Danas je Misijska nedjelja. Sva prikupljena milostinja ide za potrebe misija. Na Podbrdu molimo krunicu u 14 sati, a u petak je križni put na Križvcu u isto vrijeme.
Svete mise u iduću nedjelju u 7, 8, 9:30, 11 i 18 sati. U područnim crkvama, u Miletini, Vionici i Šurmancima u 9 sati.
U srijedu, 25. listopada je cjelonoćno klanjanje.
Papa Franjo poziva sve vjernike na post, molitvu i pokoru u petak 27. listopada. Nakana je za mir u svijetu. Odazovimo se na njegov poziv i molimo Božji blagoslov za čitav svijet.
U našoj župi od 8 do 11. studenoga ove godine održati će se Međunarodna duhovna obnova za bračne parove. Pozivamo bračne parove da se prijave. Način prijave i pojedinosti o duhovnoj obnovi možete naći u župnom listu ili na službenoj stranici medjugorje.hr.
Svjetski dan misija (Misijska nedjelja) obilježava se predzadnje nedjelje u listopadu, a utemeljio ga je papa Pio XI. 1926. godine. Cilj obilježavanja toga dana može se sažeti u želju za naviještanjem Radosne vijesti u područjima koja ne poznaju Kristov nauk i trpe veliku materijalnu neimaštinu, te nastojanje oko financijske i svake druge potpore ljudima u takvim misijskim dijelovima svijeta.
Misijska nedjelja dan je molitve i promicanja misija. Slavi se uvijek predzadnju nedjelju listopada, istog dana u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkog svijeta. U crkveni kalendar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine. Osim molitve za misije i upoznavanja misijskog rada vjernici su pozvani da u korist misija daju i dobrovoljne novčane priloge. Misije pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi. Odlazak u misije daje misionarima iznimno unutrašnje obogaćenje. Mnogi misionari u svojim su svjedočanstvima priznali kako su se vrlo brzo nakon odlaska priviknuli na život bez televizije, računala, ponekad i struje, kreveta ili čvrstog krova nad glavom. No istodobno su priznali kako su postali mnogo sretniji jer su im ljudi koje su susreli i s kojima žive u misijama pokazali kako je život ipak nešto više. Život s ljudima koji nikada nisu doživjeli »zapadnjački napredak«, no zadržali su ono što mnogima nedostaje – iskrenost, jednostavnost i ljubav prema životu, ma kakav on bio – uistinu je, posvjedočili su mnogi, nešto posebno. Misionara i misionarki Crkve u Hrvata ima ukupno 93 i djeluju u 32 zemlje u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.
Najveći broj misionara djeluje u Africi. Upravo tamo , s obzirom na teške i gotovo dramatične situacije ponekad su upravo misionari jedini koji donose pomoć kojom spašavaju život. Na Drugom vatikanskom saboru (1962- 1965.) donesen je Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve”Ad gentes” koji traži da misionari navješćuju evanđelje vodeći računa o kulturi pojedinih naroda te da evanđelje nakalamljuju na klice dobra i istine koje je Bog posijao u dotični narod i prije dolaska kršćanstva među njegove pripadnike.
„Ivana Pavla II svi znaju: njegovo lice, karakterističan način kretanja i govora; njegovu uronjenost u molitvu i njegovu spontanu vedrinu. Mnoge su se njegove riječi neizbrisivo urezale u naše sjećanje, počevši od strastvenog pokliča kojim se na početku svoga pontifikata predstavio narodu: ‘Širom otvorite vrata Kristu i ne bojte ga se!’ Ili ovu izreku: ‘Nitko ne može živjeti kušnji; nitko ne može eksperimentalno voljeti.’ Cijeli jedan pontifikat sažet je u riječima poput ovih. Kao da bi posvuda želio otvoriti vrata Kristu i želi otvoriti ljudima vrata koja vode u pravi život, u pravu ljubav.” – Papa emeritus Benedikt XVI
Život sveca je život u kojem je Evanđelje svijetlo. Time je Crkva dobila neprocjenjiv dar u svetom Ivanu Pavlu II. Svojim je životom pokazao zračenje Božjeg očinstva u čovječanstvu ili ono što sveti Pavao naziva “novošću života u Kristu” (usp. Rim 6,4).
Karol Józef Wojtyła prikazan je kao dječak u Wadowicama u Poljskoj. (CNS fotografija)
Djetinjstvo
“Još se nisam bio pričestio kad sam ostao bez majke: imao sam jedva devet godina.” — Karol Wojtyła
Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj kao najmlađe od troje djece. Iako je rođen u obitelji punoj ljubavi, njegov rani život bio je obilježen patnjom i gubitkom. Njegova starija sestra, Olga, umrla je u djetinjstvu, a kad je Karol imao dvanaest godina, njegova majka Emelia umrla je od zatajenja bubrega, a njegov stariji brat, Edmund, umro je herojski služeći oboljelima od šarlaha. Prijatelji su ga poznavali kao Loleka, a rastao je pod očevim vodstvom i bio je živahan mladić, atletski građen, marljiv i nadaren kazališni izvođač.
Karol Józef Wojtyła na fotografiji na svojoj prvoj pričesti 25. svibnja 1929. (Foto CNS)
Ovaj portret mladog Karola Józefa Wójtyłe pojavio se na plakatu za kazališnu grupu Studio 39. (CNS foto/Catholic Press Photo)
Mladić
“Riječi moga oca imale su vrlo važnu ulogu jer su me usmjerile prema tome da postanem istinski štovatelj Boga.” — Karol Wojtyła
“Nakon njezine smrti, a kasnije i smrti mog starijeg brata, ostao sam sam sa svojim ocem, duboko religioznim čovjekom. Dan za danom mogao sam promatrati skromni način na koji je živio … njegov primjer bio je na neki način moje prvo sjemenište, neka vrsta domaćeg sjemeništa.” — Karol Wojtyła
Mladi Karol je 1938. godine pohađao Jagelonsko sveučilište u Krakovu gdje je studirao poljski jezik, književnost, kazalište i poeziju. Također je nastupao u lokalnim kazališnim produkcijama, suosnivajući Rhapsodic Theatre of Kraków. U to je vrijeme upoznao svog duhovnog mentora, Jana Tyranowskog, i upoznao se s karmelskom mistikom sv. Ivana od Križa. Taj je susret duboko promijenio tijek njegova života, dovevši ga do svećeništva. Međutim, njegov studij je prekinut kada je nacistička Njemačka napala Poljsku u rujnu 1939. godine.
Kako bi ostao u zemlji, Karol je bio prisiljen raditi u kamenolomu, kao i noćne smjene u kemijskoj tvornici Solvay. Tijekom tog vremena, Karol je pretrpio gubitak oca, koji je umro od srčanog udara 18. veljače 1941. Godine 1944., čudom je preživio kada ga je udario njemački kamion. Kroz sve to pripovijeda o sazrijevanju svoga poziva i formiranju svećeničkog identiteta.
Karol Józef Wojtyła prikazan je otprilike u vrijeme kada je postao svećenik. (CNS fotografija)
Svećenik / biskup
„Kao mlad svećenik naučio sam voljeti ljudsku ljubav… Ako netko voli ljudsku ljubav, prirodno se javlja potreba da se potpuno posvetite službi ‘poštene ljubavi’, jer ljubav je poštena, lijepa je.” — Papa Ivan Pavao II
Karol se pridružio tajnom sjemeništu koje je vodio kardinal Sapieha i zaređen je sam na blagdan Svih svetih 1946. Zatim je otputovao u Rim kako bi nastavio svoj doktorski studij. Po povratku u Poljsku imenovan je pomoćnim župnikom u župi u Niegowicu, gdje je započeo svoj životni rad s mladima.
Nakon što je približno pet godina predavao na Jagielonskom sveučilištu i imenovan predstojnikom Etike na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, vlč. Wojtyła je posvećen za pomoćnog biskupa Krakowa 4. srpnja 1958. – najmlađi biskup u povijesti Poljske. Za njegov izbor među prvima su čuli mladi koji su ga pratili na mnogim kampovima i planinarenjima.
Neprestano zabrinut za pitanje čovjeka, biskup Wojtyła poticao je duhovni i kulturni otpor komunističkoj okupaciji Poljske, dajući svojim sunarodnjacima nadu u suočavanju s teškim ugnjetavanjem.
Biskup Wojtyła sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru koji je započeo 1962., gdje je pružio ključnu potporu temeljnim dokumentima Koncila. Njegov uvid i darovi također su bili središnji u konačnoj formulaciji Humanae Vitae , koju je proglasio papa Pavao VI. 1968. Ubrzo nakon toga, uzdignut je u Kardinalski zbor.
Papa Ivan Pavao II pojavljuje se iz Bazilike svetog Petra nakon svog izbora navečer 16. listopada 1978. (CNS photo/Catholic Press Photo)
Rano papinstvo
“Ne boj se! Otvorite širom vrata Kristu… Krist zna ‘što je u čovjeku’. On to jedini zna.” — Papa Ivan Pavao II. u svom inauguracijskom govoru, Trg sv. Petra, 22. listopada 1978.
Kardinal Wojtyła izabran je za papu 16. listopada 1978., a uzeo je ime Ivan Pavao II. Bio je 263. Petrov nasljednik i trebao je imati jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve, koji je trajao gotovo 27 godina. Zadržao je svoje biskupsko geslo, izvučeno iz dubokog uvida sv. Ljudevita Montfortskog, “ Totus Tuus – potpuno sam tvoj”. Svijetu će postajati sve jasnije da je ovo papinstvo bilo utjelovljenje tog gesla i izravan odgovor na božansku ljubav, koja je bila duboko izražena u njegovoj ljubavi prema čovjeku.
Odmah je Ivan Pavao II krenuo cijelim svijetom snažnog misionarskog duha. Krenuo je na 104 apostolska putovanja u 129 različitih zemalja, “do najudaljenijih krajeva zemlje” (Dj 13,47), počevši od Zapada, Meksika i Sjedinjenih Država, radi Evanđelja. Njegova ljubav prema mladima dovela ga je do osnivanja Svjetskog dana mladih, koji se tijekom njegova pontifikata obilježavao 19 puta, a koji je privukao milijune mladih iz cijeloga svijeta. Papina briga za brak i obitelj jasno je izražena u osnivanju Svjetskog susreta obitelji, njegovoj katehezi o ljudskoj ljubavi u srijedu i osnivanju Papinskog instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II.
Papina prisutnost na svjetskoj pozornici započela je postupno i mirno uklanjanje komunizma iz istočne Europe, izbjegao je rat između nacija Čilea i Argentine i započeo obnovu mira i iscjeljivanje podjela između glavnih svjetskih religija.
Papi Ivanu Pavlu II. pomažu pomoćnici nakon što je ustrijeljen na Trgu svetog Petra 1981. (foto CNS/L’Osservatore Romano)
Pokušaj atentata
“U svemu što mi se tog dana događalo osjetila sam (Majku Božju) izuzetnu majčinsku zaštitu i brigu, koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.” — Papa Ivan Pavao II.
13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II bio je žrtva pokušaja atentata na Trgu svetog Petra. Šokirajući svijet, pokazao je nevjerojatnu ljubav i oprost kada je osobno posjetio svog napadača, Alija Agcu, u zatvoru Rebibbia 1983. Nakon oporavka, papa Ivan Pavao II. Opća audijencija i nebrojeni milijuni vjernika tijekom njegovih kasnijih pastoralnih pohoda diljem svijeta. Nastavio se sastajati s brojnim vladinim čelnicima tijekom 38 službenih posjeta i 738 audijencija i sastanaka održanih sa šefovima država, uključujući dva značajna govora u Ujedinjenim narodima i 246 audijencija s premijerima.
Papa Ivan Pavao II. sjedi sa svojim potencijalnim ubojicom, Mehmetom Ali Agcom, u rimskom zatvoru Rebibbia 1983. (CNS photo/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)
Papa Ivan Pavao II. hoda šljunčanom stazom na nedatiranoj fotografiji vatikanskog fotografa Artura Marija. (CNS foto/L’Osservatore Romano)
Naslijeđe
“Odgovor na strah koji zamračuje ljudsku egzistenciju na kraju dvadesetog stoljeća je zajednički napor da se izgradi civilizacija ljubavi… Uz pomoć Božje milosti možemo u sljedećem stoljeću i sljedećem tisućljeću izgraditi civilizaciju dostojnu čovjeka, istinsku kulturu slobode. To možemo i moramo!” — Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Ujedinjenim narodima
Naučna ostavština Ivana Pavla II. jedna je od najbogatijih u povijesti Crkve. Neumorno je čuvao polog vjere i predaju Crkve od zabluda, promičući autentični teološki, moralni i duhovni nauk.
Sveti Ivan Pavao II. također je bio plodan pisac; među njegovim glavnim dokumentima su mnoga blaga Crkve. Njegovi su spisi uključivali 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama uz kateheze izrečene na općim audijencijama, predavanja i propovijedi koje je održao tijekom brojnih putovanja.
Svojim naglaskom na univerzalnom pozivu na svetost, beatificirao je 1338 ljudi i kanonizirao 482 svetaca, više od svih papa u posljednjih 500 godina zajedno.
Papa Ivan Pavao II. susreo se sa židovskim i muslimanskim vođama u Jeruzalemu 2000. (foto CNS/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)
Veliki jubilej
„Cijeli kršćanski život je kao veliko hodočašće u kuću Očevu, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom stvorenju, a posebno prema ‘razmetnom sinu’, svaki dan iznova otkrivamo… Jubilej…treba potaknuti svakoga na…put obraćenja.” — Papa Ivan Pavao II.
Tijekom svog pontifikata papa Ivan Pavao II. vodio je i pripremao Crkvu za proslavu Velikog jubileja, proslave Božjeg milosrđa i oproštenja grijeha, koja je započela otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra. Osam milijuna hodočasnika došlo je u Rim na molitvu tijekom 2000. godine, dok su Crkva i cijelo čovječanstvo ulazili u treće tisućljeće od rođenja Otkupitelja.
U tom je razdoblju papa Ivan Pavao II. molio za Božje oproštenje i za oproštenje ranjenih grijesima kršćana tijekom protekla dva tisućljeća.
Ivan Pavao II. uspješno je poticao dijalog sa Židovima i inaugurirao vrijeme ozdravljenja između Židova, muslimana i predstavnika drugih religija. Nekoliko je puta uputio poziv tim skupinama da sudjeluju na svjetskim susretima za molitvu za mir.
Uz Godinu otkupljenja, Marijansku godinu i Godinu euharistije posvetio se duhovnoj obnovi Crkve. Bio je uvjeren da će Crkva, čak i pred velikim kušnjama koje je čovječanstvo proživjelo u prošlom stoljeću, dobiti hrabrost i osvježenje približavanjem Srcu Kristovu u Euharistiji. Izjavio je: “…Pogled Crkve neprestano je usmjeren prema njezinu Gospodinu, prisutnom u oltarskom sakramentu, u kojemu otkriva potpuno očitovanje njegove bezgranične ljubavi” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia , 2003.).
Kristova ljubav, “ona ljubav koja ide do kraja”, koju je cijelim svojim životom naviještao sveti Ivan Pavao II., postajala je sve shvatljivija svijetu kako se bližio dan njegova povratka u Očev dom.
Papa Franjo slavio je misu kanonizacije sv. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. na Trgu svetog Petra u Vatikanu 27. travnja. (Foto CNS/Paul Haring)
Smrt i beatifikacija
“Sama smrt je sve samo ne događaj bez nade. To su vrata koja se širom otvaraju u vječnost i, za one koji žive u Kristu, iskustvo sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.” — Papa Ivan Pavao II
Pateći od iscrpljujućih učinaka Parkinsonove bolesti, posljedica rana od pokušaja atentata, višestrukih operacija i gubitka glasa, papa Ivan Pavao II. je u svojim posljednjim danima izrazio otajstvo Raspetoga Gospodina.
Sa stotinama tisuća mladih ljudi ispod prozora papinskog apartmana koji su bdjeli uz svijeće tijekom papine posljednje agonije, Ivan Pavao II. šapnuo je kao odgovor: „Tražio sam te i došao si k meni. Hvala vam.” Papa Ivan Pavao II. umro je tijekom prve večernje nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005., u 21:37, ubrzo nakon što je izgovorio svoje posljednje zvučne riječi: “Pusti me da idem u kuću Oca svojega.”
Više od tri milijuna hodočasnika otputovalo je u Rim odati počast Papi, a neki su stajali u redu više od 24 sata kako bi molili u znak zahvalnosti za svog voljenog Svetog Oca.
Dana 28. travnja 2005. papa Benedikt XVI. objavio je da će se za Ivana Pavla II. ukinuti normalno petogodišnje razdoblje čekanja prije početka kauze za proglašenje blaženim i svetim. Dana 1. svibnja 2011. papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim papu Ivana Pavla II., a papa Franjo kanonizirao je svetog Ivana Pavla II., zajedno sa svetim Ivanom XXIII., 27. travnja 2014. godine.
“Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa danas stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja.” — Papa Benedikt XVI., na misi zadušnici za papu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.
ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: zelena
IMENDANI: Marko Jeruzalemski, Filip
NAPOMENA: ▪ Današnja se nedjelja slavi kao »misijska« da bi se u vjernicima pobudila suodgovornost i vjernička zauzetost za djelo evangelizacije. Može se uzeti misni obrazac »Za evangelizaciju naroda« (RM 717).
Prvo čitanje:
Iz 45, 1.4-6
Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c
Pripjev:
Dajte Gospodinu slavu i silu!
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova!
Velik je Gospodin, hvale predostojan, strašniji od svih bogova! Ništavni su svi bozi narodâ, a Gospodin stvori nebesa!
Dajte Gospodinu, narodna plemena, dajte Gospodinu slavu i silu! Dajte Gospodinu slavu imena njegova! Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!
Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo! Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja.«
Drugo čitanje:
1Sol 1, 1-5b
Spominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 22, 15-21
Podajte caru carevo, a Bogu Božje.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Vrijeme milosti: Marijini obroci na godišnjem obiteljskom hodočašću u Međugorju
Marijini obroci okupili su se početkom listopada, s prijateljima i podupirateljima, na svom šestom službenom godišnjem hodočašću zahvale u Međugorju, marijanskom svetištu u Bosni i Hercegovini. Hodočašće je inicirao Magnus MacFarlane-Barrow, osnivač dobrotvorne organizacije i globalni izvršni direktor, zajedno sa svojom suprugom Julie, te je ono izvrsna prilika za volontere, osoblje, suradnike i prijatelje pokreta da se sastanu i ujedine u molitvi i razmatranju.
Domaćin događaja bila je podružnica Marijinih obroka u Međugorju, a hodočašće je osmišljeno kako bi okupilo i nadahnulo brojne članove ove globalne obitelji organizacije koja se svakim danom sve više širi i raste. Tijekom godina sudionici su dolazili iz mnogih zemalja, uključujući posjetitelje iz Hrvatske, Češke, Haitija, Indije, Irske, Kenije, Liberije, Malavija, Španjolske, Slovačke, Južnog Sudana, Ujedinjenog Kraljevstva, Zambije i Zimbabvea, što je samo pokazatelj dosega ove dobrotvorne organizacije i njezinog uspješnog programa. Ove godine Marijini obroci su radosno ugostili preko 160 hodočasnika.
Molitva je bila središte trodnevnog druženja, a program se naslanjao na Marijine obroke kao plod Međugorja. Sudionici su potom imali priliku popeti se na Brdo ukazanja i Križevac, moliti krunicu, te sudjelovati u večernjem molitvenom programu koji se sastoji od mise i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Svetu misu za Marijine obroke, tijekom hodočašća, služio je nadbiskup Aldo Cavalli u crkvi sv. Jakova, a hodočasnike se pozvalo da prime poseban blagoslov za sve članove međunarodne obitelji Marijinih obroka.
Magnus je objasnio središnji cilj okupljanja: „Bez molitve ne bi bilo Marijinih obroka. Zato je ovo godišnje hodočašće toliko važno – okupljamo se kako bismo zajedno zahvalili za dar Marijinih obroka i prinijeli sve zagovorne molitve u ime cijele obitelji Marijinih obroka. Na taj način idemo naprijed s povjerenjem u Božju providnost.”
Osim hodočasnika na licu mjesta, mnogi drugi sudionici pridružili su se putem interneta kako bi pratili program događanja i pridružili se u molitvi mnoštvu drugih diljem svijeta, prenosi mrežna stranica Radiopostaje Mir Međugorje.
Danas je spomendan sv. Gašpara del Bufala. Rođen je u Rimu 6. siječnja 1786. Zbog vjernosti papi, Napoleon ga je prognao i smjestio u zatvor u Italiji. 1815. osnovao je Družbu Misionara Krvi Kristove.
Gašpar del Bufalo rođen je u Rimu 6. siječnja 1786. Od mladosti vođen apostolskim žarom, posvetio se evangeliziranju djece, seoskog stanovništva te siromašnih i bolesnih; posebnu je ljubav pokazivao prema bolesnicima u sirotištima i bolnicama.
Zaređen je za svećenika u Rimu 31. srpnja 1808. Za vrijeme vladanja Napoleona, zbog čvrste vjernosti Svetom ocu, bio je prognan i smješten u zatvor u sjevernoj Italiji. Po povratku u Rim, nakon Napoleonova pada, papa Pio VII., povjerio mu je, zajedno sa skupinom svećenika, obnovu klera i kršćanskog puka održavanjem pučkih misija i duhovnih vježbi.
Vođen velikom ljubavlju prema otajstvu Krvi Kristove i u želji da što više njezina ploda otkupljenja donese dušama, 1815. osnovao je Družbu Misionara Predragocjene Krvi. Njegovo je propovijedanje bilo veoma plodno, osobito u području južnog Lacija (Lazio), kojeg su opustošili razbojnici.
Svojim savjetom pomogao je Mariji De Mattias u osnivanju Družbe Klanjateljica Krvi Kristove i tako postao njezinim nadahniteljem.
Umro je u Rimu 28. prosinca 1837. Papa Pio XII. proglasio ga je svetim 12. lipnja 1954.
ČITANJA: Rim 4,13.16-18; Ps 105,6-9.42-43; Lk 12,8-12
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: zelena
IMENDANI: Kajo, Hilarion, Vendelin, Vendelina
NAPOMENA: ▪ Dubrovačka biskupija: Sv. Hilarion, spomendan.
Prvo čitanje:
Rim 4, 13.16-18
U nadi protiv svake nade povjerova.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Obećanje da će biti baštinik svijeta nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano na temelju nekog zakona, nego na temelju pravednosti vjere. Zato — zbog vjere da bude po milosti te obećanje bude zajamčeno svemu potomstvu, ne potomstvu samo po Zakonu, nego i po vjeri Abrahama, koji je otac svih nas — kao što je pisano: Ocem mnoštva naroda ja te postavljam — pred Onim komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje mrtve i zove te bude ono što nije.
U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 105, 6-9.42-43
Pripjev:
Gospodin se uvijek sjeća svojega Saveza.
Abrahamov rod sluga je Gospodnji, sinovi Jakovljevi njegovi izabranici! On je Gospodin Bog naš; po svoj su zemlji njegovi sudovi!
On se uvijek sjeća svojega Saveza, riječi koju dade tisući naraštaja: Saveza koji sklopi s Abrahamom i zakletve svoje Izaku.
On se sjeti svete riječi svoje što je zada sluzi svome Abrahamu. Puk svoj s klicanjem izvede i s veseljem izabrane svoje.
Evanđelje:
Lk 12, 8-12
Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.«
»I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.«
»Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.«
Na današnji dan preminuo otac Ante Gabrić, misionar ljubavi
Dana 20. listopada 1988. god. umro je sluga Božji, otac Ante Gabrić, suradnik majke Terezije, koji je velik dio svog života proveo u Indiji, nesebično darujući svoju ljubav siromasima i dijeleći s njima svakodnevne životne tegobe.
Otac Ante Gabrić rođen je 18. veljače 1915. god. u Metkoviću i to kao osmo od ukupno devetero djece u obitelji Petra i Katarine Gabrić. Školovanje je započeo u Metkoviću, a potom ga je nastavio u isusovačkom sjemeništu u Travniku. Za vrijeme školovanja doživio je jedno snažno iskustvo koje ga je usmjerilo za cijeli život. Naime, jednom su prigodom učenike posjetila dvojica misionara iz Indije, čije su egzotične priče o krajnjim oblicima siromaštva u kojima su djelovali, kao i njihova spremnost da svoj život izlože velikim opasnostima, pa ako treba i da umru za Krista, đaci netremice slušali, upijajući svaku riječ, a kad im je jedan misionar na kraju uputio pitanje hoće li netko od njih poći s njima u Indiju, i pritom slučajno pogledao Antu, ovaj je spremno odgovorio: ‘Hoću!’ Kako je vrijeme kasnije pokazalo, nije to bilo samo trenutačno oduševljenje, nego je postalo njegovo životno opredjeljenje.
Ušao je u isusovački red s nakanom da postane misionar, a tako se i zbilo nakon što je u Zagrebu završio novicijat, a u Italiji studij filozofije. Ukrcao se 1938. god. na parobrod u metkovićkoj luci i otišao u misiju Bošonti, gdje je učio bengalski jezik i običaje tamošnjeg naroda. Nastavio je studij, te je u Indiji završio teologiju i ondje je zaređen za svećenika.
Nakon što je prve dvije godine misionarskog rada proveo u mjestima Moropaj i Ranchi, ponovno dolazi u Bošonti, gdje će ostati sljedećih šesnaest godina. Ondje je svoj misionarski žar pokazao i s obzirom na duboku duhovnost i istinsko služenje najsiromašnijima, ali i s obzirom na iznimne organizacijske sposobnosti. Tako je upravo tom karizmatičnom snagom pridonio da se život ondje uzdigne na znatno višu razinu, neumorno navješćujući Krista hindusima i muslimanima, a istovremeno se svim silama trudeći da izgradi bolnice, škole, kapelice, kolibe, putove, mostove, bunare za pitku vodu, kao i sve drugo što je pridonijelo kvaliteti života i osnaženju vjere tamošnjeg stanovništva. Naravno, činio je sve kako bi gladnom stanovništvu, a posebno djeci, omogućio koliko-toliko dostojanstven život i siguran obrok.
Potom odlazi na službu u mjestu Moropai, gdje će se zadržati devet godina (od 1963. do 1971.), a na isti način, dijeleći dobro i zlo s drugim stanovnicima mjesta, svojim misionarskim djelovanjem istovremeno nastavlja biti duhovnik koji nosi nadu u Uskrsnuloga, kao i graditelj boljih životnih uvjeta.
Bila su to teška i nemirna vremena koja su za kratko vrijeme uništila puno dobroga što je otac Ante uspio učiniti, ali to ga nikad nije obeshrabrilo. Tako se 1972. god. vratio u Bošonti, gdje je zatekao doista teško stanje, uništene i zapuštene škole, razrušene zgrade, mostove, putove i sve ono što je ranije neumorno stvarao. No, kako je za cijelo vrijeme svojega misionarskoga djelovanja otac Ante održavao stalne veze preko pisama sa svojim prijateljima drugdje u svijetu, potaknuo je mnoge da im pomogne, te je na takav način Bošonti opet brzo uhvatio novi zanos obnove. Pritom posebno valja istaknuti kako je njegovim djelovanjem broj katolikaondje bitno rastao, te da je to mjesto, oduševljeno nesebičnošću oca Ante Gabrića, iznjedrilo čak 35 svećeničkih ili redovničkih zvanja.
No, 1975. god. otac Ante Gabrić napušta Bošonti i prelazi na novu službu, ovoga puta u Mariju Polli. Nakon što je dobio dozvolu kalkutskog nadbiskupa da kupi četiri hektara zemlje u mjestu Kumrokhali, daje se na gradnju bolnica, škola i ostale infrastrukture, a naselju daje već spomenuto ime Maria Polli, što znači Marijino selo. Ondje mu Majka Tereza šalje svoje četiri sestre, te su tako zajedničkim snagama mogli još više nastaviti na evangelizaciji. Otac Ante kao župnik upravlja objema župama – Maria Polli i Bošonti, toliko se zauzimajući za druge da je sam živio u krajnjem siromaštvu, odnosno u jednoj daščari u kojoj su zmije bile česti posjetitelji. No, to ga nipošto nije spriječilo da u svojoj jednostavnosti sve preda Bogu u ruke, bez straha i s puno povjerenja. I nije ga spriječilo da u sljedećim godinama neumorno radi na zacrtanim putovima podizanja novih sela i osnivanja župa, kao i na njihovu istovremenom duhovnom i materijalnom uzdignuću.
Pet puta pohodio je Hrvatsku, ali ju je prvi put po odlasku u Indiju vidio tek nakon 31 godinu izbivanja, odnosno 1969. god. Posjetio ju je još 1976., 1978. (zajedno s majkom Terezijom), potom 1984. na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Zagrebu i Mariji Bistrici te posljednji put 1986. godine.
Snage su mu ipak kopnile, tako da je, iscrpljen od predanog posla na Božjoj njivi, umro 20. listopada 1988. godine, a prema vlastitoj želji, sahranjen je pod palmama uz kapelu koju je izgradio u Mariji Polliju, dok su mu u grob stavili grudu metkovićke zemlje, koju je sa sobom ponio iz domovine kad je krenuo u Indiju, kao i bočicu vode iz Jadranskog mora. Kardinal Josip Bozanić na stotu obljetnicu rođenja oca Ante Gabrića – 28. veljače 2015. god. – pokrenuo je postupak za proglašenjem blaženim tog najvećeg hrvatskog misionara koji je svojim životom jasno potvrđivao koliko su blaženi oni siromašni duhom.
Činio je velike pokore. Nosio je kostrijet, a neko je vrijeme, oko 590. godine, živio kao pustinjak u šumskoj divljini
Danas slavimo svetog Vendelina (Wendelina) iz Triera, pustinjaka i opata. O njemu ima malo pouzdanih informacija, njegovi životopisci razilaze se u mnogim stvarima, a opet je omiljen među vjerničkim pukom. Rodio se oko 554. kao škotski (po nekima irski) princ. Odlučio je napustiti život u kraljevskoj obitelji i posvetiti se Bogu. Obučen kao hodočasnik, ostavio je obiteljski dvorac usred noći i okrenuo leđa svjetovnim častima. Posjetio je mnoga sveta mjesta, a 574. stigao u Rim. Papa Benedikt I. obodrio ga je u njegovoj namjeri i želji da služi Božjim planovima. Neko vrijeme oko godine 590. živio je kao pustinjak u šumskoj divljini nedaleko Triera, a kad mu je neki zemljoposjednik prigovorio zbog toga što živi od prosjačenja, a sposoban je zarađivati za život, iz poniznosti je kod njega čuvao svinje, stoku i ovce. Nakon čudesa koja je počinio, po želji redovnika postao je 597. opatom susjedne benediktinske opatije Tholey, u saarlandskom okrugu koji danas nosi njegovo ime. U Tholeyu je oko 617. i preminuo. Vendelinov kult razvio se 1360, kad je Bohemond II, trierski nadbiskup, prenio njegove relikvije u svetište, podignuto njemu u čast, baziliku svetog Vendelina u gradiću Sankt Wendel (Saarland). Pripisuju mu se mnoga čudesa, a po njegovu zagovoru u Saarbrückenu je 1417. ugašen strašan požar.
Njegovo štovanje službeno je odobrio 1450. papa Nikola V. Ubraja se u četrnaestoricu svetaca pomoćnika. O svetom Vendelinu stvorene su brojne legende. Zazivali su ga u pomoć protiv kuge i zaraznih stočnih bolesti, a zaštitnik je ljetine, seljaka, pastira, ovčara, goveda, stada, domaćih životinja, povoljnih vremenskih prilika te zaštite prirode i okoliša. Posvećeno mu je više od 500 kapelica i oko 160 svetišta. Naročito se štuje u Vogezima, Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, posebno u Saarlandu i Bavarskoj, a u XIX. stoljeću to se štovanje proširilo i na istočnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Zaštitnik je župa, crkava i kapela i u hrvatskim krajevima (Jarmina, Jagodnjak, Donja Bistra) te u Vojvodini (Odžaci, Ivanovo kod Pančeva).
NAPOMENA: ▪ Krčka biskupija: Obljetnica posvete stolne crkve: u katedrali svetkovina, u ostalim crkvama Biskupije blagdan.
Prvo čitanje:
Rim 4, 1-8
Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Što ćemo reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu? Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti — ali ne pred Bogom. Ta što veli Pismo? Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost. Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug. Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika vjera se uračunava u pravednost, kao što i David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djela:
Blaženi oni kojima je zločin otpušten,
kojima je grijeh pokriven!
Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 32, 1-2.5.11
Pripjev:
Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.
Blažen onaj kome je zločin otpušten, kome je grijeh pokriven! Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare!
Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.
Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni, kličite svi koji ste srca čestita!
Evanđelje:
Lk 12, 1-7
I vlasi su vam na glavi sve izbrojene.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kad se skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima:
»Čuvajte se kvasca farizejskoga,
to jest licemjerja.
Ništa nije skriveno
što se neće otkriti
ni tajno što se neće saznati.
Naprotiv, sve što u tami rekoste,
na svjetlu će se čuti;
i što ste po skrovištima u uho šaptali,
propovijedat će se po krovovima.«
»A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!«