je zračila saznalo se ubrzo nakon njezine smrti, objavljivanjem njezinih spisa i zahvaljujući bezbrojnim milostima udijeljenim vjernicima koji su zazivali njezin zagovor.
6. Crkva je brzo prepoznala njezin veliki značaj te osebujnost i posebnost njezine evanđeoske duhovnosti. Terezija je susrela papu Lava XIII. tijekom hodočašća u Rim 1887. i od njega zatražila dopuštenje da uđe u Karmel u dobi od petnaest godina. Nedugo nakon njezine smrti, sveti Pio X., osjećajući njezinu duhovnu veličinu, izjavio je da će ona postati najveća svetica modernog doba. Tereziju je 1921. proglasio časnom službenicom Božjom papa Benedikt XV., koji je, hvaleći njezine vrline, vidio da su one utjelovljene u njezinom „malom putu“ duhovnog djetinjstva.[5] Blaženom ju je proglasio prije jednog stoljeća, a potom svetom 17. svibnja 1925. papa Pio XI., zahvaljujući Gospodinu što mu je udijelio da ona bude prva blaženica koju je uzdigao na čast oltara i prva svetica koju je proglasio svetom.[6] Godine 1927. isti ju je Papa proglasio zaštitnicom misija.[7] Tereziju je 1944. proglasio jednom od svetaca zaštitnica Francuske časni sluga Božji Pio XII.,[8] koji je u više navrata razvijao temu duhovnog djetinjstva.[9] Sveti Pavao VI. volio je podsjećati da je kršten 30. rujna 1897., na dan njezine smrti, a o stotoj obljetnici njezina rođenja napisao je Pismo o njezinoj pouci biskupu Bayeuxa i Lisieuxa.[10] Dana 2. lipnja 1980., tijekom svoga prvog apostolskog putovanja u Francusku, sveti Ivan Pavao II. posjetio je njoj posvećenu baziliku, a 1997. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom.[11] Također je nazvao Tereziju „znalcem u scientia amoris“ (znanosti ljubavi).[12] Papa Benedikt XVI. osvrnuo se na temu njezine „znanosti ljubavi“ i predložio ju kao „vodiča za sve, posebno one u Božjem narodu koji vrše svoju službu teologa“.[13] Konačno, 2015., imao sam sreću proglasiti svetima njezine roditelje, Ljudevita i Azeliju, tijekom Sinode o obitelji. Nedavno sam jedan od svojih tjednih govora na općoj audijenciji posvetio svetoj Tereziji, kao dio niza kateheza o apostolskom žaru.[14]
1. Isus za druge
7. U imenu koje je Terezija izabrala kao redovnica Isus se ističe kao „Dijete“ koje očituje otajstvo utjelovljenja i „Sveto Lice“ onoga koji je sebe potpuno predao na križu. Ona je „Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica“.
8. Ime Isusovo bilo je neprestano na njezinim usnama, kao čin ljubavi, sve do njezina posljednjeg daha. Također je napisala ove riječi u svojoj sobi: „Isus je moja jedina ljubav“. Bilo je to njezino tumačenje vrhunske izjave Novoga zavjeta: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8. 16).
Misionarska duša
9. Kao i svaki autentični susret s Kristom, ovo iskustvo vjere pozvalo ju je na misioniranje. Terezija bi mogla definirati svoje poslanje ovim riječima: „Htjela bih činiti na nebu isto što činim i sada na zemlji: ljubiti Isusa i učiniti da bude ljubljen“.[15] Napisala je da je ušla u Karmel „da bi spasila duše“.[16] Jednom riječju, svoje posvećenje Bogu nije promatrala odvojeno od težnje za dobrom svoje braće i sestara. Dijelila je milosrdnu Očevu ljubav prema njegovu grješnom sinu i ljubav Dobrog pastira prema izgubljenim, zalutalim i ranjenim ovcama. Zbog toga je Terezija zaštitnica misija i uzor evangelizacije.
10. Posljednje stranice njezine Povijesti jedne duše[17] su misionarska oporuka. One izražavaju njezino prihvaćanje činjenice da se evangelizacija odvija privlačnošću[18], a ne prisilom ili prozelitizmom. Vrijedno je pročitati njezine vlastite riječi u vezi s tim: „Povuci me, trčat ćemo za tobom u mirisu tvojih pomasti. O Isuse! Nije niti potrebno reći: Kad privlačiš mene, privlači i duše koje volim! Ova jednostavna izjava: ‚Privlači mene‘ je dovoljna. Razumijem, Gospodine, da kada duša dopusti da je zanese miris tvojih pomasti, ne može trčati sama; sve duše koje ona ljubi bivaju povučene u njezinu pratnju; to se radi bez prisile i bez napora, to je prirodna posljedica njezine privučenosti Tobom. Kao što bujica, naglo se rušeći u ocean, povlači za sobom sve što naiđe na svom putu, tako, o Isuse, duša koja zaranja u bezobalni ocean tvoje ljubavi, povlači sa sobom sva blaga koja posjeduje… Gospodine, ti to znaš, ja nemam nikakva drugog blaga osim duša koje si ti htio sjediniti s mojom.“[19]
11. U ovom odlomku Terezija navodi riječi zaručnice zaručniku iz Pjesme nad pjesmama (1, 3 – 4), slijedeći duboko tumačenje koje nalazimo u spisima karmelskih naučitelja, svete Terezije Avilske i svetog Ivana od Križa. Zaručnik je Isus, Sin Božji, koji se u utjelovljenju sjedinio s našim čovještvom i otkupio ga na križu. Tu je iz svoga otvorena boka rodio Crkvu, svoju ljubljenu zaručnicu, za koju je dao svoj život (usp. Ef 5, 25). Zapanjujuće je da Terezija, svjesna svoje skore smrti, nije pristupila ovom otajstvu samo kao izvoru osobne utjehe, nego u gorljivom apostolskom duhu.
Milost koja nas oslobađa od zaokupljenosti sobom
12. Nešto slično vidimo kad Terezija govori o djelovanju Duha Svetoga što smjesta poprima misijsku nijansu: „To je moja molitva. Molim Isusa da me privuče plamenu svoje ljubavi, da me tako tijesno sjedini sa sobom da živi i djeluje u meni. Osjećam da što više u mom srcu gori oganj ljubavi, to ću više govoriti: ‚Privuci me‘, to će više i duše koje mi se približe (jadni mali komad gvožđa, beskoristan ako se povuče iz tvoje božanske peći), trčati brzo u mirisu pomasti svoga Ljubljenoga, jer duša koja gori od ljubavi ne može ostati neaktivna.“[20]
13. U srcu Terezije milost krštenja postala je ta silovita bujica koja se ulijeva u ocean Kristove ljubavi i povlači za sobom mnoštvo braće i sestara. To se dogodilo, pogotovo nakon njezine smrti. Bila je to njezina obećana „kiša ruža“.[21]
2. Mali put pouzdanja i ljubavi
14. Jedan od najvažnijih Terezijinih uvida za dobrobit cijelog Božjeg naroda je njezin „mali put“, put pouzdanja i ljubavi, poznat i kao put duhovnog djetinjstva. Svatko može slijediti taj put, bez obzira na godine ili položaj u životu. To je put koji Otac nebeski otkriva malenima (usp. Mt 11, 25).
15. U Povijest jedne duše[22] Terezija govori kako je otkrila taj mali put: „Mogu, dakle, unatoč svojoj malenosti, težiti prema svetosti. Nemoguće mi je odrastati, pa se moram nositi sa samom sobom ovakvom kakva jesam, sa svim svojim nesavršenostima. Ali želim potražiti način da odem u nebo malim putem, putem koji je vrlo izravan, vrlo kratak i potpuno nov put.“[23]
16. Da bi taj put opisala, koristi se slikom dizala: „Dizalo koji me mora podići u nebo tvoje su ruke, o Isuse! A za to nemam potrebe odrastati, nego moram samo ostati mala te to postajati sve više i više“.[24] Mala, nesposobna da bude sigurna u sebe, a ipak čvrsto sigurna u snagu ljubavi Gospodinovih ruku.
17. To je „slatki put ljubavi“[25] koji Isus stavlja pred malene i siromašne, pred svakoga. To je put istinske sreće. Umjesto pelagijanskog poimanja svetosti[26], individualističkog i elitističkog, više asketskog nego mističnog, koje prvenstveno naglašava ljudski trud, Terezija uvijek ističe primat Božjeg djela, njegova dara milosti. Kao rezultat toga mogla je reći: „Međutim, uvijek osjećam isto smjelo pouzdanje da ću postati velika svetica, jer ne računam na svoje zasluge, jer ih nemam, nego se uzdam u onoga koji je sama Krjepost i Svetost. Jedini će me Bog, zadovoljan mojim slabašnim naporima, uzdići k sebi i učiniti me sveticom, odjevajući me u svoje beskonačne zasluge“.[27]
Onkraj svih zasluga
18. Ovakav način govora ni na koji se način ne protivi tradicionalnom katoličkom učenju o rastu milosti, naime, da smo, jednom besplatno opravdani posvećujućom milošću, preobraženi i osposobljeni surađivati svojim dobrim djelima na putu rasta u svetosti. Na taj način bivamo uzdignuti tako da postižemo istinske zasluge te možemo i dalje razvijati primljene milosti.
19. Terezija je sa svoje strane željela istaknuti primat, prvenstvo Božjeg djelovanja; ona nas potiče na potpuno pouzdanje dok razmatramo Kristovu ljubav izlivenu do kraja. U središtu njezina učenja je spoznaja da, budući da nismo u stanju biti sigurni u sebe[28], ne možemo biti sigurni ni u svoje zasluge. Dakle, nije moguće vjerovati vlastitim naporima ili postignućima. Katekizam je odlučio citirati riječi koje je sveta Terezija uputila Gospodinu: „Pojavit ću se pred tobom praznih ruku“,[29] da bi izrazio da su „svetci uvijek imali živu svijest da su njihove zasluge čista milost“[30]. To uvjerenje rađa radosnom i nježnom zahvalnošću.
20. Stoga je najprikladniji stav, ne stavljati u sebe pouzdanje svoga srca, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi i koji nam je sve već dao na križu Isusa Krista.[31] Iz tog razloga, Terezija stoga nikada ne koristi izraz, dosta uobičajen u njezino doba: „Postat ću svetica.“
21. Unatoč tome, njezino bezgranično pouzdanje potiče sve koji se osjećaju slabima, ograničenima i grješnima da se uzdignu i preobraze da bi dosegli sve veće visine. „Kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja duša, to jest duša tvoje male Terezije, nitko ne bi očajavao da dosegne vrhunac brda ljubavi. Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost.“[32]
22. To Terezijino inzistiranje na Božjoj inicijativi navodi je da, kada govori o Euharistiji, na prvo mjesto ne stavlja svoju želju da primi Isusa u svetoj pričesti, nego Isusovu želju da se sjedini s nama i da se nastani u našim srcima.[33] U svom Činu predanja milosrdnoj ljubavi, trpeći i žaleći zbog svoje nemogućnosti da se svakodnevno pričešćuje, govori Isusu: „Ostani u meni kao u svetohraništu“[34]. Njezin pogled nije ostao usmjeren prema sebi i svojim potrebama, nego na Krista koji ljubi, traži, želi i prebiva u njoj.
Svakodnevno predanje
23. Pouzdanje oko kojega se Terezija trudi ne treba shvatiti u odnosu na vlastito posvećenje i otkupljenje. Ono ima cjelovito značenje koje obuhvaća totalitet konkretnog postojanja i nalazi primjenu u našem svakodnevnom življenju, u kojem nas često napadaju strahovi, želja za ljudskom sigurnošću, potreba da sve imamo pod kontrolom. Ovdje vidimo važnost njezina poziva na sveto „predanje“.
24. Potpuno pouzdanje koje postaje predanje u ljubavi oslobađa nas opsesivnih kalkulacija, stalne brige za budućnost i strahova koji nam oduzimaju mir. U svojim posljednjim danima Terezija je inzistirala na ovomu: „Mi koji hodimo na putu ljubavi ne bismo trebali razmišljati o patnji koja se može dogoditi u budućnosti; to je nedostatak pouzdanja.“[35] Ako smo u rukama Oca koji nas bezgranično ljubi, a to ostaje istina pod svim okolnostima, moći ćemo ići naprijed ma što se dogodilo, a njegov će se plan ljubavi i punine u našim životima ostvariti na ovaj ili onaj način.
Gorući oganj u noći
25. Terezija je najsnažnije i najsigurnije iskusila vjeru usred tamne noći, a osobito usred tame Kalvarije. Njezino je svjedočanstvo kulminiralo u posljednjim mjesecima njezina života, u velikoj „kušnji protiv vjere“[36] koja je počela na Uskrs 1896. U svom izvještaju[37] ona izravno povezuje to razdoblje kušnje s bolnom stvarnošću ateizma njezina doba. Posljednje godine devetnaestog stoljeća bile su „zlatno doba“ modernog ateizma kao filozofskog i ideološkog sustava. Kada je napisala da je Isus dopustio da u njezinu dušu „uniđe i napadne je najgušći mrak“[38], evocirala je tamu ateizma i odbacivanje kršćanske vjere. U jedinstvu s Isusom, koji je spremno na sebe uzeo svu tamu grijeha svijeta kad je pristao piti iz čaše Muke, Terezija je počela shvaćati u toj mrkloj noći svu prazninu očaja i ništavila[39].
26. Ali tama nije kadra pobijediti svjetlo: Tereziju je osvojio Onaj koji je došao kao Svjetlo na svijet (usp. Iv 12, 46).[40] Njezin izvještaj otkriva junačku narav njezine vjere, njezin trijumf u duhovnoj borbi s najmoćnijim iskušenjima. Osjećala se sestrom svim ateistima, sjedila s njima za stolom, poput Isusa koji je sjedio s grješnicima (usp. Mt 9, 10 – 13). Zagovarala je za njih, neprestano obnavljajući vlastiti čin vjere, u stalnom zajedništvu s Gospodinom punim ljubavi: „Trčim prema svom Isusu. Kažem mu da sam spremna proliti svoju krv do posljednje kapi da bih ispovjedila vjeru u postojanje neba. Kažem mu i da sam sretna što još ne uživam u tom lijepom nebu na ovoj zemlji da bi ga on zauvijek otvorio jadnim nevjernicima“.[41]
27. Zajedno s vjerom Terezija je iskusila duboko i bezgranično pouzdanje u beskrajno Božje milosrđe: „pouzdanje koje nas mora dovesti do Ljubavi“[42]. I u svojoj tami doživjela je potpuno pouzdanje djeteta koje utočište, bez straha, nalazi u zagrljaju oca i majke. Za Tereziju se jedini Bog očituje iznad svega u svom milosrđu koje je ključ za razumijevanje svega što se o njemu može izreći: „Meni je udijelio svoje beskrajno milosrđe i po njemu promatram i štujem druga božanska savršenstva! Čini se da su sva ta savršenstva obasjana ljubavlju, čak mi se i njegova Pravda (a možda i više nego druge) čini odjevena u ljubav.“[43] To je jedan od najuzvišenijih Terezijinih uvida, jedan od njezinih velikih doprinosa cijelom Božjem narodu. Na izvanredan je način uronila u dubine božanskog milosrđa i iz njih crpila svjetlo svoje bezgranične nade.
Najčvršća nada
28. Prije ulaska u Karmel Terezija je osjetila izuzetnu duhovnu bliskost s jednim od najnesretnijih ljudi, zločincem Henrijem Pranzinijem, osuđenim na smrt zbog trostrukog ubojstva za koje se nije pokajao.[44] Prikazujući mise za njega i moleći s potpunim pouzdanjem u to da će se spasiti, bila je uvjerena da ga sve više približava krvi Isusovoj i rekla je Bogu da je sigurna da će mu u posljednji čas oprostiti „čak i ako je otišao u smrt bez ikakvih znakova (po)kajanja“. Kao razlog svoje sigurnosti navela je: „Bila sam apsolutno uvjerena u Isusovo milosrđe“.[45] Kako je velik bio njezin osjećaj kada je saznala da se Pranzini, nakon što se popeo na stratište, „iznenada, zahvaćen nekim nadahnućem, okrenuo, dohvatio raspelo koje mu je svećenik pružio i tri puta poljubio svete rane!“[46] To snažno iskustvo nade protiv svake nade pokazalo se za nju temeljnim: „Nakon ove jedinstvene milosti moja želja za spašavanjem duša raste svakim danom“.[47]
29. Terezija je bila svjesna tragične stvarnosti grijeha, ali je ostala neprestano uronjena u Kristovo otajstvo, uvjerena da „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20). Grijeh svijeta je zbilja velik, ali nije beskonačan, dok je milosrdna ljubav Otkupiteljeva doista beskonačna. Terezija svjedoči o konačnoj Isusovoj pobjedi, njegovom mukom, smrću i uskrsnućem, nad svim silama zla. Ispunjena pouzdanjem usudila se izgovoriti: „Isuse, dopusti mi da spasim mnoge duše; neka danas nijedna duša ne bude izgubljena… Isuse, oprosti mi ako kažem nešto što ne bih trebala reći. Samo te želim razveseliti i utješiti“.[48] To nas sad navodi da razmotrimo još jedan vidik daška svježeg zraka što je poruka svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica.
3. Bit ću ljubav
30. Kao „veća“ od vjere i nade, ljubav nikada neće nestati (usp. 1 Kor 13, 8 – 13). Ona je najveći dar Duha Svetoga i „majka i korijen svih krjeposti“[49].
Milosrđe kao osobni stav ljubavi
31. Povijest jedne duše svjedočanstvo je milosrđa u kojem nam Terezija nudi komentar nove Isusove zapovijedi: „da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 12).[50] Isus žeđa za tim odgovorom na svoju ljubav. Doista, on se „nije bojao moliti za malo vode od Samarijanke. Bio je žedan. Ali kada je rekao: ‚Daj mi piti‘, Stvoritelj svemira je tražio ljubav svoga bijednog stvorenja. Bio je žedan ljubavi“.[51] Terezija je željela odgovoriti na Isusovu ljubav, ponuditi mu ljubav za ljubav.[52]
32. Simbolika bračne ljubavi naglašava uzajamno darivanje zaručnika i zaručnice. Tako, nadahnuta Pjesmom nad pjesmama (2, 16), Terezija piše: „Mislim da je Srce moga Zaručnika samo moje, kao što je i moje samo njegovo, i tada mu govorim u toj dragocjenoj samoći od srca k srcu, dok ga jednoga dana ne budem smjela promatrati licem u lice“.[53] Iako nas Gospodin ljubi sve zajedno kao narod, ljubav se istodobno ozbiljuje na nadasve osoban način: „od srca srcu“.
33. Terezija je imala posvemašnju sigurnost da ju Isus ljubi i da ju je osobno poznavao u vrijeme svoje muke: „Ljubio me i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Dok je promatrala Isusa u njegovoj agoniji, rekla mu je: „Vidio si me“.[54] Na isti je način rekla Djetetu Isusu u naručju njegove Majke: „Svojom ručicom koja je milovala Mariju ti si držao svijet i davao mu život, i mislio si na mene“[55]. Tako je i ona na početku Povijesti jedne duše razmišljala o Isusovoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu i prema svakom pojedincu, kao da su on ili ona jedini na svijetu.[56]
34. Čin ljubavi – ponavljajući riječi „Isuse, ljubim te“ – koji je Tereziji postao naravan kao i disanje, ključ je njezina razumijevanja Evanđelja. Tom je ljubavlju uronila u sva otajstva Kristova života, učinivši se njegovom suvremenicom, smještajući se u Evanđelje zajedno s Marijom i Josipom, Marijom Magdalenom i apostolima. Zajedno s njima prodrla je do dubine ljubavi Srca Isusova. Uzmimo jedan primjer: „Kad vidim Magdalenu kako korača pred brojnim gostima, perući svojim suzama noge svog obožavanog Učitelja kojega dodiruje prvi put, osjećam da je njezino srce shvatilo bezdane ljubavi i milosrđa Srca Isusova; pa, iako je grješnica, to Srce ljubavi nije bilo spremno samo da joj oprosti, nego i da ju obaspe blagoslovima božanske intimnosti, da ju uzdigne do najviših vrhunaca kontemplacije.“[57]
Najveća ljubav u vrhunskoj jednostavnosti
35. Na kraju Povijesti jedne duše Terezija nas obdaruje svojom Posvetom kao žrtva paljenica milosrdnoj ljubavi Božjoj.[58] Nakon što se potpuno prepustila djelovanju Duha Svetoga, primila je, tiho i neupadno, obilno izlijevanje žive vode: „rijeke, ili bolje rečeno, oceane milosti koji su preplavili moju dušu“.[59] To je tajanstveni mistični život koji se, i bez izvanrednih fenomena, nudi svim vjernicima kao svakodnevno iskustvo ljubavi.
36. Terezija je prakticirala milosrđe u malenostima, u najjednostavnijim stvarima svakodnevnog života, i to u društvu Djevice Marije, od koje je naučila da „ljubiti znači dati sve. To je dati svu sebe.“[60] Dok su propovjednici u to doba često trijumfalistički veličali Marijinu veličinu na način koji je nama stran, Terezija je pokazala, počevši od Evanđelja, da je Marija najveća u kraljevstvu nebeskom, jer je najmanja i zadnja (usp. Mt 18,4), najbliža Isusu u njegovom poniženju. Vidjela je da su apokrifni izvještaji doduše puni dojmljivih i čudesnih događaja, dok nam Evanđelja pokazuju ponizan i siromašan život koji se živi u jednostavnosti vjere. Sam je Isus htio da Marija bude primjer duše koja ga traži jednostavnom, čistom vjerom.[61] Marija je bila prva koja je živjela „mali put“ u čistoj vjeri i poniznosti. Shodno tomu, Therese nije oklijevala napisati:
„Majko, milosti puna, znam u Nazaretu
Ti si živjela u siromaštvu, i da ništa nisi za sebe tražila.
Nikakvi zanosi, čudesa ili ekstaze
Nisu uljepšavali tvoj život, o Kraljice izabranih!
Broj malenih na zemlji uistinu je golem.
Smiju oni bez drhtanja podići svoje oči prema tebi.
Jer se tebi svidjelo, neusporediva Majko,
Ići običnim putem kako bi ih vodila u Nebo.“[62]
37. Terezija nam govori o stanovitim trenutcima milosti koje je doživjela usred jednostavnosti svakodnevnog života, poput iznenadnog uvida koji je imala dok je pratila bolesnu i pomalo razdražljivu sestru. Ipak, ta iskustva intenzivnijeg milosrđa dolazila su na najobičnije načine. „Jedne zimske noći obavljala sam svoju malu dužnost kao i obično; bilo je hladno, bila je noć. Odjednom sam u daljini začula skladan zvuk nekog glazbala. Zatim sam zamislila dobro osvijetljenu dnevnu sobu, sjajno pozlaćenu, ispunjenu elegantno odjevenim mladim damama koje su razgovarale i jedna drugoj davale razne komplimente te druge svjetovne primjedbe. Tada mi je pogled pao na jadnog invalida kojemu sam pomagala. Umjesto prekrasnih zvukova glazbe čula sam samo njezine povremene žalopojke, a umjesto bogate pozlate vidjela sam samo cigle našega strogog samostana, jedva vidljive na svjetlucavu svjetlu. Ne mogu riječima izraziti što se dogodilo u mojoj duši; ono što znam je da ju je Gospodin obasjao zrakama istine koje su do te mjere preplavile tamni sjaj zemaljskih slavlja da jednostavno nisam mogla pojmiti svoju sreću… Ah! Ne bih zamijenila deset minuta utrošenih u obavljanje svoje skromne službe ljubavi prema bližnjemu za užitak tisuća godina svjetovnih slavlja.“[63]
U srcu Crkve
38. Terezija je od svete Terezije Avilske naslijedila veliku ljubav prema Crkvi i mogla je prodrijeti u dubinu ovoga otajstva. Vidimo to u njezinu otkriću „srca Crkve“. U podužoj molitvi Isusu,[64] napisanoj 8. rujna 1896., na šestu obljetnicu njezinih redovničkih zavjeta, svetica je povjerila Gospodinu da se osjeća vođena golemom željom, žarom za Evanđeljem, koji jedan jedini poziv ne može do kraja zadovoljiti. I tako, tražeći svoje „mjesto“ u Crkvi, okrenula se 12. i 13. poglavlju Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima.
39. U 12. poglavlju, Apostol koristi metaforu tijela i njegovih udova da bi objasnio da Crkva obuhvaća veliki izbor hijerarhijski uređenih karizmi. Ipak, ovaj opis nije bio dovoljan za Tereziju. Nastavila je svoju potragu i pročitala „Hvalospjev ljubavi“ u 13. poglavlju. U njemu je naišla na pravi odgovor na svoje pitanje i napisala ovu nezaboravnu stranicu: „S obzirom na mistično tijelo Crkve, nisam se prepoznala ni u jednom od udova koje je opisao sveti Pavao, točnije, željela sam sebe vidjeti u svima njima. Ljubav mi je dala ključ moga poziva. Shvatila sam da ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, onaj najpotrebniji i najplemenitiji od svih ne može joj nedostajati, pa sam shvatila da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da je samo ljubav ono što čini udove Crkve da djeluju, da, ako se Ljubav bilo kada utrne, apostoli neće propovijedati Evanđelje, a mučenici neće prolijevati svoju krv. Shvatila sam da ljubav obuhvaća sve pozive, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i mjesta… jednom riječju: da je vječna! Tada, u preobilju svoje lude radosti, zavapih: O Isuse, ljubavi moja… moj poziv, napokon sam ga našla… moj poziv je ljubav! Da, pronašla sam svoje mjesto u Crkvi, a ti si mi, Bože moj, dao to mjesto; u srcu Crkve, moje Majke, bit ću Ljubav. Tako ću biti sve i tako će se moj san ostvariti.“[65]
40. Nije riječ o srcu neke slavodobitne Crkve, nego Crkve pune ljubavi, ponizne i milosrdne. Terezija se nikada nije postavljala iznad drugih, nego je zauzimala najniže mjesto, zajedno sa Sinom Božjim, koji je za nas postao rob i ponizio se, postavši poslušan, sve do smrti na križu (usp. Fil 2, 7 – 8).
41. Ovo otkriće srca Crkve veliki je izvor svjetla i za nas danas. Štiti nas od sablazni zbog ograničenja i slabosti crkvenih institucija, sa sjenama i grijesima Crkve, te nam omogućuje da uđemo u „srce Crkve koje gori ljubavlju“, koja je na Pedesetnicu planula zahvaljujući daru Duha Svetoga… To je ono srce čija se vatra ponovno pali svakim našim djelom ljubavi i milosrđa. „Bit ću ljubav!“ To je bila radikalna opcija Terezije, njezina definitivna sinteza i njezin najdublji duhovni identitet.
Kiša ruža
42. Nakon stoljeća u kojima su bezbrojni svetci s velikim žarom i rječitošću izražavali svoju želju da „idu u raj“, sveta Terezija je mogla priznati krajnje iskreno: „U to sam vrijeme imala velike unutarnje kušnje svake vrste, čak do točke da se pitam, postoji li doista raj“.[66] Jednom drugom zgodom je rekla: „Kad pjevam o sreći neba i o vječnom posjedu Boga, ne osjećam u tomu nikakvu radost, jer jednostavno pjevam o onomu u što želim vjerovati.“[67] Što se dogodilo? Da je, naime, više slušala Boži zov, biti u srcu Crkve ljubav, nego sanjati o svojoj vlastitoj sreći.
43. Preobrazba koja se odvijala u njoj omogućila joj je prijeći sa žarke želje za nebom na stalnu, goruću želju za dobrom svih, što je kulminiralo u njezinu snu o nastavku svoje misije ljubavi prema Isusu u nebu te da ga učini ljubljenim na zemlji. Kako je napisala u jednom od svojih posljednjih pisama: „Stvarno računam da neću ostati neaktivna na nebu. Želja mi je i dalje raditi za Crkvu i za duše“.[68] I upravo je tih dana još izravnije kazala: „Moje nebo bit će na zemlji do kraja svijeta. Da, želim provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji“.[69]
44. Tim je riječima Terezija izrazila svoj najsigurniji odgovor na jedinstveni dar koji joj je Gospodin udijelio, izvanredno svjetlo koje je Bog bacao na nju. Na taj je način došla do svoje konačne osobne sinteze Evanđelja, one koja je započela s potpunim pouzdanjem i dovršila potpunim predanjem za dobrobit drugih. Nije imala nikakve dvojbe glede plodotvornosti svoga predanja: „Mislim na sve dobro koje bih htjela (u)činiti nakon svoje smrti“.[70] „Bog mi ne bi dao želju da činim dobro na zemlji nakon moje smrti, da ju nije htio i ostvariti.“[71] „Bit će to kao kiša ruža“.[72]
45. Njezin se krug zatvara. C’est la confiance. Pouzdanje je ono koje nas dovodi do ljubavi i tako nas oslobađa od straha. Pouzdanje nam pomaže da prestanemo gledati na sebe i omogućuje nam da u Božje ruke stavimo sve ono što on jedini može dovršiti. Čineći to dobivamo nemjerljiv izvor ljubavi i energije za traženje dobra svojoj braći i sestrama. I tako, usred patnje svojih posljednjih dana, Terezija je (s)mogla reći: „Računam samo na ljubav“.[73] Na kraju se samo ljubav računa i isplati. Pouzdanje čini da ruže cvjetaju i izlijeva ih kao izljev preobilja Božje ljubavi. Molimo, dakle, za takvo pouzdanje kao besplatan i dragocjen dar milosti da bi se putovi Evanđelja otvorili u našim životima.
4. U srcu Evanđelja
46. U Evangelii Gaudium poticao sam na povratak k svježini izvora da bih istaknuo ono bitno i prijeko potrebno. Sada smatram prikladnim ponoviti taj poziv i ponovno ga predložiti.
Učiteljica sinteze
47. Ova pobudnica o svetoj Tereziji dopušta mi primijetiti da se u misionarskoj Crkvi „poruka mora usredotočiti na bitno, na ono što je najljepše, najveličanstvenije, najprivlačnije i ujedno najpotrebnije. Poruka je pojednostavljena, a ne gubi ništa od svoje dubine i istine, te time postaje još snažnija i uvjerljivija.“[74] Svjetlosna srž te poruke je „ljepota spasonosne Božje ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo od mrtvih“.[75]
48. Nije sve jednako sržno i središnje, jer među istinama Crkve postoji red ili hijerarhija, a to „vrijedi jednako za dogme vjere kao i za cjelokupni korpus crkvenoga nauka, uključujući i njezin moralni nauk“.[76] Središte kršćanskog morala je ljubav, kao naš odgovor na bezuvjetnu ljubav Trojstva. Stoga su „djela ljubavi usmjerena prema bližnjemu najsavršenije očitovanje unutarnje milosti Duha“[77]. Na kraju se samo ljubav računa.
49. Poseban doprinos koji nam Terezija nudi kao svetica i crkvena naučiteljica nije analitički, poput, primjerice, svetoga Tome Akvinskog. Njezin je doprinos više sintetički, jer njezin se genij sastoji u tomu da nas vodi do onoga što je sržno, bitno i prijeko potrebno. Svojim riječima i osobnim iskustvom pokazuje da, iako je istina da sva crkvena učenja i pravila imaju svoju važnost, svoju vrijednost, svoju jasnoću, neka su žurnija i temeljnija za kršćanski život. K njima je Terezija usmjerila svoje oči i svoje srce.
50. Kao teolozi, moralisti i duhovni pisci, kao pastiri i kao vjernici, gdje god se nalazili, trebamo stalno prihvaćati ovaj Terezijin uvid i iz njega izvlačiti teoretske i praktične posljedice, doktrinarne i pastoralne, osobne i zajedničke. Za to su nam potrebne odvažnost i unutarnja sloboda.
51. Ponekad se znaju naći jedino svetičini citati koji su drugorazredni u odnosu na njezinu poruku, ili se bave stvarima koje su joj zajedničke s bilo kojim drugim svetcem, kao što su molitva, žrtva, euharistijska pobožnost i brojna druga divna svjedočanstva. Ipak, na taj bismo se način mogli lišiti onoga što je najspecifičnije u njezinu daru Crkvi. Zaboravljamo da je „svaki svetac poslanje koje je Otac planirao da zrcali i utjelovljuje, u određenom trenutku povijesti, posve određeni vidik Evanđelja“.[78] Doista, „da bismo prepoznali riječ koju nam Gospodin želi izgovoriti preko jednoga od svojih svetaca, ne trebamo se baviti detaljima… Ono što trebamo promišljati jest sveukupnost njihova života, njihov cjeloviti put rasta u svetosti, zrcaljenje Isusa Krista koji se pojavljuje kada shvatimo njihovo cjelovito značenje kao osobe.“[79] Ovo je tim više istinito u slučaju svete Terezije, jer je riječ o „naučiteljici sinteze“.
52. Od neba do zemlje ostaje i traje pravodobno svjedočanstvo svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica u svoj velebnosti njezinoga malog puta.
U vremenu koje nas potiče da se usredotočimo na sebe i svoje vlastite interese, Terezija nam pokazuje ljepotu toga da svoj život učinimo darom.
U trenutku u kojem se veličaju najpovršnije potrebe i želje, ona svjedoči o radikalizmu Evanđelja.
U vremenu individualizma ona nas sili da otkrijemo vrijednost ljubavi koja postaje zagovor.
U trenutku kada su ljudska bića opsjednuta veličinom i novim oblicima moći, ona nam ukazuje na mali put.
U vremenu koje odbacuje toliku našu braću i sestre, ona nas uči ljepoti skrbi i odgovornosti jednih za druge.
U trenutku velike kompleksnosti, složenosti, ona nam može pomoći da ponovno otkrijemo značenje jednostavnosti, apsolutni primat ljubavi, povjerenja i predanja, te tako odmaknemo legalistički ili moralistički način razmišljanja koji bi punio kršćanski život pravilima i propisima te tako učinio hladnom radost Evanđelja.
U vremenu ravnodušnosti i zaokupljenošću sobom, Terezija nas nadahnjuje da budemo misionarski učenici, očarani privlačnošću Isusa i Evanđelja.
53. Stoljeće i pol nakon rođenja Terezija je življa nego ikada u hodočasničkoj Crkvi, u srcu Božjeg naroda. Ona nas prati na našem hodočasničkom putu, čineći dobro na zemlji, kako je to silno željela. Najljepši znakovi njezine duhovne vitalnosti su bezbrojne „ruže“ koje Terezija nastavlja prosipati: milosti koje nam Bog daje po njezinom zagovoru punom ljubavi, da bi nam bile od pomoći na našem životnom putu.
Draga sveta Terezijo,
Crkva treba zračiti sjajem,
mirisom i radošću Evanđelja.
Pošalji nam svoje ruže!
Pomozi nam da budemo poput tebe,
uvijek uvjereni u neizmjernu Božju ljubav prema nama,
tako da možemo slijediti svakoga dana
tvoj „mali put“ svetosti.
Amen.
Dano u Rimu, Sveti Ivan Lateranski, 15. listopada, na spomendan svete Terezije Avilske, godine 2023., jedanaeste moga pontifikata.
FRANJO
[1] SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA I SVETOGA LICA, Pismo 197 sestri Mariji od Presvetog Srca (17. rujna 1896.): Pisma II, str. 1000. Engleski citati svetičinih spisa preuzeti su iz prijevoda njezinih djela koje je objavio Institut karmelićanskih studija (ICS), Washington, D.C.: Povijest jedne duše (1996.); Pisma I: 1877. – 1890. (1996); Pisma II: 1890. – 1897. (1988.); Molitve (1997.); Poezija (1996.); Njezini posljednji razgovori (1977).
[2] Molitva 6, Čin predanja Milosrdnoj Ljubavi (9. lipnja 1895.): Molitve, str. 54.; Povijest jedne duše, str. 276. – 277.
[3] Za dvogodišnje razdoblje 2022. – 2023., UNESCO je priznao svetu Tereziju kao osobu koju treba slaviti o 150. obljetnici njezina rođenja.
[4] 29. travnja 1923.
[5] Usp. Decretum super Virtutibus (14. kolovoza 1921.): AAS 13 (1921.), 449. – 452.
[6] Homilija za kanonizaciju (17. svibnja 1925.): AAS 17 (1925.), 211.
[7] Usp. Acta Apostolicae Sedis (AAS) 20 (1928.), 147. – 148.
[8] Usp. AAS 36 (1944.), 329. – 330.
[9] Usp. PIO XII., Pismo mons. François-Marie Picaudu, biskupu Bayeuxa i Lisieuxa (7. kolovoza 1947.); Radijska poruka za posvetu bazilike u Lisieuxu (11. srpnja 1954.): AAS 46 (1954.), 404 – 407.
[10] Usp. Pismo mons. Jean-Marie-Clémentu Badréu, biskupu Bayeuxa i Lisieuxa, u povodu stote obljetnice rođenja svete Terezije od Djeteta Isusa (2. siječnja 1973.): AAS 65 (1973.), 12. – 15.
[11] Usp. AAS 90 (1998), 409. – 413., 930. – 944.
[12] Apostolsko pismo Novo Millennio Ineunte (6. siječnja 2001.), 42: AAS 93 (2001.), 296.
[13] Kateheza (6. travnja 2011.), L’Osservatore Romano (7. travnja 2011.), 8.
[14] Kateheza (7. lipnja 2023.): L’Osservatore Romano (7. lipnja 2023.), 2. – 3.
[15] Pismo 220 l’Abbéu Belliereu (24. veljače 1897.), Pisma II, str. 1060.
[16] Ms A, 69v: Povijest jedne duše, str. 149.
[17] Usp. Ms C, 33v-37r: Povijest jedne duše, str. 253. – 259.
[18] Usp. Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenog 2013.), 14, 264: AAS 105 (2013), 1025. – 1026.
[19] Ms C, 34r: Povijest jedne duše, str. 254.
[20] Ibid., 36r:, Povijest jedne duše, str. 257.
[21] Posljednji razgovori, Žuta bilježnica (9. lipnja 1897., 3), str. 62.
[22] Usp. Ms C, 2v-3r: Povijest jedne duše, str. 207-208.
[23] Isto, 2v: str. 207.
[24] Isto, 3r: str. 208.
[25] Usp. Ms A, 84v: str. 181.
[26] Usp. Apostolska pobudnica Gaudete et Exsultate (19. ožujka 2018.), 47. – 62.: AAS 110 (2018), 1124. – 1129.
[27] Ms A, 32r: Povijest jedne duše, str. 72.
[28] Tridentski koncil je pojasnio: „Tako se svatko, ako gleda na sama sebe i svoju vlastitu slabost i nedostatnost, može bojati i plašiti za svoju vlastitu milost“ (Dekret o opravdanju, IX: DH 1534). To ponavlja i Katekizam Katoličke Crkve kada uči da je nemoguće doći do bilo kakve sigurnosti promatrajući sebe ili svoje vlastite postupke (usp. br. 2005). Sigurnost povjerenja ne nalazimo u samima sebi. Vlastiti ego ne pruža nikakvu osnovu za takvu sigurnost koja se koja se ne temelji na introspekciji. Na neki način, sveti Pavao je to izrazio: „Ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin“ (1 Kor 4, 3 – 4). Sveti Toma Akvinski protumačio je to na sljedeći način: Budući da milost „ne liječi čovjeka u potpunosti“ (Summa Theologiae, I-II, q. 109, art. 9, ad 1), „određena tama neznanja ostaje također u umu.“ (ibid., I-II, q. 109, art. 9, co).
[29] Molitva 6 (9. lipnja 1895.): Molitve, str. 54.
[30] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2011.
[31] To je također jasno rekao Tridentski koncil: „Nijedan bogobojazni čovjek ne smije sumnjati u Božje milosrđe“ (Dekret o opravdanju, IX: DS 1534); „Svi neka svoju najveću nadu polažu u Božju pomoć“ (ibid., XIII: DS 1541).
[32] Ms B, 1v: Povijest jedne duše
[33] Usp. Ms A, 48v: Povijest jedne duše, str. 104. – 105.; Pismo 92 Marie Guérin (30. svibnja 1889.): Pisma I, str. 567. – 569.
[34] Molitva 6 (9. lipnja 1895.): Povijest jedne duše, str. 276.
[35] Posljednji razgovori, Žuta bilježnica (23. srpnja 1897., 3): str. 106.
[36] Ms C, 31r: Povijest jedne duše, str. 250.
[37] Usp. Ms C, 5r-7v: Povijest jedne duše, str. 211. – 214.
[38] Usp. ibid., 5v: Povijest jedne duše, str. 211.
[39] Usp. ibid., 6v: Povijest jedne duše, str. 213.
[40] Usp. Enciklika Lumen Fidei (29. lipnja 2013.), 17: AAS 105 (2013.), 564. – 565.
[41] Ms C, 7r: Povijest jedne duše, str. 213. – 214.
[42] Usp. Pismo 197 sestri Mariji od Presvetog Srca (17. rujna 1896.): Pisma II, str. 1000.
[43] Ms A, 83v: Povijest jedne duše, str. 180.
[44] Usp. Ms A, 45v-46v: Povijest jedne duše, str. 98. – 101.
[45] Isto, 46r: Povijest jedne duše, str. 100.
[46] Ibid.
[47] Isto, 46v: Povijest jedne duše, str. 100.
[48] Molitva 2 (8. rujna 1890.): Molitve, str. 38.
[49] Summa Theologiae, I-II, q. 62, čl. 4.
[50] Usp. Ms C, 11v-31r: Povijest jedne duše, str. 219. – 250.
[51] Ms B, 1v: Priča o duši, str. 189.
[52] Usp. Ms B, 4r: Priča jedne duše, str. 195.
[53] Pismo 122 Célini (14. listopada 1890.): Pisma II, str. 709.
[54] PN 24, 21: Poezija, str. 128.
[55] PN 24, 6: ibid., str. 124.
[56] Usp. Ms A, 3r: Povijest jedne duše, str. 14. – 15.
[57] Pismo 247 l’Abbéu Bellière (21. lipnja 1897.): Pisma II, str. 1133.
[58] Usp. Molitva 6 (9. lipnja 1895.): Molitve, str. 53. – 55.; Povijest jedne duše, str. 276.
[59] Ms A, 84r: Povijest jedne duše, str. 181.
[60] PN 54, 22: Poezija, str. 219.
[61] PN 54, 15: ibid., str. 218.
[62] PN 54, 17: ibid., str. 218.
[63] Gospođa C, 29v-30r: Povijest jedne duše, str. 248. – 249.
[64] Usp. Ms B, 2r-5v: Povijest jedne duše, str. 190. – 200.
[65] Ms B, 3v: ibid., str. 194.
[66] Ms A, 80v: Povijest jedne duše, str. 173. Ovo nije bio nedostatak vjere. Sveti Toma Akvinski učio je da u vjeri djeluju i inteligencija i volja. Privrženost volji može biti vrlo čvrsta i dobro ukorijenjena, dok inteligencija može biti pomračena. Usp. De Veritate 14.1.
[67] Ms C, 7v: Priča o duši, str. 214.
[68] Pismo 254 ocu Adolpheu Roullandu (14. srpnja 1897.): Pisma II, str. 1142.
[69] Posljednji razgovori, Žuta bilježnica (17. srpnja 1897.), str. 102.
[70] Ibid. (13. srpnja 1897., 17), str. 102.
[71] Ibid. (18. srpnja 1897., 1), str. 102.
[72] Posljednji razgovori, Žuta bilježnica (9. lipnja 1897., 3), str. 62.
[73] Pismo 242 sestri Mariji od Presvetog Trojstva (6. lipnja 1897.): Pisma II, str. 1121.
[74] Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenog 2013.), 35: AAS 105 (2013.), 1034.
[75] Isto, 36: AAS 105 (2013.), 1035.
[76] Ibid.
[77] Isto, 37: AAS 105 (2013.), 1035.
[78] Apostolska pobudnica Gaudete et Exsultate (19. ožujka 2018.), 19: AAS 110 (2018.), 1117.
[79] Isto, 22: AAS 110 (2018.), 1117.
Izvorni tekst: španjolski
Preveo i priredio dr. fra Tomislav Pervan, OFM
Međugorje, 16. listopada 2023.
Spomen svete Margarete Marije Alacoque
