Author

FMteam

Browsing

MISNA ČITANJA – 5. TRAVNJA 2024.

Trebalo je da Krist trpi i treći dan ustane od mrtvih.

Vazmena osmina

Četvrtak, 4. 04. 2024.

Peti dan Vazmene osmine

Svagdan

ČITANJA:
Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Izidor, Žiga, Platon, Benedikt, Strahimir

Prvo čitanje:

Dj 3,11-26

Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Kako se onaj koji je bio hrom, pa izliječen, držao Petra i Ivana, sav se narod zapanjen strča k njima u trijem zvani Salomonov. Kada to vidje Petar, obrati se narodu: »Izraelci, što se ovomu čudite? Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda? Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.«

»I po vjeri u njegovo Ime, to je Ime dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u Njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju.«

»I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja, kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od Gospodina dođu vremena rashlade te on pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa.«

»Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka.«

»Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin, Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. I svaka duša koja ne posluša toga proroka neka se iskorijeni iz naroda.«

»I svi proroci koji su — od Samuela dalje — govorili, također su navijestili ove dane.«

»Vi ste sinovi proroka i Saveza koji sklopi Bog s očima vašim govoreći Abrahamu: Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje. Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 8,2a.5-9

Pripjev:

Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!

Gospodine, Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji!
Što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđela,
slavom i čašću njega ovjenča.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži.

Ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.

Evanđelje:

Lk 24,35-48

Trebalo je da Krist trpi i treći dan ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Učenici pripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha.

Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

SVETAC DANA – SV. RIKARD IZ CHICHESTERA

Svetog Rikarda, biskupa Chichestera u Engleskoj, prikazuju obično s kaležom podno nogu, na uspomenu onog događaja kad je svecu za vrijeme svete mise pao kalež s oltara, a svete prilike se ipak nisu prolile.

Sveti Rikard rodio se ili 1197. ili 1198. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika. Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici.

No oni su vrlo slabo brinuli brigu za svoje štićenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo još vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi želju za naukama i za svećeništvom. Nadao se da će tako pomoći pridignuću materijalnog stanja obitelji. Kao student u slobodno je vrijeme išao za plugom i obavljao druge seljačke poslove da bi si namakao potrebnih sredstava za daljnje nauke. Kada je njegov stariji brat uvidio njegovu silnu radinost time se zanio te je sav još preostali posjed prenio pravno na njega, zbog čega se kasnije pokajao.

Rikardu su se pružile prilike za dobru ženidbu, no on je posjed vratio bratu, ženidbu odbio te pošao u Oxford na daljnji studij. Na Sveučilištu Oxford studirao je pod vodstvom budućih biskupa Roberta Grossetesta i Edmunda Richa. Odande je prešao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveučilištu studirao je kroz sedam godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pružila prilika za primamljivu ženidbu, no on ju je i taj put odbio. Rikard se 1235. vratio u Oxford, te je bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u međuvremenu kanterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se službi sjetio svoga vrijednog đaka te ga postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik.

Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz dvije godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orléansu. Nakon svećeničkog ređenja 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te je djelovao kao župnik u župama Charing i Deal u Kentu. No, brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje. Rikard je 1244. izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. jer je Rikard bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim njegov izbor potvrdio je papa Inocent IV., te ga sam posvetio za biskupa 1245. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slušaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kad Šimuna Tarringa, svećenika svoje nove biskupije. Iako je bio bez ikakvih sredstava, dao se na vizitaciju svoje biskupije.

Kroz to je vrijeme održao i sinode za svećenike te sastavio Constitutiones, tj. crkvene zakone prema naputcima dekreta Lateranskoga sabora. Kad se Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard je ušao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Sveti je Rikard revnovao za svećenički stalež kako bi dostojno vršio svoju uzvišenu službu. Od vjernika je zahtijevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj misi, i nauče napamet osnovne molitve: OčenašZdravomariju i Vjerovanje.

Kada je 1253. propala križarska vojna Sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu križarsku vojnu, no ne kao neki politički pohod, već kao zov na novi život i otvorenje Svete Zemlje za sve pobožne hodočasnike.

Rikard se teško razbolio te je 3. travnja 1253. preminuo. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetim., a 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispod glavnoga oltara katedrale u Chichesteru.

Zanimljivo je da ga kao svoga zaštitnika zazivaju kočijaši. To je, možda, zato što je svetac jedno razdoblje života radio na poljskom dobru svog oca te se služio kolima i konjima. Ime Rikard njemačkog je porijekla, a znači: bogat, moćan.

Preuzeto s nedjelja.ba

MISNA ČITANJA – 3. TRAVNJA 2024.

Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Vazmena osmina

Srijeda, 3. 04. 2024.

Četvrti dan Vazmene osmine

Svagdan

ČITANJA:
Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Rikard, Cvijeta, Radojko, Ratko, Pankracije

Prvo čitanje:

Dj 3,1-10

Što imam — to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. Upravo su donosili nekog čovjeka hroma od majčine utrobe; njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: »Pogledaj u nas!« Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, reče mu Petar: »Srebra i zlata nema u mene, ali što imam — to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. Razabraše da je to on — onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju — i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 105,1-4.6-9

Pripjev:

Puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime,
navješćujte među narodima djela njegova!
Pjevajte mu, svirajte mu,
pripovijedajte sva njegova čudesa!

Dičite se svetim imenom njegovim,
neka se raduje srce onih što traže Gospodina!
Tražite Gospodina i njegovu snagu,
tražite svagda njegovo lice!

Abrahamov rod sluga je njegov,
sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!
On je Gospodin, Bog naš;
po svoj su zemlji njegovi sudovi!

On se uvijek sjeća svojega Saveza,
riječi koju dade tisući naraštaja:
Saveza koji sklopi s Abrahamom i zakletve svoje Izaku.

Evanđelje:

Lk 24,13-35

Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.

On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«

Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.

Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«

Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Sveti Ivan Pavao II. – Hridina u olujama vremena

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Sveti Ivan Pavao II., kao što smo naslovili, je bio hridina koja je odolijevala svim olujama i napadima zdesna i slijeva; bio je revolucionar, koji je znao kidati s uhodanostima i učmalostima okamina, jer se držao naravnih načela i Božjih zapovijedi. U nastupima je oduševljavao milijune, govorio je kao nitko u svijetu pred milijunskim mnoštvima, primjerice na Filipinima, gdje se okupilo oko pet milijuna slušatelja i vjernika. Zanosio je svojom pojavom mlade koji su mnogim crkvenim dostojanstvenicima nedostupni jer ne razumiju njihov jezik ni stil života suvremenog čovjeka. Nastupao je atletski i mladenački snažno i zanosno, upravo kao neuzdrmljivi hrast koga nikakva oluja nije mogla slomiti, da bi mu na kraju život prerastao u Božjega slugu patnika iz proroka Izaije, savijen kao kazaljke na satu, ali duhom do kraja uspravan.

Otac, učitelj i svećenik

Svojim je postupcima skidao prašinu s vatikanskih ureda i Petrove službe, svojoj službi i Crkvi podario je novo lice. Papa, Petrov nasljednik, u njegovoj pojavi nije bio nekakav blijedi lik s onu stranu neprobojnih vatikanskih zidova i palača, nego se u njemu očitovala punokrvna očinska pojava, od krvi i mesa. Bijaše pojava koja je uzimala djecu u naručje, ljubila ih, znao je bezazleno poljubiti u čelo namjernike za audijencija, zagrliti hendikepirane u kolicima, sagnuti se duboko do najmanjih, djece, podignuti ih visoko u zrak. Znao je umišljene i u svoje spise zaljubljene teologe spuštati na zemlju, opominjati ili čak potegnuti za uho svećenike, a svjetske moćnike smjestiti u za njih određene ograde i granice.

Uzdrmao je svojom pojavom i riječima sovjetski komunistički imperij koji se desetak godina nakon njegova izbora urušio kao kula od karata. Nikada nije htio voditi dijalog niti razgovarati s komunističkim vođama, jer su za njega bili sinovi Laži i Lašca, Ubojice ljudi od početka. Vjernicima se obraćao kao otac i učitelj, kao svećenik koji je učio poučavao i vodio. Postao je papom s navršenih 58 godina života, i od prvoga dana dao je do znanja da se ne će dati zabraviti u vatikanske odaje, nego da je – prema Kristovu nalogu – njegovo polje rada cijeli svijet. Upravo evangelizacija, proglašavati i donositi Isusa Krista svim narodima. Bio je neukrotiv, športski tip, planinar, zaljubljenik u vrhunce i skijanje. Nije se dao u stezulje vatikanskih protokola, običaja i navada.

Da, papa koji je iskoračio iz Vatikana, ali ne iz tisućljetna nauka Crkve, iz tradicije vjere, nutarnjega reda i poretka sakramenata, s puta što ga je zacrtao sam Krist. Krist mu bijaše zvijezda vodilja, Njemu je posvetio svoju prvu encikliku. Prvi nastup pred svijetom glasio je: „Otvorite, širom rastvorite vrata Kristu! Ne bojte se Krista! Prijatelj je ljudi!“

Bijaše osoba koja je znala ophoditi s medijima jer je kao mladić vježbao dramu, nastupe i glumu; osoba snažnih kretnja, moćnih riječi, talentirani dramaturg koji je znao skrenuti pozornost na sebe i onda uputiti bitne životne riječi, te bi potom skrenuo pozornost sa sebe na Krista. Nije želio biti idol, nego ikona živoga Krista u svijetu. Po rođenju i obrazovanju filozof, fenomenolog, išao je do kraja zbiljnosti i stvarima, nije htio briljirati kao papa ni teološkom ni filozofskom originalnošću, nego je htio razgrnuti zastrte putove te fokusirati pogled na blago vjere koje imamo tisućljećima, od Staroga zavjeta preko Novoga do danas, u vjeri i predaji Crkve.

„Isus Krist – Otkupitelj ljudi – središte je svemira i povijesti“ – prva je i bitna rečenica njegove prve enciklike, ali ujedno i ključ njegova pontifikata. Crkva bi trebala služiti jedino tomu cilju. Naime, svaki čovjek treba moći otkriti Isusa Krista kako bi Isus Krist svakoga pojedinca mogao pratiti na njegovu životnom putu, s onom moćnom, snažnom istinom o čovjeku i svijetu, istinom sadržanoj u misteriju utjelovljenja i otkupljenja (RH,13). Toj se zadaći i službi posvetio kao „servus servorum Dei“, do posljednjega daha svoga života, predvečerja Nedjelje Božanskoga milosrđa, 2. travnja 2005.

Imun na svaku ideologiju

Budući da je u svojoj duhovnosti bio krajnje marijanski, a Marija je cijelim svojim bićem smjera na Isusa – Učinite sve što vam kaže moj Sin! – i on je svim svojim bićem i u svoj svojoj službi kao Pontifex smjerao na Isusa Krista koji je temeljni put Crkve, naš put u kuću Očevu, a Krist je i pristup svakomu čovjeku, bez razlike. Budući da je Bog stupio u ljudsku povijest te kao čovjek postao subjektom naše povijesti (RH 1), Crkva se osjeća dužnikom svakomu čovjeku u punini istine koju nudi svijetu (RH 13). Kao mladić iskusio je na vlastitoj koži totalitarne ideologije nacizma i komunizma u domovini Poljskoj. Stoga je Ivan Pavao II. bio imun na svaku ideologiju i pomodne ideje. Iskustveno je znao da se istina o čovjeku u punini otkriva tek u Isusu Kristu te da su ljudska prava i Božja prava najuže povezana, pa kad se gaze ili ruše jedna, gaze se i ruše i druga prava.

Imunitet protiv duha vremena ili natruha duha mode učinilo je njegov navještaj bistrim, čistim izvorom pitke, živodajne vode, blagohotnim kontrastnim programom svakoj omutnji u vremenu političkih, društvenih i unutarcrkvenih lutanja, traženja i nesnalaženja. Iz obilja i punine kršćanske riznice i vjere te osobne spoznaje mogao je poljski Papa govoriti mjerodavno i o dostojanstvu žene bez banalnoga redukcionizma, bez uravnilovke ili svođenja na pitanja moći, prestiža ili prevlasti. Stoga je bio kadar naučavati obnovu svećeništva bez straha zastranjenja u klerikalizam, isticao je vrijednost i značenje obitelji lišene malograđanštine, bio je učiteljem slobode lišene suvremenog zavodljiva liberalizma. Nije bio populist, ali je bio popularan, bio je vjerodostojan i odvažan, mudar i razborit, u svomu navještaju krajnje dosljedan. Doživjeli smo to za njegovih pohoda Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uspijevao je crkveni nauk produbiti i u suvremenom ruhu podastrijeti, jer se do kraja čvrsto držao objavljena nauka Crkve.

Osobno je posjedovao instrumentarij da bude briljantan i originalan kao mislilac i teolog. Međutim, bilo mu je bilo većma stalo služiti do kraja objavljenoj istini. Stoga je uspio kao desnu ruku i za najbližega suradnika pridobiti zacijelo najvećega katoličkoga teologa svoga doba, Josepha Ratzingera, kao pročelnika Zbora za nauk vjere. Nikada nije bio dvoznačan, nego uvijek jednoznačan, nikada nije ostavljao prostora za nedoumice, dvoumice, sumnje, „dubia“, nego je zborio riječ istine. „Splendor veritatis“ – sjaj istine, a ne samo „Gaudium veritatis“ (papa Franjo).

U apsolutnom, posvemašnjem življenu predanju Gospodinu Kristu i njegovoj Crkvi, sve do svoje smrti, postao je Ivan Pavao II. živa stijena. Zaobilazio je i kršio protokolarne i uhodane konvencije ne s razloga što bi bile protivne njegovoj buntovnoj naravi, nego zato što je htio imati slobodne ruke za male, pobožne duše, jednostavne ljude, biblijske „Gospodnje siromahe“, ljudska mnoštva na svim kontinentima; za sve nekrštene pogane koji su žudjeli za smislom i otkupljenjem, za bogotražitelje u svim religijama, za mlade i bolesne, za siromahe kao i svjetske moćnike. Čistio je savjest i pamćenje Crkve, bio je živa hodajuća savjest čovječanstva i svijeta.

Zaboravlja se uvelike da je sekularni svijet krajem sedamdesetih godina bio uglavnom prekrižio i otpisao Katoličku Crkvu iz svoje agende. Bili su uvjerenja da je Crkva potrošeni, truli model, komu je istekao rok trajanja, nakon pape Pavla VI., koji je imao krajnje skroman ispraćaj i ukop, a preminuo je na znakovit nadnevak, Preobraženje Gospodinovo, 6. kolovoza 1978.

Proročki lik

S Ivanom Pavlom II. Crkva je ponovno postala svjetskim čimbenikom s kojim se moralo računati. Za prvoga pohoda inozemstvu, u Meksiku u siječnju 1979., nitko ga u zračnoj luci od službenih državnih dostojanstvenika nije dočekao, a za ukopa sva se religijska i politička krema svijeta okupila u Rimu. Njegovo značenje, ali istodobno i živu ugrozu od početka su „nanjušili“ komunisti u Varšavi, Moskvi kao i Havani, a njegov utjecaj i moć registrirale su vlade u Washingtonu, Bonnu, Londonu, Briselu. Nepobitan je doprinos Ivana Pavla II. rušenju komunističke tiranije u istočnoj Europi te ponovnu stjecanju slobode narodâ koji su stenjali pod komunističkim zlosiljem. Jednakom se žestinom obrušavao na ontološki komunistički kao i pragmatični kapitalistički ateizam. Još uvijek nije dovoljno vrjednovan njegov doprinos obnovi Crkve te novom zamašnjaku evangelizacije.

Prema mladima odnosio se očinski, kao prijatelj, ne kao dio ili član „kompe“ koji bi im se dodvarao; znao je mlade s ljubavlju poučavati i svjetovati. Mladi su to znali cijeniti pa su se u milijunskom broju okupljali na Svjetskim danima mladih, pogotovo za njegova ukopa u Rimu. To bijaše najsnažnije priznanje i svjedočanstvo pontifikatu od 27 godina. Cijelom jednom naraštaju Ivan Pavao II. bio je proročki lik kakve susrećemo u Starom zavjetu, do kraja Božji čovjek, čuvar Svetoga, mistik na Petrovoj stolici, gigant s objema nogama čvrsto na tlu ove zemlje, dok se činilo da mu je glava trajno usmjerena prema Nebu, oslonjena na papinski križ, „ferula“.

Putovao je neumorno svijetom više od bilo kojega pape prije ili poslije njega, govorio, učio, poučavao, svjetovao, opominjao; a činilo se da je njegov istinski zavičaj trajno onkraj zemaljskoga svijeta. Nikada nijedan državnik nije bio u toj mjeri sveprisutan u svijetu kao ovaj Pastir sveopćega Kristova stada; bijaše očito da su njegovi „energetski izvori“ negdje drugdje, u Nevidljivome, s kim je ophodio kao da ga trajno ima pred očima. Kad bi uronio u molitvu, okruženju te kamermanima činilo se da ih ne zapaža. Pohodio je u Godini velikoga jubileja mjesto gdje se prema predaji na Sinaju Gospodin objavio Mojsiju u Gorućem grmu. Očevidci su zapisali da je uronio u molitvu i nakon stanovita vremena samo se potapšao po koljenima i prozborio: „Da, to je to! Tu se to zbilo!“ Mistično iskustvo prisutnoga Boga. U molitvi je iznosio nebeskom Ocu nevolje i brige, životne terete i bremena ljudi i čovječanstva.

Titanska pojava bila je nadmoćna, odveć golema te je nadilazila i nadvisivala sve granice i razlike među ljudima. Bijaše Kristovo lice na ovoj zemlji i svijetu, bijaše glas vjernika-kršćana, odvjetnik čovječnosti i čovječanstva, Božji glasnik – anđeo cijele jedne epohe. Poliglot, politički pronicljiv, športski građen, žilav i otporan, sve to blagotvorno utjecaše na njegovo djelovanje, a učinci su epohalni. Rušio je sve rekorde u putovanjima, spisima, propovijedima i nagovorima, audijencijama i susretima – to je ono vidljivo od njegovih učinaka i učinkovitosti u povijesti. A nevidljivo zna samo Nevidljivi.

Svjetionik istine u magli vremena mogao je biti jer je – sukladno lunarnoj ekleziologiji Drugoga vatikanskoga sabora – bio Mjesec koji je prihvaćao svjetlost Sunca – Krista Gospodina (Lumen gentium!) da bi ga reflektirao i zračio u noći svijeta svoga doba. Pretposljednja njegova knjiga nosi naslov: „Ustanite! Krenimo odavle!“ Riječi su to Gospodinove u Getsemaniju. Kao da je htio prodrmati, probuditi iz sna snenu i zaspalu Crkvu. Mlad je postao pomoćnim biskupom Krakova, god. 1958. Morao se odreći profesorske karijere, znanosti, rada s mladima, čuo je Gospodinov zov i glas: „Slijedi me“. Dvadeset godina nakon toga biran je za Petrova nasljednika, 1978. Opet isti zov i izazov. „Voliš li me? Ljubiš li me?“ Ponovno egzistencijalni odgovor – cijelim bićem. „Da, Gospodine, ti sve znaš!“ „Pasi ovce moje, pasi janjce moje!“ I kao takav bit će ubrojen u plejadu papa (na)učitelja Crkve koji s pravom nose atribut „Veliki“.

Izvor: miportal.hr

SVETAC DANA – SV. FRANJO PAULSKI

Prema legendi, Franjo Paulski jednom je preplovio Mesinski tjesnac na vlastitom ogrtaču, zato nije ni čudo što ga mornari zazivaju kad im more prijeti prevrnuti brod


Sveti Franjo Paulski rodio se 27. ožujka 1416. u Kalabriji u Italiji. U djetinjstvu se školovao kod franjevaca u Paoli. Nakon hodočašća u Rim i Assisi počeo je živjeti kao pustinjak u jednoj spilji kraj Paole. Već prije dvadesete godine počeo je okupljati sljedbenike, koji su uskoro postali sve brojniji. Isprva se njegova zajednica nazivala Pustinjaci svetoga Franje Asiškog, a kasnije su preimenovani u Red najmanjih (lat. Ordo Minimorum). Danas članove tog reda nazivaju i minimima (lat. najmanji). Iz samog je naziva razlučiva izuzetna sklonost tog reda prema poniznosti i skromnosti.

Poruka sv. Franje Paulskog sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas – ljubav i poniznost, a to su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom.

Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. Umro je u 92. godini na današnji dan 1507. godine. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci.

Sv. Franji pripisuju se brojna čudesa, proročanstva i čitanje misli. Prema legendi, jednom je preplovio Mesinski tjesnac na vlastitom ogrtaču, zato nije ni čudo što mornari zazivaju sv. Franju kad im more prijeti prevrnuti brod:

Jednoga je dana neki odrpani i mršavi brat zamolio ribare iz Reggio Calabrie, koji netom bijahu izvukli barke na suho, neka budu tako ljubazni te ga prebace do Messine. Ovi su mu, bacivši pogled na nebo prepuno prijetećih oblaka, odgovorili: “Žao nam je, brate, no more će se uskoro pretvoriti u pravi pakao.” Na to je ovaj brat, nimalo prestrašen nemilim predviđanjima, prostro svoj ogrtač po vodi i na tome se neobičnu plovilu, sam veslajući, uputio prema obalama Sicilije. Bio je to Franjo, jedan od svetaca uz kojega kršćanska hagiografija vezuje najveći broj čudesa. Budući da je čudesa činio još za života, stekao je glas koji je daleko prešao granice Italije. Njegovi sljedbenici Najmanja braća – minimi – i danas uspješno djeluju u Europi, Južnoj i Sjevernoj Americi.

Pomolimo se: Svemogući Bože, koji si pozvao svetog Franju Paulskog da bude navjestitelj Tvojih čudesnih djela, daj nam milost da po njegovu zagovoru postignemo onu puninu božanskoga života koju si Ti za nas izabrao. To te molimo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Sveci Katoličke Crkve 

MISNA ČITANJA – 2. TRAVNJA 2024.

Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.

Vazmena osmina

Utorak, 2. 04. 2024.

Treći dan Vazmene osmine

Svagdan

ČITANJA:
Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Franjo Paolski, Božidara, Teodora, Leopold

Prvo čitanje:

Dj 2,36-41

Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista.

Čitanje Djela apostolskih

Na dan Pedesetnice govoraše Petar Židovima: »Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«

Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: »Što nam je činiti, braćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka koje pozove Gospodin Bog naš.«

I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 33,4-5.18-20.22

Pripjev:

Puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!

Evanđelje:

Iv 20,11-18

Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Molitva na Uskrsni ponedjeljak

Bože, slavimo te na ovaj Uskrsni ponedjeljak, u radosti Tvog uskrsnuća i ljubavi koja nas okružuje. Udijeli nam snagu, nadu i vjeru u Tvoju dobrotu i milost.

Uskrsli Isuse, hvala Ti što si pobijedio smrt i oslobodio nas od tmine grijeha i straha. Tvoje svjetlo sja u našim srcima i prosvjetljuje naše duše.

Molimo Te, blagoslovi naše obitelji i zajednice. Neka Tvoja ljubav ispunjava naše domove i prožima naše živote. Pomozi nam da svjedočimo Tvojoj dobroti i širimo mir gdje god krenemo.

Na ovaj Uskrsni ponedjeljak, pomozi nam da budemo strpljivi, ljubazni i darežljivi prema drugima. Udijeli nam mudrost da znamo kako pružiti ruku onima u potrebi.

Uskrsli Isuse, Duhom Svetim upravljaj našim mislima, riječima i djelima, te nam daj snage da živimo u skladu s Tvojom voljom.

Molimo Te da nas obnoviš, osnažiš i obdariš svim darovima potrebnim za služenje Tvojoj svetoj Crkvi.

Na kraju dana, neka nas Tvoja ljubav i milost prate te daj da se radujemo u spoznaji da si Ti naš Uskrsli Gospodin, sada i zauvijek.

U Tvoje ime molimo, Isuse Kriste, naš Gospodine i Spasitelju.

Amen.

Molitva Isusu, Učitelju na putu u Emaus

Dođi, Gospodine, na moj put, pronađi me u mojemu bijegu od mjesta mučeništva i u povratku na staro, u mojoj razočaranosti! Pridruži mi se i zaustavi me.

Pokaži mi kako u svojoj dobroti silaziš u moje tegobno traganje za tobom, Otkupitelju sveti kojemu se nadam! Postavi mi danas svoje božansko pitanje o tome što nosim u duši! Ti sam najbolje vidiš koliko sam potišten i natmuren, ili pak koliko me radost i čuđenje drže.

Reći ću ti sve o svojim velikim i vrijednim projektima, o svojim ljudskim nacrtima i poslovima, o svojemu shvaćanju, vjerovanjima i sumnjama, o grobu i anđelima, a ti – ti me, dobri Učitelju, pouči! Otvori mi pamet, progovori mome sporome srcu, preokreni moje uskogrudne namisli, zapali u meni svetu vatru svojega uskrsnuća! Izloži mi što to sva Pisma kažu o tebi, preokreni moje turobne riječi u pouzdanu molbu tebi! Pokaži mi danas sveti znak po kojemu te od početka poznajem, po kojemu si me pozvao da te slijedim i tebi pripadam. Uzmi i blagoslovi, razlomi i daj mi sveti kruh – sebe sama! Amen!

Tomislav Ivančić: Što je Uskrsni ponedjeljak?

Što je Uskrsni ponedjeljak? To je trenutak kad je Bog blizu, kad hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kad ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.


Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret. Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kad se prijatelji razdvoje, kad se brak razbije, kad se dom i obitelj razdijele, kad te napusti najdraža osoba, kad djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kad se raspe novac, kad odijelo postaje pohabano, kad su kosti teške i kad se glava prigiba prema zemlji. Dođu dani jeseni, kad je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kad nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kad ptice i laste odlaze, kad priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kad je Bog blizu, kad hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kad ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza neprospavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade. On je bio velik, kažu oni, prorok, silan na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila. On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti.

Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

MISNA ČITANJA – 1. TRAVNJA 2024.

Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju. Ondje će me vidjeti.

Vazmena osmina

Ponedjeljak, 1. 04. 2024.

Drugi dan Vazmene osmine

Svagdan

ČITANJA:
Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Venancije, Anastazije, Staš, Mavro, Paulin, Dragoljub

NAPOMENA:
▪ Uskrsni ponedjeljak: u Republici Hrvatskoj neradni dan.

Prvo čitanje:

Dj 2,14.22-32

Bog uskrisi Isusa! Svi smo mi tomu svjedoci.

Čitanje Djela apostolskih

Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori:

»Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama — njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.

David doista za nj kaže:

‘Gospodin mi je svagda pred očima

jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče jezik,

pa i tijelo mi spokojno počiva.

Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju

ni dati da Pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,

ispunit me radošću lica svoga.’

Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo:

Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda.

Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 16,1-2a.5.7-8.11

Pripjev:

Ti si, Gospodine, baština moja!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«
Gospodin mi je baština i čaša:
»Ti u ruci držiš sudbinu moju.«

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje,
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima;
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.

Evanđelje:

Mt 28,8-15

Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju. Ondje će me vidjeti.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«

Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.« Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima — sve do danas.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Pin It