SVETAC DANA – BL. ALOJZIJE STEPINAC

Životopis

Djetinjstvo i mladost

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Svećeničko ređenje

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.

Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.

I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.

Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Uzništvo i smrt

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700.

U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.

Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.

Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.

Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Preuzeto s Zagrebačka nadbiskupija

SVETAC DANA – SV. SKOLASTIKA

Iako smo u vremenima kada za redovnički život postoji sve manje zanimanja, valja naglasiti veliku vrijednost i važnost takvoga samostanskoga oblika življenja vjere i intenzivnijega proslavljanja Boga. Obično svi redovnici, bez obzira kojem redu pripadali, obdržavaju tri temeljna zavjeta: poslušnost, čistoću i siromaštvo, ali uz to imaju i neka dodatna pravila, koja je donio utemeljitelj i za koja su se redovnici obvezali da će ih obdržavati, a upravo će se po njima najviše razlikovati jedni redovi od drugih. Temeljno ih se može podijeliti na kontemplativne, odnosno one koji su se više posvetili molitvi, duhovnomu životu i odvojenosti od svijeta, te na aktivne, odnosno one koji su se uz možda nešto manje intenzivan duhovni život značajnije posvetili brizi o ljudima, npr. bolesnima, siromašnima, odgoju djece i mladih itd. U tom smislu možemo reći da je svaki red vrijedan, jer ima za cilj slaviti Boga i na molitveni ili aktivan način biti na korist ljudima.

Veliku razgranatost različitih redovničkih zajednica u Europi možemo ponajprije zahvaliti svetomu Benediktu, ocu zapadnoga monaštva, kao i njegovoj sestri svetoj Skolastici, majci svih redovnica na Zapadu. Njih su dvoje tako utemeljili benediktince, odnosno sveti je Benedikt utemeljio muški ogranak i njime upravljao, dok je sveta Skolastika bila uz svetoga Benedikta suutemeljiteljica ženskoga ogranka.

Dobro je podsjetiti se na ono Benediktovo i benediktinsko temeljno pravilo koje nas opominje na uravnoteženi duhovni život, a glasi: Ora et labora, odnosno Moli i radi. Može se reći da je to temelj svake redovničke zajednice i da po tomu dobivaju svoju duhovnu snagu, ali je i poticaj svim ostalim vjernicima, bez obzira u kojemu se staležu nalazili, da ne zanemaruju ni duhovnost ni važnost rada i ovozemaljskog zauzimanja za opće dobro. Drugim riječima, sve ono što su sveti Benedikt i sveta Skolastika činili može nam biti poticaj u svakodnevnu življenju, a nije zanemariv podatak da su za sebe i za svoje zajednice odredili iznimno strog i vrlo ozbiljan pokornički život.

Sveti Benedikt i sveta Skolastika rođeni su oko 480. god. u Nursiji (danas Norcia u Italiji), a iako se s time svi ne slažu, postoji velika vjerojatnost da su bili blizanci. Svetoga su Benedikta roditelji poslali na studij govorništva, ali je, slijedeći Božji poziv, otišao u drugomu smjeru. Povukao se u samoću u brda, živeći u jednoj pećini, ali su ga nakon nekoga vremena zamolili pustinjaci koji su živjeli u obližnjemu samostanu da im postane poglavar, budući da je njihov umro. Iako je prihvatio poziv, vrlo se brzo razočarao, jer je uvidio da im je disciplina itekako oslabjela, a kada je htio ponovno uspostaviti red, naišao je na veliko protivljenje, koje je išlo do te mjere da su ga čak pokušali otrovati. Zbog toga je otišao odande i s onima koji su htjeli slijediti strogi način života kakav je propisivao otišao najprije u Subiaco, a potom i 529. god. na brdo Monte Cassino, gdje je izgradio veliki samostan i dvije crkve.

Sveta ga je Skolastika slijedila u svetosti života, a možemo pretpostaviti da je sudjelovala i u svemu drugomu što je Benedikt poduzimao. Tako je u podnožju Monte Cassina sagrađen samostan benediktinki, a na čijem je čelu bila sveta Skolastika i sa svojim sestrama provodila regulu svetoga Benedikta.

Iako o svetoj Skolastici nema puno zapisa, možemo ponešto o njoj saznati iz pisanja svetoga Grgura Velikoga, pape i crkvenoga naučitelja, a čiji je ulomak uvršten u Časosolov naroda Božjega. Tako ondje čitamo:

Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju. 

Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.” Sveta koludrica čuvši bratovo odbijanje sklopi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili. 

Tad se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!” 

A on koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje, tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. 

I nikakvo čudo što je ženska bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila. 

I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči u vis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u liku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njenoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio. 

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek jedno u Gospodinu. (Iz knjige Razgovora svetoga Grgura Velikoga, pape, u: Časosolov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1177-1178.)

Sveta je Skolastika umrla oko 547. godine (neki preciziraju da je to bilo 10. veljače te godine), a ubrzo nakon nje – 21. ožujka 547. – umro je i sveti Benedikt. Na njihovu se grobu i danas nalazi ovaj natpis: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“ Spomendan svete Skolastike slavi se 9. veljače.

Nakon što je samostan Monte Cassino bio u potpunosti uništen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1944. god.), pristupilo se temeljitoj rekonstrukciji, pa su tom prilikom privremeno iskopane i kosti svete Skolastike i svetoga Benedikta. Na temelju pregleda stručnjaka, ustanovljeno je da je sveta Skolastika bila visoka 159 cm, te da je umrla u dobi između 60 i 70 godina. Njihova su tijela bila izložena na javno štovanje od 1950. do 1955. god., a potom su vraćena u staro grobno mjesto, koje je smješteno ispod glavnog oltara.

Sveta se Skolastika u ikonografiji obično prikazuje odjevena u crni benediktinski habit, s ljiljanom ili opatičkim križem u ruci, dok se golubica, koja simbolizira onu golubicu koja se spominje u opisu svetoga Grgura Velikoga, nalazi do svetičinih nogu, ili je utisnuta njoj u grudi, ili pak leti prema nebu. Zaštitnica je protiv udara groma i protiv suše, a razumljivo je da je glavna svetica benediktinskoga reda.

Djelo svetoga Benedikta i njegove sestre svete Skolastike urodilo je mnogostrukim plodovima, tako da su tijekom povijesti osnovani mnogi benediktinski samostani, kako muški, tako i ženski. No, i njima se tijekom povijesti dogodilo ono što je svetoga Benedikta u početku najviše razočaralo, a to je popuštanje u disciplini. Ipak, Duh Sveti puše kada hoće i kako hoće, pa je tako i to okrenuo na dobro. Naime, nakon pada zanosa i popuštanja u disciplini, Duh Sveti je potaknuo svetoga Brunu u 11. st. da reformira benediktinski red i tako su nastali kartuzijanci, čija je karizma prepoznatljiva po tomu što se povlače u šutnju i kontemplaciju, a s drugima se sastaju samo na molitvu. Nešto poslije nastao je još stroži red – cisterciti, a u 17. st. i oni su reorganizirani i utemeljeni su trapisti.

Valja napomenuti i kako u Hrvatskoj još uvijek postoji više samostana benediktinki, a od njih je svakako najpoznatiji onaj u Zadru, podignut 906. god., u kojemu je svojevremeno poglavarica bila opatica Čika, rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Osim njega, sačuvano ih je još sedam: na Rabu, u Trogiru, u Krku, u starom Pagu, u novom Pagu, u Šibeniku, na Hvaru, te na otoku Cresu. Broj svih redovnica u navedenim samostanima je oko 100, a sve one žive u klauzuri, velikim dijelom odvojene jedne od drugih i od vanjskoga svijeta, kako bi se mogle posvetiti molitvenom životu, a istovremeno izvršavati one poslove koji su im povjereni.

Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao takvim kontemplativnim načinima života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je njihova duhovna snaga kroz cijelu povijest bila iznimno velika, pa tako i danas, odnosno da svojom molitvom pridonose ne samo svome osobnome posvećenju, nego molitvom za cijelu Crkvu i cijeli svijet na svoj način posvećuju cjelokupnu stvarnost.

Zato je važno barem ponekad porazmisliti o veličanstvenom djelu svetoga Benedikta i svete Skolastike i tolikom njihovu snažnom predanju Bogu, jer su ne samo za svoga života, nego i kroz ovaj dugi niz stoljeća bitno pridonijeli duhovnoj ljepoti Crkve, koja se i po njima može prepoznati kao istinska Kristova Zaručnica. A sve to lijepo sažima zborna molitva ovim riječima: Gospodine, danas na spomendan svete Skolastike dje­vice, daj da se u nju ugledamo, tebi čistom ljubavlju služimo te i mi postignemo sreću tvoje ljubavi.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – SV. JOZEFINA BAKHITA

8. veljače Crkva slavi spomendan svete Bakhite, afričke crnkinje koja je morala podnijeti velika životna iskušenja, ali je unatoč njima pokazala nepokolebljivu vjeru i ljubav prema svojim mučiteljima.

---

Sveta Jozefina Bakhita afrička je svetica iz Sudana, koja je rođena 1869. god. u uglednoj obitelji, ali su ju u dobi od 5 ili 9 godina, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli Arapi i prodali trgovcima robljem, te je, postajući vlasništvom raznih robovlasnika, doživljavala velika ponižavanja i mučenja. Kako je od otmice doživjela velike traume, zaboravila je i vlastito ime, pa su joj ime Bakhita dali njezini robovlasnici. Moglo bi se nazvati ironijom činjenica da joj ime znači Sretna. 

Kad joj je bilo 10 godina, prodana je nekom turskom generalu u Sudanu, koji se posebno iživljavao nanoseći joj svakodnevne duboke rane bičevanjem, a također ju je dao tetovirati po trbuhu i grudima, kako bi ju označio kao svoje vlasništvo. Rane koje su nastale od tetoviranja i bičevanja obično je posipao solju, kako bi ostali ožiljci, pa je tako sa svojih 13 godina Bakhita nosila takva 144 biljega ljudske nečovječnosti.

1882. godine prodana je nekom talijanskom konzulu, a on ju je dvije godine poslije odveo u Italiju i ondje predao svomu prijatelju, trgovcu Augustu Michieliju, da mu bude sluškinja. Taj je bio, za razliku od svih prethodnih, pažljiv i obazriv prema budućoj svetici, a u njegovoj je službi provela tri ili četiri godine. U Italiji je upoznala kršćanstvo, a na krštenju je dobila ime Jozefina. Nadahnjivala se na životu i muci svoga Spasitelja, te je svakodnevno sve više rasla u duhovnoj snazi po kojoj je mogla oprostiti svojim mučiteljima.

Njezini su se vlasnici 1887. god. vratili u Afriku, dok je ona stjecajem određenih okolnosti nakon nekoga vremena zadobila slobodu, te je tako mogla još više izgrađivati svoju vjeru. Postala je redovnica, a svojom vedrinom i iznimnom snagom osnaživala je mnoge. Živjela je u samostanu 45 godina, radeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica. Kako joj se život bližio kraju sve je više obolijevala, tako da se na koncu mogla samo kretati u invalidskim kolicima, podnoseći teške muke. Takvu je svoju patnju prinosila Kristu patniku, i na takav način zahvaljivala Bogu što je imala milost suobličivati se svomu Spasitelju. Umrla je 8. veljače 1947., blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1992. godine, a osam godina poslije – 2000. proglasio ju je i svetom.

Primjer svete Bakhite nuka nas na razmišljanje o robovlasničkim odnosima u povijesti i čestim velikim tragedijama koje su iza toga stajale, ali nuka nas i na razmišljanje o trgovini ljudima, koja je prilično raširena u naše vrijeme. Iako nam poneki primjeri pokazuju da robovlasništvo u konkretnim prilikama nije nužno moralo biti nepravedno, češće se ipak događalo da su robovi bili ljudi bez ikakvih prava i bez priznanja čovječnosti. O takva dva različita pristupa svjedoči nam i životopis svete Bakhite, prema kojemu su se prvih nekoliko vlasnika odnosili prema njoj na krajnje neljudski način, ali je zadnji pokazao poštovanje i razumijevanje.

Također, valja spomenuti da je u prvo vrijeme Crkve bilo općerašireno robovlasništvo, ali da je vjera u Isusa Krista i gospodarima i robovima davala smisao i snagu da odnosi jednih prema drugima budu u istinskom kršćanskom duhu. O tomu nam na svoj način svjedoči Poslanica Filemonu, a u kojoj sveti Pavao, nazivajući najprije sam sebe sužnjem Isusa Krista, potiče prijatelja Filemona da u bratskoj ljubavi primi nazad svoga roba Onezima, a koji mu je bio neposlušan i odbjegao. Pavlovim posredovanjem i propovijedanjem Onezim je postao kršćanin, a samom je Apostolu pogana puno koristio, no Pavao ga je poslao nazad Filemonu, kojega je također obratio, i to s riječima da ga primi ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata.

Ista vjera u Isusa Krista dala je i svetoj Bakhiti snagu da se bez mržnje i gorčine u srcu sjeća svojih tlačitelja, a isto tako da u ljubavi i zahvalnosti požrtvovno služi onom gospodaru koji joj je pristupio prijateljski i s poštovanjem. Pokazuje to kolika i kakva može biti ljubav nadahnuta Kristovim primjerom, odnosno da nema toga staleža i nema tako teških životnih okolnosti zbog kojih bi netko mogao tvrditi da ne može služiti Bogu. Sveta Bakhita nam je svojom ljubavlju, poniznošću i požrtvovnošću jasno ukazala na takav put, razumijevajući dobro svetopisamsku sliku koja nam stavlja pred oči Krista kako pere noge svojim učenicima i time nam svima pokazuje kako trebamo jedni drugima služiti.

No, valja primijetiti kako svi ne slijede takav Kristov primjer, nego naprotiv i danas žele gospodariti ljudskim životima, a u tom smislu valja istaknuti strašne oblike suvremenoga ropstva, koji nisu nimalo blaži od onih nekadašnjih. Takvo se ropstvo češće odnosi na krajnje oblike oduzimanja istinske slobode nekomu u obitelji, na poslu i u drugim naoko redovitijim okolnostima, bilo da je riječ o fizičkim ili psihičkim zarobljavanjima i zlostavljanjima, a još se više odnosi na  umrežene lance trgovine ljudima, koji su doista neizmjerno velika ljaga na licu današnjega svijeta. Takva trgovina ljudima u svojoj je biti robovlasništvo, a po svom intenzitetu i rasprostranjenosti ne zbiva se samo u totalitarnim društvima, nego i u onima koje nazivamo demokratskima. Za tu će pošast papa Franjo reći da je najraširenije ropstvo 21. stoljeća, a podatci govore da je oko 40 milijuna osoba u svijetu izravno izloženo takvoj trgovini, s tim da je primjetan sve veći broj trgovine djecom. S obzirom da je to vrlo unosan posao, čini se da ima poveliki broj onih kojima, mimo ljudskosti i kršćanske ljubavi, to odgovara.

Zbog svega toga već se nekoliko godina 8. veljače obilježava Svjetski dan molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, a koji je izravno nadahnut životom svete Bakhite, pa je razumljivo da se obilježava na njezin spomendan.

Preuzeto s vjeraidjela.com