SVETAC DANA – SV. SIKSTO II.

Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.

Siksto II. bio je podrijetlom Grk. Zastupao je stavove o primatu Rimske Crkve. Raspravljao je o razilaženjima, koja su se javila još za papa Kornelija, Lucija i Stjepana, ali ostaje pri uvjerenju da se ne smije ponoviti krštneje “otpadnika”, koji se žele ponovo vratiti u Crkvu. Želio je da taj stav prihvate i Crkve u Africi i Aziji. Nastojao je poboljšati odnose s tim Crkvama, ali nije odstupao od osnovnih načela. Uspostavio je vrlo dobre odnose s Ciprijanom. Ciprijan je bio biskup u Africi, čuvar autonomije afričke Crkve, makar se papa tome protivio.

Car Valerijan (253–260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: »Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati.«  Prva na udaru je bila Crkva u Africi, a prva žrtva je bio Ciprijan. Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.

Brigu oko dobara papa je povjerio đakonu Svetom  Lovri. Perfekt Rima je pozvao Svetog Lovru i od njega zahtjevao da mu pokaže crkvneo blago. Sveti Lovro je bez oklijevanja sakupio sve siromahe i rekao da su oni blago Crkve. Zbog ove “šale” Sveti Lovro je uhićen i živ ispečen.

Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. »Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju.« Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.

Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.

Izvor: Sveci.net 

Preobraženje Gospodinovo

Blagdan Gospodinova Preobraženja, je uzvišeni događaj iz Kristova života. Svjedoči nam istinu o Kristu kao Božjem Sinu, koji nam je u trenucima svoga preobraženja na brdu Tabor otkrio djelić nebeske slave.

Danas je blagdan Preobraženja Gospodinova, uzvišeni događaj iz Kristova života koji su opisali sinoptici Matej, Marko i Luka. Spominje ga i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici, jer je s Ivanom i Jakovom bio očevidac događaja kojega nikada nije mogao zaboraviti, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova božanskog veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1, 16-19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se s trojicom odabranih apostola popeo na brdo Tabor. ‘Dok je molio, lice mu zasja kao sunce, a njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji’ (Mk 9, 3).

Ostatak događaja majstorski opisuje sveti Luka. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).

Teolozi nam otkrivaju višestruki smisao ovoga blagdana, tumačeći da nas, kao prvo, podsjeća na Kristovu veličinu i uzvišenost njegove poruke i poslanja. Druga je poruka da u blagdanu Preobraženja Kristova gledamo i obećanje vlastitoga preobraženja po vjeri i Kristovu zahvatu. To bi nas, kao treće, trebalo poticati da u svom svagdašnjem životu nastojimo uvijek pobjeđivati negativnosti i uvijek misliti na krajnji ishod svega što činimo, dakle, gledati sve iz perspektive vječnosti. Četvrtu pak poruku teolozi iščitavaju kao podsjećanje na Euharistiju koja je za nas sakrament preobraženja, a primanje svete pričesti kao sjeme preobraženja. Poziva nas da u svom svakodnevnom životu nađemo vremena za molitvu i razgovor s Bogom. Tek kad to napravimo, kad na takav način budemo živjeli svoje opredjeljenje za Krista, moći ćemo uistinu shvatiti Petrovo ushićenje: Gospodine dobro nam je ovdje biti.

Kršćani u Rimu ovaj su blagdan slavili od 5. stoljeća, i to između kvatrene subote u korizmi i sljedeće nedjelje. Papa Kalist III. 1457. godine odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi na današnji dan kao uspomena na pobjedu koju su kršćani izvojevali nad Turcima kod Beograda 1456. godine, pod vodstvom sv. Ivana Kapistrana i Janka Sibinjanina. Vijest o pobjedi stigla je u Rim na današnji dan, pa je stoga odlučeno da se blagdan svake godine slavi upravo na taj dan.

Posvećenje bazilike svete Marije Velike

Ovo najstarije marijansko svetište na Zapadu papa Siksto III. dao je izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom.

Crkva 5. kolovoza slavi blagdan Gospe snježne, odnosno Posvetu rimske bazilike Svete Marije Velike. Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Zapadu, koje je papa Siksto III. dao izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom. Papa Benedikt XVI. spomenuo je blagdan prošle nedjelje, u podnevnome nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja.

Bog je htio biti Bog s nama, i on ima majku koja je naša majka – tim je riječima, na općoj audijenciji održanoj 2. siječnja 2008. godine, Sveti Otac objasnio zaključke Efeškoga sabora na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom, kako bi se očuvalo puno jedinstvo Kristova božanstva s njegovom ljudskošću. Nakon tog sabora zabilježeno je naglo širenje marijanske pobožnosti, te su bile izgrađene brojne crkve posvećene Majci Božjoj. Među njima se posebno ističe Bazilika Svete Marije Velike, ovdje u Rimu – napomenuo je Sveti Otac.

U podnevnome nagovoru 8. prosinca 2006. godine, Sveti se Otac pak upitao zašto je, među svim ženama, Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta. Odgovor je – kako je rekao Papa – skriven u neistraživome otajstvu božanske volje. Pa ipak, – pojasnio je nadalje Sveti Otac – postoji razlog koji ističe Evanđelje: njezina poniznost… Boga je privukla Marijina poniznost koja je pronašla milost u Njegovim očima (Lk 1, 30). Tako je postala Majka Božja, lik i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila Gospodinov blagoslov i širila ga u cijeloj ljudskoj obitelji. Taj ‘blagoslov’ nije drugo doli sâm Isus Krist. On je Izvor milosti kojom je Marija bila ispunjena od prvoga trenutka svojega postojanja. Vjerom je prihvatila Isusa, i ljubavlju ga darovala svijetu. To je i naš poziv, i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: primiti Krista u svoj život i darovati ga svijetu, ‘kako bi se svijet po Njemu spasio’ (Iv 3,17) – istaknuo je Sveti Otac.

Marija je, dakle, Majka Božja. To je, međutim, povlastica koja ju ne udaljuje od nas; štoviše, još nam ju više približava. Upravo stoga što je s Bogom i u Bogu, vrlo je blizu svakome od nas – rekao je Sveti Otac u propovijedi održanoj u Castel Gandolfu, na Veliku Gospu 2005. godine. Ona poznaje naša srca, može čuti naše molitve, može nam pomoći svojom majčinskom dobrotom, i dana nam je, kako je rekao Gospodin, upravo kao Majka koja nas uvijek čuje, uvijek nam je blizu i, budući da je Majka Sina, sudjeluje u Sinovljevoj vlasti. Njezinoj dobroti uvijek možemo povjeriti cijeli svoj život, toj Majci koja nije daleka nikome od nas – rekao je Sveti Otac.

Prekrasnom kišom latica rimska se bazilika Svete Marije Velike jučer spomenula svojega posvećenja. U toj je prigodi nadprezbiter bazilike kardinal Bernard Francis Law prijepodne predvodio svetu Misu, tijekom koje je padanje cvjetnih latica podsjetilo na „snježno čudo“, odnosno na predaju prema kojoj je usred ljeta, u noći 5. kolovoza 358. godine, u Rimu, na brežuljku na kojemu se danas nalazi bazilika, pao snijeg. Prema predaji, Gospa se pojavila u snu papi Liberiju, tražeći od njega da dade izgraditi crkvu na mjestu gdje će pasti snijeg.

Osvrnuvši se u razgovoru za Radio Vatikan na povezanost bazilike s takozvanim „snježnim čudom“, msgr. Adriano Paccanelli, ravnatelj bogoslužnih obreda Svete Marije Velike, napomenuo je da takvi događaji, kako bi ih se prenosilo i pamtilo kao djela Božja, ili Gospina, ili pak nekoga sveca, moraju biti izvanredni. Kada Bog djeluje, to nije nikada neka normalna, svakodnevna stvar, nego je to uvijek iznimna stvar, a čovjek ju treba takvom prihvatiti. Stoga takva predaja ponekad skriva želju za očitovanjem Božje prisutnosti, izražavajući ju na način koji odgovara događaju koji se želi očitovati ili prikazati – primijetio je msgr. Paccanelli.

Sadašnju je baziliku želio papa Siksto III. u spomen na Efeški sabor iz 431. godine, koji je vrlo važan u marijanskoj povijesti. Na njemu je, naime, objavljena vjerska dogma o Marijinu božanskome majčinstvu. Marija je, dakle, Majka Božja, a ne samo Majka Isusa kao čovjeka, nego Majka Krista kao Sina Božjega – pojasnio je nadalje msgr. Paccanelli. Taj je događaj trebalo proslaviti i nekim događajem koji će nastaviti kroz stoljeća govoriti o tomu. Upravo je tim dubokim i proročkim smislom Siksto III. izgradio Baziliku Svete Marije Velike, i posvetio ju Božjemu narodu. Stoga, tko danas ulazi u tu baziliku, ulazi i u to otajstvo koje je Crkva htjela istaknuti kroz gradnju toga divnog marijanskog hrama koji je prvi u cijeloj našoj zapadnoj latinskoj Crkvi.

Pojašnjavajući pak njezin naslov „Velika“, msgr. Paccanelli je rekao da joj je on dan puno kasnije. Bazilika se prije nazivala jednostavno ‘Gospina bazilika’, ‘Snježna bazilika’. Potom je neko vrijeme bila nazivana i ‘Sveta Marija od jaslica’, jer se u njoj čuva glasovita relikvija betlehemskih jasla. Poslije je postala ‘Sveta Marija Velika’ kako bi se izrazilo da je najveća, i ponajviše najvažnija, prva, ona koja ima najveće dostojanstvo, jer je prva posvjedočila vjeru Crkve u Majku Božju – pojasnio je msgr. Paccanelli.

SVETAC DANA – SV. IVAN MARIA VIANNEY

Spominjemo se skromnog i poniznog svetca, Ivana Marije Vianneya, poznatog kao župnika arškog, u kojemu je Crkva zauvijek dobila jednog od svojih najboljih svećenika.

Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Svetom  Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: “Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.”

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: “Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.” Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.” Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: “Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.” Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima “isticao kao seoski blesan”, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

“Ars više nije Ars…”, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: “Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.”

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.

MOLITVA SV. IVANU MARIJI VIANNEYJU

Sveti župniče Arški, tijekom tvoga djetinjstva, srce tvoje bijaše usmjereno prema Bogu.
Djevica Marija, Kristova Majka, sjajila je neprestano kao Zvijezda tvoga života.
Čuo si poziv Isusa Krista, isti poziv, koji je on uputio prvim učenicima.
Isti poziv, koji su tijekom povijesti prihvaćali mnogi mladići
i svoj život posvetili širenju Evanđelja kao svećenici i pastiri stada Božjega.

Sveti župniče Arški, sav tvoj život bijaše odgovor na taj neodoljivi poziv,
poziv ljubavi.

Izmoli našem papi milost, da ravna Crkvom Kristovom istom mudrošću i zauzetošću
kojom si ti upravljao malom lađom u Arsu.

Izmoli našim biskupima hrabrost i jakost, koja im je potrebna
da navješćuju Riječ Božju kako treba i da vode uznemireno stado prema Kristu,
koji je Put, Istina i Život.

Izmoli našim svećenicima milost da svaki dan prikazuju svetu misnu žrtvu, sakrament Ljubavi,
i da uvijek budu najtješnje povezani s otkupiteljskim križem Kristovim.
Isprosi im milost da u srca ljudska ulijevaju milosrđe Krista Spasitelja
po sakramentu pokore, pomirujući ljude s Bogom i s bližnjima.

Isprosi od Boga za sve milost svetosti.
U trenutku razdjeljenja, uznemirenosti, mržnje i tjeskobe obraćamo se k tebi.
Sveti župniče Arški, vapijemo ti, dođi u pomoć svojoj Katoličkoj Crkvi! Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BL. AUGUSTIN KAŽOTIĆ

Danas se spominjemo bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa i prvog hrvatskog blaženika.

Starodrevni grad Trogir na jadranskoj obali darovao je Crkvi i hrvatskome narodu dječaka koji je u Splitu ušao u Red sv. Dominika i studirao filozofiju i teologiju u istome gradu. Na putovanju za Pariz jedva je izbjegao smrti (njegov suputnik je ubijen) i nakon oporavka započeo je 1287. g. Studij na Sorbonni. Nakon završetka studija, radio je s fra Nikolom Bocassijem, generalom reda koji je kasnije postao kardinalom i papom pod imenom Benedikt XI. On će Augustina 1303. g. imenovati biskupom u gradu Zagrebu.

Kao zagrebački biskup pokazao je izvanrednu snagu duha. Bio je teološki pisac i propovjednik. Obilazio je biskupiju i poticao svećenike na duhovni život i pastoralni rad. Reformirao je liturgiju i uveo originalni “zagrebački obred”. Uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova, utemeljio katedralnu školu ne samo za svećenike pripravnike, nego i za laike. Održao je bar dvije biskupijske sinode (1307. i 1314.) i sudjelovao na općem koncilu u Vienni (Francuska).

Bio je vrlo zauzeti član Hrvatskog sabora i 1318. g. predvodio je izaslanstvo episkopata u Avignon, gdje je Papi iznio probleme i poteškoće, koje je stvarao kralj Karlo Robert Anžuvinac. Kako mu kralj nije dopustio da se vrati u svoju biskupiju, Papa ga je imenovao biskupom Lucere, maloga grada u južnoj Italiji, koji je upravo bio oslobođen od Saracena. Nakon samo godinu dana biskupovanja umro je u gradu Luceri. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali.

Narod ga je odmah štovao kao sveca. Karlo, nadvojvoda kalabrijski, 1325. g. moli papu da Augustina proglasi svetim, a zagrebački misal u to doba već ima tekstove mise njemu u čast. Blaženim ga je proglasio Papa Klement XI. 1702. godine.

Uz osobito pastoralno djelovanje i vrlo skromni i siromašni osobni život, Augustin se posebno brinuo za siromahe. Tako je kanoniku upravitelju katedralne škole osigurao redovita materijalna primanja, ali mu je zabranio da od siromašnih učenika traži novac, ili bilo koje usluge. Od svojih biskupskih prihoda redovito je veći dio dijelio siromasima.

Osobitu pažnju je posvećivao zdravstvu i higijeni naroda. Iz Bamberga je naručio priručnik o zdravlju, a po selima je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje. Povjesničar Baltazar Krčelić, kanonik, piše da je 1312. godine u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru svetog Biskupa na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, koji je u posljednje vrijeme vrlo lijepo uređen. To je svima poznati “Manduševac”.

U devetstoljetnom nizu zagrebačkih biskupa Augustin je – uz kardinala Stepinca – uzdignut na čast oltara, a vodi se postupak za njegovo proglašenje svetim.

MOLITVA BLAŽENOM AUGUSTINU KAŽOTIĆU

O, blaženi Augustine, koji si, pun revnosti za spas neumrlih duša, riječju i djelom poticao svakoga na dobro, a svojim neumornim propovijedanjem branio i širio Kristovu vjeru, isprosi nam milost, da kao prava djeca Katoličke crkve, vjerujemo sve ono što je Bog objavio i vršimo sve što nam je zapovijeđeno, da sačuvamo svoju vjeru od zabluda i dušu od grijeha te tako postignemo spas svoje duše. Amen

Tekst preuzet sa stranice www.zupa-kazotic.hr