Isuse Kriste, koji si nam zapovjedio da od Tvog srca naučimo blagost i poniznost, zahvaljujem ti što si u Crkvi proslavio svoju poniznu službenicu svetu Maravillas od Isusa. Tako, Gospodine, pokazuješ da si joj u Nebu dao nagradu zasluženu vjernošću kojom ti je služila na zemlji. Učini da primjer njenih kreposti probudi u mnogim dušama želju da slijede pravi Put, Istinu i Život koji si samo Ti. Udostoj se, Gospodine, po njezinu zagovoru uslišiti moju molitvu (navedi nakanu). Amen.
Slavimo opet jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima Crkve. Mnogi od njih u doba ljutoga progonstva zapečatiše svoju ljubav prema Kristu i Crkvi vlastitom krvlju i životom. Sv. Damaz, papa, umro je ipak kao priznavalac, ali svetac, koji je vjerno služio Kristu i Crkvi.
Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan. Manjina, koja se nije slagala s pomirljivom politikom pape Liberija prema njegovim rimskim protivnicima, a nadasve prema raskajanim arijancima Istoka, izabrala je đakona Urzina. Opet je došao u Crkvi do izražaja bijedni ljudski čimbenik koji je toliko puta nanio mnogo zla. Došlo je, naime, do krvavog sukoba između dvije stranke pri čemu je bilo i mrtvih glava, te obeščašćenja crkava, tako da je bio potreban zahvat i samoga cara Valentinijana I. i njegova gradskoga prefekta. Napokon je pobijedila stranka zakonitog pape, a Urzin je poslan u progonstvo. No, s time nije bilo sve gotovo. Njegovi pristaše i dalje su rovarili tako da je Urzinu kratkotrajno bio dopušten i povratak u Rim. Damaz je zbog svega toga imao prilično buran pontifikat u kojem je morao mnogo trpjeti.
Za svoga pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskoga života u svećeništvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem god. 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: “I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…”
“To je vjeroispovijedanje kao nicejsko-carigradsko ušlo kasnije u liturgiju. U starini je bilo vezano samo s krštenjem, tek u VI. st. ušlo je u svetu misu i to najprije u Bizantu, zaslugom patrijarha Timoteja, zatim u Španjolskoj, a u Rimu tek god. 1014., na zahtjev cara Henrika II. Došlo je pri tom do razlike mišljenja – Istok je ovako razumio izlazak Duha Svetoga: On proizlazi od Oca preko Sina; Zapad naprotiv ovako: On proizlazi od Oca i Sina. Kad su na Zapadu dodali ‘Filioque (i od Sina), nisu to smatrali proširenjem, nego samo tumačenjem vjerske istine. Istok, međutim, nazvao je to krivotvorenjem vjeroispovijesti i okrivio Zapad zbog krivovjerja: tako je ono Filioque, uzrokovano nejasnoćom na I. carigradskom koncilu god. 381., postalo još jedan povod za raskol između istočne i zapadne Crkve god. 1054. i ostalo elementom razlike sve do dan-danas…” (August Franzen)
Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim izveo je prijevod između god. 383. do 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda zvanog Itala, a neke je samo ispravio, kao na primjer Evanđelja. Prijevod Vulgata važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu dogmatski ispravnom i tako je ugled tom prijevodu još više porastao, te je kao službeni prijevod Katoličke Crkve ušao i u sve liturgijske knjige. Tako je ostalo sve do Drugoga vatikanskog sabora.
Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj natpisa u stihovima koji su bili namijenjeni grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane i koje je sveti Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Papa je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: “Carmina”.
Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.
Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. g., bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20 god.), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi sv. Lovre u Rimu.
Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: “koji znade ukoriti”. Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa, paratifusa.
Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.
Majkajojje bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.
Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.
Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.
Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.
Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.
Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).
Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.
Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.
Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.
No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.
Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ
Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.
Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.
Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i neka procvjeta! Ko ljiljan, nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!«
Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno — izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska.
Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put: nitko nečist njime neće proći, bezumnici njime neće lutati. Ondje neće više biti lava, niti će onud zvijer prolaziti, već će hodit samo otkupljeni, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 85, 9ab.10-14
Pripjev:
Bog sam hita da nas spasi.
Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda će gledat s nebesa.
I Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih.
Evanđelje:
Lk 5, 17-26
Danas vidjesmo nešto neviđeno.
Čitanje Evanđelja po Luki
Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.
I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«
Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«
Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«
I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.
A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«
Papa Franjo: Ako se ne zna šutjeti, teško će se imati što dobro za reći
Papa Franjo je na Drugu nedjelju došašća, 10. prosinca s prozora svoje radne sobe u Apostolskoj palači izmolio molitvu Anđeo Gospodnji s vjernicima i hodočasnicima okupljenim na Trgu sv. Petra. Donosimo u cijelosti Papino obraćanje prije i nakon molitve Angelusa.
PAPA FRANJO
ANGELUS
Trg svetog Petra
Nedjelja, 10. prosinca 2023.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na ovu Drugu nedjelju došašća Evanđelje nam govori o Ivanu Krstitelju, Isusovom preteči (usp. Mk 1, 1-8) i opisuje ga kao „glas [koji] viče u pustinji“ (r. 3). Pustinja, ta pustoš u kojoj nema komunikacije, i glas, sredstvo govora, doimaju se kao dvije oprečne slike, no u Krstitelju se združuju.
Pustinja. Ivan propovijeda tamo, blizu rijeke Jordan, blizu mjesta gdje je njegov narod, prije mnogo stoljeća, bio ušao u obećanu zemlju (usp. Još 3, 1-17). Kao da želi time reći: da bismo čuli Boga moramo se vratiti na mjesto na kojem je četrdeset godina Bog pratio, štitio i odgajao svoj narod – u pustinju. To je mjesto tišine i onog bitnog, gdje si čovjek ne može priuštiti to da gubi vrijeme na beskorisnim stvarima, već se mora usredotočiti na ono što je bitno za život.
I to je trajno aktualan podsjećaj: da bi krenuli putem života potrebno je lišiti se onog „suvišnog“, jer živjeti dobro ne znači napuniti se beskorisnim stvarima, već osloboditi se suvišnog kako bismo uronili duboko u sebe i shvatili ono što je zaista važno pred Bogom. Samo ako, šutnjom i molitvom, napravimo mjesta Isusu, koji je Riječ Očeva, moći ćemo se osloboditi onečišćenja ispraznih riječi i brbljanja.
Šutnja i umjerenost – u riječima, u korištenju stvari, medijâ i društvenih mreža – nisu samo “cvjetići” ili vrline, nego bitni elementi kršćanskog života.
I tako dolazimo do druge slike, a to je glas. To je sredstvo kojim izražavamo ono što mislimo i nosimo u srcu. Shvaćamo, dakle, da je jako povezan s tišinom, zato što izražava ono što sazrijeva u našoj nutrini, iz slušanja onoga što Duh sugerira. Braćo i sestre, ako se ne zna šutjeti, teško će se imati što dobro za reći; dok, što je pažljivija tišina, to je riječ jača. Kod Ivana Krstitelja taj glas je povezan s autentičnošću njegova iskustva i bistrinom njegova srca.
Možemo se zapitati: kakvo mjesto zauzima tišina u mojim danima? Je li to prazna tišina, koja me možda čini potištenim, ili prostor slušanja, molitve, gdje se može čuvati srce? Je li moj život trezven ili pun suvišnih stvari? Cijenimo tišinu, sabranost i slušanje čak i ako to znači plivati protiv struje. Neka nam Marija, Djevica šutnje, pomogne voljeti pustinju, postati vjerodostojni glasovi koji navješćuju njezina Sina koji dolazi.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre!
Prije 75 godina, 10. prosinca 1948. godine, potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima. To je kao glavna cesta, na kojoj je učinjeno mnogo koraka naprijed, ali mnoge tek treba učiniti, a nažalost ponekad idemo i unatrag. Predano zalaganje za ljudska prava nikada nije završeno! U tom pogledu, izražavam svoju blizinu svima onima koji se, bez busanja u prsa, u konkretnoj svakodnevici, bore i plaćaju osobnu cijenu za obranu prava onih koji ne kotiraju visoko na društvenoj ljestvici.
Veseli me oslobađanje značajnog broja armenskih i azerbajdžanskih zatvorenika. S velikom nadom gledam na taj pozitivan znak za odnose između Armenije i Azerbajdžana, za mir na Južnom Kavkazu, te potičem dvije strane i njihove vođe da što prije sklope mirovni ugovor.
Klimatska konferencija COP 28, koja se održava u Dubaiju, završit će za nekoliko dana. Molim vas da molite da se postignu dobri rezultati u brizi za naš zajednički dom i zaštiti stanovništva.
I nastavimo moliti za stanovništvo koje pati zbog rata. Idemo prema Božiću: hoćemo li, uz Božju pomoć, moći učiniti konkretne korake prema miru? To nije lako, znamo to. Neki sukobi imaju duboke povijesne korijene. Ali imamo i svjedočanstvo muškaraca i žena koji su mudro i strpljivo radili na mirnom suživotu. Neka se slijedi njihov primjer! Neka se ulože svi napori u rješavanju i uklanjanju uzroka sukoba. A u međuvremenu – kad već govorimo o ljudskim pravima – neka se zaštite civili, bolnice, bogomolje, neka se taoci puste na slobodu i zajamči humanitarnu pomoć. Ne zaboravimo napaćenu Ukrajinu, Palestinu, Izrael.
Jamčim svoje molitve i za žrtve požara koji se prije dva dana dogodio u bolnici u Tivoliju.
Srdačno pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz Italije i drugih dijelova svijeta, posebno vjernike iz San Nicola Manfredija, odrasle izviđače iz Scafatija i skupine mladih iz Nevolija, Gerenzana i Roviga.
Svima želim ugodnu nedjelju. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!
Stoljetna tradicija štovanja Gospe od Loreta u Primoštenu
Povijest štovanja Gospe od Loreta seže u daleku 1835. kada se Marku Prginu, koji je bio teško bolestan, u snu ukazala Gospina slika i čuo je poruku da će ozdraviti ako tu sliku donese iz Loreta. Posudio je sigurniji brod i otplovio u Italiju u Loreto, kupio i donio Gospinu sliku u Primošten, istu onakvu kakvu je vidio u snu. Sliku je čuvao u svojoj kući sve dok u ovaj kraj nije stigla epidemija kolere. Kada je ta opaka bolest počela kositi i odnositi ljudske živote, tadašnji župnik don Mate Livić sjetio se slike i predložio župljanima da 10. svibnja sa Gospinom slikom načine procesiju oko sela. Tako je i bilo. Uzeli su Gospinu sliku iz Markove kuće, obišli s njom oko sela i donijeli je u crkvu. Svi stanovnici oboljeli od kolere ozdravili su, a u znak zahvalnosti nastao je zavjet Gospi od Loreta i procesija se održala do današnjega dana. Tako će u Primoštenu biti i ovoga 10. svibnja. Svibanj je, znamo, Marijin mjesec stoga i ne čudi da se po njezinu zagovoru i ovaj događaj već stoljećima čuva i časti. O svemu tome čitamo i u monografiji Vanese Varge “Primošten: Gospa od Loreta”.
Primošten – Slika Gospe od Loreta
Slika na drvetu Gospe od Loreta prikazuje crno Gospino lice u sredini te lice Djeteta Isusa, a u pokolonu desno je sv. Roko, dok s lijeve strane kleči sv. Augustin, biskup, a oko Gospe su anđeli. Krunu vanjsku od srebra i zlata kupili su Primoštenci. Vrijedno je spomenuti da se drveni sanduk u kojemu se slika dopremila i dandanas čuva. Kako je slika bila naslikana tamnim bojama, brojni su Primoštenci davali svoje obiteljsko zlato i srebro kako bi se napravio zlatni i srebrni okvir koji je i danas na slici, a služi i kao zaštita. Mnogi su mještani u Primoštenu kao zavjetni dar dali sagraditi kapelice posvećene Gospi od Loreta, a 2017. godine na brdu Gaj postavljen je veliki spomenik Gospe od Loreta.
Spomenik Gospi od Loreta na brdu Gaj iznad Primoštena
Veliki kip Gospe od Loreta djelo je zagrebačkog arhitekta Arona Varge i profesora mozaika Miluna Garčevića. Izrađen je od osam betonskih prstenova, obloženih mozaikom od zlatnih i srebrnih listića te obojenoga stakla s Gospinim likom kojeg na vrhu krasi starohrvatska kruna. Gospa u zvonolikom plaštu, okrenuta je licem prema samom Primoštenu i jedan je od najvećih spomenika Gospi u svijetu. U podnožju kipa nalazi se kamenom opločena kapelica, što nije uobičajeno kada je riječ o arhitekturi i skulpturi.
Lauretanske litanije datiraju još iz 1576. godine. Podrijetlom su iz talijanskog gradića Loreta – svetišta Majke Bože Loretske. Znane su još i kao litanije Lauretanske blažene Djevice Marije, te litanije Majke Božje Lauretanske.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se! Duše Sveti, Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas! Sveta Bogorodice, moli za nas! Sveta Djevo djevica, moli za nas! Majko Kristova, moli za nas! Majko Crkve, moli za nas! Majko Božje milosti, moli za nas! Majko prebistra, moli za nas! Majko prečista, moli za nas! Majko neoskvrnjena, moli za nas! Majko nepovrijeđena, moli za nas!
Majko ljubezna, moli za nas! Majko divna, moli za nas! Majko dobrog savjeta, moli za nas! Majko Stvoriteljeva, moli za nas! Majko Spasiteljeva, moli za nas!
Djevice premudra, moli za nas! Djevice časna, moli za nas! Djevice hvale dostojna, moli za nas! Djevice moguća, moli za nas! Djevice milostiva, moli za nas! Djevice vjerna, moli za nas!
Ogledalo pravde, moli za nas! Prijestolje mudrosti, moli za nas! Uzroče naše radosti, moli za nas! Posudo duhovna, moli za nas! Posudo poštovana, moli za nas! Posudo uzorna pobožnosti, moli za nas! Ružo otajstvena, moli za nas!
Tornju Davidov, moli za nas! Tornju bjelokosni, moli za nas! Kućo zlatna, moli za nas! Škrinjo zavjetna, moli za nas! Vrata nebeska, moli za nas! Zvijezdo jutarnja, moli za nas! Zdravlje bolesnih, moli za nas! Utočište grešnika, moli za nas! Utjeho žalosnih, moli za nas! Pomoćnice kršćana, moli za nas!
Kraljice anđela, moli za nas! Kraljice patrijarha, moli za nas! Kraljice proroka, moli za nas! Kraljice apostola, moli za nas! Kraljice mučenika, moli za nas! Kraljice ispovijedalaca, moli za nas! Kraljice djevica, moli za nas!
Kraljice sviju svetih, moli za nas! Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas! Kraljice na nebo uznesena, moli za nas! Kraljice svete krunice, moli za nas! Kraljice obitelji, moli za nas! Kraljice mira, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!
R. Moli za nas, sveta Bogorodice! O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se: Dopusti nama, slugama svojim, molimo, Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen.
Danas na Podbrdu molimo krunicu u 14 sati, a u petak je križni put na Križevcu u isto vrijeme.
Svete mise u iduću nedjelju u 7, 8, 9:30, 11 i 18 sati. U područnim crkvama u 9 sati. U iduću nedjelju je Nedjelja Caritasa. Sva prikupljena milostinja ide u karitativne svrhe.
Idući petak i subotu su Zimske kvatre koje su posvećene kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za sva Njegova dobročinstva.
DRUGA ŽUPNA KATEHEZA Nastavljamo s našim katehezama u Došašću. Sljedeća kateheza je u srijedu 13. prosinca u 19:30 u Dvorani Ivana Pavla II..
Pozivamo sve nove obitelji koje nisu obuhvaćene starim popisom za blagoslov obitelji da se u idućim danima prijave u Župni ured.
BOŽIĆNA ISPOVIJED Božićna ispovijed u područnim crkvama u Miletini, Vionici, Šurmancima je u četvrtak 14.12. u 15 sati, a ispovijed za đake u petak 15.12. u župnoj crkvi u 12 sati.
Osamnaest milja južno od Ancone, i oko tri milje od jadranske obale Italije, nalazi se grad Loreto (također Loretto) na vrhu brda. Ogromna bazilika s velikom kupolom čini najdragocjenije od svih Papinih “izvanteritorijalnih” posjeda Vatikanske države, čuvajući, kao što to čini, jedno od najsvetijih i najvažnijih Gospinih svetišta — Dom Svete obitelji, “Sveta kuća Loreto.” Na vratima bazilike ispisane su ove riječi: “Cijeli svijet nema svetijeg mjesta… Jer ovdje je Riječ utjelovila i ovdje je rođena Djevica Majka…”Pri ulasku u baziliku, ispod središnje kupole i odmah iza glavnog oltara nalazi se pravokutno zdanje od bijelog mramora, bogato ukrašeno kipovima. Bijeli mramor, međutim, stvara samo zaštitnu koru. Kontrast između vanjskog bogatstva i siromaštva unutrašnjosti je zapanjujući. Unutra su obični, grubi zidovi kolibe iz davnih vremena, trideset stopa duge i petnaest stopa široke i oko petnaest stopa visoke. U središtu Gospine kuće nalazi se replika drvenog kipa Gospe. Originalni, izrađen od libanonskog cedra, stigao je u Loreto zajedno s kućom, ali je u međuvremenu uništen.
Kako je ovo svetište nastalo je fascinantna priča. Ovo je Nazaretska kuća, dom Svete Obitelji, koju su anđeli donijeli iz Nazareta na dalmatinsku obalu i kasnije, isti anđeli, prenijeli u Loreto gdje se danas nalazi zatvorena u upravo opisanoj ogromnoj bazilici. Povijest Loreta temelji se na bogatoj zdravoj tradiciji i pouzdano zabilježenim povijesnim činjenicama. Znamo iz posjeta pouzdanih svjedoka Svetoj zemlji, čija su putovanja pomno zabilježena u dokumentima, da je Sveta kuća u Nazaretu bila netaknuta u Palestini relativno kasno. Sveti Luj, francuski kralj, slušao je misu u Nazaretu 1253. godine u istoj prostoriji u kojoj je anđeo navijestio Kristov dolazak Blaženoj Djevici Mariji.
Vanjski izgled Svete kuće u Loretu
Sveta zemlja je doživjela svoj posljednji i neuspješni križarski rat 1291. Posljednji kršćanski vojnici povukli su se iz Nazareta iste godine, ostavljajući za sobom najsvetije kuće nezaštićene. S njim se trebalo postupati u skladu s muslimanskom tradicijom pljačke i uništavanja. Može se činiti nategnutim misliti da bi sićušna glinena kuća koju štuje šačica kršćana mogla zaslužiti takav osvetnički bijes. Ali ovo je bila jedinstvena kuća – vidljivo zdanje od blata i slame, ali u svom okviru čuvajući živa sjećanja na svoju kraljevsku kuću – Isusa, Mariju i Josipa.
Prvi napad bio je onaj Turaka Seldžuka 1090. godine. Oni su harali Svetom zemljom, pljačkajući blago koje su u crkvama Svetih mjesta ostavili pobožni kršćanski hodočasnici. Pretvorili su bazilike i crkve u džamije i uništili ono što su smatrali beskorisnim za svoje nesvete svrhe. Među posljednjom klasom zapala je sudbina Santa Case, doma Svete obitelji. Ali kada je Konstantin dao izgraditi prvu baziliku nad svetim mjestom 312. godine, kuća je, zajedno s špiljom koja je bila pričvršćena, pokopana u podzemnoj kripti. I tako je preživio početna skrnavljenja islama.
U godinama koje su uslijedile, gomila kršćanskih hodočasnika održavala je na životu pobožnost i štovanje Svete Kuće u kojoj je Riječ Tijelom postala. Zatim, kada su prvi križari stigli kao pobjednici 1100. pod Tancredom, sagradili su novu baziliku.
Tijekom relativnog mira koji je nastupio, hodočasnici su ponovno slobodno obilazili posvećeno tlo. Ali zbog pomiješanih motiva koji su neke od križara privukli u Svetu zemlju, Bog nije blagoslovio sve njihove pokušaje da osiguraju trajan mir za novo latinsko kraljevstvo Jeruzalem. Ukupno je bilo osam križarskih ratova, obilježenih nekim veličanstvenim pobjedama, ali isprekidanim i strašnim porazima. Godine 1219. sveti Franjo Asiški, čiji su duhovni sinovi kasnije trebali biti zaduženi za Svetu kuću, posjetio je ovo “najsvetije mjesto na zemlji” u Nazaretu. Bilo je to tijekom posljednjeg križarskog rata kada je sveti Luj IX. kleknuo na tlo koje je nekada posjećivao naš Gospodin i primio ga u svoje srce u svetoj pričesti. Sveti kralj je to smatrao daleko većom privilegijom od svoje zemaljske kraljevske titule.
Godine 1263. došlo je do drugog uništenja bazilike, ali je Sveta kuća opet čudesno preživjela napade nevjernika. Ali poraženi kršćani na kraju su se povukli 1291. Potpuno uništenje konačno se nadvilo nad nekadašnjim domom Svete obitelji, jer je slobodna vladavina u Svetoj zemlji dana njenim nesvetim stanovnicima. Vječna Mudrost je, međutim, imala druge planove!
Gospa od Loretta
U noći 10. svibnja 1291. pastiri iz Trsata, današnje Hrvatske, razišli su se kako bi čuvali svoja stada. Usamljena polja u Dalmaciji i pastiri koji su ih svakodnevno gazili dobro su se poznavali. Tako je iznenadna pojava kuće koja nije bila tu noć prije izazvala veliku pometnju; večer prije nije bilo nikakve gradnje, niti ikakvog građevinskog materijala. Nisu ni shvaćali da se u njemu nekoć nalazila Jutarnja zvijezda.
Jadni, zbunjeni, mali pastiri, ne sluteći djelovanje Božanske milosti u toj maloj kolibi, radoznalo su je pregledavali. Zidovi nisu svi ravnomjerno dodirivali tlo; polovica ih je lebdjela nad cestom, a ostali su se odmarali u polju. Sićušna je građevina više nalikovala crkvi nego kućnom domu. Kuća je imala drevni oltar, grčki križ i neobičan kip dame. Dok su ulazili u nju, činilo se da je zrak ispunjen nebeskim tamjanom. Doista je tako i bilo. Jer upravo u ovoj kući, iz Jišajeva korijena, procvjetala je mistična ruža.
Shvativši da se ne radi o običnom dagađaju, pastiri su pobjegli u mjesnu crkvu Svetog Jurja kako bi probudili oca Aleksandra Georgeviča. Zbunjeni svećenik, nakon što je sam istražio glinenu “crkvu”, nije mogao ponuditi malo objašnjenja skromnom mnoštvu koje se okupilo. Te je noći umorni stari svećenik, iako teško obogaljen artritisom, proveo sate u molitvi moleći za prosvjetljenje od Najmoćnije Djevice. Dok je spavao, Majka dobrog savjeta nagradila je njegovu poniznost odgovorivši na njegov zahtjev u snu. “Znaj da je ova kuća,” rekla je, “ista ona u kojoj sam rođena i odrasla. Ovdje, na Navještenje, I zamislio Stvoritelja svih stvari. Ovdje je Riječ Vječnog Oca postala Čovjek. Oltar koji je donesen s kućom posvetio je Petar, knez apostola. Ova je kuća sada došla na vaše obale Božjom snagom. A sada, da biste mogli svjedočiti o svemu tome, ozdravite. Vaše neočekivano i iznenadno ozdravljenje potvrdit će istinitost onoga što sam vam objavio.”
Iznenadni nestanak poznate bolesti oca Georgeviča sljedećeg ga je dana prilično uvjerio. Zatim je objavio da ga je ona, koja se zove Zdravlje bolesnika, izliječila i ispričao viziju prethodne noći. Seljaci Trsata sada su sa sigurnošću znali da je ovo sveti mali dom njihova Spasitelja. Shodno tome su ga štovali.
Čuvši za čudesno ukazanje, namjesnik Dalmacije odmah je poslao svoje izaslanike u Nazaret, koji su izvijestili da je Sveta kuća odande doista nestala. Dužina i širina zidova nastambe pronađene u Trsatu točno je odgovarala temeljima ispod bazilike Navještenja u Nazaretu. Ova je bazilika bila izgrađena iznad izvorne Svete kuće u Nazaretu. Tradicija kaže da je istraga otkrila još jedan vrijedan dokaz: kuća pronađena u Tersatu bila je izgrađena od vapnenca, žbuke i cedrovine. Ti su materijali bili uobičajeni u Nazaretu, ali gotovo nedostupni u Dalmaciji.
Onda je iznenada 10. prosinca 1294., tri godine kasnije, kućica nestala jednako misteriozno kao što je i došla. Ovaj put, međutim, anđeli nisu bili toliko uspješni da ga odnesu bez upozorenja! Budni pastiri Trsata prijavili su odlazak. A preko Jadranskog mora, sretne žrtve nesanice, koje su slučajno bile vani te noći, požurile su kući s izvješćima o tajanstvenom prolazu iznad male kuće, koju su uvis nosili anđeli. Čudesnost spektakla dala je naslutiti da je to djelo Sina Kraljice Anđela.
Na današnji dan Tersat u Dalmaciji (Hrvatska), kao i ljudi u talijanskoj regiji Marche, u noći između devetog i desetog prosinca ustaju u 3:00 ujutro uz zvuk radosne zvonjave svojih zvona i zapaliti svoje uobičajene krijesove, dok pjevaju litanije hvale Uzroku naše radosti.
S druge strane mora u Italiji, na obalama Jadrana, mala ravnica zvana Banderuolo, četiri milje od grada Recanati dočekala je Svetu kuću kada su anđeli spustili njezine neravne zidove na šumovito područje. Gotovo da nije trebalo vremena da ljudi čuju za dolazak ove misteriozne kuće u zraku. Tisuće ljudi počele su mu hodočastiti i brzo je stekao reputaciju mjesta liječenja. Ali nažalost, kako se broj hodočasnika povećavao, tako su se povećavali i razbojnici koji su vrebali u okolnoj šumi. Polako je kuća molitve postala okružena jazbinom lopova. Osjećajući isti opravdani gnjev koji Ga je jednom natjerao da izbaci kupce i prodavače iz Kuće svoga Oca, Naš je Gospodin povukao samu Kuću!
Još jednom je tihi lepet krila anđela uzburkao noćni zrak dok su selili dom Kuće zlata. Ovoga puta njezini su se zidovi bez temelja smjestili na otvorenoj livadi na imanju Antici u Recanatiju. Predaja nam kaže da su se nedugo nakon toga zaratila braća posjednici imanja, dva ljuta talijanska seljaka. Uzrok nesuglasica navodno je bio oko same Svete kuće, svaki je tvrdio da posjeduje parcelu koju je zauzimao, ili je možda preuzeo zasluge što je izabrao zemlju zbog svoje osobne svetosti! Tradicija to naziva pukom svađom, ali je bila dovoljna da Utočište grešnika napusti mjesto.No, čim se Santa Casa preselila, braća su se pokajala i pomirila.
Sveta kuća sada je stigla na svoje konačno odredište; konačno, to jest, barem do danas, na brežuljku Loreto, nekoliko milja dalje od svoje prijašnje lokacije, u blizini sela Recanati. Iako nisu baš bili sigurni koja je priča iza toga, ljudi su počeli dolaziti u gomilama kako bi ga štovali. Godine 1295. oko njega je sagrađen jak zid, bilo za zaštitu, bilo da ne bi izmaknuo njihovom skromnom stisku i napravio još jedan noćni izlet! Sama Djevica nad Djevicama 1296. godine jasno je otkrila identifikaciju Njezinog slatkog malog doma svetom pustinjaku koji je živio u blizini. Vlada Recanatija je odmah poslala šesnaest svojih najuglednijih građana u Svetu zemlju da istraže situaciju. Nakon višemjesečne odsutnosti, svita domaćih znanstvenika vratila se s očiglednim činjenicama. Sve što su pronašli u Nazaretu bilo je mjesto, koje se još uvijek štuje, gdje je nekoć stajala kuća. Temelji su bili jednaki temeljima Kuće Loreto: trinaest stopa sa trideset jedan. Opeke lokalnog nazaretskog prebivališta bile su od iste građe kao i Sveta kuća, dok su ostala Recanatijeva prebivališta bila potpuno različita. Predstavnici Recanati bili su uvjereni; ovo je bila Kuća Svete obitelji, čudesno donesena na obale Italije po Božjoj Volji i za Njegovu slavu.
Većina dokaza o prijevodu Svete kuće izašla je na vidjelo putem istražne komisije koju je uspostavio papa Bonifacije VIII., koji je poslao svoje istražitelje u Tersatto i Nazaret, kao iu Loreto. On sam, kao i drugi pape, izjavio je da su povijest i tradicija Loreta “najvrjednije vjerovanja”.Kasnije je Sveta kongregacija obreda odredila 10. prosinca kao blagdan “prijenosa Svete kuće”.
Od 1294. postao je jedno od najvećih Gospinih svetišta, a hodočasnici iz cijeloga svijeta vrve putevima Loreta. Više od 2000 kanoniziranih, blaženih i časne djece Crkve poklonilo se Jedinstvenoj posudi pobožnosti pohodom domu u kojem je rođena i u kojem je odgojila jedinorođenog Sina Božjega. Među njima su: sveti Ignacije Loyola, sveti Franjo Ksaverski, sveti Ivan Berchmans, sveti Filip Neri, sveti Franjo Saleški, sveti Ivan Kapistran, sveti Klement Marija Hofbauer, sveti Alphonsus Maria de Liguori, sveti Louis Marie de Montfort, sveti Benedikt Joseph Labre, Sveta Terezija i sveta Franjo Xavier Cabrini, blaženi John Henry Newman, da spomenemo samo neke. Četrdeset i sedam papa klečalo je ondje tijekom svojih pontifikata, a mnogi drugi došli su moliti prije nego što su uzdignuti na Svetu Stolicu. Više od pedeset papa izdalo je Bule i Papinske zapisnike koji potvrđuju njegovu autentičnost. Stotine papinskih dokumenata dodijelile su joj povlastice, iznimke i ovlaštenja za primanje povlastica. Godine 1669. dobila je vlastitu misu u misalu. Gospine litanije, taj najljepši i najpoetičniji izraz njezinih vrlina i njezine uzvišene uloge za Nebo i Zemlju, nazvane su po ovom svetištu Litanije za Loreto.
To je mjesto mnogih čuda. Oni koji su stoljećima dolazili, moleći za pomoć Tješitelja unesrećenih, obično se kući vraćaju duhovno potpomognuti ili fizički izliječeni. Trojica nasljednika Petrove stolice tjelesno su iskusila dobročinstvo Premilosrdne Djevice i ozdravili. Bili su to papa Pio II, papa Pavao II i papa Pio IX. Čak i danas Njezine milosti nastavljaju pritjecati, jer Gospa još uvijek vrši svoju Kraljičku ulogu zagovarajući svoje podanike koji je mole za pomoć pod naslovom Gospe od Loreta.
Italija je, možda više od bilo koje druge europske zemlje, bila poprište građanskih sukoba, ratova i revolucija od trinaestog do osamnaestog stoljeća. Zemlja je bila podijeljena s gradovima koji su se borili protiv gradova, frakcija protiv frakcija, i čovjek protiv čovjeka. Tih šest stoljeća talijanske povijesti najdramatičniji su u formiranju Europe. Ali kako su brojne vojske marširale sa sjevera na jug i s juga na sjever, Kući Loreto i njezinoj mističnoj slici nikada nije bilo našteteno.
Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji.Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji. Napoleon III. konačno je vratio kip papi Piju VII., koji ga je prvo ustoličio u Papinskoj palači u Kvirinalu, a zatim ga je, uz veliku svečanost, vratio u Loreto 1802. Tragično, međutim, nesreća 1921. uništila je originalni kip i Nova figura, visoka oko tri stope, tada je izrezbarena iz drveta cedra uzgojenog u vatikanskim vrtovima.
Papa Pio XI ustoličio je ovaj novi kip u rujnu 1924. u Sikstinskoj kapeli. Zatim je svojim rukama okrunio Sveto Dijete i Njegovu Majku, nakon čega je lik bio izložen na jedan dan u bazi1ici Svete Marije Velike u Rimu. Naposljetku, uz veliku svečanost, prenesena je u Loreto. Na blagdane su Gospin lik i Djetešce običavali biti obučeni u zlatne i svilene haljine. Dragulji na ogrtaču bračni su dragulji katoličke carice Marije Terezije Austrijske i neprocjenjive su vrijednosti.
Tu su, dakako, i neizbježni skeptici koji tvrdoglavo odbacuju činjenicu “prijenosa” Svete kuće iz Nazareta u Tersatto i odatle na njezino današnje mjesto. Ali njihove prigovore pobija sama činjenica da nijedna kuća ne bi mogla tako dugo stajati kao ova – pogotovo ne stoljećima – samo na površini zemlje, a da nema ni temelja. Ipak, ostaje činjenica da kuća nije umjetno održavana ni na koji način i nema temelja. U to se može uvjeriti svatko tko posjeti svetište. Tijekom Drugog svjetskog rata udar zračnih valova uništio je još mnogo solidno građenih kuća, starih i modernih, kao i utvrđenih dvoraca. Okolicu Loreta i sam grad bombardirali su saveznici (Amerikanci) nekoliko puta tijekom sukoba, ali Kuća iz Nazareta.
Slatki su bili dani koje je Blažena Djevica Marija provela sa svetim Josipom i Svetim Djetešcem u njihovoj skromnoj kućici. Njihov život unutar glinenih zidova obilovao je siromaštvom, odzvanjao tišinom i poznat po poniznosti. “Njezin stvarni život, kako u Nazaretu tako i kasnije, mora da je bio vrlo običan…” rekla je sveta Terezija, Mali Isusov Cvijet, koja je jednom posjetila Svetu kuću. “Treba nam je pokazati kao nekoga koga možemo oponašati, nekoga tko je živio životom skrivenih vrlina i tko je živio po vjeri kao što i mi moramo.” Ova lijepa i prijeko potrebna lekcija o izvanrednoj svetosti u vrlo običnim okolnostima, upravo je ono što nam skromna i sveta kuća Loreto govori.
