SVETAC DANA – SV. BERNARDICA – VIDJELICA IZ LOURDESA
“Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica…”
Sveta Bernardica rodila se 17. veljače 1844. godine u Lourdesu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lourdes nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezina djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.
Gospa mi je govorila
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: “Ja sam Bezgrješno začeće.”
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala
Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike
Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.
Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.
Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.
Lourdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.
Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: “Que soy èra Imaculado Councepciou” – Ja sam Bezgrješno začeće! Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa, a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.
Bernardičin daljnji život
Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
– U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.
– Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
– Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
– Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbesa, koji osnovao komisiju za istraživanje lourdskih ukazanja.
– Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se “nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost”.
– Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
– Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.
Bernardica postaje časna sestra
Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lourdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Neversa. U samostanu je dobila ime “Marija Bernarda”. Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao “vidjelicu iz Lourda” očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.
Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1879. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.
Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: “Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem.” Preminula je s riječima na usnama: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!”
Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lourdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.
Sveta Bernardica u bolesti
Sveta Bernardica je dugo godina bolovala od astme, tuberkuloze kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: “Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?” Odgovorila je: “Bog zna da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam da mi je njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe.” A onda je dodala: “Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu.” Novinar je napisao: “U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju.”
Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti
Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lourd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lourdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lourdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.
Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.
Molitva sv. Bernardici
Draga sveta Bernardice, koja si izabrana od svemogućeg Boga kao kanal Njegovih milosti i blagoslova, moli za nas da budemo izliječeni od naših duhovnih i fizičkih nesavršenosti. Stavi naše molbe u ruke naše Svete Majke, Marije, tako da ih ona može staviti pred noge svog ljubljenog Sina, Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, koji neka pogleda na nas svojim milosrđem i samilošću… (reci potrebu). Pomozi nam da možemo slijediti tvoj primjer, tako da bez obzira na vlastite boli i patnje, uvijek možemo biti pozorni na potrebe drugih, osobito onih čije su patnje veće od naše. Dok čekamo Božje milosrđe, podsjećaj nas da prikazujemo svoje boli i patnje za obraćenje grešnika i zadovoljštinu za grijehe čovječanstva. Amen.
Izvor: Bitno.net
