SVETAC DANA – SV. IVAN MARIA VIANNEY

Spominjemo se skromnog i poniznog svetca, Ivana Marije Vianneya, poznatog kao župnika arškog, u kojemu je Crkva zauvijek dobila jednog od svojih najboljih svećenika.

Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Svetom  Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: “Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.”

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: “Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.” Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.” Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: “Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.” Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima “isticao kao seoski blesan”, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

“Ars više nije Ars…”, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: “Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.”

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.

MOLITVA SV. IVANU MARIJI VIANNEYJU

Sveti župniče Arški, tijekom tvoga djetinjstva, srce tvoje bijaše usmjereno prema Bogu.
Djevica Marija, Kristova Majka, sjajila je neprestano kao Zvijezda tvoga života.
Čuo si poziv Isusa Krista, isti poziv, koji je on uputio prvim učenicima.
Isti poziv, koji su tijekom povijesti prihvaćali mnogi mladići
i svoj život posvetili širenju Evanđelja kao svećenici i pastiri stada Božjega.

Sveti župniče Arški, sav tvoj život bijaše odgovor na taj neodoljivi poziv,
poziv ljubavi.

Izmoli našem papi milost, da ravna Crkvom Kristovom istom mudrošću i zauzetošću
kojom si ti upravljao malom lađom u Arsu.

Izmoli našim biskupima hrabrost i jakost, koja im je potrebna
da navješćuju Riječ Božju kako treba i da vode uznemireno stado prema Kristu,
koji je Put, Istina i Život.

Izmoli našim svećenicima milost da svaki dan prikazuju svetu misnu žrtvu, sakrament Ljubavi,
i da uvijek budu najtješnje povezani s otkupiteljskim križem Kristovim.
Isprosi im milost da u srca ljudska ulijevaju milosrđe Krista Spasitelja
po sakramentu pokore, pomirujući ljude s Bogom i s bližnjima.

Isprosi od Boga za sve milost svetosti.
U trenutku razdjeljenja, uznemirenosti, mržnje i tjeskobe obraćamo se k tebi.
Sveti župniče Arški, vapijemo ti, dođi u pomoć svojoj Katoličkoj Crkvi! Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BL. AUGUSTIN KAŽOTIĆ

Danas se spominjemo bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa i prvog hrvatskog blaženika.

Starodrevni grad Trogir na jadranskoj obali darovao je Crkvi i hrvatskome narodu dječaka koji je u Splitu ušao u Red sv. Dominika i studirao filozofiju i teologiju u istome gradu. Na putovanju za Pariz jedva je izbjegao smrti (njegov suputnik je ubijen) i nakon oporavka započeo je 1287. g. Studij na Sorbonni. Nakon završetka studija, radio je s fra Nikolom Bocassijem, generalom reda koji je kasnije postao kardinalom i papom pod imenom Benedikt XI. On će Augustina 1303. g. imenovati biskupom u gradu Zagrebu.

Kao zagrebački biskup pokazao je izvanrednu snagu duha. Bio je teološki pisac i propovjednik. Obilazio je biskupiju i poticao svećenike na duhovni život i pastoralni rad. Reformirao je liturgiju i uveo originalni “zagrebački obred”. Uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova, utemeljio katedralnu školu ne samo za svećenike pripravnike, nego i za laike. Održao je bar dvije biskupijske sinode (1307. i 1314.) i sudjelovao na općem koncilu u Vienni (Francuska).

Bio je vrlo zauzeti član Hrvatskog sabora i 1318. g. predvodio je izaslanstvo episkopata u Avignon, gdje je Papi iznio probleme i poteškoće, koje je stvarao kralj Karlo Robert Anžuvinac. Kako mu kralj nije dopustio da se vrati u svoju biskupiju, Papa ga je imenovao biskupom Lucere, maloga grada u južnoj Italiji, koji je upravo bio oslobođen od Saracena. Nakon samo godinu dana biskupovanja umro je u gradu Luceri. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali.

Narod ga je odmah štovao kao sveca. Karlo, nadvojvoda kalabrijski, 1325. g. moli papu da Augustina proglasi svetim, a zagrebački misal u to doba već ima tekstove mise njemu u čast. Blaženim ga je proglasio Papa Klement XI. 1702. godine.

Uz osobito pastoralno djelovanje i vrlo skromni i siromašni osobni život, Augustin se posebno brinuo za siromahe. Tako je kanoniku upravitelju katedralne škole osigurao redovita materijalna primanja, ali mu je zabranio da od siromašnih učenika traži novac, ili bilo koje usluge. Od svojih biskupskih prihoda redovito je veći dio dijelio siromasima.

Osobitu pažnju je posvećivao zdravstvu i higijeni naroda. Iz Bamberga je naručio priručnik o zdravlju, a po selima je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje. Povjesničar Baltazar Krčelić, kanonik, piše da je 1312. godine u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru svetog Biskupa na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, koji je u posljednje vrijeme vrlo lijepo uređen. To je svima poznati “Manduševac”.

U devetstoljetnom nizu zagrebačkih biskupa Augustin je – uz kardinala Stepinca – uzdignut na čast oltara, a vodi se postupak za njegovo proglašenje svetim.

MOLITVA BLAŽENOM AUGUSTINU KAŽOTIĆU

O, blaženi Augustine, koji si, pun revnosti za spas neumrlih duša, riječju i djelom poticao svakoga na dobro, a svojim neumornim propovijedanjem branio i širio Kristovu vjeru, isprosi nam milost, da kao prava djeca Katoličke crkve, vjerujemo sve ono što je Bog objavio i vršimo sve što nam je zapovijeđeno, da sačuvamo svoju vjeru od zabluda i dušu od grijeha te tako postignemo spas svoje duše. Amen

Tekst preuzet sa stranice www.zupa-kazotic.hr

Blagdan Gospe od Anđela

Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe

Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Asiza, s Trga sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Asizom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika. Podignuta je po želji svetoga pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. godine. Papa sv. Pio X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: “Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda.” Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).

U ono su doba ondje imali svoj “posjedić” (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Asizom. Rado su ga, možda već godine 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja (SP 8).

I tu je crkvicu, nakon svetoga Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski (1Čel 21; LM III 1).

Kad je Gospodin Franji “darovao braću”, kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (LM IV 5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva “ovčici Božjoj”, bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (CV 7; hrv. izdanje, 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8).

Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude “poslati u nebo”, potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.

Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne (usp. 1Čel 30; LM IV 10). Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul «na rogožinama» jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama (CV20; hrv. izdanje 18). Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).

Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga “što žurnije prenesu” ovamo “da dušu preda Bogu ondje gdje je… prvi put savršeno spoznao put istine” (1Čel 108). Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol golcat na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bo­gom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim sv. Bonaventura i drugi (1Čel 105-111 i 2Čel 214-219). Najkraće je to sročio Čelan­ski čudesnim latinskim izričajem: “Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući” (2Čel 214). Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu svete Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226. godine.

I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986. godine, kad se dogodio «novi Asiz», papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje mile goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Asiz na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom Svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: “Gospodin ti dao svoj mir!” – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!

Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio sv. Bonaventura: “Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio.” (LM II 8; usp. 1Čel 108)

Porcijunkulsko zdanje sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. godine. Nakon obnovnih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.

Na današnji blagdan vjernici mogu zadobiti potpuni oprost grijeha tzv. porcijunkulski oprost. Više o tome pročitajte OVDJE.

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALFONZ MARIJA DE LIGUORI

Crkva danas slavi spomendan sv. Alfonza Marije Liguorija (Alfonso Maria de’ Liguori), crkvenog naučitelja i zaštitnika svih ispovjednika i moralnih teologa, utemeljitelja reda Presvetog Otkupitelja (redemptorista)

Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje.

Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnovao je i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.

Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: “Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.” U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga. Najpoznatija od njih je knjiga Kako ćemo ljubiti Isusa Krista, koja je postala pravi duhovni bestseler, a i danas je vrlo čitana, uz mnoge druge, kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi…

On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnjak. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Njegova duhovna djela koja i danas imaju velik i pozitivan duhovni utjecaj na sve one koji ih čitaju možete pogledati na linku ovdje.

Molitva sv. Alfonza nakon svete mise

Neizmjerna dobroto! Neizmjerna ljubavi! Bog mi se čitav dao! Sasvim se učinio mojim. Dušo moja saberi svoje osjećaje i usko se sjedini s Gospodinom koji je došao da bi se sjedinio sa mnom, da ga zauzvrat ljubiš.

Ljubljeni Otkupitelju, grlim te! Ljubavi i živote moj, sjedinjujem se s tobom; nemoj me odbaciti. Jao meni! U mom životu postojao je period kada sam bio udaljen od tebe, ali od sada nadalje radije bih tisuću puta izgubio svoj život nego ponovno te izgubio, najveće moje dobro. Molim te, Gospodine, zaboravi sve moje uvrede, smiluj mi se i oprosti mi; to me boli iz dna srca i želio bih moći umrijeti od ove boli.

Unatoč tome što sam sagriješio protiv tebe, ti mi zapovijedaš da te ljubim: Ljubite Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Tko sam ja, Gospodine, da želiš da te ljubim? Ali budući da to želiš, ja te želim ljubiti. Želio si umrijeti za mene, i dao si mi svoje Tijelo za hranu. Ostavit ću sve i svakoga i prigrliti jedino tebe, ljubljeni Spasitelju.

Tko li će me udaljiti od ljubavi Kristove? Ljubljeni Otkupitelju, koga li više želim ljubiti nego tebe, koji si beskrajna dobrota i koji si dostojan beskrajne ljubavi? Što ima za mene na nebu i što mogu više željeti van tebe na zemlji, Bože moga srca. Bog je moj zauvijek, uistinu Bože moj koje veće dobro mogu imati na nebu i na zemlji, tko će me više ljubiti od tebe?

Dođi kraljevstvo tvoje. Dobri Isuse, molim te uzmi u potpunosti moje srce sada, jer ti ga čitavog predajem. Upravljaj njime zauvijek i drži ga dalje od bilo kojeg osjećaja koji ne dolazi od tebe. Izabirem te kao moje utočište i moje blago: Bože srca mog. Bog je moj zauvijek!

Udijeli mi da mi nikada ne silazi s usana molitva sv. Ignacija Loyolskog: «Dovoljno sam bogat dok mi daješ svoju ljubav i milost.». Daj mi svoju ljubav i svoju milost; učini da te ljubim i da znam da me ljubiš, tada sam dovoljno bogat. Ne žudim za ničim osim toga, ne tražim ništa više.

Ti dobro znaš moje slabosti i znaš koliko sam ti puta bio nevjeran. Pomozi mi, svojom milošću, i ne dopusti da se ikada odijelim od tebe. Ovo ti sada kažem i želim ti zauvijek govoriti. Daj mi da ti uvijek mogu ponavljati: Ne dopusti mi, molim te ne dopusti, da se odijelim od Tebe.

Presveta Djevice, nado moja, Marijo, moli Boga za me ovu dvostruku milost: svetu ustrajnost i svetu ljubav, ne tražim ništa više. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IGNACIJE LOJOLSKI

U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše”, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima.

Sveti Ignacije Lojolski živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Kolumbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tomu razdoblju, ali i kasnijima, Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se 1491. godine kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka. Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No, na dvoru su bile samo dvije knjige: ”Život Kristov” Ludolfa kartuzijanca i ”Životi svetaca” Jakova de Voraginea. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo-pomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tomu. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u svetišta Majke Marije, Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe koje su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima”, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one ”spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio” – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. Tamo je nastala i Ignacijeva knjižica ”Duhovne vježbe”, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja.

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu Zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom, a završio kao ”magister artium”, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u Katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
 
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata: Franju Ksaverskog, Alfonza Salmerona, Jakova Laineza, Nikolu Bobadilju, Petra Fabera i Simona Rodrigeza. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili ”posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa”, kako je to jedan od njih – Jakov Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje Papi, Kristovu namjesniku na zemlji, ”da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe”.
 
Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu Zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju Mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drukčije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu Zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi.
 
Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: ”Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ‘U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ‘Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ‘Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ‘Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.”

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj Zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu Misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili ”svećenici-hodočasnici”, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kojemu će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom ”Regimini militantis ecclesiae” 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
 
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret tijekom 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj.

Preuzeto s laudato.tv