SVETAC DANA – SV. IVAN KAPISTRANSKI

Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po svoj Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Umro je u Iloku u Hrvatskoj godine 1456., gdje je sokolio kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu. Zaštitnik je grada Iloka.

Sve više prodire u našu hrvatsku katoličku, ne samo franjevačku svijest da smo dužni svestranije obnoviti među sobom kult sv. Ivana Kapistrana. Tome su pridonijele tri stoljetnice: 500-ljetnica njegove smrti (1456.-1956.), 600-ljetnica rođenja (1386.-1986.) te 300-ljetnica njegove kanonizacije (1690.-1990.). Njegov apostolski žar i papinsko poslanje dovelo ga je u naše krajeve gdje je kao vojni dušobrižnik sudjelovao u odlučnoj bitki kod Beograda, 22. srpnja 1456. godine, što je bar za neko vrijeme zaustavila nadiranje turske velesile koja je prijetila zatorom vjere Europi. A naš je Ilok mjesto njegove svete smrti, 23. listopada iste godine 1456., gdje su se na njegovu grobu i po njegovu zagovoru događala tolika čudesa.

Sv. Ivan Kapistran rodio se 24. lipnja 1386. godine u plemićkoj obitelji u talijanskom gradiću Capestrano, po čemu je – po španjolskom izgovoru – dobio nadimak Kapistranski ili Kapistran. Gradić se nalazi u pokrajini Abruzzo, blizu grada Akvile. Otac mu je doseljeni njemački vojnik, mati domorotka. Rano je izgubio roditelje i od djetinjstva doživljavao mnoga nasilja. Možda se i stoga odlučuje za studij prava na drevnom sveučilištu u gradu Perugii. Tu je, nakon briljantnih diploma, postao gradskim sucem, a jedno vrijeme i upraviteljem grada. U političkom prevratu dokopao se tamnice, što je utjecalo na odlučnu promjenu života. Na blagdan sv. Franje 1415. godine ulazi u franjevački novicijat u mjestancu Monteripido, te je već 1417. godine zaređen za svećenika. Za njegov je život odlučan susret i daljnja najtješnja suradnja sa sv. Bernardinom Sijenskim te s vršnjakom sv. Jakovom Markijskim i Albertom iz Sarteana. Sva četvorica bila su izvanredni pučki propovjednici te su izvršili veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Sva su četvorica također začetnici velikoga pokreta franjevačke obnove pod imenom “Osservanza – strogo opsluživanje Pravila sv. Franje”. Njihove kipove naći ćemo na glavnom oltaru, postrance, u svim našim starim franjevačkim crkvama koje su prihvatile opservanciju. Za daljnji njezin razvoj važne su i Konstitucije koje je, kao vrsni pravnik, napisao naš Ivan, a potvrdio ih 1430. godine papa Martin V., pa se stoga zovu “Martinianae – Martinske”. I Martin V. i sljedeći pape – Eugen IV., Nikola V., Kalist III. – uvelike su ga cijenili i povjeravali mu važne crkvene misije u Italiji i po cijeloj Europi. Kud god je prolazio, širio je opservanciju i oduševljavao mlade ljude za Franjevački red. U jednoj propovijedi u Beču kazao je da je sv. Franji prikupio 4000 nove braće. “Njegova vatrena i proživljena riječ, a još više njegov svetački život privlačili su i profesore i glasovite učenjake sa sveučilišta Padove, Verone, Beča, Ntirnberga, Krakova, Leipziga i Bratislave.” Stoga oko 1450. godine franjevci opservanti broje više od 20.000 članova. Nakon smrti sv. Bemardina, godine 1444., sav se dao na posao oko njegove svetačke proslave koja je označila i veliki poticaj za daljnje napredovanje opservancije. Obavio ju je Nikola V. u punom jeku jubilejske godine 1450.

Teško je slijediti sve Kapistranove putanje s najrazličitijim poslovima apostolskoga propovijedanja, franjevačke opservancije, papinskih poslanja, mirovnih misija i propovijedanja križarske obrane Europe. Dopro je do Španjolske, proputovao svu tadanju Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Ugarsku sve dok se napokon nije smirio i predao dušu Bogu u našem divnom Iloku ponad Dunava. Iako je Ivan veći dio svoga života proveo u apostolskim putovanjima i propovijedanju, ipak je bio i neumorni pisac teoloških i duhovnih djela. Njegovi su spisi skupljeni u 18 volumena u kojima nalazimo njegove teološke, moralne, pravne i duhovne traktate. Posebno su važni oni koji obrađuju papin autoritet, kršćanske kreposti i mane, kao i spisi o duhovnom i redovničkom životu. Bogata je i zbirka njegove korespondencije što ju je izmjenjivao s papama, kraljevima, knezovima i ostalim poznatim osobama onoga doba.

Nakon pada Carigrada, 29. svibnja 1453. godine, Europi je neodgodivo zaprijetila osmanlijska najezda, a njezini su kršćanski vladari i narodi bili teško podijeljeni. Među ljudima koji su osjećali “znakove vremena” isticao se i naš Ivan Kapistran, makar već starac. Putovao je cijelom Europom, već u misiji pape Nikole V., a osobito novoga pape Kalista III. koji je bio izabran 8. travnja 1455. godine. Nakon dugih i mučnih posredovanja, uspjelo je nekako u Budimu u zadnji čas organizirati kršćansku vojsku koja se bar donekle mogla oduprijeti golemoj turskoj sili što je nezaustavljivo nalijegala prema Beogradu, tada – zbog geopolitičkog položaja – prvom ključu Europe. Tu je, uz neprocjenjivu ulogu Kapistranove prisutnosti i našega Sibinjanin Janka (Ivana Hunjadija), izvojevana znamenita pobjeda, 22. srpnja 1456. godine. Trebalo je vremena da glas o pobjedi dopre do Rima. Papa Kalist III. u spomen toga događaja ustanovljuje blagdan Preobraženja Isusova. Slavi se 6. kolovoza – na dan kad se u Rimu saznalo o pobjedi!

Iscrpljen od silnih životnih napora, napose od ovih posljednjih i nadljudskih, Ivan Kapistran predao je dušu Bogu u našem franjevačkom samostanu u Iloku, 23. listopada iste godine, 1456. Grob mu je Bog proslavio mnogim čudesima. Iločki je knez Nikola (+1477) među prvima uputio Papi molbu za Ivanovo proglašenje blaženim, podastrijevši opširan izvještaj o njegovim čudesima. Ipak, zbog različitih okolnosti, tek ga je Grgur XV. proglasio blaženim godine 1622., a svetim 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.

Kad čovjek čita životopis sv. Ivana Kapistrana, naročito njegove pothvate da potakne križarsku obranu Europe, te izvještaje o njegovoj borbenoj prisutnosti pod Beogradom, može lako pomisliti: zar svetac? No treba se sjetiti da su u pitanju bila sva temeljna prava i slobode, i to ne jednoga nego mnogih ljudi i ne jednoga kraja nego cijele Europe. I nisu bila ugrožena samo materijalna dobra i osobni integritet, bila je u pitanju sama vjera i pojedinaca i velikoga dijela svijeta. U to se smješta i apostolsko pismo kojim Ivan Pavao II., 20. veljače 1986. godine, sv. Ivana Kapistrana proglašuje nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Papa je time odgovorio na usrdne molbe koje su Svetoj Stolici stizale sa svih strana svijeta. I on je sam kao krakovski nadbiskup, zajedno s kardinalom Visinskim godine 1963. potpisao peticiju poljskoga episkopata u kojoj među ostalim stoji: “Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, legendarni heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti i u samoj Poljskoj, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe. Kao takav on predstavlja pouzdan putokaz, primjer hrabrosti i svetosti svim vojnim dušobrižnicima svih vremena, u svim zemljama.”

Dakako, kao i u svim drugim specifičnim okolnostima svećeničke službe, i vojni su dušobrižnici pozvani da svoju službu vrše odgovorno, spajajući u tom što savršeniju stručnu spremu i vlastiti vjernički lik. I u miru i u ratu, vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine koja nikada ne oslobađa od još većih zakona primjerene čovječnosti. U ratu pak, kad svima prijeti neposredna životna pogibelj, potreban je i te kako svećenik i kao poslužitelj sakramenata umirućih, i kao pouzdani tješitelj i hrabritelj u najtežim časovima. U redovitoj pak vojnoj službi, koja nije bez pogibelji za čestit život, također je potreban svećenik kao bogoslužnik, vjeroučitelj, savjetnik i prijatelj.

Kad se slavila 600-ljetnica Kapistranove smrti, mnogo se govorilo o tom da mu se prida naslov Apostola Europe. No doskora su kao zaštitnici Europe izbili u prvi plan sv. Benedikt (Pavao VI.) i sveta braća Ćiril i Metod (Ivan Pavao II.). A papa Ivan Pavao II. je, za vrijeme biskupske sinode u listopadu 1999. godine, proglasio suzaštitnicama Europe i tri žene: sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku i sv. Editu Stein. Sve to dakako ne umanjuje zasluge sv. Ivana Kapistrana već naglašava potrebitost ne samo političkog, a još manje tek ekonomskog ili još gore jedino vojnog jedinstva Europe. Europi je potrebna duša. Stoga je papa Ivan Pavao II. neprestano naglašavao povratak svih naroda Europe svojim kršćanskim korijenima. Ta nam zadaća preostaje još duboko u treće Isusovo tisućljeće.

Wilhelm Hunermann sročio je to u predgovoru svom romanu “Redovnik među vukovima – Ivan Kapistran, velikan Europe”: “Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jasno je da se u tako pokretljivu životu, ispunjenu strastvenom aktivnošću, vanjska djelatnost probija u prvi plan i da se cijelo, u Bogu ukorijenjeno unutrašnje Svečevo biće, u pripovijedanju povlači u pozadinu, a ipak je oboje međusobno povezano. Jurišnik Božji istodobno je i pobožan sin Serafskoga Sveca. No, naše vrijeme koje se, iako na drugim putovima, bori za jedinstvo u vjeri, za Novu Europu, ne može ravnodušno mimoići Ivana Kapistrana. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti.”

Ilok, kao Kapistranov grad, osobito je zaživio godine 1956., o 500. obljetnici njegove pashe – prijelaza u nebesku domovinu. Tom prilikom franjevački provincijal o. Damjan Damjanović piše svojoj braći: “Uz Gospin Trsat, i Kapistranov Ilok mora biti predmetom naše posebne pažnje i ljubavi. To su dva najljepša i najvrednija dragulja naše drage Provincije.”

fra Bonaventura Duda

Molitva: Bože, ti si podigao svetog Ivana da svoj vjerni narod osokoliš u nevoljama. Molimo te, pruži nam sigurnost i zaštitu i cijelu Crkvu čuvaj u trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN PAVAO II.

„Ivana Pavla II svi znaju: njegovo lice, karakterističan način kretanja i govora; njegovu uronjenost u molitvu i njegovu spontanu vedrinu. Mnoge su se njegove riječi neizbrisivo urezale u naše sjećanje, počevši od strastvenog pokliča kojim se na početku svoga pontifikata predstavio narodu: ‘Širom otvorite vrata Kristu i ne bojte ga se!’ Ili ovu izreku: ‘Nitko ne može živjeti kušnji; nitko ne može eksperimentalno voljeti.’ Cijeli jedan pontifikat sažet je u riječima poput ovih. Kao da bi posvuda želio otvoriti vrata Kristu i želi otvoriti ljudima vrata koja vode u pravi život, u pravu ljubav.” – Papa emeritus Benedikt XVI

Život sveca je život u kojem je Evanđelje svijetlo. Time je Crkva dobila neprocjenjiv dar u svetom Ivanu Pavlu II. Svojim je životom pokazao zračenje Božjeg očinstva u čovječanstvu ili ono što sveti Pavao naziva “novošću života u Kristu” (usp. Rim 6,4).

Djetinjstvo

“Još se nisam bio pričestio kad sam ostao bez majke: imao sam jedva devet godina.” — Karol Wojtyła

Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj kao najmlađe od troje djece. Iako je rođen u obitelji punoj ljubavi, njegov rani život bio je obilježen patnjom i gubitkom. Njegova starija sestra, Olga, umrla je u djetinjstvu, a kad je Karol imao dvanaest godina, njegova majka Emelia umrla je od zatajenja bubrega, a njegov stariji brat, Edmund, umro je herojski služeći oboljelima od šarlaha. Prijatelji su ga poznavali kao Loleka, a rastao je pod očevim vodstvom i bio je živahan mladić, atletski građen, marljiv i nadaren kazališni izvođač.

Mladić

“Riječi moga oca imale su vrlo važnu ulogu jer su me usmjerile prema tome da postanem istinski štovatelj Boga.” — Karol Wojtyła

“Nakon njezine smrti, a kasnije i smrti mog starijeg brata, ostao sam sam sa svojim ocem, duboko religioznim čovjekom. Dan za danom mogao sam promatrati skromni način na koji je živio … njegov primjer bio je na neki način moje prvo sjemenište, neka vrsta domaćeg sjemeništa.” — Karol Wojtyła

Mladi Karol je 1938. godine pohađao Jagelonsko sveučilište u Krakovu gdje je studirao poljski jezik, književnost, kazalište i poeziju. Također je nastupao u lokalnim kazališnim produkcijama, suosnivajući Rhapsodic Theatre of Kraków. U to je vrijeme upoznao svog duhovnog mentora, Jana Tyranowskog, i upoznao se s karmelskom mistikom sv. Ivana od Križa. Taj je susret duboko promijenio tijek njegova života, dovevši ga do svećeništva. Međutim, njegov studij je prekinut kada je nacistička Njemačka napala Poljsku u rujnu 1939. godine.

Kako bi ostao u zemlji, Karol je bio prisiljen raditi u kamenolomu, kao i noćne smjene u kemijskoj tvornici Solvay. Tijekom tog vremena, Karol je pretrpio gubitak oca, koji je umro od srčanog udara 18. veljače 1941. Godine 1944., čudom je preživio kada ga je udario njemački kamion. Kroz sve to pripovijeda o sazrijevanju svoga poziva i formiranju svećeničkog identiteta.

Svećenik / biskup

„Kao mlad svećenik naučio sam voljeti ljudsku ljubav… Ako netko voli ljudsku ljubav, prirodno se javlja potreba da se potpuno posvetite službi ‘poštene ljubavi’, jer ljubav je poštena, lijepa je.” — Papa Ivan Pavao II

Karol se pridružio tajnom sjemeništu koje je vodio kardinal Sapieha i zaređen je sam na blagdan Svih svetih 1946. Zatim je otputovao u Rim kako bi nastavio svoj doktorski studij. Po povratku u Poljsku imenovan je pomoćnim župnikom u župi u Niegowicu, gdje je započeo svoj životni rad s mladima.

Nakon što je približno pet godina predavao na Jagielonskom sveučilištu i imenovan predstojnikom Etike na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, vlč. Wojtyła je posvećen za pomoćnog biskupa Krakowa 4. srpnja 1958. – najmlađi biskup u povijesti Poljske. Za njegov izbor među prvima su čuli mladi koji su ga pratili na mnogim kampovima i planinarenjima.

Neprestano zabrinut za pitanje čovjeka, biskup Wojtyła poticao je duhovni i kulturni otpor komunističkoj okupaciji Poljske, dajući svojim sunarodnjacima nadu u suočavanju s teškim ugnjetavanjem.

Biskup Wojtyła sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru koji je započeo 1962., gdje je pružio ključnu potporu temeljnim dokumentima Koncila. Njegov uvid i darovi također su bili središnji u konačnoj formulaciji Humanae Vitae , koju je proglasio papa Pavao VI. 1968. Ubrzo nakon toga, uzdignut je u Kardinalski zbor.

Rano papinstvo

“Ne boj se! Otvorite širom vrata Kristu… Krist zna ‘što je u čovjeku’. On to jedini zna.” — Papa Ivan Pavao II. u svom inauguracijskom govoru, Trg sv. Petra, 22. listopada 1978.

Kardinal Wojtyła izabran je za papu 16. listopada 1978., a uzeo je ime Ivan Pavao II. Bio je 263. Petrov nasljednik i trebao je imati jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve, koji je trajao gotovo 27 godina. Zadržao je svoje biskupsko geslo, izvučeno iz dubokog uvida sv. Ljudevita Montfortskog, “ Totus Tuus – potpuno sam tvoj”. Svijetu će postajati sve jasnije da je ovo papinstvo bilo utjelovljenje tog gesla i izravan odgovor na božansku ljubav, koja je bila duboko izražena u njegovoj ljubavi prema čovjeku.

Odmah je Ivan Pavao II krenuo cijelim svijetom snažnog misionarskog duha. Krenuo je na 104 apostolska putovanja u 129 različitih zemalja, “do najudaljenijih krajeva zemlje” (Dj 13,47), počevši od Zapada, Meksika i Sjedinjenih Država, radi Evanđelja. Njegova ljubav prema mladima dovela ga je do osnivanja Svjetskog dana mladih, koji se tijekom njegova pontifikata obilježavao 19 puta, a koji je privukao milijune mladih iz cijeloga svijeta. Papina briga za brak i obitelj jasno je izražena u osnivanju Svjetskog susreta obitelji, njegovoj katehezi o ljudskoj ljubavi u srijedu i osnivanju Papinskog instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II.

Papina prisutnost na svjetskoj pozornici započela je postupno i mirno uklanjanje komunizma iz istočne Europe, izbjegao je rat između nacija Čilea i Argentine i započeo obnovu mira i iscjeljivanje podjela između glavnih svjetskih religija.

Pokušaj atentata

“U svemu što mi se tog dana događalo osjetila sam (Majku Božju) izuzetnu majčinsku zaštitu i brigu, koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.” — Papa Ivan Pavao II.

13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II bio je žrtva pokušaja atentata na Trgu svetog Petra. Šokirajući svijet, pokazao je nevjerojatnu ljubav i oprost kada je osobno posjetio svog napadača, Alija Agcu, u zatvoru Rebibbia 1983. Nakon oporavka, papa Ivan Pavao II. Opća audijencija i nebrojeni milijuni vjernika tijekom njegovih kasnijih pastoralnih pohoda diljem svijeta. Nastavio se sastajati s brojnim vladinim čelnicima tijekom 38 službenih posjeta i 738 audijencija i sastanaka održanih sa šefovima država, uključujući dva značajna govora u Ujedinjenim narodima i 246 audijencija s premijerima.

Naslijeđe

“Odgovor na strah koji zamračuje ljudsku egzistenciju na kraju dvadesetog stoljeća je zajednički napor da se izgradi civilizacija ljubavi… Uz pomoć Božje milosti možemo u sljedećem stoljeću i sljedećem tisućljeću izgraditi civilizaciju dostojnu čovjeka, istinsku kulturu slobode. To možemo i moramo!” — Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Ujedinjenim narodima

Naučna ostavština Ivana Pavla II. jedna je od najbogatijih u povijesti Crkve. Neumorno je čuvao polog vjere i predaju Crkve od zabluda, promičući autentični teološki, moralni i duhovni nauk.

Sveti Ivan Pavao II. također je bio plodan pisac; među njegovim glavnim dokumentima su mnoga blaga Crkve. Njegovi su spisi uključivali 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama uz kateheze izrečene na općim audijencijama, predavanja i propovijedi koje je održao tijekom brojnih putovanja.

Svojim naglaskom na univerzalnom pozivu na svetost, beatificirao je 1338 ljudi i kanonizirao 482 svetaca, više od svih papa u posljednjih 500 godina zajedno.

Veliki jubilej

„Cijeli kršćanski život je kao veliko hodočašće u kuću Očevu, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom stvorenju, a posebno prema ‘razmetnom sinu’, svaki dan iznova otkrivamo… Jubilej…treba potaknuti svakoga na…put obraćenja.” — Papa Ivan Pavao II.

Tijekom svog pontifikata papa Ivan Pavao II. vodio je i pripremao Crkvu za proslavu Velikog jubileja, proslave Božjeg milosrđa i oproštenja grijeha, koja je započela otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra. Osam milijuna hodočasnika došlo je u Rim na molitvu tijekom 2000. godine, dok su Crkva i cijelo čovječanstvo ulazili u treće tisućljeće od rođenja Otkupitelja.

U tom je razdoblju papa Ivan Pavao II. molio za Božje oproštenje i za oproštenje ranjenih grijesima kršćana tijekom protekla dva tisućljeća.

Ivan Pavao II. uspješno je poticao dijalog sa Židovima i inaugurirao vrijeme ozdravljenja između Židova, muslimana i predstavnika drugih religija. Nekoliko je puta uputio poziv tim skupinama da sudjeluju na svjetskim susretima za molitvu za mir.

Uz Godinu otkupljenja, Marijansku godinu i Godinu euharistije posvetio se duhovnoj obnovi Crkve. Bio je uvjeren da će Crkva, čak i pred velikim kušnjama koje je čovječanstvo proživjelo u prošlom stoljeću, dobiti hrabrost i osvježenje približavanjem Srcu Kristovu u Euharistiji. Izjavio je: “…Pogled Crkve neprestano je usmjeren prema njezinu Gospodinu, prisutnom u oltarskom sakramentu, u kojemu otkriva potpuno očitovanje njegove bezgranične ljubavi” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia , 2003.).

Kristova ljubav, “ona ljubav koja ide do kraja”, koju je cijelim svojim životom naviještao sveti Ivan Pavao II., postajala je sve shvatljivija svijetu kako se bližio dan njegova povratka u Očev dom.

Smrt i beatifikacija

“Sama smrt je sve samo ne događaj bez nade. To su vrata koja se širom otvaraju u vječnost i, za one koji žive u Kristu, iskustvo sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.” — Papa Ivan Pavao II

Pateći od iscrpljujućih učinaka Parkinsonove bolesti, posljedica rana od pokušaja atentata, višestrukih operacija i gubitka glasa, papa Ivan Pavao II. je u svojim posljednjim danima izrazio otajstvo Raspetoga Gospodina.

Sa stotinama tisuća mladih ljudi ispod prozora papinskog apartmana koji su bdjeli uz svijeće tijekom papine posljednje agonije, Ivan Pavao II. šapnuo je kao odgovor: „Tražio sam te i došao si k meni. Hvala vam.” Papa Ivan Pavao II. umro je tijekom prve večernje nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005., u 21:37, ubrzo nakon što je izgovorio svoje posljednje zvučne riječi: “Pusti me da idem u kuću Oca svojega.”

Više od tri milijuna hodočasnika otputovalo je u Rim odati počast Papi, a neki su stajali u redu više od 24 sata kako bi molili u znak zahvalnosti za svog voljenog Svetog Oca.

Dana 28. travnja 2005. papa Benedikt XVI. objavio je da će se za Ivana Pavla II. ukinuti normalno petogodišnje razdoblje čekanja prije početka kauze za proglašenje blaženim i svetim. Dana 1. svibnja 2011. papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim papu Ivana Pavla II., a papa Franjo kanonizirao je svetog Ivana Pavla II., zajedno sa svetim Ivanom XXIII., 27. travnja 2014. godine.

“Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa danas stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja.” — Papa Benedikt XVI., na misi zadušnici za papu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.

Izvor: Saint John Paul II National Shrine