SVETAC DANA – SV. FRANJO ASIŠKI

Spominjemo se svetog Franje Asiškog, dosljednog nasljedovatelja Krista u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha.

Sv. Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

SVETAC DANA – SV. TEODORA GUÉRIN

Današnja sveta zaštitnica je Teodora (Théodore) Guérin, francuska i američka redovnica, utemeljiteljica Družbe sestara Božje providnosti.

Rodila se 2. listopada 1798. kao Anne-Thérèse Guérin u francuskom selu Étables-sur-Mer (departman Côtes-d’Armor, Bretanja), kći Laurenta Guérina, časnika u Napoleonovoj mornarici i Isabelle Lefèvre. Bilo je to nakon krvave francuske revolucije posebno teško vrijeme za Crkvu Kristovu. Djevojčicu je podučavala majka, a prvu pričest primila je u desetoj godini. Već tada je povjerila svećeniku želju da postane redovnica.

Kad je imala petnaest godina, ubili su joj oca, a majka, shrvana bolom, pala je u duboku depresiju. Anne-Thérèse je tada preuzela odgovornost za cijelo kućanstvo, za majku, sestru Marie-Jeanne, kuću i vrt. Sestrama Božje providnosti (Sœurs de la Providence de Ruillé-sur-Loir) pristupila je 1823. i uzela redovničko ime Teodora (sœur Saint-Théodore), a 1831. položila vječne zavjete. Djelovala je kao učiteljica u Preuilly-sur-Claiseu, Rennesu i Soulainesu, ali je usput neprestano pomagala siromasima i nevoljnicima. Na poziv američkog biskupa iz Vincennesa (Indiana), u listopadu 1840. uputila se u Ameriku s još pet sestara svoje družbe (Olympiade Boyer, Saint Vincent Ferrer Gagé, Basilide Sénéschal, Mary Xavier Lerée i Mary Liguori Tiercin).

Nastanile su se u naselju Saint Mary-of-the-Woods, u Indiani, gdje su živjele i radile na jednoj farmi. Tamo je sestra Teodora osnovala novi red, Sestre Božje providnosti (Sisters of Providence of Saint Mary-of-the-Woods), i postala njegova poglavarica. Sestre su 1841. otvorile akademiju za djevojke, najstariji katolički ženski koledž u Sjedinjenim Državama, koji je kasnije izrastao u ugledni fakultet, Saint Mary-of-the-Woods College (Indiana). Majka Teodora (Mère Théodore) osnovala je škole i u mnogim drugim gradovima u Indiani i Illinoisu te muško i žensko sirotište u Vincennesu (Indiana). Otvarala je i ljekarne, u kojima su siromasi mogli lijekove nabaviti besplatno. Bila je izuzetno uspješna, poštovana i voljena osoba. Preminula je nakon kraće bolesti 14. svibnja 1856. u Saint Mary-of-the-Woodsu. Njezine relikvije nalaze se u tamošnjoj crkvi Bezgrešnog Začeća.

U vrijeme Teodorine smrti, njezina redovnička družba narasla je na 67 časnih sestara, 9 novakinja i 7 kandidatkinja, a danas broji oko 400 redovnica koje djeluju u Sjedinjenim Državama i Aziji. Blaženom ju je 1998. proglasio papa Ivan Pavao II., a svetom 2006. papa Benedikt XVI. Zaštitnica je biskupije Lafayette u Indiani.

Izvor: Zupajastrebarsko.hr 

POBOŽNOST ANĐELIMA ČUVARIMA

O POBOŽNOSTI ANĐELU ČUVARU

“Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovedete u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj.” (Izl 23, 20-21)

“Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 18, 10)

Ovim riječima svjedoči Božanski Spasitelj Isus Krist kršćansku istinu da svaki čovjek ima svog anđela čuvara koji bdije nad njim posvuda, a u isto vrijeme gleda lice Svevišnjega na nebesima. Misao da svatko ima svog anđela čuvara vrlo je spasonosna jer čuva čovjeka od mnogih zala, koje bi inače počinio, ali ga ova misao od njih odvraća. Spasonosna je ova misao i zato što čovjeku daje osobitu snagu u napastima i grešnim pogibeljima, podsjećajući ga na to da postoji netko tko će se zajedno s njim boriti.

Uistinu je to velik dar Božji da svaki od nas ima anđela čuvara. Poznato je još iz starog zavjeta kako je Bog poslao anđela Rafaela da bude zaštitnik, čuvar i pratilac mladom Tobiji na njegovom putu. Na tom putu susretao se mladi Tobija s mnogim teškoćama, često su ga okruživale velike pogibelji, ali anđeo Gospodnji, koji je uvijek bio s njim, sačuvao ga je od svakoga zla i napokon ga sretno priveo natrag u zagrljaj oca i majke. Isto je tako i svakom čovjeku, kad se rodi, određeno da putuje trnovitim životom u ovoj suznoj dolini. Poput mladoga Tobije i on se susreće s tolikim pogibeljima, toliki neprijatelji vrebaju na njega da ga upropaste. Ali anđeo čuvar ga štiti kao što je anđeo Rafael štitio mladoga Tobiju, da ga napokon sretno privede u naručaj Ocu nebeskom i Majci Mariji.

Upravo su sveci toliko štovali svoje svete anđele čuvare. Kao što je mladi Tobija bio poslušan anđelu Rafaelu, koje ga gledao uza se tjelesnim očima, tako su i oni bili uvijek poslušni glasu svojega anđela čuvara, kojega su gledali uza se duhovnim očima. Kao što je anđeo spasio trojicu mladića iz užarene peći, tako su i anđeli čuvari spasili mnoge svete duše koje bi inače bile postale žrtvom strasti i pokvarenosti ovoga svijeta. Među tolikim primjerima dosta je spomenuti kako je sveta Agneza, trinaestogodišnja djevojčica, hrabro odgovorila krvniku kad joj je prijetio da će je staviti u javnu kuću: “Ti mi ne možeš ništa jer će anđeo Gospodnji štiti moje tijelo!”

Poznato je kako je sveta Cecilija gledala tjelesnim očima svog anđela čuvara koji ju je posvuda pratio i sačuvao njezinu čistoću. Svetoj je Julijani Bog poslao u tamnicu anđela koji joj je iscijelio, na čuđenje krvnika, sve rane što oh je zadobila radi Krista. Svima je poznato kako je anđeo izveo iz tamnice poglavara apostola sv. Petra. Napokon, i sam Isus, nakon što ga je sotona kušao, obradovao se i anđeli su mu služili. I u času najteže muke na Maslinskoj gori htio je da ga anđeo utješi i okrijepi.

Među osobitim štovateljima svetih anđela čuvara ističe se sv. Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži. On je za sve milosti, koje je od Boga primao, pokazivao osobitu zahvalnost anđelu čuvaru. Pa kad je on, uzor i zaštitnik mladeži, gajio takvu pobožnost prema svetom anđelu čuvaru, dostojno ga sva katolička mladež u tom nasljeduje. (Imprimatur br. 2055. U Senju dne. 23. kolovoza 1912. Roko, biskup)

RAZMATRANJA O POBOŽNOSTI ANĐELU ČUVARU

Budimo stoga pobožni i zahvalni takvim čuvarima

(sv. Bernard)

Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim (Ps 91,11). Neka hvale Gospodina za milosrđe njegovo i za čudesa njegova iskazana sinovima ljudskim. Neka hvale i govore među narodima da je Gospodin učinio velika djela na njima. Gospodine, što je čovjek da mu se objavljuješ? Ili da mu primičeš srce svoje? Srce mu primičeš, za nj se brineš, o njemu se staraš. Napokon, šalješ mu svoga Jedinorođenca, ulijevaš svoga Duha, čak i svoje lice obećavaš. I da ne bi štogod nedostajalo na nebu u vezi s djelom brige o nama, radi nas šalješ na službu one blažene duhove, određuješ ih nama za čuvare, zapovijedaš da nam budu vode. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Koliko bi samo trebale ove riječi uliti po štovanja, potaknuti pobožnost, donijeti pouzdanja! Poštovanje poradi prisutnosti, pobožnost radi dobrohotnosti, pouzdanje zbog čuvanja. Prema tome, prisutni su. Tebi su prisutni; ne samo s tobom, već za te. Tu su da štite; tu su da budu od koristi. On je doduše naredio, ali ni njima, koji ga s tolikom ljubavlju slušaju i nama pritječu u pomoć u tolikoj potrebi, ne smijemo biti nezahvalni.

Budimo stoga pobožni i zahvalni takvim čuvarima. Uzvratimo im ljubav, častimo ih koliko možemo, koliko moramo. Ipak, neka se sva naša ljubav i naše čašćenje vine onom od koga sve dolazi i anđelima i nama; onom od koga dolazi milost da možemo častiti i ljubiti, da budemo ljubljeni i čašćeni.

Stoga, braćo, u njemu ljubimo srdačno njegove anđele kao naše buduće subaštinike, a sada od Oca postavljene upravnike i skrbnike i kao nama pretpostavljene. Sad smo naime sinovi Božji, iako se to još ne očituje, te smo kao mala djeca pod upraviteljima i starateljima i kao da se zasad nimalo ne razlikujemo od slugu. Uostalom, makar smo tako nejaki, makar nam predstoji tako dugačak put, ali ne samo dugačak već i opasan, čega da se bojimo uz takve čuvare? One koji nas čuvaju na svim putovima našim niti što može nadjačati niti zavesti, a još bi manje oni mogli odvesti na stranputicu. Vjerni su, razboriti su, moćni su: čega se strašiti? Samo idimo za njima, njih se držimo i boravimo u Božjoj zaštiti.

Štovanje svetih anđela čuvara

(p. B. Vercruysse)

Uvod u meditaciju

Predočimo si mladoga Tobiju u pratnji arkanđela Rafaela. Molimo za pravu i postojanu pobožnost svom anđelu čuvaru.

1. Dostojanstvo našega svetog anđela čuvara. Velika je milost što nam je Bog dao anđela čuvara. Svojim je anđelima iz ljubavi prema tebi zapovjedio da te čuvaju na svim tvojim putovima. Tko su anđeli čuvari? Oni su čisti duhovi, stvoreni na sliku Božju, obdareni ljepotom, moću, okretnošću i razumom, koji daleko nadilaze naše poimanje. Anđeo, koji je dan i noć uza te, jest knez nebeskoga dvora, neizrecivo moćniji od najmoćnijih knezova ovoga svijeta. Kako rijetko mislimo na to! Kada smo sami i nitko nas ne gleda, sudimo i radimo kao da nemamo svjedoka svojih misli, riječi i djela. Da je naša vjera življa, koliku bismo utjehu našli u komuniciranju s anđelom čuvarom govoreći mu svoje boli i poteškoće, moleći ga za savjet, jakost i srčanost, kao što su to mnogi sveci činili, npr. sv. Kamilo, sv. Franciska Rimska, sv. Ruža Limska i mnogi drugi. Zahvali Bogu za milost što ti je dao anđela čuvara; njega pak moli za oproštenje što tako rijetko na njega misliš. Zazovi često anđela čuvara i moli ga za savjet.

2. Služba naših anđela čuvara. Svojim anđelima Bog je zapovjedio da te čuvaju na svim tvojim putovima. Zbog toga anđeli čuvari bdiju:

a) nad našim tjelesnim životom

b) mnogo većom brigom nad životom naše besmrt ne duše.

Oni nas upućuju, otkrivaju nam zamke sotone; od vraćaju nas potajnim opomenama od pogrešaka, a poti ču blagim opomenama na dobro. Prate nas u svim pogibeljima života i pomažu nam u času smrti. Divi se poglavito trima stvarima i nasljeduj ih po mogućnosti:

a) savršenoj spremnosti svetih anđela na sve što im Bog zapovijeda

b) njihovoj sabranosti i čistoći i usred vreve i po kvarenosti svijeta

c) njihovu nepomućenu miru, premda je njihovo nastojanje često bez uspjeha.

Moli za milost da uzmogneš nasljedovati savršenosti i kreposti svetih anđela. Moli često zaziv: Anđele Božjí, čuvaru moj, prosvjetljuj me, čuvaj, vodi i upravljaj jer sam ti providnošću Božjom povjeren!

3. Dužnosti prema svetim anđelima čuvarima. Sveti ih Bernard svodi na tri glavne dužnosti:

a) moramo ih uvelike štovati i u njihovoj se prisutnosti uvijek – osobito kad smo sami – tako vladati kao pred nekom uvaženom osobom. Jedna će nam misao u tom pomoći, naime: Moj anđeo čuvar jednoga će dana svjedočiti za mene ili protiv mene, ovisno o tome što sada činim.

b) biti im zahvalni i ljubiti ih zbog usluga što nam ih čine

c) uzdati se u njih zbog skrbi kojom se za nas brinu.

Većina ljudi ne misli na ove dužnosti. Što se pak nas tiče, mi nećemo nikada povrijediti prisutnost svojih svetih anđela čuvara nepristojnim vladanjem. Zahvalimo im barem svake večeri za sve usluge, a svako jutro i u svim potrebama pouzdano im se preporučimo.

Ne prestani mi pomagati dok me ne vidiš sa sobom u nebu

(sv. Alfons Marija Liguori)

Sveti Bernard kaže da na tri načina trebamo častiti naše anđele čuvare: poštovanjem, pobožnošću i povjerenjem. Poštovanjem jer su ovi Božji duhovi i nebeski knezovi uvijek prisutni i pomažu nam u svim našim djelima. Zbog toga trebamo paziti da ne činimo ništa što žalosti našega anđela čuvara. Sveta Franciska Rimska vidjela je anđela kako joj pomaže i svaki put kad bi u razgovoru rekla koju neumjesnu riječ, prekrivao bi lice zbog srama. Ah, moj anđele čuvaru, koliko sam te puta ja svojim grijesima primorao da prekriješ svoje lice. Molim te, oprosti mi te mi izmoli oproštenje mojih grijeha, a ja obećavam da neću više vrijeđati Boga svojim nedostatcima.

Kao drugo, trebamo biti pobožni svom anđelu čuvaru zbog poštovanja koje zaslužuje i ljubavi koju ima prema nama. Nikakva ljubav oca, brata ili prijatelja ne može nadmašiti ljubav koju anđeli čuvari imaju prema nama. Prijatelji u svijetu često nas vole zbog interesa i zato lako na nas zaborave kada smo u problemima, a još više kad ih uvrijedimo. Naš anđeo čuvar ljubi nas čistom ljubavlju i zbog toga nam u progonstvima još više po maže, a ne propušta pomagati nam ni kada se pobunimo protiv Boga. Anđeo nas tada prosvjetljuje kako bi smo se po pokajanju odmah vratili Bogu. Ah, koliko ti zahvaljujem, moj anđele čuvaru, za prosvjetljenja koja sam po tebi dobio; da sam te barem uvijek slušao! Mo lim te, nastavi me opominjati i ne napusti me do zadnje ga časa moga života.

I na kraju, kao treće, trebamo imati povjerenje u po moć naših anđela čuvara. Božja ljubav nije se zadovolji la samo s time da nam dadne svoga Sina Isusa za Spasitelja i Mariju za odvjetnicu, nego je htjela dati nam i anđela za čuvara. Bog im je zapovjedio da nas čuvaju ci jeli život. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim (Ps 91,11). O, Bože beskraj noga milosrđa, koja bi mi sredstva još mogao dati pa da budem spašen? Zahvaljujem ti, moj Gospodine, zahvaljujem i tebi, moj anđele, koji me tolike godine čuvaš.

Ja sam bio zaboravio na tebe, ali ti nikad nisi zaboravio mene. Tko zna koliko mi još života preostaje. Dragi moj anđele, vodi me putem spasenja i ne prestani mi pomagati dok me ne vidiš sa sobom u nebu.

O pobožnosti anđelima čuvarima

(mons. Giuseppe Riva)

Poslije Gospodina Boga i Blažene Djevice Marije ni na nebu ni na zemlji nema nikoga tko se više brine za naše spasenje od našega anđela čuvara i zato ga trebamo jako štovati. Od početka našega života dan nam je za suputnika, čuvara i branitelja i nikada nas ne napušta sve dok se naša duša ne vrati u ruke svoga Stvoritelja. Tko bi mogao iskazati svu pažnju kojom se brine i proviđa u našim materijalnim i duhovnim potrebama. Uvijek i posvuda s nama je naš anđeo čuvar, danju i noću, u gradu i polju, u samoći i vrevi, u poslu i odmoru, tješi nas u žalostima, brani nas u opasnostima, prosvjetljuje u sumnjama i potpomaže u svim potrebama.

Podsjetimo se na trenutak što je sve arkanđeo Rafael učinio za Tobiju. Bio mu je drug na putu do Medije, izbavio ga je na obali rijeke Tigrisa od velike ribe koja mu je ugrožavala život, sam je išao do Gabea kako bi dobio položeni zalog, omogućio mu je da se sretno ože ni Sarom nakon što ga je poučio kako da spriječi zloduha Asmodeja da mu naškodi kao što je to bio činio prethodnoj sedmorici, dopratio ga je zdrava do očeve kuće, vratio je vid njegovu ocu koji ga je bio davno izgubio, objavio mu je planove milosrđa koje je Bog imao s njegovom obitelji.

Sve je to slika onoga što za nas čini anđeo čuvar. On je izvidnica na našim putovima i udaljava od nas ono što bi moglo postati prigodom za pad. Taj istinski prijatelj ne napušta nas ni onda kada ne slušamo njegovih savjeta ni kada, griješeći, vrijeđamo njegovu uzvišenu prisutnost. Naprotiv, tada još više diže glas te nas potiče na grižnju savjesti da se pokajanjem dignemo iz bijedna stanja u koje smo bili upali. U međuvremenu nas zagovara kod Gospodina i moli da izbjegnemo kazne koje smo zaslužili pred Božjom pravednošću.

Kad nešto molimo, on nas sluša. Dosta je pokaza ti iskrenu pobožnost prema njemu da nam odmah pritekne u pomoć i više od naših prošnja ili želja. Tako je sve toga Petra anđeo oslobodio okova, otvorio mu vrata za tvora i izveo ga iz njega. Znamo da je sv. Onofrija njegov anđeo čuvar pratio za vrijeme 60 godina njegova života u pustinji, vodio ga je do pećine koju mu je Gospo din bio odredio za boravište, a često mu je donosio i sve tu pričest. Svetu Suzanu mučenicu anđeo čuvar branio je od bludnih napadaja cara Dioklecijana. Svetu Kviteriju anđeo je poučio što treba činiti u životu kako bi ugodila Gospodinu. Sveta Brigita Švedska ne samo da je više puta vidjela svoga anđela čuvara, nego je čula kako u njezinoj prisutnosti pjeva ugodne rajske hvalospjeve.

Svetoga Rajmonda njegov je anđeo čuvar svako ju tro budio s prvim svjetlom, a sv. Franciska Rimska neprestano je bila u društvu svoga anđela čuvara, s njim je razgovarala, a gubila ga je iz vida samo kada bi učinila neku pogrešku, što joj je bio znak da se preispita te je nakon kajanja opet zadobivala to ugodno društvo. Dok je sveti Izidor bio na misi u crkvi, njegov je anđeo umjesto njega radio na polju kako se gospodari ne bi žalili zbog neučinjena posla. Svetu Balbinu i svetu Kostanzu njihovi su anđeli čuvari pazili i njegovali dok su bile bolesne. Sveti Stanislav Kostka je, ne znajući, ušao u crkvu nekih heretika, a njegov anđeo ga je opomenuo i donio mu pričest u prisutnosti sv. Barbare. Nekim su svecima anđeli u zatvor, gdje su zbog vjere bili osuđeni na kaznu smrti glađu, donijeli hranu. Brojne su milosti koje anđeli isprose ljudima.

Ono što nas treba posramiti jesu naša hladnoća i slaba pobožnost prema našim anđelima čuvarima te ne dovoljno odgovaranje na njihove poticaje. Ali ohrabrimo se, zahvalimo Božjoj dobroti što nam je udijelila tako dobre čuvare koji su istovremeno i dostojanstvenici nebeskoga dvora. Sjetimo se da nam je anđeo dodijeljen kako bi bio svjedok naših djela te da ga ljubimo kao prijatelja, slušamo kao učitelja, da mu zahvaljujemo kao dobročinitelju, a častimo ga kao anđela Božjega. Neka jedanput zauvijek poraste naše povjerenje u njegovu zaštitu. Utječimo se u svim potrebama jer će nas sigurno uslišati. Nemojmo zaboraviti moliti ga i pozdravljati, pogotovu ujutro preporučiti se da nas prati i čuva u svim događajima cijeloga dana, a uvečer mu za hvalimo za njegovu pomoć i preporučimo mu da nas čuva od noćnih zasjeda neprijatelja našega spasenja. Zazivajmo njegovu pomoć i zaštitu u svim prilikama i situacijama: kod kuće, u crkvi, na putovanju, pogotovu prije svih djela kako bismo ih dobro učinili i bila nam na za slugu pred Bogom, zazivajmo ga u našim molitvama da ih zajedno sa svojima prikaže Bogu kao ugodan prinos.

Pazimo osobito da pred njim ne činimo nešto zbog čega bismo se trebali sramiti barem toliko kao da je uči njeno pred nekim čovjekom. Ako preziremo njegove poticaje u savjesti i slijedimo svoje strasti vrijeđajući Boga, imat ćemo njegovo svjedočanstvo protiv nas pred Božjim sudom. Sveci su redovito zazivali pomoć anđela čuvara osoba s kojima su morali razgovarati ili pregovarati u raznim i često važnim stvarima i redovito su im oni pomagali da se stvari dogode na slavu Božju. Ne propustite svakodnevno se obraćati anđelu čuvaru, pa makar i kratkom molitvicom Anđele, čuvaru mili i iskusit ćete njegovu skrb i blizinu.

Budite jako pobožni svojem anđelu čuvaru

(sv. Franjo Saleški)

Budite jako pobožni svojemu dobrom anđelu čuvaru… Ah, kolike ćemo brojne i dragocjene prednosti imati po ovoj pobožnosti! Ne postoji stvorenje, pa ni najmanje i najslabije, vjerno ili nevjerno, a da ne bi imalo svoga anđela čuvara koji pazi na njega i trajno ga potiče na dobro. Bog je u svojoj providnosti odredio da ljude služe anđeli. Od trenutka našega postojanja dobri se anđeli čuvari brinu o nama jer je božanska dobrota tako odredila. Bog nas je oduvijek ljubio i odredio da imamo anđela da nas prati na putu života.

Dobri anđeli žele naše dobro. Nazvani su anđeli ču vari jer su dobili zadatak da nam pomažu i služe nam, nadahnjujući nas, braneći nas u opasnostima, opominjući nas u našim manama, pomažući nam u nastojanju oko kreposti. Postanite vrlo bliski s anđelima, često obraćajući pažnju na njihovu prisutnost. Naši dobri anđeli da ju nam jakost i snagu da se vježbamo u krepostima. Naši anđeli čuvari određeni su da prinose naše molitve pred prijestolje uzvišenosti, dobrote i milosrđa našega Gospodina. Naši anđeli čuvari prikazuju naše molitve pred Bogom da bi nas u svojoj dobroti uslišao. Držite za ruku svojega anđela čuvara da bi vas doveo u nebo.

Izvor: iz molitvene knjižice “Pobožnost anđelima čuvarima“