SVETAC DANA – SV. PAVAO OD KRIŽA

Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje.

Sv. Pavao od Križa je rođen 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove kao sin vrlo pobožnih roditelja. Njegovo je djetinjstvo obilježio događaj kada je njegov brat, Ivan Krstitelj, pao u rijeku. Spasila ga je prekrasna žena za koju oni vjeruju da je bila sama Blažena Djevica. Pobožan od ranog djetinjstva, u dobi od 15 godina odlučio je posvetiti život molitvi i pokori.

U dobi od 20 godina osjećao je dužnost da se pridruži vojsci protiv Turaka da brani kršćanstvo. No, to je iskustvo samo ukazalo na to da je njegov poziv zapravo negdje drugdje. Nakon otpusta, vratio se životu molitve.

Nakon niza vizija u kojima je bio nadahnut da osnuje kongregaciju koja bi posebno štovala Svetu Muku Krista, Pavao i njegov brat, Ivan Krstitelj, osnovali su red redovnika Pasionista. Smješten na Monte Argentariu, samostan je uskoro počeo primati prve novake. Strog život zajednice samostana uključivao je i propovijedanje po selima i ovaj je posao zaokupirao veći dio svečeva života.

Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“

Svetac je također posjedovao izvanrednu moć nad Đavlom. Jednom tijekom misije u Orbetellu, bilo je veliko komešanje u barakama vojnika. Jednog od vojnika, koji je vrištao od užasa, vukla je i gurala nevidljiva sila. Sv. Pavao je došao i držeći u ruci raspelo zapovjedio duhu da odstupi. Kako se Đavao opirao, naredio je vojniku da učini čin pokajanja. Tada je naredio odstupanje Đavla. U nemogućnosti daljnjeg opiranja, zli je duh napustio dušu vojnika. Vojnik se ispovjedio te od tada uživao mir duše.

Svečeva moć nad prirodom mogla se vidjeti mnogo puta, posebno u Santaflori gdje je običavao propovijedati. Crkva je često bila puna ljudi, a još se veće mnoštvo ljudi guralo na trgu pred crkvom. Kako bi ga i oni unutra i oni vani mogli čuti, svetac je stao na prag crkve i počeo govor. Dan je bio sunčan, ali najedanput se spustio strašan pljusak da su se bujice vode počele stvarati pod nogama ljudi. Ljudi su počeli trčati na sve strane tražeći zaklon. Vidjevši u ovim smetnjama đavolje djelo, svetac je držeći svoje raspelo u rukama blagoslovio zrak. Odmah se nebo razvedrilo i kiša prestala te su ljudi mogli nastaviti slušati propovijed. Na čudo svih prisutnih, svi koji su se tada ondje zatekli, bili su potpuno suhi, bez obzira na to što su minutu prije trčali po trgu po najvećem pljusku.

Drugom prilikom, nebo je strašno pocrnilo prijeteći strašnom olujom. Kako je uvjerio ljude da je to djelo Đavla koji silom želi spriječiti dobro koje se ima dogoditi, ljudi su ostali na svojim mjestima vjerujući svecu. On je opet, držeći raspelo, blagoslovio crne oblake. I kiša se spustila, olujno nevrijeme je bjesnilo, ali – svuda oko ljudi, a na mnoštvo koje je slušalo propovijed nije pala niti jedna jedina kap kiše!

Svećenik Pius u biografiji sveca opisuje događaj koji se zbio kada je svetac trebao poći na otok Elbu, ali nije bilo broda kojim bi otišao tamo. Svetac je prišao kapetanu koji mu je objasnio da je brod ozbiljno oštećen tijekom oluje i da su ga jedva izvukli na obalu. Svetac je rekao kapetanu neka se ne brine, da će s Božjom pomoći sigurno doploviti na odredište. Svetac je jednom rukom držao raspelo oko vrata, a drugom vukao brod s ostalim mornarima. Dovukli su brod do vode. Sigurno su stigli na otok, a čim su se svi iskrcali, brod je pukao po pola i potonuo.

Prekrasno čudo se dogodilo jednog dana dok je sveti Pavao hodao pokraj jednog seljaka koji je vodio dva mlada vola. Kako su volovi bili nervozni, seljaku su zadavali mnogo poteškoća dok ih je pokušavao voditi. Počeo je strašno psovati i bogohuliti. Svetac ga je opomenuo, ali uzrujani je seljak na kraju uperio pušku u njega. Svetac se ni malo nije bojao za svoj život, već je bio užasnut takvim psovkama i pogrdama, te je podigao svoje raspelo te rekao: „Kad već ti nećeš poštovati raspelo, volovi hoće!“ Kao da su razumjeli što je sv. Pavao rekao, volovi su odmah kleknuli pred raspelom spuštene glave. Vidjevši ovo čudo, seljak je maknuo pušku, molio za oprost, a uskoro došao i na svetu ispovijed i obratio se Bogu.

Jedno od najljepših čuda u životu ovoga sveca dogodilo se u Piagaru dok je propovijedao, 1738. Na kraju govora rekao je: „Mnogo je onih kojima se čini kao tisuću godina dok moje poslanje ovdje završi, ali ostavit ću nešto drugo ovdje, što će nastaviti poslanje bolje nego ja.“ Kada je svetac napustio crkvu, neki su ga ljudi slijedili, a neki su ostali u crkvi da se mole. Otac Pius kaže da su ljudi primijetili da je odjednom s raspela u crkvi počeo teći plavkasti znoj. Svećenici su uzeli platna te brisali znoj kako bi sačuvali dragocjenu tekućinu. Neki su brzo otrčali svecu kako bi mu ispričali događaj, a on je rekao: „Ja sam to znao.“ Pitao je koje je boje znoj, a kada su rekli da je plav, on je odgovorio: „To je dobar znak“ – te nastavio sa svojim putovanjem. Oni koji nisu bili dirnuti njegovim riječima, pokajali su se vidjevši čudo u crkvi na raspelu. Za trajno sjećanje na ovaj događaj, nova je kapela izgrađena u koju je smješteno čudesno raspelo, s natpisom o čudu, i može se vidjeti i dan-danas.

Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim 28. lipnja 1867. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te Družbe. Obično ih nazivaju pasionistima. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem, te natpisom Muke Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te 20-ak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure, te pet instituta aktivnog života, koji su osnovani u Italiji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

Grob ovog sveca nalazi se u rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LUKA EVANĐELIST

Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.

Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.

Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa. On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života.

Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje. Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla:

“Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje.

On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore. Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu.

On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju… No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.”

S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.

Molitva svetom Luki

Ljubljeni i sveti liječniče, bio si oživljen ljubavlju Duha Svetoga. U vjernom opisu Isusove osobe kao čovjeka, opisao si i Njegovo božansko suosjećanje za sva ljudska stvorenja. Učini naše liječnike da budu profesionalni kao što si ti bio i izmoli da budu bogati božanskim milosrđem prema svojim pacijentima. Osposobi ih da liječe bolesna tijela i bolesne duše, kojih je toliko mnogo danas. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI

Dok su ga lavovi komadali Ignacije je na ustima izgovarao Isusovo Ime, za koje je oduvijek govorio da ga se ne može riješiti jer mu je urezano u srce. I zaista, kaže predaja, kad su mu nakon smrti znatiželjni pogani rasporili grudi, na srcu mu je zlatnim slovima bilo zapisano: “Isus Krist”.

Sveti Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeća, vjerojatno u Siriji. Iz načina na koji bijaše mučen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u društvu bijahu najviše obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno građansko pravo jer su mogli postati čak i biskupi. Ignacije bijaše nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka.

Kao biskup Ignacije se morao neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, među razočaranim Židovima i kršćanskim vjernicima iz židovstva širili svoje dualističke zablude. Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bijaše na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti došlo je kraće razdoblje mira da onda započne progonstvo pod carem Trajanom.

Za vrijeme toga progonstva između 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost zbog kršćanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojničkom stražom brodom uputili u Rim gdje bi osuđen da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim lukama, to se tamošnjim kršćanima pružila divna prilika da pozdrave u lance okovana Kristova mučenika.

U Smirni se brod dulje zadržao pa je Ignacija na čelu svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slično su učinili kršćani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak u Smirni pa napisa kršćanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost želio i pismeno izraziti.

Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kršćanskoj zajednici iz kojeg saznajemo kako su vojnici stražari prema njemu nečovječno postupali. To je pismo puno i najuzvišenijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak.

»Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči. Knez ovoga svijeta hoće me oplijeniti i preokrenuti moje osjećaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dođem k vama, budem drugačije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: ’Dođi k Ocu!’ Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti među ljudima, a to će se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist će nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnuću, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znači da mi dobro želite; ako budem oslobođen, znači da me mrzite.«

U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske crkve koju naziva »predstojnicom zajednice ljubavi«. Dok se brod zadržavao u luci Troade, Ignacije napisa još tri pisma: zajednici u Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu. Stručnjak za patrologiju O. Hagemeyer piše da tih sedam Ignacijevih pisama imaju i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i snažno imaju pred očima veliko značenje biskupske službe u Crkvi.

On je u tadašnjim prilikama u povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kršćanske zajednice očuvaju od otrova krivovjernih naučavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efežanima slavi kao blaženu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno povezana »kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u skladnu cjelinu«. U Poslanici Smirnjanima uči ovako: »Gdje se pokazuje biskup, ondje mora biti i zajednica, kao što se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi i katolička Crkva.« Zajedništvo s biskupom najviše se očituje u molitvi i slavljenju Euharistije. Ignacije o tome piše: »Ako već molitva jednoga ili drugoga ima veliku moć, koliku će tek imati molitva biskupa i zajednice.« Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim zvijerima, koje ga pred očima svjetine rastrgaše i tako se ispunila njegova želja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh. Dok su ga lavovi komadali Ignacije je na ustima izgovarao Isusovo Ime, za koje je oduvijek govorio da ga se ne može riješiti jer mu je urezano u srce. I zaista, kaže predaja, kad su mu nakon smrti znatiželjni pogani rasporili grudi, na srcu mu je zlatnim slovima bilo zapisano: “Isus Krist”. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada, isti dan kad ga slavi i sirska Crkva. Sveti Ignacije Antiohijski u puku je prihvaćern kao pomoćnik kod grlobolja i bolesti s kožnim ospicama.

Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, ti resiš otajstveno tijelo Crkve svjedočanstvom svetih mučenika. Današnji je dan svetom Ignaciju pribavio vječnu slavu, nek i nama bude izvor jakosti. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net