Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.
Čitanja:
Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Ilija, Ilko, Ilinka, Ilijana; Apolinar, Margareta, Rita, Marina, Bernard
Prvo čitanje:
Post 18,1-10a
Gospodine, nemoj mimoići svoga sluge!
Čitanje Knjige Postanka U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali. Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 15,2-4ab.5ab
Pripjev: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?
Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom.
Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje.
Koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna.
Drugo čitanje:
Kol 1,24-28
Otajstvo pred vjekovima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 10,38-42
Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.« Riječ Gospodnja.
SVETAC DANA – BLAŽENI HERMAN IZ REICHENAUA, POZNAT JE KAO AUTOR MOLITVE “ZDRAVO KRALJICE”
Imao je dva nadimka koja opisuju svu dramu i krajnost njegova života. Zbog uzetosti tijela zvali su ga Contractus – “Hromi”, a zbog genijalnosti njegova duha smatrali su ga Čudom svoga stoljeća.
Hermann iz Reichenaua, čovjek od svojih suvremenika nazivan “čudom našega vremena” bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.
Rođen je 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.
U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva “Zdravo Kraljice” te himan “Spasitelja Majko slavna”, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. “S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac” (B. Senger).
Hermannu se pripisuje i šest-sedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničko-poučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd.
Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.
Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan “miraculum saeculi” – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga “marijanskim naučiteljem”.
O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov “Konačna sloboda”. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Pođu Izraelci iz Ramsesa prema Sukotu. Bilo je oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece. A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka, krupna i sitna. Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili poputninu. Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina – točno onoga dana – sve čete Gospodnje iziđoše iz zemlje egipatske. Ona noć koju je Gospodin probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Gospodinu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 136,1.23-24.10-12.13-15
Pripjev: Vječna je ljubav njegova!
Hvalite Gospodina, jer je dobar:
On se spomenu nas u poniženju našem:
Od dušmana nas naših oslobodi:
On pobi prvorođence Egiptu:
Izvede Izraela iz njega:
Mišicom jakom, rukom ispruženom:
On Crveno more razdvoji:
Provede Izraela posred voda:
I vrgnu Faraona i vojsku mu u Crveno more.
Evanđelje:
Mt 12,14-21
Poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Iziđoše farizeji iz sinagoge i održaše vijećanje protiv Isusa, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti – sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime njegovo nada je narodima! Riječ Gospodnja.
Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II.
Bruno je rođen g. 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje postade katedralni kanonik. G. 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.
Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli i Crkvom vladati.
God. 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je Papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku veoma poštovanoga sveca.
Vrativši se iz Francuske u Segni, bio je od svjetovnog kneza toga grada po imenu Ainulfa progonjen i bačen u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko g. 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. G. 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao oko obnove klera.
Unatoč borbama i poteškoćama Bruno nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Razvoj događaja dao je Bruni za pravo jer je Sabor u Lateranu 1112. poništio povlasticu što ju je Papa onim ugovorom dao caru. Te iste godine i Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu 18. srpnja 1123. godine.
Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, uvrstio je 5. rujna 1183. Brunu u katalog svetaca. Papa Honorije III. posvetio mu je g. 1223. oltar u katedrali u Segniju.
Hagiografi se slažu da je sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma. Na tome području nitko mu se u Italiji od VI. do XII. stoljeća ne može staviti uz bok. Veoma su vrijedni i njegovi govori što ih je upravljao svojoj zajednici.
Zakoljite janje u suton; gdje god spazim krv, prijeći ću vas.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Mojsije i Aron izveli su mnoga znamenja pred faraonom, ali je Gospodin okorio srce faraonu, tako te on nije puštao Izraelaca iz svoje zemlje. Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj: »Desetog dana ovog mjeseca neka svatko za porodicu pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle.« Čuvajte ga do četrnaestog dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica u suton zakolje. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći sa beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Da ništa sirovo ili na vodi skuhano od njega niste jeli, nego na vatri pečeno: s glavom, nogama i ponutricom. Ništa od njega ne smijete ostaviti za sutradan: što bi god do jutra ostalo, morate na vatri spaliti. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.« »Taj dan neka vani bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 116,12-13.15.16b-18
Pripjev: Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.
Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.
Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje: ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim.
Evanđelje:
Mt 12,1-8
Sin Čovječji gospodar je subote.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« Riječ Gospodnja.
Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje
Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.
Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.
Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègnea svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.
To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.
Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.
Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice “da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin”. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.
Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègnea 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.
Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu “naroda”, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.
Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga “fanatizma”, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište Barriere-du-Throne. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam “Miserere” te himan “Zdravo Kraljice” i “Tebe Boga hvalimo”. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan “O dođi Stvorče Duše Svet”! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: “Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.”
Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègnea. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègnea, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.
Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: “Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti” (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Pošto je Mojsije čuo glas Gospodnji iz grma, upita: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »JA SAM KOJI JESAM!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘JA JESAM posla me k vama.’« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ONAJ KOJI JEST – JAHVE, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.« »Idi, skupi starješine Izraelaca pa im kaži: Jahve, Bog otaca – Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev – objavio mi se i rekao mi: Pohodio sam vas i razabrao što vam se čini u Egiptu. Odlučio sam vas izvesti iz egipatske bijede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca – u zemlju kojom teče med i mlijeko! Oni će te poslušati. Onda pođi sa starješinama Izraelaca k egipatskom kralju i reci mu: ‘Došao nam u susret Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.’ Znam ja da vas egipatski kralj neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom. Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 105,1.5.8-9.24-27
Pripjev: Gospodin se uvijek sjeća svojega Saveza.
Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime, navješćujte među narodima djela njegova! Sjetite se čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova usta njegovih!
On se uvijek sjeća svojega Saveza, riječi koju dade tisući naraštaja: Saveza koji sklopi s Abrahamom i zakletve svoje Izaku.
Narod svoj umnoži veoma, učini ga jačim od dušmana. Okrenu im srce da zamrze narod njegov, da protiv slugu njegovih spletkare.
Mojsija posla, slugu svoga, Arona, kog odabra. Činjahu među njima znake njegove i čudesa u Kamovoj zemlji.
Evanđelje:
Mt 11,28-30
Krotka sam i ponizna srca.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« Riječ Gospodnja.
Gospa Karmelska – ona koja štiti vjernike koji nose njezin škapular
Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.
Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242. do 1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama Blažena Djevica Marija. Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. “subotnja povlastica”, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.
U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je “dana divota Karmela” (Iz 35,2), da “vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega”. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena “Karmel”. To ime znači “plodna vrtna zemlja”. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji “gladuju i žeđaju za pravednošću”. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.
Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.
Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.
Molitva: Pomogao nas molimo, Gospodine, časni zagovor slavne Djevice Marije, da, zaštićeni njezinim okriljem, prispijemo brdu – Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vijekova. Amen!
Gospodin se ukaza u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem – reče Mojsije – i promotrim ovaj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam – nastavi – Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Vapaji sinova Izraelovih dopriješe sada, eto, do mene. I sam vidim kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izvedeš narod moj, Izraelce iz Egipta.« Nato će Mojsije Bogu: »Tko sam ja da se uputim faraonu i izvedem Izraelce iz Egipta!« »Ja ću biti s tobom – nastavi. – I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 103,1-4.6-7
Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću.
Gospodin čini pravedna djela i potlačenima vraća pravicu. Mojsiju objavi putove svoje, sinovima Izraelovim djela svoja.
Evanđelje:
Mt 11,25-27
Sakrio si ovo od mudrih, a objavio malenima.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.« Riječ Gospodnja.
Poznata je njegova izjava: “Jedna obična starica može više ljubiti Boga, nego doktor teologije!”
Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia u Toskani, Italija. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo. Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.
Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog “učitelja i oca” Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257. do 1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.
Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.
Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim “književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije”. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: “Pustimo da jedan svetac piše o drugome!”
Jednom prigodom ga je upitao brat laik: Što ćemo mi neuki učiniti da se spasimo, Bonaventura je rekao: Dosta nam je Božja milost! Ponovno ga je upitao brat: Može li neškolovan čovjek ljubiti Boga kao učen čovjek? Bonaventura mu je odgovorio: Jedna obična starica može više ljubiti Boga, nego doktor teologije!
Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu.
PRESLATKI I DOBRI ISUSE
(molitva sv. Bonaventure)
O preslatki i dobri Isuse! Oče svjetla! Od tebe dolazi sve ono što je najbolje i svaki savršeni dar, pogledaj milosrdno na nas koji priznajemo, koji uistinu znamo da bez tebe ne možemo ništa učiniti. Ti, koji si za nas dao cijenu otkupa, dopusti nam, iako smo nedostojni takve cijene, da se prepustimo tvojoj milosti, . potpuno, sasvim i u svemu; da bismo tako, oblikujući sebe prema slici tvoje muke zadobili ponovno onu sliku koju smo grijehom izgubili, sliku tvoga božanstva, uz pomoć našeg Gospodina. Amen.
