SVETAC DANA – SV. MARKO EVANĐELIST

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga se uza sv. Marka redovito prikazuje i krilati lav.

O samom sv. Marku puno saznajemo iz Evanđelja koje je napisao, a veoma pouzdanih podataka ima i u drugim izvorima. O njemu nalazimo bilježaka kod crkvenih otaca koji su stvarali teologiju i ostavili nam to zapisano u svojim djelima.

U spisima biskupa Papije iz Hierapolisa („sveti grad“ u današnjoj Maloj Aziji gdje su cvale prve kršćanske zajednice) nalazimo važne podatke o sv. Marku. On piše da je sv. Marko bio „Petrov tumač“ i da je „zapisao točno, ali bez reda, sve čega se sjećao; sve riječi i djela koja je učinio Krist“. Znači biskup Papija prosuđuje da se sv. Marko nije baš trudio da ono što piše zapiše po nekom strogom redu, nego samo neke stvari i to onako kako je on to smatrao da je potrebno i da je dovoljno. Ali je važan podatak u kojemu kaže da je sv. Marko bio „Petrov tumač“. To znači da je od sv. Petra slušao o Isusu i onome što je Isus govorio i radio. Slušao je ono što je o tome sv. Petar tumačio i pripovijedao. Sve je znači čuo iz prve ruke, budući da je sv. Petar bio među prvim učenicima koje je Isus pozvao. A kad je sv. Marko bio s njim, to je bilo u Rimu, jer je sv. Petar u to vrijeme već boravio u Rimu.

Sv. Irenej je bio biskup u Lyonu gdje je podnio i mučeništvo oko 202. ili 203. godine. On također piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio. Sv. Irenej također pobliže određuje kad je sv. Marko to zapisao. Kaže da je to učinio nakon smrti sv. Petra.

Prema ovim izvješćima možemo reći da je sv. Marko pisao svoje Evanđelje u Rimu najvjerojatnije poslije mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. To bi dakle bilo oko 64. godine. Premda ima i onih koji smatraju da je napisano oko 70. godine nakon Krista. Stoga se s pravom misli da je Markovo evanđelje najstarije od svih evanđelja.

U drugim novozavjetnim spisima, napose u Djelima apostolskim, više puta se spominje Marko, ili Ivan zvani Marko. Njegova je majka okupljala kršćane u svojoj kući u Jeruzalemu i pružala im sklonište, napose u vrijeme Petrova tamnovanja i u vrijeme njegova izlaska iz zatvora. Prema 1. Petrovoj poslanici Marko se nalazi u Babilonu, a to znači u Rimu. Ove su dvije naznake posebno povijesno svjedočanstvo za evanđelista sv. Marka.

Djela apostolska još spominju da je bio pratilac velikih misionara onoga vremena sv. Barnabe i sv. Pavla na njihovom prvom misijskom putovanju. Znači da je sv. Marko je bio u društvu apostolskih prvaka sv. Petar i Pavla i drugih koji su bili bliski suradnici i slušatelji samog Gospodina. Od Petra je primao jasnoću i točnost Isusove nauke, ono što je sv. Petar sam čuo i doživio, onako kako je to sv. Petar kasnije drugima tumačio, a Marko pozorno slušao i onda kasnije zapisao. Od sv. Pavla je poprimio širinu i otvorenost za sve koji žele prihvatiti Radosnu vijest. Boljih učitelja nije mogao imati, niti je trebao tražiti pouzdanije svjedoke za svoje Evanđelje. Kao dobar učenik, sv. Marko je i od jednog i od drugog upijao ono što su govorili o Isusu tako da je potaknut i nadahnut Duhom Svetim odlučio to zapisati i mi danas imamo Evanđelje koje se po njemu zove.

Simbol Evanđelja sv. Marka

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga, gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo Evanđelje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, „Lava iz koljena Judina“.

Drugi opet kažu da je lav simbol Markova Evanđelja jer to Evanđelje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo.

Prema nekima opet simboli evanđelista nastali su na temelju viđenja proroka Ezekijela, proroka Izaije i Apokalipse. Prema tome tumačenju sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje Evanđelje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je „glas što viče u pustinji“.

Pomolimo se: Bože, koji si blaženoga Marka, svoga evanđelista, uzvisio milošću evanđeoskog propovijedanja; podaj, molimo, da nam njegovo znanje koristi i njegova nas molitva brani. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. FIDELIS IZ SIGMARINGENA

Kao pravnik i sudac odlikovao se pravednošću i poštenjem pa ga prozvaše “odvjetnikom sirotinje”. Zaštitnik je pravnika.

Fidelis (lat. fidelis – vjeran) je rođen 1578. g. u obitelji gradonačelnika Roya u Sigmaringenu u Njemačkoj. Na krštenju je dobio ime Marko. U 20. godini studira u Freiburgu u Švicarskoj. Doktorirao je iz filozofije 1603. g., a 1611. iz obaju prava. Kao pravnik i sudac odlikovao se pravednošću i poštenjem pa ga prozvaše “odvjetnikom sirotinje”. Stupa u zajednicu redovnika kapucina, novog ogranka koji se u to vrijeme pojavio na plodnu stablu franjevaštva i uzima si redovničko ime Fidelis. Ušao je u samostan u Freiburgu, gdje se smjesta stao isticati vjernim pridržavanjem poslušnosti i siromaštva, kao i duhom pokore, kojim je taj mladi red bio prožet.

Napisao je kratak spis pod naslovom “Vježbe serafske pobožnosti”. Poslije studija teologije prima svećenički red. Provodio je život bdijući i moleći. Fidelis je kao službeni propovjednik puno putovao Njemačkom i Švicarskom zalažući se za jedinstvo kršćana. Molio je za protestante ovako: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu, te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznaji istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast. Ne dopusti da Predragocjena Krv Tvoga Sina bude za njih uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe. Kad bih mogao, kako bih rado njihovim duhom u Tebe vjerovao, njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebljivo služio. No, ja ne mogu ništa drugo, do željeti i plakati, te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće koja su toliko daleko od Tebe.”

Fidelis je hrabrio braću redovnike: “Ne osvrćući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca, vršimo svoju dužnost propovijedajući i naučavajući, a trudimo se i nastojimo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj, koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okružene našli smrt u Gospodinu.”

Međutim, prilike u Freiburgu i nisu bile baš najmirnije. Vjerska i politička pitanja bolno su i žustro dijelila katolike i kalviniste. Fra Fidelis je, kao izvrstan propovjednik, svim silama nastojao umiriti duhove i pozvati sve na jedinstvo što ga je Krist svim Srcem bio preporučio svojim nasljedovateljima. No, njegova je propovijed u tome okružju rivalstva bila shvaćena kao otvoreni izraz političke vjernosti caru, koji se bio stavio na stranu katolika.

Kalvinistički seljaci su ga zvali da im propovijeda. Pucali su na nj u crkvi, a ubili izvan crkve 24. travnja 1622. g., u Seewiesu, u blizini Chura (Švicarska).

Papa Grgur XV. utemeljio je 22. lipnja 1622. g. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Prvi je mučenik svoga Reda i te Kongregacije.

Zaštitnik je pravnika. Ime Fidelis je latinskoga porijekla i znači: koji obdržava vjeru, vjeran.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. JURAJ

Sveti Juraj (lat. Georgius), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne Crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika.

Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik – član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. “Vidi dobro”, kazao mu je konzul, “drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da je car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: “Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću.” Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona – nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: “Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?”

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: “Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?” “Ne, ja nisam Bog” odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. “A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?” Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.

Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV. stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete Zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac – ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri.

Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj Zemlji, štovanje svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Molitva sv. Jurju

Vjerni slugo Božji i nepobjedivi mučeniče, sveti Jurju! Ti si otvoreno i s revnošću odgovorio na Božji dar vjere. Zahvaćen gorljivom ljubavlju prema Isusu Kristu, hrabro si se borio protiv oholosti, laži i prijevare. Ni bol, ni mučenje, ni mač, ni smrt nisu te mogli rastaviti od nasljedovanja Isusa Krista i njegova evanđelja.

Usrdno te molim da mi, poradi Kristove ljubavi, svojim zagovorom pomogneš da se i ja odlučno opirem svemu lošem; da probleme i patnje koje me pritišću strpljivo nosim kao svoj križ; da me ovozemaljske brige, sebičnost i nevolje ne rastave od Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Hrabri pobjedniče u vjeri, pomaži mi u svladavanju svakoga zla, odagnaj strah u zalaganju za ugrožene, kako bih jednom i ja zadobio Božju blizinu obećanu onima koji ustraju do kraja.

Po Kristu Gospodinu našem! Amen.

 Izvor: “Zbornik otoka Drvenika”, Joško Zaninović

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. KAJO, PAPA

Crkva se 22. travnja spominje Sv. Kaje, pape i mučenika, za kojeg se govori kako je bio u srodstvu s rimskim carem Dioklecijanom koji je bio žestok progonitelj kršćana.

Caius ili Gaius (latinski: sladak) je rođen je u Saloni (Solin kod Splita). Njegovi osobni podatci su vrlo oskudni. Liber Pontificalis spominje kako je bio u srodstvu s carem Dioklecijanom koji si je napravio palaču u Splitu i bio je žestok progonitelj kršćana. Deset dana poslije smrti pape Sv. Eutihijana izabran je novi papa Kajo 17. prosinca 283. U vrijeme progonstva obavljao je bogoslužje po privatnim kućama.

Donio je uredbu po kojoj ne može postati biskupom onaj tko prije toga nije imao službe, koje je uveo papa Sv. Higin: ostijarij (vratar), lektor (čitač u crkvi), akolit (nosi svijeće), egzorcist (istjeruje zloduhe) i subđakon (pomaže đakonu), red đakona i svećenika. Papa Kajo se spominje kao stric mučenice Suzane u djelu Mučeništvo Sv. Suzane iz VI. stoljeća. U jednom drugom djelu pod nazivom Mučeništvo Sv. Sebastijana hrabrio je jednoga vojnika pred mučeničku smrt.

Tijekom njegova pontifikata, kako piše na Sveci.net, pojavilo se krivovjerje maniheizam. Utemeljitelj maniheizma je svećenik Mani, rođen oko 200. Potjecao je iz Perzije i bio u srodstvu s plemićkom obitelji Arsakida. Maniheizam je govorio o postojanju svjetla i tame.

Krivovjerje se veoma brzo širilo iz Mezopotamije preko Sirije i Egipta na cijelo Sredozemlje. Čak su papa i car Dioklecijan vrlo oštro prosvjedovali prokonzulu u Africi zbog širenja maniheizma.

Papa Kajo je mučen 22. travnja 296., ali ne po nalogu Dioklecijana… Pokopan je na Kalistovu groblju.

Franjevačka Provincija Presvetog Otkupitelja do 1743. zvala se Provincija Sv. Kaje. Na ulazu u Split još i danas se nalazi kapelica u čast Sv. Kaje. U Splitu i okolici nekad je bio veoma štovan svetac. U milanskoj prvostolnici postoji kip Sv. Kaje, rad umjetnika Manfredinija u XX. stoljeću.

Preuzeto s nedjelja.ba