Uz blagdan sv. Lucije veže se sijanje pšenice, a i za neudane djevojke imamo savjet
Jedan od najpoznatijih adventskih blagdana je sveta Lucija. Uz ovu zaštitnicu vida i staklara, krojača, kovača, pisara, tkalaca, vratara i ratara vežu se zato brojne legende i običaji.
O svetoj Luciji poznate su dvije legende, a jedna datira iz 6. stoljeća nove ere prema kojoj je sveta Lucija sicilijanska djevica iz Sirakuze, koja je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca koji ju je potom htio poslati u javnu kuću. Tamo se žestoko opirala te su je slijedile lomača i goruće ulje, ali oni joj nisu naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.
Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici (svjetiljki) i po očima koje drži na pladnju.
Do danas je ostao sačuvan običaj u narodu da se od spomendana svete Lucije preostalih 12 dana do Božića promatra s obzirom na vremensku prognozu, gdje svaki dan predstavlja redom mjesece u godini te se dosljedno vjeruje kakvo je vrijeme toga dana, takav će biti i cijeli mjesec.
Uz to, raširen je običaj da se na blagdan svete Lucije sije pšenica, kako bi do Božića dosegnula najveću ljepotu i krasila stol, prostor ispod bora, pored jaslica ili neko drugo prikladno mjesto. Ta se pšenica običava vezati hrvatskom trobojnicom, a ponegdje se u sredinu ostavi udubina kako bi se u nju (odnosno u manju čašicu, npr. za rakiju) mogla staviti svijeća i paliti uz obiteljsku molitvu kroz svete božićne dane, počevši od Badnje večeri.
Više je načina sijanja pšenice, no najčešći je onaj klasični: pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila te kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudicu sa zemljom, raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja na toplo mjesto s dosta svjetla kako bi klijanje bilo što uspješnije.
Na dan sv. Lucije neudane djevojke su ispisivale 13 ceduljica s imenom momka. Svakog se dana po jedan neotvoreni papirić baca u vatru, a djevojka će se udati za onoga čije ime posljednje ostane ispisano na cedulji.
Sveta se Lucija štuje kao zaštitnica slijepih i slabovidnih osoba, onih koji su oboljeli od bolesti očiju, kod grlobolje, krvarenja, zaštitnica je pisaca, seljaka, sedlara i trgovaca, kovača, lađara itd., a u njezinom rodnom gradu nalazi se poznata bazilika svete Lucije, stjecište mnogih hodočasnika.
Molitva svetoj Luciji za one koji imaju nevolje s očima
O sveta Lucijo, čije ime znači svjetlost, pun pouzdanja dolazim preda te tražeći te svetu svjetlost koja će mi vratiti oprez u izbjegavanju putova i grijeha i tame zabluda.
Pomoću tvog milosnog zagovora, molim te za milost ( … ) i očuvanje svjetla u mojim očima, kako bih ga uvijek koristio u skladu s Božjom voljom, a da ne ozljedim svoju dušu.
Dopusti, o blagoslovljena Lucijo, da poslije iskazanog divljenja i hvale za tvoju moćnu zaštitu na zemlji uzmognemo se na kraju pridružiti k tebi u raju vječne svjetlosti ožanskog Janjeta, tvog milostivog zaručnika Isusa. Amen.
Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.
Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.
Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.
Lucijino mladenaštvo
Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.
U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.
5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.
Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”
Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.
To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.
Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.
Dioklecijanov progon kršćana
U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.
Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem
U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila:“Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.”Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.”Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”
Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.
Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.
Mučeništvo
Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.
Nakon Lucijine mučeničke smrti
Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.
Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.
U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.
Relikvije sv. Lucije
Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.
ČITANJA: od dana: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: crvena
IMENDANI: Lucija, Luca, Svjetlana, Otilija
Prvo čitanje:
Iz 40, 25-31
Gospodin svemogući umornome snagu daje.
Čitanje Knjige proroka Izaije
»S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?« govori Svetac. Visoko podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj, koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: »Moj put skriven je Gospodinu, Bogu mom izmiče moja pravica?« Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al’ onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 103, 1-4.8.10
Pripjev:
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; On ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću.
Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.
Evanđelje:
Mt 11, 28-30
Dođite k meni svi koji ste izmoreni!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Marijina ukazanja u Meksiku – pasti na koljena i diviti se!
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
Svi danas polazimo kao od naravne činjenice kako je Latinska Amerika dio zapadnog svijeta, zapadne kulture, kako je to izrazito kršćanski i katolički kontinent. Istodobno zaboravljamo da su misionari bili nazočni i u Aziji i Africi, kako su ondje bili stoljećima, a ti kontinenti nisu ni izdaleka prožeti kršćanstvom kao što je to Amerika. Kršćanstvo se tek neznatno ukorijenilo u Aziji, makar potječe iz Azije, u Africi imamo doduše stalni rast kršćana, dok istodobno smatramo normalnim što se kršćanstvo do kraja ukorijenilo u Amerikama. Čemu ili komu to zahvaliti? Španjolskim osvajanjima?
Primjerice, kad se slavilo pola tisućljeća od otkrića Amerike god. 1992., Papi su za njegova pohoda Latinskoj Americi vratili Bibliju s primjedbom kako im ne treba taj spis u ime koga su španjolski osvajači pokorili domoroce i uništili njihove kulture. Osvajači su se ponašali svakako, samo ne kršćanski ni u duhu Kristove poruke. Upravo su ta osvajanja djelovala razorno i porazno na početke evangelizacije primjerice Meksika, a i drugih područja. Treba li očekivati od skupina pustolova, nitkova i klateži koji su se zaputili u Novi svijet mirotvorstvo i navještaj Isusove Radosne vijesti? Njima je bilo stalo do novca, bogatstva, zlata, slave. Bilo je misionara, poglavito u prvim desetljećima otaca franjevaca koji su žigosali, pa čak i izopćivali iz Crkve pustolove i zločince, ali su često bili nemoćni i ušutkavani. Misionarima moramo zahvaliti svijest o dostojanstvu svake osobe pred Bogom, o pravima svakoga subjekta pred zakonom, o osobi koja je iznad plemena, naroda, države, vlasti.
Evangelizaciju Amerika možemo zahvaliti ponajviše Marijinim ukazanjima u Meksiku, u Guadalupi god. 1531. Za cjelokupni izgled našeg planeta Marijina ukazanja domorodcu Juanu Diegu u prosincu god. 1531. zacijelo su najvažniji događaj minuloga tisućljeća, jer su upravo nakon tih ukazanja uslijedili masovni prelasci na kršćansku vjeru. Ta ukazanja bijahu velike nebeske dveri na koja je Meksiko stupio u Crkvu. Danas je svetište u Guadalupi daleko najveće hodočasničko mjesto među svim svjetskim religijama, s više od dvadeset milijuna hodočasnika godišnje, a za obljetnicu ukazanja (12. prosinca) skupi se u prijestolnici Meksiko Cityju do šest (!) milijuna hodočasnika!
Kolumbo je otkrio Ameriku – a da toga nije bio ni svjestan – u listopadu god. 1492. sa svoja tri jedrenjaka i stotinjak mornara. Znakovita bijahu imena tih jedrenjaka: Santa Maria, Pinta, Nina (Sveta Marija slika Djevojčicu – u prijevodu). Onodobno je Španjolska bila najveća vojna sila. Što je danas Amerika, to bijaše onodobno Španjolska. U vojnom i tehnološkom pogledu Španjolci su bili najciviliziranija moć te su nakon iskrcavanja u Novom svijetu bili premoćni u odnosu na domorodačko stanovništvo. Kolumbo je vjerovao da je pristao uz Indiju te ih je nazvao Indiosima. Taj je svijet još uvijek živio u kasnom kamenom dobu, nisu poznavali kotač – kolo. Bijaše to stvarni sraz dviju kultura koji Indiosi nisu preživjeli. Gotovo su do kraja iskorijenjeni zbog novih (velike i male boginje) bolesti koje su donijeli bijelci, na koje nisu bili otporni, nisu imali nikakva imuniteta.
God. 1519. na meksičko je tlo stupio Hernan Cortes, stvarni osvajač Meksika. Zatekao je veoma razvijenu aztečku kulturu kasnoga kamenoga doba, velike gradove, s veoma razvijenim sustavom navodnjavanja, infrastrukturom te plemićkom elitom s visokim obrazovanjem. U vojničkom pogledu bili su razvijeniji od ostalih okolnih naroda, međutim još nisu poznavali kotač ni željezo. U vjerskom pogledu aztečka kultura bijaše krajnje sumorna, mračna, nad svime se nadvijala sjena smrti, neminovni fatum, božanstva bijahu ljudožderna, Azteci su prinosili svojim bogovima na vrhovima visokih piramida – koje su i danas čudo graditeljstva! – godišnje i do 30 tisuća ljudskih žrtava. Za posvete velikoga hrama god. 1480. prinijeli su božanstvima čak 80 tisuća ljudskih žrtava!
Vjerovali su da moraju svojim bogovima prinositi ljudske žrtve kako bi sunce moglo svakoga jutra ponovno izići. Sve bijaše u svojevrsnoj zaluđenosti. Tisućama ljudi bi na vrhuncima piramida za ranoga jutra otvarali oštrim kremenim nožem grudni koš te su živo srce, koje se pušilo krvlju, prinosili bogu Sunca kako bi ga umilostivili. Španjolcima je sami prizor bio jezivo strašan, smatrali su da se s tim mora prekinuti. I prva je mjera bila da su u hramove njihovih bogova stavili male Gospine kipiće.
Zna se prigovoriti kako su novodošli osvajači uništili postojeće visoke kulture te da su nanijeli strahovitu štetu domorodcima. Povijesni udžbenici iz kojih učimo redovito govore kako su Španjolci odmah uveli strahovladu. Međutim, aztečka književnost nam govori o nečemu posve drugom. Nakon osvajanja Meksika mijenja se cjelokupni ton u književnosti. Književnost iznenada postaje vesela, radosna, prepuna nade, kao da je ispunjena jutarnjom zorom. Toga prije nije bilo. Do dolaska Španjolaca i književnost i glazba bili bile sumorno melankolične, tužno depresivne, posvuda provijane smrću, prolaznošću, nigdje radovanja životu. Kult bijaše gotovo doslovce sotonski, a vrhovno božanstvo bijaše Pernata zmija, pri čemu se tako reći stara Zmija, Sotona, pretvorila u vrhovnoga boga.
Kako su pak Azteci bili izrazito vojnički i osvajački narod koji je došao sa sjevera i pokorio plemena koja su ondje zatekli, na sebe su navukli mržnju ostalih indijanskih plemena. Ratne bi zarobljenike, poglavito mlade i jedre, žrtvovali bogovima. Nezadovoljstvo pokorenih plemena iskoristio je Cortes za osvajanja Meksika. Umarširao je u Meksiko s kojih 1500 vojnika te je uz pomoć tumača uspio stvoriti među indijanskim plemenima koaliciju protiv Azteka. Pošlo mu je za rukom pokoriti taj ratnički narod, ali ih nije uspio pokrstiti.
Makar su franjevački misionari poduzimali sve što bijaše u njihovim ljudskim silama, ipak su god. 1525., nakon razgovora s aztečkim plemstvom, svećenstvom i uglednicima, došli do zaključka kako je nemoguće evangelizirati te nove narode, s jednom zadrškom: “Osim ako Nebo ne učini stvarno čudo!” Franjevci su si, štaviše, dali čak i zube brusiti kako bi mogli bolje izučiti aztečki (iz)govor, ali uspjeh bijaše gotovo nikakav.
Strašan je morao biti dojam koji su učinili Španjolci na domorodce. Ponajprije boja kože, zatim vatreno oružje (oni su živjeli, kao što rekosmo, u kamenu dobu), konji na kojima su dojahali ulijevali su strah. Makar su sami bili veoma vješti ratnici, nisu bili dorasli novoj tehnici ni novomu duhu. Španjolci nisu imali svetih vrhunaca, gora, bogovi nisu ni sunce, ni mjesec, ni zmije, ni životinje, ne obitavaju u lugovima ni gajevima. Jednostavno novi je duh došao sa Španjolcima, ali evangelizacijski uspjeh bijaše nikakav. Španjolci su uništili, tako reći, njihovu baštinu, bogove i hramove, prošlost. Jaz i mržnja bijahu preduboki između domorodaca i novodošlih osvajača te je malo tko prihvaćao novu vjeru. Radije su htjeli umrijeti nego prihvatiti kršćanstvo. Čak su odlučili i sami umrijeti sa svojim bogovima i ne rađati više djecu.
Međutim, samo je Nebo zahvatilo u bezizlazno stanje. Naime, u rano jutro, 9. prosinca 1531., Juan Diego, kršteni domorodac (god. 1524.) išao je na svetu Misu i vjersku pouku u glavni grad, pješice otprilike 8 km. Kad je naišao pored brežuljka Tepeyaca, iznenada je čuo prekrasan pjev ptica i zvuk harfe kakav nikada dotada nije čuo. Za Azteke boje, ptice i perje bijahu značajni, štovali su pernatu zmiju, a ratnici su se ukrašavali svakojakim perjem što i danas vidimo kod njihovih izvornih plesova. Juan Diego se osjećao kao da je dospio u rajsko ozračje. Htio je prići bliže rajskom pjevu, kadli je poj ptica iznenada zamuknuo, a namjesto njega čuo je ženski umilni glas koji mu je dovikivao: “Juan, Juanito, Diego, Diegito, priđi bliže.” Ugledao je prekrasnu ženu koja je stajala pred njim. Siromašni se seljak bacio od sreće na tlo, a pojava mu je rekla: “Ja sam Bezgrješna Djevica Marija. Htjela bih objaviti tvomu narodu pravoga i istinitoga Boga. Želim da mi se na ovome brežuljku sagradi svetište kamo će ljudi dolaziti i donositi mi svoje brige.” Poslala ga je s tom željom biskupu franjevcu fra Juanu Zumarragi da mu je prenese.
Biskup ga je primio, ali nije povjerovao njegovoj priči. Poglavito i s razloga što je na brežuljku na komu se Majka Božja ukazala bilo i staro svetište aztečke božice-majke pa je biskup pomislio kako taj domorodac želi ondje pod plaštem nove vjere oživjeti staro štovanje poganskoga božanstva. Stvar mu se učinila dvojbenom i nevjerojatnom te ga je poslao doma, do druge prilike. Juan se vraćao prema brežuljku ukazanja gdje je ponovno susreo pojavu, požalio se kako mu biskup ne vjeruje te moli Gospođu neka pronađe nekoga drugoga, prikladnijega za tu misiju. Nu, Marija je ustrajala na tome da to upravo bude on taj koji će prenijeti poruku biskupu Zumarragi. Potom je ponovno išao biskupu s istom molbom, na što se biskup ipak zamislio. Da se osvjedoči i povjeruje, tražio je od Indiosa vidljivi znak.
Juan Diego je prenio Gospi biskupovu želju. Marija mu je kazala da se uspne u brežuljak Tepeyac. “Otiđi i naberi cvijeća i odnesi biskupu!” Kakvo cvijeće, govorio je, pa prosinac je, ništa više ne zeleni niti cvjeta. Ima nešto žbunja i šipražja. Međutim, penjući se najednom se pred njim prostro prekrasni tepih rosna cvijeća kakvo nikada do tada nije vidio. Ponovno je čuo pjev ptica. Našao se u rajskom perivoju, presretan je brao lijepe ruže i na silasku mu je sama Marija pospremila rukovet cvijeća, dahnula u ruže i stavila ih natrag u ogrtač (tilmu, poncho). Juan Diego je otišao s tim znakom biskupu. Nakon početnih teškoća s vratarima bio je pripušten i zbog mirisa ruža koji je gotovo omamio čuvare. Pred biskupom je razastro svoj ogrtač i pokazao predivne kastiljanske ruže iz biskupova rodnog kraja uz riječi: “Evo Vam znaka!” U tom trenutku na njegovu ogrtaču – tilmi – utisnuo se nebeski znak, Blažena Djevica Marija, čuveni lik Guadalupske Gospe.
Slika prikazuje mladu ženu zaogrnutu veoma otmjenim kraljevskim, plaštem, na komu su prosute zvijezde, a optočen zlatom. Donja je haljina boje jutarnje zore i čini se kao da plašt na njoj lebdi. Boje je teško opisati. Nisu tvarne, nisu od ovoga svijeta, nisu ni kemijske, mineralne ili organske. Nebo se otvara u ovalu kao u oblacima a Žena svojom pojavom zastire sunce u izlasku stojeći na mjesecu koji je izgubio svoj sjaj I sunce i mjesec bijahu aztečka božanstva. Lik je oborena pogleda i sklopljenih ruku. Odozdo se mali čovjek hvata za njezin plašt.
Biblijski prizor žene obučene u sunce, sa zvijezdama i mjesecom. Tako je sliku pročitao biskup, tako su je čitali domorodci. Slika bijaše za njih ispisana knjiga. Ono što čovjek izražava tisućama riječi, daleko snažnije zbori slika sa svojom simbolikom. Nabijena je značenjem i porukama koje su Azteci odmah prepoznali. Nisu imali slovno znakovlje kao mi, nego su imali slikovno pismo. Kako su rabili slike kao pisma (tzv. piktografija i piktogrami, nalik egipatskim hijeroglifima), sliku su čitali kao otvorenu knjigu.
Poruka je bila jasna. Žena na slici snažnija je i moćnija od sunca, zastire ga, gazi mjesec koji je potamnio. Sunce više ne treba krvi da bi svakoga dana izlazilo, božanstvo Mjeseca je također zgaženo. Žena na slici nije ni bijele ni crvene rase, nego je i bijele i crvene boje. Trudna je jer nosi crni povez oko struka, kako su to činile njihove trudnice. Jednostavno su zaključili: Ova je jedna od nas, naskroz naša. Sve su one strahotne grozote iščezle, sve strahote minule. I Španjolci su se mogli s njome poistovjetiti. Oko slike su mogli pjevati i plesati, radovati se i biti svi zajedno, blizu.
I koje čudo evangelizacije! Za nepunih deset godina više od devet milijuna Azteka prihvatilo je novu vjeru. Slika sa svojom porukom bijahu one ulazne dveri za cijelu Ameriku za njihova pristupa u Kristovu Crkvu. Cijela je Latinska Amerika kroz tu sliku unišla u Kristovo okrilje. To je jedina slika koju je blagopokojni sveti Ivan Pavao II. imao uvijek na radnom stolu.
Slike su moćne, a napose je ova nebeska ikona daleko ljepša od svih ljudskom rukom naslikanih. Ta je slika jedna od onih nerukotvorenih, neslikanih, (tzv. aheiropoieta), ljudskom rukom nenaslikanih, kao što su to blijedo Torinsko plato ili Kristova ikona, lik u Manopellu (Veronika), pred kojom je Benedikt XVI. početkom rujna 2006. molio.
Slika se utisnula na veoma grubo i neotporno platno, na vlakna od agave, tropske biljke (od koje se spravlja i čuvena meksička tequila), kojoj je vijek trajanja otprilike dvadesetak godina, a danas bi bilo najsličnije platnu vreće za krumpire. To platno do danas je čudesno očuvano, čuva se u novosagrađenoj crkvi u Mexico-Cityju jer je stara bazilika sagrađena na močvarnu tlu te se crkva uleknula i tone. Danas platno na slici ostavlja dojam najljepše svile na one koji su imali milost dodirnuti je. Slika, kao što rekosmo, nema ljudskog autora, nije slikana kistom ni ljudskom rukom, a oni koji su je istraživali vele da sadržaje tehniku uljne boje, tempere, akvarela i pastela.
Na slici nema slikarskog grundiranja, nanošenja temeljnih boja na platno, što je uobičajeno u slikarstvu. Ona je obojena makar nema uobičajenih naših boja. Boje se prelijevaju kao kod ptica ili leptirova, u letu, pod raznim kutovima. Riječ je o obojenosti agavinih vlakana na način do danas neprotumačiv. Mnogi će reći da su to boje leptirova ili cvijeća – jednostavne u svojoj ljepoti. K tome, boje se mijenjaju zavisno od kuta promatranja. Slika je nastala i očuvala se protiv svih pravila slikarskoga umijeća. Nešto slično ne postoji, u ovakvu savršenstvu i ljepoti. To je jednostavno remek djelo. Savršena ikona. Djelo samoga Neba.
Zvjezdano nebo na Gospinu ogrtaču oslikava točno konstelaciju zviježđa u vrijeme ukazanja, prepoznaju se zviježđa Oriona i Velikog Medvjeda, vidi se Sirius, a u zadnje je vrijeme s pomoću digitalne tehnike otkriveno kako se u Marijinim očima zrcale likovi nevidljivi običnome oku. Stostrukim sitnozorskim povećanjem vide se mali likovi u Djevičinim očima. Prizor je to koji odgovara trenutku kad je Juan Diego razastro pred biskupom svoj ogrtač i istresao ruže pred noge. Na slici se vide biskup, domorodac, neka indijanska obitelj, posluga i prevodilac, uglavnom 13 osoba. Čovjek je u kušnji reći kako je to sve pobožna priča, međutim, isti se prizor vidi u oba oka, makar su oči poluotvorene, i nitko takvo što ne bi bio kadar naslikati. K tome slike su u oba oka identične, pod istim kutom, s onom zakrivljenošću koju stvara ljudsko oko. Slika ima u sebi mnoštvo čudesnih elemenata koji su nama s ovu stranu Atlantika gotovo nepoznati.
Ta je slika bila inicijalno paljenje i povodom evangelizacije Meksika. Ona je u kolijevci danas velike meksičke nacije, ona je bila onaj čimbenik mira i pomirenja među zavađenim osvajačima i starosjediocima Meksika. Ona je pomirila rase i nacije, stvorila nešto što ne bijaše ljudskim silama moguće. Sve zahvaleći njoj koju Meksikanci posvuda imaju i nose, njezin je lik posvuda vidljiv, od taksista, vozila, ureda, privjesaka. Ona je za njih Madrecita, Virgencita, Morenita, (Majčica, Djevičica, Tamnoputa), njoj se pjeva, nju se štuje, njoj se moli, časti. Ona im je sve, ona je onaj identifikacijski code po kome se prepoznaju ma gdje bili.
Papa Lav XIII. dao je okruniti sliku u Guadalupi, a sveti papa Pio X. proglasio je Gospu iz Guadalupe zaštitnicom Latinske Amerike. Papa Pio XII. nazvao ju je “Osvojiteljicom Amerika i kraljicom Meksika”, a Pavao VI. dodijelio je svetištu ‘Zlatnu ružu’. Papa Ivan Pavao II. išao je na svoje prvo apostolsko putovanje upravo u Meksiko, u ovo svetište te je stavio svoj pontifikat kao i obje Amerike pod njezinu zaštitu. Za svoga drugoga pohoda Meksiku ponovno joj je posvetio cijeli Meksiko te je proglasio “Zvijezdom evangelizacije onda i danas”.
Postsinodalnim Apostolskim pismom “Ecclesia in America” od 22. siječnja 1999. uveo je svetkovinu Naše Gospe od Guadalupe, a dekretom od 28. rujna 2003. unesena je u Rimski kalendar kao i spomendan sv. Juana Diega. U Vatikanskim vrtovima postoji vjerna preslika te ikone i pred njom je papa Benedikt XVI. 11. svibnja 2005. ponovno stavio svoj život u Marijine majčinske ruke. Cijelu godinu 2006. Meksiko je slavio kao spomen na 475 godina od njezinih ukazanja. Marija je neizbrisivo utkana u cjelokupno biće Meksika i Amerika.
Tko želi napadati i ranjavati Crkvu u njezinoj srčici, uvijek ima na ciljniku Mariju. Pa i u teologiji. Tko napada, niječe ili umanjuje Mariju, od Novoga zavjeta i teologije stvara ideologiju. (Od)uzme li se Crkvi Marija, osiromašuje se nužno i sam Isus Krist. Marija je bila i ostala Isusova Majka. Nitko mu nije bio tako blizak kao što to bijaše ona: u trudnoći, u rođenju, za života, u smrti – i napokon u slavi. Isus je nosio i nosi njezine crte. Čije bi crte inače nosio? Nikome na ovom svijetu Isus nije bio toliko nalik koliko svojoj Majci, nikome koliko Mariji. I zato ona ostaje Zvijezda mora, Danica koja sja nad našim životnim obzorom. I nikad ne možemo dovoljno biti zahvalni za sve što je učinila za svijet ta najznačajnija Žena u povijesti čovječanstva.
Nican Mopohua – Ovdje se pripovijeda, temeljni je spis u kome se pripovijeda o Marijinim ukazanjima Juanu Diegu u prosincu god. 1531. Znanost opovrgava svu našu nevjericu. Toliko je na spomenutoj slici nevjerojatnih, neopisivih i neprispodobivih elemenata, toliko je čuda u samim očima nebeske Ikone, Marijina lika koji se utisnuo u ogrtač – tilmu – Juana Diega, da čovjeku staje dah. U samim očima se utisnuo taj prizor. Kad se oči spomenute slike stave pod veliko povećalo, točno je u njima zabilježen prizor pred biskupom te trinaest osoba koje su nazočile nebeskom čudu 12. prosinca 1531.
Točno 450 godina nakon meksičkih ukazanja Marija se ukazala i na hrvatskom tlu. Ako je onda Marija bila prethodnica evangelizacije te velikoga obraćeničkoga vala među meksičkim domorodcima, te su privedeni kupelji preporođenja, i nakon međugorskih ukazanja imamo novi obraćenički zamah te novu evangelizaciju koja postupno mijenja lice zemlje te utiskuje svoj neizbrisivi lik u srca i bića onih koji povjeruju Mariji i Gospodinu Isusu.
Imao sam milost i sreću da mi je jedan divni meksički bračni par koji je višekratno bio u Međugorju platio put i pozvao me nekoliko dana nakon smrti fatimske vidjelice Lucije, u veljači 2005., u posjet tome svetištu. Čovjek može ići onamo kao hodočasnik, pohoditi mjesto, doći u crkvu, pred sliku, izmoliti nešto, kupiti koju uspomenu, obilaziti okolna mjesta. Ponašati se kao suvremeni turist.
Međutim, treba zaboraviti sve, izdvojiti se, pronaći vremena i stvoriti prema slici tako reći ljubavni odnos. Što je više čovjek promatra, to više je voli. Ona jednostavno privlači, ne pušta iz svoga magnetskoga polja. Treba doći, diviti se, kleknuti i moliti. Promatrati satima. I što je čovjek više promatra, više se u nju zaljubljuje. Nisam li ja ovdje? Nisam li ja tvoja Majka? To su riječi upućene Juanu Diegu, i one su samo blizi tumač Isusove riječi s križa upućene Mariji u odnosu na svakoga od nas. Odnose se kako onda, u Meksiku, tako i danas na sve nas ovdje, u Međugorju, u cijeloj Crkvi. Hvala Mariji na majčinskoj skrbi.
Gospe od Guadalupe, prema tvojoj poruci u Meksiku, častim te kao “Djevicu Majku od pravog Boga za kojeg živimo, Stvoritelja svega svijeta, Stvoritelja neba i zemlje.”
Duhom klečim ispred tvoje najsvetije Slike koji si čudesno utisnula na plašt Indijanca Juan Diega i sa vjerom bezbroj hodočasnika koji posjećuju tvoje svetište, molim te za ovu milost: Da budem velikodušan, požrtvovan, Vjerni marijanski misionar sve dane mog života.
Sjeti se, O Bezgrešna djevice, riječi koje si izrekla svojim pobožnim slugama, ” Ja sam milosrdna Majka vama i svim ljudima koji me vole i vjeruju u mene i zazivaju moju pomoć. Slušam njihovo jadanje i ublažavam sve njihove boli i patnje.” Molim te da mi budeš milostiva Majka, jer te iskreno volim i vjerujem u tebe i zazivam tvoju pomoć. Preklinjem te, Gospe od Guadalupe, usliši moju molitvu, ako je ona volja Božja, kako bi mogao “svjedočiti tvoju ljubav, tvoju samislost, tvoju pomoć i tvoju zaštitu.” Nemoj me napustiti u mojim potrebama. Amen.
Gospe od Guadalupe, moli za nas.
Molitva Gospi Guadalupskoj
(sv. Ivan XXIII., papa)
Gospo naša Guadalupska, koja si i meksičkoj zemlji dala posebne dokaze dobrohotnosti i obećala utjehu i pomoć onima koji Te ljube i slijede, pogledaj dobrostivo svoju djecu koja Te zazivaju puna pouzdanja. U našim dušama sačuvaj dragocjeni dar božanske milosti. Daj da budemo poslušni Božjoj volji tako da se stalno širi njegovo kraljevstvo u našim obiteljima, u našem dragom narodu, o Presveta Djevice.
Ostani s nama u naporima rada, u radostima, u brigama i teškoćama života, da se naš neumrli duh, slobodan i čist, može uzdignuti Bogu i služiti mu radosno, velikodušno i sa žarom. Brani nas od svakoga zla, Kraljice i Majko Meksika, i učini da budemo vjerni nasljedovatelji našega Isusa, koji je put, istina i život, da bismo na koncu života, na nebu, iz Tvoje ruke mogli primiti nagradu blaženoga gledanja. Amen.
Molitva Gospi Guadalupskoj
(sv. Ivana Pavao II., papa, México, siječanj 1979.)
O, Bezgrešna Djevice, Majko pravoga Boga i Majko Crkve! Ti, koja s ovog mjesta pokazuješ tvoju milost i susosjećanje sa svima koji mole tvoju zaštitu; poslušaj molitve koje ti upravljamo sa sinovskim povjerenjem, i prikaži ih tvom Sinu Isusu, jedinom Spasitelju našem.
Majko milosrđa, Učiteljice trpljenja, skrivenog i tihog, Tebi, koja izlaziš u susret nama grešnicima, posvećujemo ti danas svo nase biće, svu našu ljubav. Posvećujemo ti takodjer nas život, naše poslove, naša veselja, naše bolesti i naše boli.
Daj mir, pravdu i napredak našim narodima; jer sve što imamo i jesmo stavljamo pod tvoju zaštitu, Gospe i Majko naša.
Želimo biti potpuno tvoji i koračati s tobom putem potpune vjernosti Isusu Kristu i Crkvi: ne ispuštaj nas iz tvoje nježne ruke.
Djevice Gudalupska, Majko Amerika, molimo te za sve biskupe, kako bi vodili vjernike stazama snažnog kršćanskog života, ljubavi i ponizne službe Bogu i dušama.
Pogledaj ovu veliku žetvu, i pomozi da Gospodin utazi glad za svetošću u čitavom Bozjem narodu, i udijeli obilna zvanja svećenika i časnih sestara, snažnih u vjeri, i revnih širitelja otajstava Božjih!
Udijeli našim domovima milost ljubiti i poštivati život od začeća, s istom ljubavlju kojom si ti u svome krilu začela život Božjega Sina.
Sveta Djevice Marijo, Majko Lijepe Ljubavi, štiti naše obitelji kako bi uvijek bile cjelovite, i blagoslovi školovanje naše djece.
Nado naša, pogledaj nas milostivo, nauči nas trajno hoditi k Isusu, i ako padnemo, pomozi nam dići se i vratiti Njemu, putem ispovijedi naših grijeha i krivica, u sakramentu pokore, koji vraća spokoj dušama.
Molimo te da nam udijeliš veliku ljubav prema svim svetim sakramentima, koji su poput otisaka, koje je tvoj Sin ostavio na zemlji.
I tako, Presveta Majko, s mirom Bozjim u savjesti, s nasim srcima slobodnim od zla i mržnje, mognemo svima nositi istinsku radost i istinski mir, koji dolaze od Tvoga Sina, naseg Gospodina Isusa Krista, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim zivi i kraljuje u vijeke vijekova.
Originalna tilma sv. Juana Diega. Visi iznad oltara u Bazilici Svete Marije Guadalupske u Ciudad de Mexicu. Zaštićena pancirnim staklom. Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) – naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji».Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Zaštitnica je Mexico Cityja (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)
Povijest ukazanja
Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.
U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”
To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.
Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Jaun Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.
Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.
Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.
Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1).
Zrake: Djevica je okružena zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Poruka je: ona je Majka svjetlosti, djeteta Sunca i pravoga Boga.
Kosa: Kosa joj je spuštena, što je među Aztecima znak djevičanstva. To je Djevica i Majka.
Trudnoća: Trudnoća je prikazana povećanim abdomenom, u kojoj se više ističe duljina nego širina, što odgovara trudnoći u posljednjoj fazi.
Lice: Lice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi, lice nove rase i naroda koji je nastao tek nakon njezina ukazanja kad su se u kratko vrijeme pokrstili milijuni indiosa i kroz desetljeća i stoljeća kasnije miješali sa Španjolcima. Tamnoputa Djevica je tako postala simbol latinoameričkog identiteta.
Plašt: Ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih konstelacija zvijezda za zimskog solsticija 1531. godine koji se poklopio sa danom prvog Gospinog ukazanja Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni sa onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novog Sunca te povratak života.
Traka: Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak materinstva.
Mjesec: Djevica od Guadalupea stoji posred mjeseca. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ogavne žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvog ukazanja Gospe Juanu Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.
Starost: Prikazuje je u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina.
Visina: Visina Djevice je 1,43 cm. Neobjašnjive činjenice Tilma Juana Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave. Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica. Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta, dok znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.
Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18. stoljeća nije se moglo izraditi.
Godine 1921., anarhistički aktivist sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno Raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.
Detalj slike
Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr. Richard Kuhn, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Diegove tilme, vjerojatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima slikarstva.
1. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith, “Master of Arts” Sveučilišta u Miamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli ispitivali su sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla.
S udaljenosti od 8-10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.
Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju.
Temperatura tilme održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.
Sliku se ne može vjerno reproducirati.
Treba spomenuti i podudarnost kako se je 12. prosinca 1531. Halleyjev komet približio svom zenitu.
Oči
Alfonso Marcué, službeni fotograf bazilike u Guadalupeu u Ciudad de Mexico, otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku.
1. meksički liječnik Javier Torroella Bueno učinio je prvu oftalmološku studiju na Marijinim očima na slici koja je otkrila da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, zjenica skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom. Otkrio je i da Marijine oči imaju tri refraktivne (lomne) karakteristike ljudskog oka, poznate i kao efekt Purkinje-Samson.
2. dr. José Aste Tönsmann, stručnjak računalnih sustava, započeo je s istraživanjem slike procesom digitalizacije fotografije. Proučavao ju je više od dvadeset godina. Uvećavši sliku zjenice u Marijinim je očima otkrio dva različita odraza sa ukupno trinaest ljudskih figura. U prvom je prikaz trenutka gdje sv. Ivan Diego pokazuje unutrašnjost tilme biskupu i ostalim četvero prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova indijanske obitelji. Iste scene ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je jedna četvrtina milimetra. Do danas nijedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.
ČITANJA: Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: ljubičasta
IMENDANI: Spiridon, Špiro, Konrad
Prvo čitanje:
Iz 40, 1-11
Narod svoj Gospodin tješi!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.
Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja, i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.«
Glas govori: »Viči!« Odgovorih: »Što ću vikati?« — »Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe. Doista, narod je trava! Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka!« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!«
Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime, i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 96 , 1-3.10ac.11-13
Pripjev:
Evo Boga našega: Dolazi u moći!
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo.
Kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova. Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« — narodima pravedno upravlja.
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek se raduje polje i sve što je na njemu, neka klikće šumsko drveće.
Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu po pravdi i narodima po istini svojoj.
Evanđelje:
Mt 18, 12-14
Bog neće da propadnu maleni.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
Dječak dva puta oživio po zagovoru sv. Maravillas od Isusa
Mnogi će se sjećati čuda koje je Bog učinio malom Manuelu Vilaru nakon što je 1998. godine tada osamnaestomjesečni Manuel pao i ugušio se u bazenu ustajale vode. Bio je u bazenu 20 minuta. Kada ga je vidjela njegova majka da pluta na površini vode, pozvala je ukućane da ga pokušaju reanimirati. S obzirom na to da Manuel nije pokazivao vitalne znakove života, njegova majka Alicia počela se moliti bl. Maravillas. Dječak je odjednom počeo pokazivati određene vitalne znakove, no liječnici koji su ga tada vidjeli prognozirali su da će Manuel imati teška oštećenja mozga ili će biti u trajno vegetirajućem stanju, budući da je pod vodom proveo više od 20 minuta bez kisika. Smješten je u bolnici, a njegovoj su majci liječnici prognozirali da nisu sigurni hoće li preživjeti noć. Alicia je tada osjetila da joj bl. Maravillas kaže da će se dječak probuditi nakon 19 sati. U 5 sati ujutro, točno nakon 19 sati, Manuel se probudio i izgledao je kao da mu se ništa nije dogodilo. Kući je otišao bez ikakvih zdravstvenih poteškoća.
Odobrenje tog čuda od strane Kongregacije za kauze svetaca otvorilo je vrata kanonizaciji (tada) blažene Maravillas od Isusa koja se zbila 4. svibnja 2003. godine u Madridu, a koju je predvodio papa Ivan Pavao II.
Jedanaest godina nakon tog čuda sveta Maravillas i dalje pokazuje svoju prisutnost u Argentini te jednu posebnu zaštitu prema Manuelu Vilaru.
Dana 22. kolovoza 2009. godine Manuel je, kao gotovo svake subote, odlazio s prijateljima i jednom gospođom koja ih je pratila u vjerski centar Don Orione gdje bi se igrali i bavili sportom. Tog je dana Manuel sa sobom ponio letećeg zmaja kako bi ga s prijateljima puštao na vjetru.
Zmaja je napravio Manuelov prijatelj koji je na konopac igračke prikvačio žicu, s namjerom da konopac bude što duži. Nakon što su se jedno vrijeme igrali sa zmajem, dječaci su ga zavezali za stablo. Kada su ga ponovno htjeli uzeti, Manuel je potrčao ispred drugog dječaka te je počeo odmotavati konopac. U tom je trenutku zadobio strašan električni udar budući da se zmaj zapetljao za visokonaponski kabel. Preko žice, koja je bila prikačena na zmaja, u Manuelovo tijelo ušlo je oko 380 kilovolti struje.
Gospođa koja je pratila dječake u tom je trenutku začula zvuk eksplozije nalik na pirotehničke rakete. Kasnije je zbog tog događaja pretrpjela nekoliko dana u stresu i strahu. Djeca su počela vikati kako iz Manuela izlaze iskre te snažni miris paljevine. Manuel kaže da se samo sjeća jarke svjetlosti i ničeg više. Bio je u nesvjesnom stanju te je izgledalo da je pretrpio srčani udar.
Osobe koje su se zatekle u blizini svjedoče da su ostala djeca plakala i klečeći molila. Jedan se dječak molio svetoj Maravillas od Isusa za zdravlje svog prijatelja. Zahvaljujući Božjoj providnosti gospodin koji se zatekao blizu brzo je priskočio u pomoć te je izveo reanimaciju dajući Manuelu umjetno disanje i masažu srca. Nakon toga brzo ga je prevezao u bolnicu San Blas.
Bila je to ista bolnica u kojoj je Manuel bio zaprimljen nakon što se, kao malo dijete, ugušio u bazenu. Baš kao i tada, primio ga je isti liječnik La Barba te iste medicinske sestre. Poslije su ga prebacili u bolnicu San Roque u Parani.
Kada su djetetovi roditelji, Manolo i Alicia, saznali što se dogodilo, bili su u nevjerici. Javili su im da pođu u bolnicu jer se Manuelu dogodila velika nesreća. Alicia je kasnije ispričala kako je osjećala jednu vrstu unutarnjeg mira jer je znala da sveta Maravillas čuva njezina sina. Otac Manolo je samo ponavljao: „Ne, ne opet…”. Kada su stigli pred bolnicu, Alicia nije mogla smoći snage da iziđe iz automobile jer su joj se tresla koljena. No netko im je brzo viknuo da je dječak dobro. I zaista, kada su roditelji došli do njega, Manuel je bio pri svijesti i osjećao se dobro.
Ostao je na bolničkom promatranju do idućeg dana, 23. kolovoza. Priključili su mu infuziju, ali on je što prije želio otići iz bolnice te je, kad nitko nije gledao, učinio da kapi infuzije što brže protječu, kako bi što prije išao kući. Srećom, njegova je majka to brzo primijetila te je stala na kraj Manuelovu nestašluku. Dječak je na rukama i nogama imao opekotine. Struja je prošla čitavim njegovim tijelom te je izašla kroz čarape i cipele na kojima su se stvorile pukotine.
Manuel je nakon tog događaja rekao majci da samo želi biti poput ostale djece jer se vijest o njegovu ozdravljenju brzo proširila u argentinskim medijima pa se tako pojavio na televiziji i u novinama te su ga ljudi počeli zaustavljati na ulici.
U četvrtak, 27. kolovoza, liječnici iz najpoznatijeg Instituta za kardiologiju u Buenos Airesu prepoznali su ga, pregledali i potvrdili da je savršeno zdrav te da neće imati nikakvih zdravstvenih posljedica. Manuel se gotovo ničeg ne sjeća. Kaže samo da je vidio kao da mu je pred očima prošao film o njegovu životu te da je u trenu spoznao sva svoja djela, dobra i loša.
Institutu za kardiologiju liječnici nisu mogli vjerovati da je pretrpio strujni udar od 7000 kilovata. Zaključili su da ne postoji znanstveno objašnjenje kako je dječak to uspio preživjeti.
Naime, blažene Maravillas bosonoga je španjolska karmeličanka i jedna od najvećih mističarka 20. stoljeća. Nasljednica je duhovnosti male Terezije od Djeteta Isusa, a svoj poziv otkrila je s pet godina kad je odlučila živjeti apsolutnu čistoću. U Hrvatskoj djeluje zaklada na njeno ime (na kojoj možete saznati sve o njoj) i Facebook stranica koja redovno objavljuje čudesna svjedočanstva Hrvata koji se njoj utječu za zagovor i rođene i nerođene djece. Nakon njezine smrti tijelo je počelo ispuštati miris ruža a čuda, posebno vezana za djecu po njenom zagovoru samo su se umnažala diljem svijeta, sve do danas, te je upravo po čudima poznata gotovo u svim zemljama svijeta.
Sveta Maravillas od Isusa je već za života bila dosta poznata, posebice po apostolskim djelima milosrđa i svom ljubaznom karakteru. Redovnice iz Karmela u Escorialu svjedoče da je bila sveta i prije nego li je odjenula redovnički habit. Osnivajući deset samostana bosonogih karmelićanki u Španjolskoj te jedan u Indiji, stekla je puno poznanstava koji su nakon njezine smrti svjedočili da je umrla na glasu svetosti te su molili za njezin zagovor odmah nakon njezine smrti.
Iako se pobožnost prema svetoj Maravillas od Isusa na poseban način gaji u samostanima koje je ona osnovala, danas je ime svete Maravillas od Isusa obišlo gotovo čitav svijet. Karmel u Aldehueli gotovo svakog dana prima pisma, odnosno svjedočanstva, o uslišenim molitvama po zagovoru svete Maravillas iz brojnih država. Među njima su, naravno, najbrojnija svjedočanstva iz same Španjolske (od Burgosa, Madrida, Avile, Barcelone, Granade do Kanarskih otoka i Tenerifa). Zatim slijede zemlje španjolskog govornog područja među kojima se najviše ističu: Argentina, Čile, Urugvaj, Peru, Kuba, Kolumbija, Kostarika, Portoriko, Venezuela, Ekvador, Panama i Meksiko.
Mnogobrojna su i svjedočanstva iz Brazila, Haitija, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država (posebice iz područja gdje žive Latinoamerikanci). U dosta manjem broju slijede svjedočanstva iz Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Irske, Poljske, Slovačke, Austrije i Njemačke. Zanimljivo je da, zahvaljujući misionarima, ima svjedočanstava i iz Afrike, Indije, Gruzije te Japana, a odnedavno su sve brojnija i svjedočanstva iz Lijepe Naše.
Svjedočanstva su često popraćena različitim vijestima o osnivanju župa sv. Maravillas od Isusa, podizanju njezinih kapelica i kipova, izradi slika i sličica, tiskanju knjiga i časopisa, molitvenika, devetnica i dr.
Bosonoge karmelićanke iz Aldehuele su u svom časopisu „Santa Maravillas de Jesusˮ izdvojile samo neke, budući da im je, kako kažu, nemoguće sabrati tolika svjedočanstva koja primaju, kao ni sve oblike širenja pobožnosti prema svetici.
***
Dana 11. prosinca 2007., na spomendan sv. Maravillas od Isusa, u Župi sv. Sebastijana u Madridu (gdje je svetica krštena) blagoslovljena je oltarna slika sv. Maravillas od Isusa (djelo D. Ricarda Sanjuana) ispod koje se nalazi svetičina relikvija.
***
Dana 28. studenog 2006. na Haitiju se počela graditi skromna kapelica svete Maravillas. Pobožnost prema svetici u toj zemlji pokrenuo je argentinski pukovnik E. Kearney, a tamošnji svećenici su je proglasili zaštitnicom svih majki. Njezinom zagovoru posebno se utječu kako bi se u toj zemlji što više širilo kršćanstvo, unatoč raznim sektama i magijskim ritualima koji su na Haitiju uobičajeni.
***
Dana 10. prosinca 2006. u Bullasu (regija Murcija u Španjolskoj) blagoslovljen je kip sv. Maravillas koju su mjesnoj crkvi donirali njezini župljani među kojima je jako proširena pobožnost prema svetici.
***
Dana 11. prosinca 2007. u župnoj crkvi u Burrianu (regija Castellón u Španjolskoj) posvećen je kip svete Maravillas za koji župnik kaže da je jako popularan među župljanima koji se neprestano utječu njezinu zagovoru.
***
U Malabu, glavnom gradu Ekvatorske Gvineje (u središnjoj Africi), 12. prosinca 2007. godine osnovana je Župa svete Maravillas. Pobožnost prema svetici u toj se zemlji svakim danom širi sve više.
***
Kardinal Rouco Varela, madridski nadbiskup u miru, 25. listopada 2011. slavio je svetu misu i položio kamen temeljac za novu župu svete Maravillas u Pau de Carabanchelu u Madridu. Na kamenu je ispisana poznata krilatica svetice: Što Bog želi, kako Bog želi, kada Bog želi.
***
Godine 2015. u Bukavu, Demokratskoj Republici Kongo, brojni dobročinitelji i štovatelji svete Maravillas financirali su izgradnju škole koja nosi ime svetice; prisjećajući se i odajući time počast brojnim djelima milosrđa koja je svetica za života radila. Školu pohađa više od 400 djece i mladih te 100 žena koje ondje uče čitati i pisati. U školu dolaze udovice koje izrađuju razne rukotvorine od čije prodaje prikupljaju sredstva za život. Osim obrazovne i kulturne, škola ima i odgojno vjersku zadaću.
***
Dana 11. prosinca 2015. u gradu Matanzas na Kubi, u crkvi bosonogih karmelićana, posvećenoj Gospi Karmelskoj, blagoslovljen je kip svete Maravillas. Druga dva slična kipa tih su dana blagoslovljena i u drugim mjestima na Kubi, točnije u Santa Clari te u Cienfuegosu. Tamošnji bosonogi karmelićani oduševljeno svjedoče kako se od 2003. godine na Kubi dogodila prava eksplozija pobožnosti prema svetoj Maravillas koja svakog dana sve više vodi tamošnje vjernike kroz labirint života.
Kažu da se pobožnost širi po cijelom otoku poput plamena. U nekim bolnicama laici dijele bolesnicima sličice svetice po čijem su se zagovoru dogodila brojna svjedočanstva.
***
Godine 2004. ispred samostana Corpus Christi u Buenos Airesu podignut je kip svete Maravillas od Isusa u prirodnoj veličini. No već od 1998. godine, nakon što se u Argentini dogodilo čudo ozdravljenja malog Manuela, po kojemu je svetica kanonizirana, tom zemljom iz dana u dan raste pobožnost prema svetoj Maravillas. Osnovane su i dvije župe u Chacu i Catamarci koje nose njezino ime, ali i brojne kapelice u njezinu čast.
Svi danas polazimo kao od naravne činjenice kako je Latinska Amerika dio zapadnog svijeta, zapadne kulture, kako je to izrazito kršćanski i katolički kontinent. Istodobno zaboravljamo da su misionari bili nazočni i u Aziji i Africi, kako su ondje bili stoljećima, a ti kontinenti nisu ni izdaleka prožeti kršćanstvom kao što je to Amerika. Kršćanstvo se tek neznatno ukorijenilo u Aziji, makar potječe iz Azije, u Africi imamo doduše stalni rast kršćana, dok istodobno smatramo normalnim što se kršćanstvo do kraja ukorijenilo u Amerikama. Čemu ili komu to zahvaliti? Španjolskim osvajanjima?
