SVETAC DANA – SV. NIKOLA IZ TOLENTINA

Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u korizmi u sve dane osim nedjelje

Sveti Nikola se rodio god. 1245. u mjestu Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru sv. Nikole, biskupa, pa su mu zato dali i njegovo ime. Augustinski je novicijat završio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima sveti Benvenuto. Kao svećenik djelovao je u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaru, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.

Posjedovao je bezazlenu narav, bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim već i nepotrebnim.

Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u korizmi u sve dane osim nedjelje.

Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima. Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu.

Zato je često ponavljao Pavlove riječi: “Imam želju umrijeti i biti s Kristom” (Fil 1,23). Kod nas sv. Nikola iz Tolentina niti je poznat niti štovan svetac. No nije tako nezapažen drugdje. Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu. Spomenuli smo da je sv. Nikola iz Tolentina sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za molitvu. Bio je velik molitelj. Mi smo u današnjoj užurbanosti uvijek u opasnosti da “ne imadnemo vremena za molitvu”, a što je za naš duhovni rast veoma štetno.

Izvor: Sveci.net | Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PETAR CLAVER

Miljenik robova, španjolski isusovac i svećenik Petar Claver, molio je, ljubio i služio siromašnim crncima koji su u njemu imali pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: “Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.”

Sveti Petar Claver je sin Katalonije. Rodio se najvjerojatnije 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Početak apostolata

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: “Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.”

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

“Zauvijek rob Etiopljana”

Sveti Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: “Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.”

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su “los Patronos” na svoju “robu”, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: “Petrus Claver, Aethiopum semper servus” – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Zaštitnik misija među crncima

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se god. 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 8. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen god. 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio “univerzalnim zaštitnikom misija među crncima”.

Pomolimo se: Bože, koji si svetom Petru Claveru dao milost da ti ostane vjeran na putu ovozemaljskog života, udijeli nama da po njegovu zagovoru vjerno slijedimo Krista i tako dospijemo do slave uskrsnuća. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Spomendan rođenja Blažene Djevice Marije, Nebeske Kraljice. Začeta bez istočnoga grijeha, u potpunoj poniznosti vršila je Božju volju, svjesna odgovornosti koja joj je povjerena.,

Niz omiljenih marijanskih blagdana danas nastavljamo Malom Gospom, spomendanom rođenja Blažene Djevice Marije, koju je Bog odabrao od svih ljudi na zemlji i povjerio joj čast i zadaću rođenja samoga Boga. Začeta bez istočnoga grijeha, Marija je u potpunoj poniznosti vršila Božju volju, svjesna veličine dara kojim je obdarena, kao i odgovornosti koja joj je povjerena. Ovaj blagdan se počeo slaviti u Jeruzalemu  u 5. stoljeću. Tada je na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast Svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomendan na ovu posvetu razvio se blagdan Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu. 

S Marijinim rođenjem se započinje ostvarivati spasiteljski Božji plan, koji je najavljen već na prvim stranicama Svetoga pisma (Post 3,15). Na to će podsjećati i proroci: (Iz 7,14 i Mih 5,2). Crkva u Mariji gleda zoru novog vremena, a sveti Pavao će reći “puninu vremena”. Po njoj će doći “Mlado Sunce s visine”. U njoj će se utjeloviti Božja Riječ, a utjelovljenjem započinje povijest spasenja.

Djevojčica Marija živjela je u Nazaretu sa svojim roditeljima Joakimom i Anom. Kada je postala djevojkom, Marija se zaručila s Josipom, zanatlijom iz Nazareta, koji je kao i Marija dolazio iz Davidova pokoljenja. Iznenada joj je došao anđeo Gabrijel i navijestio da će roditi sina Božjega. Trudnu zaručnicu Josip je htio otpustiti, ali mu se ukazao anđeo i objasnio čudo koje se zbilo na Mariji – ona je po Duhu Svetomu zanijela Sina Božjega – obećanog Spasitelja svijeta. Marija i Josip odgajali su Isusa. Kada je odrastao, majka Marija Ga je nagovorila da učini svoje prvo čudo. Zato Mariju zazivamo u svojim potrebama kao našu najveću zagovornicu. S velikom boli doživjela je smrt svoga sina. Dolazak Duha Svetoga dočekala je s apostolima te je stoga nazivamo Majkom Crkve. Kao mjesto Marijine smrti spominju se prema predaji Jeruzalem i Efez. Nakon svoje smrti, Marija je dušom i tijelom uznesena na Nebo (blagdan Velike Gospe). Bog  ju je postavio iznad svih anđela i svetaca pa je nazivamo i Nebeskom Kraljicom.

Govor o Mariji susreće se već u Starom zavjetu. Mariju kao roditeljicu najavio je prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela: ‘Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!’ Slijedi ga i prorok Mihej koji govori o slavi i nevolji doma Davidova: ‘Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi!’

Mariju su predskazivale i žene koje su tugovale za svojom djecom poput Hagare, Resfe i Naomi. Upućivale su na Marijinu bol koju će pretrpjeti kao Majka kojoj će mač boli probosti srce, zbog njezina Sina. U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i Noina arka, gorući grm, Aronov štap i Gideonovo runo. U Novom zavjetu najviše o Marijinom životu doznajemo u evanđelju svetoga Luke, iako su ta izvješća vrlo kratka. A Drugi vatikanski sabor poučava: ‘S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija spasenja, kada je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.’ Svoje bogoslužje na današnji dan Crkva je ovako sažela u popričesnoj molitvi: „Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!“

Uz Malu Gospu veže se ime Marija, pa čestitamo imendan svima koje nose ovo biblijsko ime. Kao zanimljivost ističemo da je ime Marija stoljećima bilo rijetkost. U prvim stoljećima kršćanstva vjernici ovo ime nisu davali djeci iz poštovanja prema Isusovoj majci. U srednjem vijeku, kada su nastajale i mnoge marijanske pobožnosti, ime se davalo osobama kraljevskoga i plemićkoga staleža. Tek od 15. stoljeća ime se proširuje u svim društvenim slojevima. Posjetimo danas najbliže Marijino svetište i povjerimo Maloj Gospi naše brige i nevolje, koje će se njezinim zagovorom sasvim sigurno pretvoriti u radosti i nade.

SVETAC DANA – SV. MARKO KRIŽEVČANIN

7. rujna Crkva u Hrvata slavi spomendan sv. Marka Križevčanina, svećenika i mučenika vjere iz 17. st., koji je kao žrtva tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata, zajedno s još dvojicom svećenika, podnio mučeničku smrt u Košicama, odlučno braneći vlastitim životom svoju katoličku vjeru. 

Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pázmánya, kasnijega kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se je vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga ostrogonski primas i kardinal Petar Pázmány poziva u Ugarsku.

Od 1616. godine djeluje kao profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, a imenovao ga je i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije i Szepluku, kod Košica, koja je tada bila vlasništvo Ostrogonskoga kaptola. Sva ta područja nekoć su spadala pod Ostrogonsku nadbiskupiju, dok je to danas područje Republike Slovačke.

Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, Mađar Stjepan Pongrácz i Poljak Melkior Grodziecki, da se brinu za vjernike madžarskoga i slovačkoga jezika. S njima je 1619. godine radio kao misionar u Košicama i Hrvat, Marko Križevčanin. Za vrijeme pobune sedmogradskog (erdeljskog) kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali oni su ostali postojani.

Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i pape rimskoga. Mučili su ih različitim mukama, sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu, 7. rujna 1619. Isti dan je ubijen i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz. Knez Bethlen nije dopustio da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Popustit će tek šest mjeseci kasnije, na molbu palatinove žene Katarine Pálffy, koja je pristala s njime zaplesati na svečanom ručku u palači, gdje su mučenici bili mučeni, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pázmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu, u Trnavi, gdje se razvilo njihovo štovanje.

Prigodom 100. obljetnice Markove mučeničke smrti, 1718. godine, isusovački su đaci u Zagrebu u svojem veliku kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim. Proces za njihovo proglašenje blaženima počeo je 1859. godine. Sveti papa Pio X. proglasio ih je blaženima 15. siječnja 1905. Za što veće štovanje hrvatskih blaženika silno se zauzimao zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, uz pomoć urednika HKD-a sv. Jeronima dr. Josipa Andrića i drugih. Nadbiskup je i novu župu na Selskoj cesti u Zagrebu 1937. godine posvetio blaženomu Marku Križevčaninu.

U Križevcima nije bilo nikakva spomena bl. Marku. Veće gibanje i štovanje bl. Marka počelo je u vrijeme župnika Vida Cipriša, koji je ishodio da crkva i sv. Ladislava u križevačkome Gornjem gradu dobije kao suzaštitnika bl. Marka te je počeo izdavati župni list Krizinus, a 1969. godine organizirao veliku svečanost u prigodi 450. obljetnice mučeništva bl. Marka, koju je s našim biskupima, svećenicima i Božjim narodom predvodio pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu kardinal Franjo Šeper. Otad počinju i godišnja proštenja Markova blagdana u njegovu rodnom gradu Križevcima, kod njegove crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je ovu trojicu mučenika za vjeru svetima 2. srpnja 1995. u Košicama. Markovo proglašenje svetim svečano je obilježeno i u njegovu rodnom gradu.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

SVETAC DANA – SV. ZAHARIJA

Danas se prisjećamo starozavjetnog proroka Zaharije, pretposljednjeg, jedanaestog, od takozvanih malih proroka. Pretpostavlja se da je osim proročke obavljao i svećeničku službu, a djelovao je za vladavine perzijskog kralja Darija, krajem VI. stoljeća prije Krista.

Prorok Zaharija je pretposljednji od takozvanih malih proroka. Zaharijino ime na hebrejskom znači “Jahve opominje”. On sam u svojoj knjizi kaže, da je sin Berekijin, a ovaj opet Idonov. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.

Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskog sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Nas ga bibličar u uvodu i napomenama naše Biblije naprosto naziva “prorokom mesijanskih nada”.

Bibličar franjevac Bonaventura Mariani kaže, da je prorok Zaharija u svome narodu uživao veliko poštovanje, te da je imao veliki utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.

Prorok veoma žestoko žigoše one koji gaze socijalnu pravdu, koji varaju one priproste, osobito ako to čine loši pastiri i lažni proroci. Za njega ni hvalevrijedno djelo nema vrijednosti, ako nije povezan s konkretnim dobrim djelima.

Prorok Zaharija ima veoma uzvišene, plemenite i jasne pojmove o Bogu. Prema njemu, “ovako govori Jahve nad vojskama: Ljubavlju ljubomornom gorim za Jeruzalemom i za Sion” (Zah 1,14). Bog je vjeran prijatelj, a svetost mora biti značajka religiozne i građanske vlasti i svega izabranoga naroda. Bog sam je Onaj koji čisti, oslobađa, daje milost pokajanja i duh molitve.

Prorokova noćna viđenja, i obilje mesijanskih proroštava svjedoče da je bio u najužem mističnom sjedinjenju s Bogom. Njegova velika ljubav prema vlastitom narodu nije ga priječila u zdravoj otvorenosti prema svim drugim narodima. To pak, njegovo rodoljublje čini još ljepšim. Uravnoteženost je također jedna od lijepih značajki proroka Zaharije. On nikad ne naviješta prijetnje i kazne, a da ne bi naviještao oproštenje, sreću i blagostanje.

Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1-8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskog sužanjstva. U drugom dijelu, veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuje se događaj mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se u drugom raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. st. i dometnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom Pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.

Iz drugog je dijela najznačajniji ovaj tekst:

“Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj Kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On ce istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora od Rijeka do rubova zemlje” (Zah 9,9-10).

Knjiga Sirahova, govoreći o posljednjim kraljevima i prorocima, kaže: “A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove, jer su utješili Jakova i izbavili vjerom i nadom” (Sir 49,10). Tim je riječima sažeta misija svih 12 malih proroka: Amosa, proroka pravde; Hošee, proroka Božje ljubavi; Miheja, proroka navjestitelja Mesijina dolaska; Sefanije, navjestitelja Jahvina dolaska; Habakuka, navjestitelja Božje tajnovitosti; Hagaja, proroka obnove; Zaharije, Malahije, proroka novog bogoštovlja; Obadije, apokaliptičkog proroka; Joela, proroka Duha Božjega; Jone, proroka sveopćeg spasenja i Nahuma, proroka Božje pobjede.

Slaveći danas spomendan proroka Zaharije, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka, te da ih rado čitamo, kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema, vjerom i nadom.

Izvor: Bitno.net