Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Kao peto od desetero djece skromna tkalca, Antun Claret rođen je 23. prosinca 1807. godine u mjestu Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. zaređen je za svećenika, a od 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju.
Bio je neumoran svećenik i propovjednik koji je u svojoj zemlji djelovao koristeći se jednim dotad nepoznatim sredstvom: tiskom.
Potican snažnim pozivom, evangelizirao je ruralne krajeve Španjolske posvećujući se poboljšanju životnih uvjeta običnoga puka. U Vicu je utemeljio misionarsku kongregaciju posvećenu Bezgrešnome Srcu Marijinu, čiji se pripadnici i danas zovu kleretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učinio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, poslan kao nadbiskup u Srednju Ameriku, na Kubu, ljubavlju i riječju krijepio je siromašne otočane podvrgnute nesmiljenoj španjolskoj dominaciji. Ondje je djelovao od 1850. do 1857. godine. Prije njega ta je nadbiskupija 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Za njih je napisao brojne traktate o obrađivanju polja. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku, pa su mu radili čak i o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je godine 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku. Ondje je bio ispovjednik kraljice Izabele II. Za vrijeme španjolske revolucije 1867. godine otišao je s kraljevskim bračnim parom u progonstvo u Francusku.
Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Preminuo je 24. listopada 1870. godine u Fontfroide u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.
Ime Antun je grčkoga porijekla i znači “rođen prije”. Ime Marija potječe iz egipatskoga ili hebrejskoga; u prvome slučaju znači “ljubljena od Boga”, a u drugome “gospođa”.
Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
XXIX. tjedan kroz godinu
Utorak, 24. 10. 2023.
ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup
Svagdan
ČITANJA: Rim 5,12.15b.17-19.20b-21; Ps 40,7-10.17; Lk 12,35-38
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: zelena
IMENDANI: Antun Marija, Proklo Carigradski
Prvo čitanje:
Rim 5, 12.15b.17-19.20b-21
Ako grijehom jednoga smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti kraljevati u životu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja i dar po milosti jednog čovjeka, Isusa Krista. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva — po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu — po Jednome Isusu Kristu.
Dakle, grijeh jednoga — svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga — svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.
Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 40, 7-10.17
Pripjev:
Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi uši otvorio; paljenica ni okajnica ne tražiš. Tada rekoh: »Evo dolazim!«
»U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«
Pravdu ću naviještat u zboru velikom, i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano.
Neka kliču i nek se vesele u tebi svi koji te traže! Neka govore svagda: »Velik je Gospodin!« svi koji spasenje tvoje ljube.
Evanđelje:
Lk 12, 35-38
Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
Papa petak 27. listopada proglasio danom molitve i posta za mir
Na kraju redovne opće audijencije srijedom papa Franjo se osvrnuo na ono što se događa u Palestini i Izraelu te pozvao vjernike svih vjera na dan posta i pokore koji će se održati 27. listopada. Rat poništava budućnost, neka oružje utihne, neka se čuje vapaj mira za siromahe, naroda, djece, rekao je Papa koji je ponovno izrazio i blizinu napaćenoj Ukrajini, objavio je Vatican News.
Dan molitve, posta i pokore za mir najavio je papa Franjo za petak 27. listopada. Razlozi su strah od onoga što se događa u Svetoj Zemlji i drugim ratnim žarištima u svijetu. Na kraju redovne opće audijencije srijedom, Papine su se misli okrenule onome što se događa u Palestini i Izraelu: „Broj žrtava raste, a situacija u Gazi je očajna. Molim da se poduzme sve što je moguće kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa“.
Ono što zabrinjava papu Franju jest moguće širenje sukoba „dok su mnoge ratne fronte već otvorene u svijetu“.
„Neka oružja utihnu, neka se čuje vapaj za mir siromaha, naroda, djece. Rat ne rješava nijedan problem, već samo sije smrt i uništenje. Povećava mržnju, širi duh osvete. Rat briše budućnost“, istaknuo je Papa u svom apelu na kraju opće audijencije srijedom.
“Molim vas, braćo i sestre”, ponovio je, “nastavimo moliti za mir u svijetu, posebno u napaćenoj Ukrajini”, o kojoj se više ne govori, ali gdje se “drama nastavlja”.
Zato je uputio vjernicima poziv da „stanu na samo jednu stranu u ovom sukobu: na stranu mira“, molitvom i potpunom predanošću. Papa je stoga odlučio proglasiti dan molitve, koji će se održati sljedećeg petka, 27. listopada u Bazilici svetog Petra u 18 sati. Poziv je također upućen „braći i sestrama različitih kršćanskih vjeroispovijesti, pripadnicima drugih vjera i onima kojima je na srcu mir“. Zahtjev za priređivanje sličnih inicijativa protegnut je također na sve partikularne crkve: “Molim sve partikularne Crkve da u tome sudjeluju, pripremajući slične inicijative koje uključuju Božji narod”, rekao je Papa.
Uz 45. godišnjicu od izbora svetog Ivana Pavla II. na Petrovu stolicu, koja je obilježena u ponedjeljak, 16. listopada, papa Franjo je u pozdravu poljskim hodočasnicima podsjetio da je „tijekom njegova pontifikata poziv da se otvore vrata Kristu odjeknuo velikom snagom. To je urodilo plodom kako u osobnim obraćenjima tako i u društvenim promjenama u mnogim zemljama koje su do tada bile zatvorene za Krista.“
U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima pozvao je vjernike da nastave moliti za mir u svijetu, osobito u napaćenoj Ukrajini „o kojoj se više ne govori“, ali koja i dalje proživljava dramu.
Papa Franjo je u nedjelju, 22. listopada s prozora svoje radne sobe u Apostolskoj palači izmolio molitvu Anđeo Gospodnji s vjernicima i hodočasnicima okupljenim na Trgu sv. Petra. Donosimo u cijelosti Papino obraćanje vjernicima prije i nakon molitve Angelusa.
PAPA FRANJO
ANGELUS
Trg Svetog Petra
Nedjelja, 22. listopada 2023.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Evanđelju današnje liturgije govori se o tome kako su se neki farizeji pridružili herodovcima kako bi Isusu postavili zamku. Uvijek su ga pokušavali uvući u klopku. Odlaze k njemu i pitaju ga: „je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ (Mt 22, 17). To je podvala: ako Isus kaže da je legitimno plaćati porez, tada staje na stranu političke vlasti koja je trn u oku naroda, a ako kaže da ga se ne plaća može biti optužen za pobunu protiv carstva. Prava zamka. On, međutim, izmiče toj klopki. Traži da mu se pokaže novčić na kojem je carev lik i kaže im: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ (r. 21). Što to znači?
Te su Isusove riječi ušle u svakodnevni govor, ali ponekad ih se koristi pogrešno – ili bar dijelom netočno – kad se govori o odnosima između Crkve i države, između kršćana i politike; često ih se shvaća na način da Isus želi razdvojiti „cara“ i „Boga“, odnosno zemaljsku i duhovnu stvarnost. Ponekad i mi tako razmišljamo: jedno je vjera sa svojim praksama, a drugo svakodnevni život. A tomu nije tako. Ne. To je „shizofrenija“, kao da vjera ne bi imala veze sa stvarnim životom, s izazovima društva, sa socijalnom pravdom, s politikom i tako dalje.
Isus nam, zapravo, želi pomoći da „caru“ i „Bogu“ damo mjesto koje im po važnosti pripadaju. Briga o zemaljskom poretku, o polisu, pripada caru – dakle, politici, civilnim ustanovama, društvenim i ekonomskim procesima; a mi, koji smo uronjeni u tu stvarnost, moramo vratiti društvu ono što nam ono daje kroz svoj doprinos kao odgovorni građani, posvećujući pažnju onome što nam je povjereno, promičući pravo i pravdu u svijetu rada, pošteno plaćajući poreze, zalažući se za opće dobro, i tako redom. Međutim, Isus istodobno potvrđuje temeljnu stvarnost: da čovjek – čitav čovjek i svako ljudsko biće – pripada Bogu. To znači da ne pripadamo nijednoj zemaljskoj stvarnosti, nijednom „caru“ ovoga svijeta. Gospodinovi smo i ne smijemo biti robovi nijedne svjetovne vlasti. Na novcu je, dakle, carev lik, ali Isus nas podsjeća da je u naš život utisnuta Božja slika, koju ništa i nitko ne može potamniti. Caru pripadaju stvari ovoga svijeta, ali čovjek i sam svijet pripadaju Bogu: ne zaboravimo to!
Shvatimo, dakle, da Isus svakoga od nas vraća našem vlastitom identitetu: na novcu ovoga svijeta nalazi se carev lik, ali ti – ja, svaki od nas – koji lik nosiš u sebi? Postavimo si ovo pitanje: koju ja sliku nosim u sebi? Ti, čija si ti slika u svome životu? Spominjemo li se da pripadamo Gospodinu ili dopuštamo da nas oblikuje logika svijeta i činimo od posla, politike i novca idole kojima se klanjamo?
Neka nam Sveta Djevica pomogne prepoznati i poštivati svoje vlastito i dostojanstvo svakog čovjeka.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre!
Još jednom moja misao leti onome što se događa u Izraelu i Palestini. Jako sam zabrinut i tužan, molim i izražavam blizinu svima koji pate, taocima, ranjenima, žrtvama i njihovim obiteljima. Mislim na tešku humanitarnu situaciju u Gazi i žalosti me što su posljednjih dana pogođene također anglikanska bolnica i grkopravoslavna župa. Ponovno pozivam da se otvore prostori, da se nastavi dostavljati humanitarna pomoć i da se taoce pusti na slobodu.
Rat, svi ratovi koji se vode u svijetu – mislim i na napaćenu Ukrajinu – je poraz. Rat je uvijek poraz, to je uništenje ljudskog bratstva. Braćo, zaustavite se! Zaustavite se!
Podsjećam da sam idući petak, 27. listopada, proglasio danom posta, molitve i pokore, te da ćemo taj dan navečer u 18 sati u Svetome Petru imati sat molitve tijekom kojeg ćemo moliti za mir u svijetu.
Danas se slavi Svjetski dan misija koji ima temu „Žar u srcu, noge na putu“. Dvije slike koje govore sve! Pozivam sve, u biskupijama i župama, na aktivno sudjelovanje.
Pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike, posebno sestre Siervas de los Pobres hijas del sagrado Corazón de Jesús, iz Granade; članove Centro Académico Romano Fundación; članove Bratovštine Señor de los Milagros, Peruanaca u Rimu: i hvala vam, hvala vam na vašem svjedočanstvu! Nastavite tako, s ovom lijepom pobožnošću.
Pozdravljam članove Laičkog misionarskog pokreta „Tutti custodi di umanità“, višeglasni zbor Svetog Antuna Opata iz Cordenonsa i članove vjerničkih udruženja iz Napulja i Casagiovea.
Pozdravljam i djecu „Casa Giardino“ iz Casalmaggiorea, skupinu mladih prijatelja Zajednice Emanuel, ravnatelje i učitelje Katoličke škole Ivana XXIII. u Toulonu, učenike iz „St. Croix” iz Neuillyja.
Želim svima ugodnu nedjelju. I vama, djeco Bezgrešne. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek vidimo se!
Sedmorica svećeničkih kandidata, trojica iz Mostarsko-duvanjske biskupije, jedan iz Trebinjsko-mrkanske biskupije i trojica iz Hercegovačke franjevačke provincije, zaređeni su đakone 21. listopada u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.
Misno slavlje predvodio je biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić u zajedništvu s apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorju mons. Aldom Cavallijem te uz koncelebraciju provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Joze Grbeša, generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Nikole Menala te brojne druge svećenike.
Nakon svečane procesije, u kojoj su sudjelovali i bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu s rektorom vlč. Zdenkom Spajićem te bogoslovi Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu s rektorom vlč. Željkom Faltakom, na početku misnoga slavlja mons. Palić pozdravio je okupljene svećenike, bogoslove, sjemeništarce, sve vjernike a napose ređenike. Nakon što je don Nikola predstavio ređenike, biskup je uputio homiliju.
Naglasio je kako ovi mladići, koji će postati đakoni, predaju svoje živote Kristu danas jer vjeruju u snagu križa. Oni su zahvaćeni Kristovom ljubavlju, kao što je i mladi Jeremija bio zahvaćen Božjim duhom koji je u usta njegova stavio riječi svoje. „Ovi su mladići izabrani od Boga da služe Crkvi i njezinu spasenjskom poslanju. A oni sami danas pred Isusom i njegovom Crkvom izjavljuju da su spremni zaorati brazdu na njivi koja je Kraljevstvo Božje. Međutim, svatko od nas, bilo da smo zaređeni službenici ili dionici Kristova kraljevskog svećeništva, ore svoju brazdu. Kad počne orati, orač se ne smije osvrtati unatrag, jer bi to moglo utjecati na njegovu sposobnost pravilnog oranja. Zapravo, gledanje unatrag s pluga neizbježno bi ga dovelo do toga da ore krivi red i možda ošteti usjeve koje je zasadio”, objasnio je biskup Petar obraćajući se zatim ređenicima s molbom i očekivanjem da “ne oru krive redove i oštećuju usjeve”.
“To su duše ljudi i štete mogu imati nesagledive posljedice. Kad god oremo redove po svojoj prosudbi, neovisno o zajedničkom poslanju, ne pridonosimo rastu Kraljevstva, a niti vlastitom posvećenju. Budite oni koji će gledati naprijed, zagledani u Krista, druge voditi njemu i na taj način i sami postati prikladni za kraljevstvo Božje”, poručio je mons. Palić, prenosi CNAK.
Nakon litanija uslijedio je čin ređenja.
Na kraju misnoga slavlja okupljenima se obratio generalni vikar don Nikola kazavši kako su „na početku Crkve apostoli izabrali sedam muževa na dobru glasu da im pomažu u svakidašnjoj službi, da bi se sami mogli sasvim posvetiti molitvi i propovijedanju riječi. Tim izabranim muževima apostoli su, molitvom i polaganjem ruku, povjerili da poslužuju kod stolova. Danas je nasljednik apostola biskup Petar polaganjem ruku i molitvom zaredio također sedmoricu đakona da bi im povjerio da poslužuju svetim oltarima. Čestitam Vama biskupe Petre i provincijale Jozo na novim đakonima, a vas dragi đakoni neka Duh Sveti ojača za vjerno vršenje službe. Zahvaljujem njihovim roditeljima na daru života a braći, sestrama i svoj rodbini na molitvama, odgojiteljima na poučavanju i odgajanju.“
Po rukama mostarsko-duvanjskoga biskupa i trebinjsko-mrkanskoga upravitelja mons. Petra Palića đakonsko ređenje primili su Luka Cvitanović (župa Sv. Petra i Pavla Mostar), Mato Puljić (katedralna župa Marije Majke Crkve – Mostar), Antonio Zirdum (župa Sv. Ivana Apostola i Evanđelista – Mostar), Gabrijel Pavlović (župa Sv. Petra i Pavla – Rotimlja), fra Ante Begić i fra Željko Tomić (župa Bezgrješnog začeća BDM – Posušje) te fra Ante Vukoja (župa Sv. Petra i Pavla – Kočerin).
Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po svoj Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Umro je u Iloku u Hrvatskoj godine 1456., gdje je sokolio kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu. Zaštitnik je grada Iloka.
Sve više prodire u našu hrvatsku katoličku, ne samo franjevačku svijest da smo dužni svestranije obnoviti među sobom kult sv. Ivana Kapistrana. Tome su pridonijele tri stoljetnice: 500-ljetnica njegove smrti (1456.-1956.), 600-ljetnica rođenja (1386.-1986.) te 300-ljetnica njegove kanonizacije (1690.-1990.). Njegov apostolski žar i papinsko poslanje dovelo ga je u naše krajeve gdje je kao vojni dušobrižnik sudjelovao u odlučnoj bitki kod Beograda, 22. srpnja 1456. godine, što je bar za neko vrijeme zaustavila nadiranje turske velesile koja je prijetila zatorom vjere Europi. A naš je Ilok mjesto njegove svete smrti, 23. listopada iste godine 1456., gdje su se na njegovu grobu i po njegovu zagovoru događala tolika čudesa.
Sv. Ivan Kapistran rodio se 24. lipnja 1386. godine u plemićkoj obitelji u talijanskom gradiću Capestrano, po čemu je – po španjolskom izgovoru – dobio nadimak Kapistranski ili Kapistran. Gradić se nalazi u pokrajini Abruzzo, blizu grada Akvile. Otac mu je doseljeni njemački vojnik, mati domorotka. Rano je izgubio roditelje i od djetinjstva doživljavao mnoga nasilja. Možda se i stoga odlučuje za studij prava na drevnom sveučilištu u gradu Perugii. Tu je, nakon briljantnih diploma, postao gradskim sucem, a jedno vrijeme i upraviteljem grada. U političkom prevratu dokopao se tamnice, što je utjecalo na odlučnu promjenu života. Na blagdan sv. Franje 1415. godine ulazi u franjevački novicijat u mjestancu Monteripido, te je već 1417. godine zaređen za svećenika. Za njegov je život odlučan susret i daljnja najtješnja suradnja sa sv. Bernardinom Sijenskim te s vršnjakom sv. Jakovom Markijskim i Albertom iz Sarteana. Sva četvorica bila su izvanredni pučki propovjednici te su izvršili veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Sva su četvorica također začetnici velikoga pokreta franjevačke obnove pod imenom “Osservanza – strogo opsluživanje Pravila sv. Franje”. Njihove kipove naći ćemo na glavnom oltaru, postrance, u svim našim starim franjevačkim crkvama koje su prihvatile opservanciju. Za daljnji njezin razvoj važne su i Konstitucije koje je, kao vrsni pravnik, napisao naš Ivan, a potvrdio ih 1430. godine papa Martin V., pa se stoga zovu “Martinianae – Martinske”. I Martin V. i sljedeći pape – Eugen IV., Nikola V., Kalist III. – uvelike su ga cijenili i povjeravali mu važne crkvene misije u Italiji i po cijeloj Europi. Kud god je prolazio, širio je opservanciju i oduševljavao mlade ljude za Franjevački red. U jednoj propovijedi u Beču kazao je da je sv. Franji prikupio 4000 nove braće. “Njegova vatrena i proživljena riječ, a još više njegov svetački život privlačili su i profesore i glasovite učenjake sa sveučilišta Padove, Verone, Beča, Ntirnberga, Krakova, Leipziga i Bratislave.” Stoga oko 1450. godine franjevci opservanti broje više od 20.000 članova. Nakon smrti sv. Bemardina, godine 1444., sav se dao na posao oko njegove svetačke proslave koja je označila i veliki poticaj za daljnje napredovanje opservancije. Obavio ju je Nikola V. u punom jeku jubilejske godine 1450.
Teško je slijediti sve Kapistranove putanje s najrazličitijim poslovima apostolskoga propovijedanja, franjevačke opservancije, papinskih poslanja, mirovnih misija i propovijedanja križarske obrane Europe. Dopro je do Španjolske, proputovao svu tadanju Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Ugarsku sve dok se napokon nije smirio i predao dušu Bogu u našem divnom Iloku ponad Dunava. Iako je Ivan veći dio svoga života proveo u apostolskim putovanjima i propovijedanju, ipak je bio i neumorni pisac teoloških i duhovnih djela. Njegovi su spisi skupljeni u 18 volumena u kojima nalazimo njegove teološke, moralne, pravne i duhovne traktate. Posebno su važni oni koji obrađuju papin autoritet, kršćanske kreposti i mane, kao i spisi o duhovnom i redovničkom životu. Bogata je i zbirka njegove korespondencije što ju je izmjenjivao s papama, kraljevima, knezovima i ostalim poznatim osobama onoga doba.
Nakon pada Carigrada, 29. svibnja 1453. godine, Europi je neodgodivo zaprijetila osmanlijska najezda, a njezini su kršćanski vladari i narodi bili teško podijeljeni. Među ljudima koji su osjećali “znakove vremena” isticao se i naš Ivan Kapistran, makar već starac. Putovao je cijelom Europom, već u misiji pape Nikole V., a osobito novoga pape Kalista III. koji je bio izabran 8. travnja 1455. godine. Nakon dugih i mučnih posredovanja, uspjelo je nekako u Budimu u zadnji čas organizirati kršćansku vojsku koja se bar donekle mogla oduprijeti golemoj turskoj sili što je nezaustavljivo nalijegala prema Beogradu, tada – zbog geopolitičkog položaja – prvom ključu Europe. Tu je, uz neprocjenjivu ulogu Kapistranove prisutnosti i našega Sibinjanin Janka (Ivana Hunjadija), izvojevana znamenita pobjeda, 22. srpnja 1456. godine. Trebalo je vremena da glas o pobjedi dopre do Rima. Papa Kalist III. u spomen toga događaja ustanovljuje blagdan Preobraženja Isusova. Slavi se 6. kolovoza – na dan kad se u Rimu saznalo o pobjedi!
Iscrpljen od silnih životnih napora, napose od ovih posljednjih i nadljudskih, Ivan Kapistran predao je dušu Bogu u našem franjevačkom samostanu u Iloku, 23. listopada iste godine, 1456. Grob mu je Bog proslavio mnogim čudesima. Iločki je knez Nikola (+1477) među prvima uputio Papi molbu za Ivanovo proglašenje blaženim, podastrijevši opširan izvještaj o njegovim čudesima. Ipak, zbog različitih okolnosti, tek ga je Grgur XV. proglasio blaženim godine 1622., a svetim 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.
Kad čovjek čita životopis sv. Ivana Kapistrana, naročito njegove pothvate da potakne križarsku obranu Europe, te izvještaje o njegovoj borbenoj prisutnosti pod Beogradom, može lako pomisliti: zar svetac? No treba se sjetiti da su u pitanju bila sva temeljna prava i slobode, i to ne jednoga nego mnogih ljudi i ne jednoga kraja nego cijele Europe. I nisu bila ugrožena samo materijalna dobra i osobni integritet, bila je u pitanju sama vjera i pojedinaca i velikoga dijela svijeta. U to se smješta i apostolsko pismo kojim Ivan Pavao II., 20. veljače 1986. godine, sv. Ivana Kapistrana proglašuje nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Papa je time odgovorio na usrdne molbe koje su Svetoj Stolici stizale sa svih strana svijeta. I on je sam kao krakovski nadbiskup, zajedno s kardinalom Visinskim godine 1963. potpisao peticiju poljskoga episkopata u kojoj među ostalim stoji: “Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, legendarni heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti i u samoj Poljskoj, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe. Kao takav on predstavlja pouzdan putokaz, primjer hrabrosti i svetosti svim vojnim dušobrižnicima svih vremena, u svim zemljama.”
Dakako, kao i u svim drugim specifičnim okolnostima svećeničke službe, i vojni su dušobrižnici pozvani da svoju službu vrše odgovorno, spajajući u tom što savršeniju stručnu spremu i vlastiti vjernički lik. I u miru i u ratu, vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine koja nikada ne oslobađa od još većih zakona primjerene čovječnosti. U ratu pak, kad svima prijeti neposredna životna pogibelj, potreban je i te kako svećenik i kao poslužitelj sakramenata umirućih, i kao pouzdani tješitelj i hrabritelj u najtežim časovima. U redovitoj pak vojnoj službi, koja nije bez pogibelji za čestit život, također je potreban svećenik kao bogoslužnik, vjeroučitelj, savjetnik i prijatelj.
Kad se slavila 600-ljetnica Kapistranove smrti, mnogo se govorilo o tom da mu se prida naslov Apostola Europe. No doskora su kao zaštitnici Europe izbili u prvi plan sv. Benedikt (Pavao VI.) i sveta braća Ćiril i Metod (Ivan Pavao II.). A papa Ivan Pavao II. je, za vrijeme biskupske sinode u listopadu 1999. godine, proglasio suzaštitnicama Europe i tri žene: sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku i sv. Editu Stein. Sve to dakako ne umanjuje zasluge sv. Ivana Kapistrana već naglašava potrebitost ne samo političkog, a još manje tek ekonomskog ili još gore jedino vojnog jedinstva Europe. Europi je potrebna duša. Stoga je papa Ivan Pavao II. neprestano naglašavao povratak svih naroda Europe svojim kršćanskim korijenima. Ta nam zadaća preostaje još duboko u treće Isusovo tisućljeće.
Wilhelm Hunermann sročio je to u predgovoru svom romanu “Redovnik među vukovima – Ivan Kapistran, velikan Europe”: “Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jasno je da se u tako pokretljivu životu, ispunjenu strastvenom aktivnošću, vanjska djelatnost probija u prvi plan i da se cijelo, u Bogu ukorijenjeno unutrašnje Svečevo biće, u pripovijedanju povlači u pozadinu, a ipak je oboje međusobno povezano. Jurišnik Božji istodobno je i pobožan sin Serafskoga Sveca. No, naše vrijeme koje se, iako na drugim putovima, bori za jedinstvo u vjeri, za Novu Europu, ne može ravnodušno mimoići Ivana Kapistrana. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti.”
Ilok, kao Kapistranov grad, osobito je zaživio godine 1956., o 500. obljetnici njegove pashe – prijelaza u nebesku domovinu. Tom prilikom franjevački provincijal o. Damjan Damjanović piše svojoj braći: “Uz Gospin Trsat, i Kapistranov Ilok mora biti predmetom naše posebne pažnje i ljubavi. To su dva najljepša i najvrednija dragulja naše drage Provincije.”
fra Bonaventura Duda
Molitva: Bože, ti si podigao svetog Ivana da svoj vjerni narod osokoliš u nevoljama. Molimo te, pruži nam sigurnost i zaštitu i cijelu Crkvu čuvaj u trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
ČITANJA: Rim 4,20-25; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 12,13-21
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: zelena
IMENDANI: Ivan Kapistranski, Teodoret, Severin
NAPOMENA: ▪ Đakovačko-osječka nadbiskupija: Sv. Ivan Kapistranski, obvezatan spomendan.
Prvo čitanje:
Rim 4, 20-25
Napisano je i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u Njega.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Pred Božjim obećanjem nije Abraham nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost.
Ali nije samo za nj napisano: Uračuna mu se, nego i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Lk 1, 69-75
Pripjev:
Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi narod svoj!
Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.
Evanđelje:
Lk 12, 13-21
Što si pripravio, čije će biti?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’«
»Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Gospina poruka Ivanu Dragičeviću 20. listopada 2023.
Gospina poruka Ivanu Dragičeviću od 20. listopada 2023.:
“Draga djeco! Danas vas pozivam da molite za mir. U ovom trenutku mir je ugrožen na poseban način, te vas molim da obnovite post i molitvu u svojim obiteljima i potaknete druge da mole za mir. Draga djeco, želim da shvatite ozbiljnost situacije i da mnogo toga što će se dogoditi ovisi o vašoj molitvi i ustrajnosti. Draga djeco, uz vas sam i pozivam vas da ozbiljno počnete moliti i postiti. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!”
ČUDO KOJEMU SE DIVIO I SV. IVAN PAVAO II. Kako je sv. Leopold Bogdan Mandić čudesno izliječio Talijanku
Navršava se 40 godina od proglašenja svetim o. Leopolda Bogdana Mandića (1983.), nakon što je 1977. utvrđeno čudesno izlječenje Elisabette Ponzolotto iz Ala u talijanskoj pokrajini Trento
Nakon velike svečanosti kanonizacije Leopolda Mandića Elisabetta Ponzolotto susrela
»Kada su mi liječnici rekli da se, kako bi me spasili, moram podvrgnuti amputaciji noge, odgovorila sam da u tom trenutku ne pristajem na zahvat jer očekujem odgovor od jednoga svoga ‘pouzdanika’, misleći pritom na blaženoga oca Leopolda«, izjavila je Elisabetta Ponzolotto opisujući događaj od 27. ožujka 1977. Kao djevojčica bila je preboljela poliomielitis, zbog čega joj je jedna noga bila trajno oštećena. U dobi od 52 godine oboljela je od gripe s kardijalnim komplikacijama. Primljena je u bolnicu, gdje je zbog oštre boli u lijevoj nozi bila vezana uz postelju. Bol se s vremenom povećavala, a noga je do koljena natekla i potamnjela. Službena je dijagnoza bila: »postembolijska ishemija lijevoga donjega ekstremiteta u srčanoga bolesnika s fibrilirajućom bolešću mitralnoga zaliska«. Unatoč liječničkoj skrbi, stanje se pogoršavalo pa je uskoro gangrena zahvatila nožne prste.
»Te noći otvorila su se vrata sobe. Ušao je otac kapucin, tako nizak rastom da je jedva dosezao do kvake na vratima. Vidjela sam mu ruke, bile su iskrivljene«
Liječnici su odlučili amputirati nogu, no umiješao se blaženi Leopold Bogdan Mandić. Čudo je postalo povodom njegove kanonizacije 1983., kako prenosi novi broj padovanskoga Glasila svetoga Leopolda Mandića.
»Ušao je kapucin, tako nizak rastom da je jedva dosezao kvaku na vratima…«
»Pojačala sam molitvu blaženiku držeći njegovu sliku s relikvijom na bolnoj nozi. Potpuno sam se pouzdavala u oca Leopolda, bila sam čak sigurna da ću biti uslišana. Stalno sam ponavljala: ‘Oče Leopolde, pomozi mi, pomozi mi’«, ispričala je. »Te je noći sa 28. na 29. ožujka dežurna bolničarka bila Anna Angheben. Ujutro, oko šest sati, bolničarka me pozvala. Odmah sam je upitao je li pacijentica umrla. ‘Ne’, odgovorila je, ‘dođite vidjeti.’ Našao sam Elisabettu nasmiješenu, bez bolova. Podigla je plahtu; noga koja je prije bila kruta i tamna, s jednim gangrenoznim nožnim prstom, bila je izliječena, normalne boje i temperature. Kirurg nije mogao vjerovati«, posvjedočio je dežurni liječnik dr. Lucio Amerio. Elisabetta je ispripovjedila što se dogodilo: »Te noći otvorila su se vrata sobe. Ušao je otac kapucin, tako nizak rastom da je jedva dosezao do kvake na vratima. Vidjela sam mu ruke, bile su iskrivljene. Napravio je krug do postelje, pomilovao me i rekao: ‘Budi mirna, Elisabetta, ne će ti odrezati nogu jer sam je ja izliječio.’ Bio je to otac Leopold Mandić.«
Znanstveno nemoguće objasniti
Poslije je potvrđeno da je ozdravljena pacijentica Ponzolotto njegovala pobožnost prema ocu Leopoldu, ali nikada ga nije bila vidjela uživo jer je umro 1942. te nije znala da je bio vrlo nizak rastom jer se to nije moglo razaznati sa slika. Liječnici su brzo pozvali padovanske fratre, kao i nadbiskupa Trenta Alessandra Mariju Gottardija. Slučaj je povjeren sveučilišnim stručnjacima u Milanu i Rimu, koji su potvrdili da se ozdravljenje ne može znanstveno objasniti. Upravo je to čudo bilo ključno u kanonizaciji blaženoga oca Leopolda. Prilikom te velike svečanosti 16. listopada 1983. na Trgu svetoga Petra ozdravljena Talijanka Ponzolotto bila je sa župnikom uz oltar. Kada je bogoslužje završilo, papa Ivan Pavao II. približio joj se (bila je u invalidskim kolicima zbog posljedica poliomijelitisa). Žena nije razumjela što joj je papa govorio, misleći da govori na dijalektu.
»’Zamislite, gospođice, otac Leopold rekao mi je da ću još trpjeti, ali ozdravit ću.’ Bolovi su nestali i bolesnica je napokon zaspala«
Papa joj se zapravo obratio na latinskom i rekao: »Blago tebi, Elisabetta, što si svojim očima vidjela ono što ja, iako papa, mogu vidjeti samo očima vjere«, posvjedočio je dr. Amerio.
»Nije prestajala zazivati ‘El me Poldo’«
Anna Angheben bila je dežurna bolničarka kada se dogodilo čudesno ozdravljenje. »Te večeri pronašla sam bolesnicu u velikim bolovima koji nisu prestajali čak ni uz morfij. Sjećam se da sam joj u prvoj polovici noći dala dvije injekcije kako bi se bol utišala, možda i tri, ali nije bilo učinka. Bolesnica se grčila od bolova i, kako bi ugušila jecaje, grizla je posteljinu. U međuvremenu nije prestajala zazivati oca Leopolda kojega je dobrodušno nazivala ‘El me Poldo’«, posvjedočila je sestra Angheben. Kada se vratila oko dva ujutro, kako bi dala Elisabetti još jednu injekciju protiv bolova, ova joj je rekla: »Vidjela sam ga i govorio mi je. A Vi, jeste li ga vidjeli?« Anna je pomislila da bulazni, no Elisabetta joj je objasnila: »Zamislite, gospođice, otac Leopold rekao mi je da ću još trpjeti, ali ozdravit ću.« Bolovi su nestali i bolesnica je napokon zaspala. Kada se probudila, izjavila je da je ništa ne boli. Ugledavši njezinu nogu u normalnu stanju, bolničarka se začudila. »Čudno je što se nakon mnogo vremena sjećam pojedinosti o bolesnici koju tijekom dana nisam obilazila, koja nije bila s mojega odjela. To je zbog toga što se dogodilo nešto neuobičajeno, da ne kažem nadnaravno«, rekla je Anna Angheben.
Sveti Ivane Pavle, s prozora tvog nebeskog doma udijeli nam blagoslov! Blagoslovi Crkvu koju si volio, kojoj si služio i koju si vodio, hrabreći je na putovima ovoga svijeta, donoseći Isusa svima i sve k Isusu. Blagoslovi mladež koju si toliko volio. Pomozi im sanjati, pogled im upravi gore, prema svjetlu, koje će rasvijetliti staze njihovih života ovdje na zemlji. Blagoslovi obitelj, sve obitelji blagoslovi! Ti si uočio sotonski napad na ovu nebesku iskru koju je Bog upalio na zemlji. Ivane Pavle, svojom molitvom štiti naše obitelji i svaki začeti život u njima. Moli za cijeli svijet koji se nalazi u teškoćama, koji pritišću ratovi i nepravde. Ti si se borio protiv rata pozivajući na dijalog i širio si ljubav: moli za nas da i mi postanemo neumorni donositelji mira. Sveti Ivane Pavle, s prozora tvoga nebeskog doma, gdje te gledamo s Blaženom Djevicom Marijom Bogorodicom, pošalji nam Božji blagoslov. Amen.
Angelo kard. Comastri
Generalni vikar Njegove Svetosti za Vatikan.
Litanije Ivanu Pavlu II.
Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta Bože, smiluj nam se! Duše Sveti Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveti Ivane Pavle II., moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., Veliki Papa, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., namjesniče Kristov na zemlji, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., nasljedniče svetoga Petra, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., poglavaru Crkve dvadesetog stoljeća, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., koji si uveo kršćanstvo u treće tisućljeće, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., koji si bio potpuno predan Gospi u znaku „Totus Tuus”, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., ljubitelju svete krunice, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče ekumenizma, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., hodočasniče u marijanska svetišta, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., marljivi apostole, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., navjestitelju Evanđelja, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., poslušan poticajima Duha Svetoga, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., navjestitelju Božjega milosrđa, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., čuvaru crkvenog nauka, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., apostole Drugog vatikanskog koncila, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., apostole Euharistije, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., apostole bolesnika, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., apostole suvremenih medija, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., učitelju istine, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., prijatelju malenih, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., prijatelju mladih, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., osnivaču Dana mladih, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., hrabri propovjedniče, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., neustrašivi proroče, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., neumorni putniče, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., koji si praštao neprijateljima, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., uzore kršćanima, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče sretne smrti, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., uzore umiranja, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., primjeru svetosti, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., ljubitelju siromaštva, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., proglasitelju svetaca i blaženika, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., glasniče ugnjetenih, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., veliki u trpljenju, moli za nas! Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče svih naroda kod Boga, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Pomolimo se: Bože, koji si svetog papu Ivana Pavla II. postavio za Pastira svoje Crkve, daruj nam da po njegovu zagovoru hrabro ispovijedamo svoju vjeru, ljubimo Crkvu katoličku, njegujemo posebnu pobožnost prema Majci Crkve te da jednom po njegovu zagovoru dospijemo u Kraljevstvo nebesko. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Molitva za dobivanje milosti po zagovoru sv. pape Ivana Pavla II.
O, Presveto Trojstvo, zahvaljujemo Ti što si Crkvi podarilo papu Ivana Pavla II. i što dopuštaš da nježnost Tvoje očinske brige, slava Kristova Križa i svjetlo Duha ljubavi sja kroz njega. Potpuno se pouzdavajući u Tvoju beskrajnu milost i u Marijin majčinski zagovor, on nam daje živu sliku Isusa Milosrdnoga i pokazuje nam da je svetost neophodna mjera svakodnevnog kršćanskog života i put kojim se postiže vječno zajedništvo s Tobom. Podari nam, njegovim zagovorom i po Tvojoj volji, milosti za koje Te molimo.
