SVETAC DANA – SV. IVANKA (GIANNA) BERETTA MOLLA

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.”

---

Ime Ivanka hrvatska je inačica njezina imena Gianna. Bila je deseto od trinaestero djece. Dva brata postala su svećenici: Enrico je redovnik kapucin (redovničko ime fra Alberto) i liječnik, misionar u Brazilu; a Giuseppe je svećenik i inženjer u biskupiji Bergamo u Italiji. Njena sestra Virginia bila je časna sestra kanizijanka, te je i ona kao liječnica djelovala u misijama u Indiji. Za vrijeme studija radila je sa siromašnim i starim ljudima. Završila je fakultet u Paviji, u Italiji i postala liječnica. Naknadno je specijalizirala pedijatriju i radila s majkama, bebama i starijim ljudima. Bila je aktivna vjernica i zaljubljenica u skijanje. Razmišljala je o tome da postane časna sestra, ali se ipak udala za ing. Pietra Mollu 1955. g. Rodila je troje djece: Pierluigija, Mariolinu i Lauru i nastavila liječničku karijeru. Redovito su u obitelji molili krunicu i čitali Bibliju.

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga. ”

Suprug Pietro je cijelo vrijeme bio uz nju, tješio je i davao joj podršku. Ujutro 21. travnja 1962. rodila je zdravu djevojčicu Giannu Emanuelu. Liječnici su se borili za život njene majke Ivanke, ali je sedam dana nakon poroda, u neizrecivoj boli i nakon ponovljenih usklika “Isuse, ljubim Te, Isuse, ljubim Te”, preminula u bolnici u Monzi.

Njezin pogreb bio je prigoda duboke boli, vjere i molitve. Pokopana je na groblju u mjestu Maseru (4 km udaljeno od grada Magente). U nedjeljnom Angelusu od 23. rujna 1973. godine, opisao je papa Pavao VI. njezin akt kao “svjesno posvemašnje predanje” .

Brzo se proširio glas o njezinoj žrtvi iz ljubavi prema nerođenom djetetu i svetosti. Mnogi su hodočastili na njezin grob, a i brojna su svjedočanstva drugih žena koje su u teškim trenucima poroda ili trudnoće zazivale Ivanku da ih zagovara, i teškoće su čudesno prošle. Stoga je pokrenut postupak njezine kanonizacije. Proglašena je blaženom 24. travnja 1994. god. tijekom Međunarodne godine obitelji. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njezinog tada 92-godišnjeg supruga i djece.

Ovu izuzetnu ženu opisuju kao sveticu naše svakodnevice, njezina poduka ima temeljno životno značenje za obitelj kao prvu zajednicu, gdje se upija ljubav, vjera, ćudoredne vrijednosti. Posljednje dijete, Gianna Emanuela, krenula je majčinim stopama i danas je također liječnica u Italiji, dok je Laura, drugorođena kćerka, ekonomistica, koja ujedno surađuje s katoličkom udrugom »Voglio vivere« kojoj je cilj promicanje poruka sv. Ivanke Berette Molla.

U župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom u Gorskom kotaru postavljena je i posvećena slika sv. Ivanke, a na kraju svečane mise otkrila ju je kćerka pokojne svetice, Laura Molla.

Spomendan joj je 28. travnja.

Sv.  Ivanka je prva liječnica koja je proglašena svetom i zaštitnica je trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Molitva sv. Ivanki

Sveta Ivanka, uzorna majko i ženo, koja si žrtvovala svoj život da bi tvoje dijete moglo živjeti, čuj našu molitvu, danas kada toliki zaziru od života, kada nerođeni nemaju gotovo nikakva prava, kada mnogi zagovaraju pobačaj i ostale oblike nasilja nad životom. Molimo za trudnice u poteškoćama, molimo za nerođene u opasnostima pobačaja, za očuvanje obitelji i bračne ljubavi. Ti, koja si nam veliki primjer i ohrabrenje, pomozi da prihvatimo svoj križ i gledamo uvijek u Isusa, koji je Život i Ljubav. Neka nas nada vječne radosti, održi u činjenju dobra i izbjegavanju zla. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LJUDEVIT MONTFORTSKI

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. bilo je “Totus Tuus” – Sav Tvoj! Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u “Raspravi” donosi na cjelovit način: “Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.”

Sveti Ljudevit Montfortski živio je i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najvećih pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako: “Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani.“

Montfortovo geslo života bilo je BOG SAM. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao: „Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.”

Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi: „Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju – ja nosim Mariju u sebi – urezanu crtama slave – ali u tami vjere.“

Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali “dobri otac Montfort”.

Jednoga dana noseći siromaha na leđima, dođe do jedne kuće i počne glasno vikati: „Otvorite vrata Isusu Kristu.“

U svome srcu nosi stalnu želju za naviještanjem radosne vijesti: „Dao bih rado i svoj vlastiti život, samo kada bih mogao spasiti barem jednu dušu.“

Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: „Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji.“

Na njegovu grobu nalazi se epitaf na kojem piše:

„Prolazniče, što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716., u dobi od 43. godine.”

Karizma i duhovnost monfortanaca

Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljitelj je i duhovni otac misionara monfortanaca. Članovi “Družbe Marijine” mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.

Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima.

Montfort, koji je od pape Klementa XI. dobio naziv “apostolski misionar”, želio je misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.

U “Pravilu svećenika misionara družbe Marijine” on piše: “Ovi svećenici treba da budu od Boga pozvani da obavljaju misije poput siromašnih Apostola”; “Cilj misija je obnova kršćanskog duha među kršćanima”.

Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja s Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta, te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.

Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:

Sv. Ljudevit Montfortski bio je svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:

“Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane…“

U jednoj svojoj pjesmi ovako izražava svoje žarko traženje Isusa:

„Dođi, o Mudrosti, jedan siromah te traži. Zašto toliko produljuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Otvori, moja ljubavi, kucam na tvoja vrata. O ne, nije to stranac nego srce koje ljubav nosi i koje nema druge do li tvoje kuće za počinak. Ako me ne želiš, dopusti barem da te tražim. Ostavi me uvijek u čežnji traženja.“

Slijediti Boga, za njega znači pristati na evanđeoski rizik:

„Ako se ništa ne riskira za Boga, ništa se ne će velikoga učiniti za njega.“

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje na poseban način u otajstvu Utjelovljenja, koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva”; i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu:

“Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“; “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“; Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa“.

Svoja pisma često bi započinjao usklikom: „Živio Isus, živio njegov Križ!“ A jednom prilikom je izjavio: “Nikad nisam postigao toliko obraćenja, koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana i križeva.”

Za Montforta postoje 4 bitna sredstva kako bismo se sjedinili s Isusom, a to su: žarka želja, sveopće mrtvljenje, neprekidna molitva i nježna pobožnost prema Majci Božjoj.

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici:

“Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije”;
“Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“;
“Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama… vjeruj mi, naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv”;
“Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci”.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedno je od specifičnih poslanja misionara monfortanaca!

Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično-marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama”:

“Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A budući da je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.“

Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako:

“Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci.“

Posveta ili povjera koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bismo postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama:

“Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima.”

Ako bismo željeli sažeti sve ovo što smo rekli u vezi s karizmom i duhovnosti, poslanje misionara monfortanaca ima četiri izraza, a to su:

1. Evangelizacija; 2. Marija; 3. Promjena mjesta boravka; 4. Rad u zajedništvu.

“Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji”

Montfort je napisao nekoliko pisanih djela. Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: “Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina.”

Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog Francuske revolucije “u tami jednoga kovčega”, i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tri stotine izdanja, na tridesetak jezika.

Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže: “Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu.”

Papa Ivan Pavao II. i “Rasprava o pravoj pobožnosti”

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968., Papa je povjerio jednoj grupi vjernika sljedeće: “Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj.”

Godine 1979. poljski biskupi su izričito rekli: “To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina.”

Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Montfortove duhovnosti na svoj duhovni rast:

“Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke “Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici”, jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…”. 1

U vezi s uprljanim koricama Montfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, izjavio je: “Knjiga ‘Rasprava o pravoj pobožnosti’ se uprljala, ali srce mladog Karla se prosvijetlilo.”

U marijanskoj enciklici “Majka Otkupiteljeva” (1987.), Papa piše o važnosti Montfortove duhovnosti za čitavu Katoličku Crkvu govoreći: “Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti.”2

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi “Dar i Otajstvo”, Papa se ponovno vraća na ulogu “Rasprave o pravoj pobožnosti” govoreći:

“U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašena i barokna stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!”3

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. jest “Totus Tuus” – Sav Tvoj! U apostolskom pismu o Krunici, govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegova gesla. Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u “Raspravi” donosi na cjelovit način: “Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.” Njegov osobni tajnik je posvjedočio da su upravo te bile jedne od njegovih zadnjih riječi prije odlaska u Očev dom.

Izvor: www.monfortanci.com

1 ANDRE FROSSARD, Ne bojte se. Intervju s Papom Ivanom Pavlom II, Milano 1983
2 Enciklika “Redemptoris Mater”, br.48
3 PAPA IVAN PAVAO II, Dar i Otajstvo, KS, Zagreb 1996, str. 3

SVETAC DANA – BL. OZANA KOTORSKA

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565., u 72. godini života.

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.”… Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi, i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kći ondje ostane. No, ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507. g. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavlja roditeljsku kuću, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazivati – životopisac, lijepo kaže, da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru – i tako postati njegova najodličnija građanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.

Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. g.

U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Ime Ozana je hebrejskog porijekla, a znaci slava, ili aklamacija u znak pozdrava.

Pomolimo se: Obnovi, Gospodine, u našim srcima ljubav prema tvojoj muci, da po zagovoru i primjeru blažene Ozane, djevice i pokornice, postanemo dionici tvoje boli i slave. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

Majka dobrog savjeta

U Lauretanskim litanijama Gospu, između ostalog, zazivamo kao Majku dobrog savjeta, a narod kaže kako dobar savjet zlata vrijedi. Ako je pak Marija u nadnaravnom redu naša duhovna Majka, što je onda prirodnije nego kada Nju pitamo za savjet?

No, što je to zapravo savjet? Na to pitanje poznati moralni teolog, isusovac o. Arthur Vermeersch odgovara: „Savjet je pametna primjena općenitih načela na pojedinačan slučaj.“ Iz te definicije jasno se razaznaje kolika je vrijednost dobrog savjeta. Mi u životu znamo dobro ona opća načela, ali su pojedini slučajevi koji put tako složeni, da nije uvijek lako ona opća načela ili neko od njih pametno primijeniti na određeni slučaj. I onda pametan savjet od razborita čovjeka zlata vrijedi.

Sveti oci i kršćanski pisci dovodili su Mariju uvijek u vezu, bilo s Božjom, bilo s dobrim savjetom. Sveti Augustin je čak naziva „djelom vječnog savjeta“. Sveti Anzelmo ovako piše: „Krist je u Mariji. Dakle je u Njoj sve blago Božje mudrosti i znanja.“ A Sv. Albert Veliki, koji je na osobit način osjetio pomoć Marijina savjeta, naučava ovako: „Ni Adam prije grijeha, ni Sv. Ivan Evanđelist koji je počivao na Gospodinovim grudima, ni apostol Pavao koji je bio uznesen u treće nebo, ne mogu imati onakvu mudrost savjeta i onakvu savršenu spoznaju nadnaravnih tajni, kao što je to imala Marija, Isusova Majka, koja je upravo kao takva morala savjetovati i voditi samoga Isusa.“

U Italiji, u Genazzanu, nedaleko od Rima krajem srednjega vijeka nastalo je i veliko svetište Majke Božje Dobroga Savjeta. Tradicija pripovijeda kako je tamo na čudesan način 25. travnja 1467. prenesena jedna slika Majke Božje, koja se stoljećima prije toga štovala u gradu Scutari u Albaniji. Oko te slike razvila se u Genazzanu velika pobožnost, koja traje još i danas, tako da je Genazzano poznat kao veliko marijansko svetište ne samo u Italiji, nego i daleko izvan njezinih granica.

Kako se 25. travnja slavi blagdan Sv. Marka, to se blagdan Majke dobroga savjeta slavi dan kasnije u Genazzanu, a i na mnogim drugim mjestima.

Razne pape su svetište u Genazzanu obasuli mnogim duhovnim povlasticama, a neki su onamo u teškim časovima hodočastili kao hodočasnici. Pio IX. je to učinio i više puta. Njegov nasljednik Leon XIII. dao je da se slika Majke dobroga savjeta stavi i u glasovitu Sikstinsku kapelu u Vatikanu, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv: „Majko dobrog savjeta, moli za nas!“ Sliku Majke dobroga davjeta imao je i u svojoj radnoj sobi te se Gospi u molitvi često obraćao za savjet. i papa Ivan XXIII., nekoliko mjeseci nakon svoga izbora za papu došao je ondje kao hodočasnik, te svoj pontifikat preporučio Njezinu zavjetu.

Nedaleko od Genazzana nalazi se vila San Pastore. To je ljetnikovac njemačkoga zavoda u Rimu Germanikuma. Kao pitomac zavoda i blaženi je kard. Alojzije Stepinac u ljetnim mjesecima hodočastio u Genazzano Majci dobroga savjeta, i ondje pred Njom izlijevao svoju pobožnu dušu.

Preuzeto s nedjelja.ba