Dr. fra Tomislav Pervan: Što je Porcijunkula i smisao potpunog oprosta?
Sveti Franjo svetac je cijeloga svijeta. Pa ipak je on ponajprije svim svojim žiljem ukorijenjen, ‘uzemljen’ u svoju Umbriju te okolna područja. Isus Krist je nezamisliv bez Svete zemlje. Ondje sve o njemu govori, svako mjesto, svaki kamen svjedoči jednu veliku, slavnu biografiju i prošlost. Gotovo se isto dade primijeniti na sv. Franju. Kao što je Isus nezamisliv bez palestinskog ozemlja, tako je i Franjo nezamisliv i nepredočiv bez umbrijskih krajolika, mjesta koja su njime obilježena, kojima je on utisnuo zauvijek svoj neizbrisivi biljeg. Sva su ona rana franjevačka mjesta s Franjom ‘egzistencijalno’ opečaćena, do dana današnjega. Od Asiza do La Verne i doline Rieti…
Što bi bilo od Asiza da nije Franje? Franjo mu je dao vječni pečat, utisnuo svoju osobu u njega, i taj grad i danas od Franje živi. Kad se prilazi Asizu s južne strane, na prostranoj ravnici, u podnožju grada izdiže se velebna bazilika Svete Marije Anđeoske, sagrađena u 16. i 17. stoljeću, s klasicističkim pročeljem i velikim kipom Blažene Djevice Marije. Tu je i veliki franjevački samostan s popratnim sadržajima za hodočasnike. Makar se građevina doima velebno, ipak ona po sebi odudara od Franjina poimanja siromaštva te samoga Franjina lika, njegove jednostavnosti i siromaštva, poniznosti i krajnje otvorenosti za sve što je maleno. Vanjsko se zdanje ne uklapa u Franjin duh i stil.
Porciunkula – mjesto objave
Kad se stupi u baziliku, negdje na njezinoj sredini otkrit ćemo ono za čime nam srce žudi, gdje je Franjo doista Franjo, gdje je ostavio sebe i svoje srce, gdje je preminuo gol golcat na goloj zemlji. Mala je to srednjovjekovna crkvica prepuna freski iz povijesti spasenja i Franjina života. Čuvena je to Porciunkula. U toj polutamnoj kapelici sve zbori, sve ima svoj rječnik i jezik, sve svjedoči o onome što je tu Franjo doživljavao i kamo se uvijek iznova navraćao. Tu bijahu njegove Jakovljeve ljestve, tu su anđeli silazili i uzlazili, tu je primao svoje objave. Uvijek je znao govoriti kako ga nitko nije poučio načinu života, nego mu je sam Svevišnji objavljivao kako mu je živjeti, naime, prema svetom Evanđelju. Ta je crkvica mjesto tolikih Franjinih duhovnih iskustava, ozbiljenih snova.
Tu čovjek i nehotice doživljava zahvaćenost, sabranost, tu kao da je stalo vrijeme. U onisku, polumračnu prostoru ćuti se strahopoštovanje pred minulim stoljećima i naraštajima koji su tu molili, tu se okupljali. To je franjevački Betlehem, tu se rodio Red male braće. Odatle su polazili u svijet, tu su se nakon svih odašiljanja vraćali po novu snagu.
U Franjino vrijeme cijela je nizina bila močvarna i nenastanjena, a naokolo su bile prostrane šume. Treće godine od svoga obraćenja Franjo se namjerio na tu malu crkvicu, trošnu. Pripadala je benediktincima iz opatije Monte Subasio. Prethodno je Franjo popravljao okolne ruševne crkvice Sv. Damjana i Sv. Petra te se sada dao na posao popraviti crkvicu Marije od Anđela. Franjo je posebno štovao Djevicu Mariju, štovao je u njoj Majku svake dobrote i ljepote.
Te ruševne crkve u asiškoj okolici bijahu nešto kao vidljivi žalosni znamen za stanje Kristove Crkve u to doba. Franjo nije ni slutio da će se tvarnom obnovom tih trošnih crkvica doskora dati na stvarnu obnovu Kristove Crkve u svakome pogledu. Upravo će u crkvici Marije Anđeoske Franjo iskusiti svoj konačni poziv, svoje poslanje, tu će položiti temelje novoga obnoviteljskog reda u Crkvi. Zapravo u početku on nije ni mislio na nekakav čvrsti ustroj, nego je svoje poslanje više poimao u evangelizacijskom smislu. Pokret evangelizacije, ponovnoga oživljavanja Evanđelja, okupljanje Božjega naroda oko doživljene Isusove riječi. Jednom riječju, smatrao je svojom zadaćom ponovno oživjeti Isusov lik u svome vremenu.
Mjesto odašiljanja i povrataka
Franjo je u crkvi čuo glas za vrijeme čitanja misnoga evanđelja. Sluša Franjo kako Gospodin odašilje apostole bez igdje išta, bez ikakve ljudske sigurnosti. Svećenik je morao protumačiti Franji smisao odlomka iz Matejeva 10. poglavlja. Nakon toga Franjo je samo u zanosu uzviknuo: ‘To hoću, to želim činiti. To je moja zadaća.’ Odložio je sve, obukao običnu haljinu, opasao se pojasom i pošao bosonog svijetom. Govorio je o kraljevstvu Božjem, propovijedao pokoru i obraćenje. Doskora su mu se pridružili prvi drugovi, a kad je broj narastao do apostolskoga broja, tražio je od samoga Pape da smije živjeti životom pokore i obraćenja.
Porciunkula bijaše za Franju mjesto gdje je konačno shvatio smisao Evanđelja, bez ikakve teorije i suvišnih tumačenja. Htio je živjeti Evanđelje doslovce, bez odbitaka i dodataka. Iskusio je kako je Isusova riječ živa sadašnjost, ne mrtva prošlost, ne davno minulo vrijeme. Isusova je riječ upućena upravo danas i ovdje, njemu osobno, u njegov stvarni život. U toj je crkvici primio i sv. Klaru, obukao je u redovničko odijelo te utemeljio red klarisa. Njihova zadaća bijaše da molitvom potpomažu evangelizacijska nastojanja braće, upravo prema onoj iz Djela apostolskih, kako se apostoli trebaju posvetiti službi Riječi i molitvi. Prije svoje smrti zamolio je braću da ga upravo tu, u Porciunkulu, donesu te je tu i preminuo, gol na goloj zemlji.
Sama riječ Porciunkula znači mali komad, mala ‘porcija’, komad imanja. Naime, od benediktinaca nije htio Franjo steći nikakva vlasništva, nije je htio otkupiti, nego je htio uzeti to u najam za sebe i svoju braću. Ništa nije htio posjedovati na ovome svijetu kao ni Gospodin Isus i time je htio izraziti novinu svoga pokreta i života prema primjeru svetoga Evanđelja. Htio je biti doslovce kao leviti u Starom zavjetu kojima nije dopala u baštinu zemlja, nego je Gospodin bio njihova svojina i baština. Gospodin mi je baština i čaša, ti u ruci držiš moju sudbinu – kako mi je dragocjena moja baština!” (Ps 16).
Porciunkula – otvarenje Duha
Kao što, dakle, vidimo, Porciunkula je najprije mjesto, a onda zbiljnost i zgusnutost duha i vjere koja se tako reći utjelovljuje u tvarnim, osjetnim mjestima, vjera koja postaje mjesto u koje se može fizički stupiti. Mjesto gdje se osjeća i odvija povijest vjere i njezina djelotvornost kroz duge naraštaje. Porciunkula nije samo podsjetnik na davnu veliku povijest jednoga Franje, njegovo obraćenje, njegove kapitule koje je održavao upravo tu u ozračju Gospe Anđeoske, pod njezinim majčinskim plaštem. Ona je trajna nazočnost i poziv.
Ime ‘Porciunkula’ danas se veže uz tzv. Porciunkulski oprost. Nije ona samo mjesto davne prošlosti, obraćenja. Što se pod tim misli? Često veoma pogrješno i iskrivljeno. Prema predaji Franjo je zamolio papu Honorija III. da podijeli potpuni oprost od vremenite krivnje i kazne za dosadašnji grješni život svima koji pohode malu crkvu Gospe Anđeoske nakon što ispovjede i okaju svoje grijehe.
Pokora – posvemašnji životni zaokret
Današnji se vjernici pitaju što bi trebao značiti pojam ‘oprosta’, kad su ionako preduvjet i pretpostavka pokajanje i ispovijed. Trebamo imati na umu da je u Franjino vrijeme još uvijek bilo odjeka starocrkvene pokorničke prakse kad je vladalo uvjerenje da je oprost grijeha nakon krštenja bio vezan ne samo uz čin odrješenja od grijeha, nego i uz promjenu života, nutarnje raspoloženje koje je moralo pratiti pokornika da se odvrati od zla. Sakramentalni čin pretpostavljao je i povlačio za sobom egzistencijalni čin gdje se svatko morao suočiti sa svojim grijehom, krivnjom, pokorom. Čovjek je morao potvrditi u svome životu egzistencijalni zaokret od grijeha prema Bogu i dobru. Oprost ne znači da je taj egzistencijalni čin suvišan, nego da ga treba životom potvrđivati i u životu ozbiljivati.
U Franjino je doba bila u Crkvi uvriježena praksa da se u sklopu potpunoga oprosta od grijeha redovito tražilo od pokornika i neko dobro djelo ili pak hodočašće. Bila su znana tri hodočasnička odredišta, Santiago da Compostela na krajnjem zapadu Španjolske, Rim i Jeruzalem. Onodobno to bijaše nerijetko dalek i često rizičan put, ali i san gotovo svih svjesnih kršćana. Hodočašćenje je imalo i svoju duhovnu protežnicu, i čisto praktični učinak. Kršćanska su naime mjesta u Svetoj zemlji živjela su uglavnom od milodara. S jedne strane pokora za grijehe, čišćenje od grijeha, a na drugoj strani i djelo milosrđa, uzdržavanje siromašnih kršćana. Pokora je imala i karitativnu, socijalnu sastavnicu.
Oprost za vremenite kazne
Kako nije bilo svima moguće putovati u daleke krajeve, Franjo je izmolio od Pape da siromašni molitelji dobiju iste učinke oprosta kakve bi dobili za hodočašćenja u Rimu ili Jeruzalemu također i u maloj Porciunkuli. To mu je uspjelo. Da se ipak ne bi smanjio prihod primjerice jeruzalemskoj crkvenoj zajednici, porciunkulski je oprost ograničen na samo jedan dan u godini, dan posvete crkve Marije Anđeoske, 2. kolovoza. Proseći tu milost od Pape Franjo je – siromašan kakav je bio i iz sućuti prema siromasima – mislio prvenstveno na siromahe, jednostavne, opterećene koji nisu imali sredstava za daleko hodočašće, koji nisu ništa drugo imali osim svoje jednostavne vjere, molitve, svoje spremnosti živjeti prema Kristovu Evanđelju.
U tome smislu Porciunkulski je oprost oblik pokore za malene i potrebite, pokora za one kojima je već sam život bio teška nevolja i pokora, kojima je život bio teret i križ. Time je jasno i sami pojam pokore dobio duhovnu dimenziju, ali je istodobno bio vezan i uz hodočašćenje u Porciunkulu, susret s krajnjom siromaštinom Franje i prvih drugova, zapućivanje u Isusovu i Franjinu školu. Jasno, taj oblik pokorničkih djela bio je povezan i sa zloporabama, čega je bilo kroz povijest. Ne treba smetnuti s uma prvotnu, iskonsku nakanu, i sve zloporabe ne mogu zamagliti izvorni sjaj čiste zamisli. Jer kao i uvijek, daleko se lakše vidi nisko, pokvareno, grubo nego ono što je lijepo, čisto i veliko.
Vjera i spasenje nisu nikada privatna stvar
Nadalje, doskora se rodila misao: Ako mogu dobiti oprost i od vremenitih kazna za osobne grijehe i vremenite kazne za grijeh, nije li moguće isprositi to i za one s kojima sam vezan? Ne mogu li dijeliti s drugima duhovne plodove kao što dijelim i materijalne? Misao bi redovito letjela prema dušama u čistilištu, dušama najbližih preminulih rođaka i prijatelja. Čovjeku nije svejedno što je s njegovima, napose zna li se za njihove životne promašaje i grijehe. Zašto ne pokušati i preko groba biti povezan s njima, činiti im dobro, priteći im u pomoć, pomoći da im se izbave iz čistilišnih muka? Dakle, u konačnici solidarnost s pokojnima, zajedništvo i preko groba. Pavao će jasno reći: “Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo” (Rim 14,8).
To će reći: Smrt nije granica, ona nije razlučnica, nego je razlučnica i u životu i smrti pripadati ili ne pripadati Gospodinu Isusu. Biti ili ne biti s Isusom. Ako smo s Gospodinom, onda nas ni smrt ne razdvaja, onda smo svi u njemu jedno i zajedno. Zato postoji ljubav i preko groba, i tu treba sagledavati i snagu zagovorne molitve. Crkva je oduvijek molila za pokojnike, a poziv moliti za oprost za pokojnike bijaše poziv da se životno uključimo u zajedništvo svetih. Milost je biti u zajedništvu vjernika, milost je moći moliti. I tu se onda događa razmjena dobara između nas ovdje te njih s onu stranu groba.
Čovjek nije jedinka, monada, dostatan sam sebi. Svi smo upućeni jedni na druge, u dobru i zlu. Postoje pojedinci koji razaraju ne samo sebe, nego i druge povlače za sobom u propast, koji iza sebe ostavljaju razorne, rušiteljske energije. Sjetimo se samo minula stoljeća i koliko su zla iza sebe ostavili i posijali veliki zavodnici čovječanstva. Njihova negativna energija postade zarazna bolest koja je i druge povukla za sobom.
Ako je tako s negativcima, onda bi se moglo reći da je slično i s pozitivcima, sa svecima, uzornim likovima. Ima ljudi kojih se ljubav prelijeva, zahvaća druge, koji iza sebe ostavljaju čisti i svijetli trag, večernje rumenilo koje još dugo svjedoči o zašlom suncu, pojedinci koji druge svojim primjerom nose. Upravo kao što je Krist to činio. Pavao će reći kako u svome tijelu dopunjuje ono što nedostaje Kristovim patnjama, a u Knjizi Otkrivenja govori se o ‘pravednim djelima svetih’ (19,8). Život svetaca je svijetla tkanina otkana od svetih djela za vječnost.
Nema ‘privatnoga’ spasenja
Dakle, u duhovnom svijetu sve je zajedničko. Nema tu privatnog vlasništva. Tuđe dobro je i moje dobro, njegovo postaje moje, sveopće. Sve dolazi od Krista. Moliti za oprost znači stupiti u zajedništvo svetih, stupiti u veliku riznicu Crkve, zahvaćati iz obilja i drugima dijeliti. Ne misliti samo na svoj vlastiti spas, nego biti zabrinut za druge. Upravo tu individualističku crtu naše privatne vjere napada Papa u svojoj enciklici U nadi spašeni. I on se u čudu pita: “Kako je došlo do toga da se ‘spasenje duše’ i, kao posljedica toga, program kršćanstva shvaća kao sebično traženje spasenja u kojem se odbija služiti drugima?“ (br.16). Odgovor daje u br. 28: “S Bogom stupamo u odnos po zajedništvu s Isusom – sami i vlastitim silama to ne možemo postići. Biti povezan s Isusom, pak, znači, uspostaviti odnos s Onim koji je dao samoga sebe kao otkupninu za mnoge (usp.1 Tim 2.6). To zajedništvo s Isusom Kristom za sobom povlači zajedništvo s drugima, sa svima. On nas obvezuje da živimo za druge“, molimo za druge.
Moliti za oprost znači pitati Boga, što mogu učiniti za druge da se drugi spase pa da bih onda i ja bio dionik njihove slave? Oprost nas upućuje u zajedništvo svetih, u tajnu zagovorne molitve, u molitvu kao jedinstvo s Kristom i njegovim Duhom. To je poziv da zajednički tkamo haljinu novoga čovječanstva, nešivanu. Oprost znači stupiti kroz veliku katedralu u malu crkvicu, svoje vlastito srce, i tu u zajedništvu svetih, tišini svoga srca, izlijevati Gospodinu svoje srce i dušu. I priječiti zlu da se širi svijetom.
Preuzeto s miportal.hr
