Blažena Djevica Marija Žalosna

Blažena Djevica Marija bila je obdarena posebnim milostima, ali je isto tako bila pogođena i velikim žalostima, koje joj je nagovijestio prorok Šimun još u vrijeme kada je prikazala dijete Isusa u hramu: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2, 35).

Pobožnost prema Blaženoji Djevici Mariji od sedam žalosti nastala je u srednjem vijeku u Njemačkoj. Kasnije ovu pobožnost na poseban način širi i nje­guje red Servita. Sveta Stolica 1667. godine dopuša Redu Servita treće rujanske nedjelje slaviti posebnu svetkovinu Blažene Djevice Marije od sedam žalosti. Papa Pio VII. 1814. godine proširio je svetkovinu na cijelu Crkvu u zahvalu što se oslobodio Napoleonova ropstva. Svetkovina se slavila na razne datume do Pija X. koji je odredio slavlje na današnji dan, 15. rujna. Poticaj za ovu Gospinu svetkovinu nalazimo u prikazanjima Marije u teškim događajima Kristove muke i smrti (Stabat Mater i Pieta). U čast Gospe Žalosne osnivala su se, osim reda Servita, pobožna društva i brojne pobožnosti, što se temelji na Šimunovu proroštvu: „A tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2, 35). Ovom se svetkovinom htjelo nagla­siti Mariju kao Majku boli, nasuprot isticanju nje kao Kraljice, koja je uzdignuta i preobražena u nebeskoj slavi. To je i opravdano, zato što je Marijin zemaljski život bio prožet bolju, slično kao i život svakog čovjeka koji obiluje patnjama. Marijin zemaljski život nije bio izuzet od patnje nego je njezin život postao simbol patnje svake žene i majke patnice.

Daljnji razlog ove svetkovine jest ono što na poseban način ističu lauretanske litanije, Marija je Kraljica mučenika koji su svojim mukama i svojom krvlju posvjedočili svoju vjeru u Krista i svoju pri­vrženost Kristu. Marija je bila njihov uzor, „ljubila je više od svi, trpjela je više od svih”.

Konačno, razlog slavljenja Marijinih žalosti nalazimo u samoj Mariji kao supatnici Kristovoj. Taj kristološko-spasenjski vid Marije ostvaren je njezinom suradnjom u djelu otkupljenja: u času Kristova utjelovljenja, u cijelom njezinu životu, posebno kad je stajala podno križa na Golgoti. Zbog toga se ona i naziva: „službenica”, „suradnica”, „supatnica”. Ona je uistinu bila duboko sjedinjena sa svojim Sinom u svemu, posebno na Golgoti.

Papa Pavao VI., nabrajajući Marijine blagdane koji komemoriraju spasenjske događaje i blisku Marijinu povezanost s Kristom, za ovaj blagdan kaže kako imamo „izvrsnu prigodu oživivjeti u sjećanju odlučan trenu­tak povijesti spasenja, i počastimo Majku koja stoji uz križ svoga Sina, ””suosjećajući s njegovim mukama””” (MC 7).

Štovanje Blažene Djevice Marije Žalosne od nas traži „življenje i svjedočenje u konkretnom životu i trpeću ljubav prema Crkvi, kao što je to divno izrečeno u popričesnoj molitvi 15. rujna: „dok štujemo supatničku muku Blažene Djevice Marije, da u sebi nadopunjamo za Crkvu ono što nedostaje Kri­stovim mukama” (MC 11).

Uzvišenje Svetog Križa

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, Sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stišćući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN ZLATOUSTI

Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala časni naslov “zlatousti”, možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina.

Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin već i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, kao dušobrižnik kršćanskog stada bio je neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćer.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao “između položaja podanika i cara”. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. Godine 397.  sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.

Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu “sinodu kod hrastova”, koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon pet kilometara klonuo. Ondje je doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: “Bogu budi hvala na svemu! Amen.” Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima.

Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je “O svećeništvu”. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike. (izvor: KTA)

Izvor: Bitno.net

Ime Marijino – blagdan na koji se spominjemo velike kršćanske pobjede nad Turcima

Blagdan imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513. godine, kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “Dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683. godine, nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969. godine, ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

Beč nije bio prvi ni jedini koji bi se kao “bedem kršćanstva” – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I., naredio god. 718., da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: godine 627., 677., i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. (+733.), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomoćnice svijeta!” “Ti utočiste kršćana!” “Ti naša nado i naša snago!”

Na Zapadu istu vjeru izriče molitva “Zdravo, Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu (+1054.). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši od XIII. st., izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu.

I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti ime Marijino.

Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Jeste li znali da mariolozi donose šezdesetak tumačenja značenja biblijskoga imena Marija? Izdvojim sljedeća: prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje. Iz niza oblika i inačica ovoga imena navodimo samo neke: Marica, Maca, Mareta, Marela, Maša, Mija, Mirjana, Maja, Jana, Marieta, Meri, Merilin, Lina.

Od imena Marija dolaze i muška imena: Marijan, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje i druga.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAFNUCIJE IZ TEBE

Sveti Pafnucije iz Tebe, pustinjak, biskup i mučenik, bio je duhovni sljedbenik svetog Antuna opata, s kojim je godinama boravio u pustinji.

Redovnik i biskup Gornje Tebe u Egiptu, obratio je na kršćanstvo mnoge nevjernike. Proganjan je i mučen za vrijeme rimskog cara Maksimina II. Tada su mu izbili desno oko i slomili lijevo koljeno, a zbog vjere u Krista Gospodina poslan je na prisilni rad u rudnike. Izbavio ga je godine 313. car Konstantin Veliki, koji je Pafnucija izuzetno cijenio, često tražio njegove savjete i prigodom njihovih susreta redovito poljubio ranu nastalu izbijanjem mučenikovog oka.

Pafnucije je nastavio svoje pastoralno djelovanje i svoju stalnu borbu protiv arijanskog krivovjerja. Sudjelovao je aktivno na značajnom Prvom nicejskom saboru godine 325. i tada predložio da se sukladno vjekovnoj tradiciji oženjenim muškarcima dopusti ređenje za svećenike, kao i da se oni koji su već zaređeni ne mogu ženiti. Ta je uredba do danas ostala na snazi u istočnim Crkvama pa tako i kod naših grkokatolika. Pristaša i prijatelj svetog Atanazija, Pafnucije je s velikom skupinom egipatskih biskupa sudjelovao 335. i na Prvom saboru u Tiru (Libanon), gdje je nastavio svoju uspješnu borbu protiv krivovjerja.

Izvor: zupajastrebarsko.hr