SVETAC DANA – SV. SKOLASTIKA

Iako smo u vremenima kada za redovnički život postoji sve manje zanimanja, valja naglasiti veliku vrijednost i važnost takvoga samostanskoga oblika življenja vjere i intenzivnijega proslavljanja Boga. Obično svi redovnici, bez obzira kojem redu pripadali, obdržavaju tri temeljna zavjeta: poslušnost, čistoću i siromaštvo, ali uz to imaju i neka dodatna pravila, koja je donio utemeljitelj i za koja su se redovnici obvezali da će ih obdržavati, a upravo će se po njima najviše razlikovati jedni redovi od drugih. Temeljno ih se može podijeliti na kontemplativne, odnosno one koji su se više posvetili molitvi, duhovnomu životu i odvojenosti od svijeta, te na aktivne, odnosno one koji su se uz možda nešto manje intenzivan duhovni život značajnije posvetili brizi o ljudima, npr. bolesnima, siromašnima, odgoju djece i mladih itd. U tom smislu možemo reći da je svaki red vrijedan, jer ima za cilj slaviti Boga i na molitveni ili aktivan način biti na korist ljudima.

Veliku razgranatost različitih redovničkih zajednica u Europi možemo ponajprije zahvaliti svetomu Benediktu, ocu zapadnoga monaštva, kao i njegovoj sestri svetoj Skolastici, majci svih redovnica na Zapadu. Njih su dvoje tako utemeljili benediktince, odnosno sveti je Benedikt utemeljio muški ogranak i njime upravljao, dok je sveta Skolastika bila uz svetoga Benedikta suutemeljiteljica ženskoga ogranka.

Dobro je podsjetiti se na ono Benediktovo i benediktinsko temeljno pravilo koje nas opominje na uravnoteženi duhovni život, a glasi: Ora et labora, odnosno Moli i radi. Može se reći da je to temelj svake redovničke zajednice i da po tomu dobivaju svoju duhovnu snagu, ali je i poticaj svim ostalim vjernicima, bez obzira u kojemu se staležu nalazili, da ne zanemaruju ni duhovnost ni važnost rada i ovozemaljskog zauzimanja za opće dobro. Drugim riječima, sve ono što su sveti Benedikt i sveta Skolastika činili može nam biti poticaj u svakodnevnu življenju, a nije zanemariv podatak da su za sebe i za svoje zajednice odredili iznimno strog i vrlo ozbiljan pokornički život.

Sveti Benedikt i sveta Skolastika rođeni su oko 480. god. u Nursiji (danas Norcia u Italiji), a iako se s time svi ne slažu, postoji velika vjerojatnost da su bili blizanci. Svetoga su Benedikta roditelji poslali na studij govorništva, ali je, slijedeći Božji poziv, otišao u drugomu smjeru. Povukao se u samoću u brda, živeći u jednoj pećini, ali su ga nakon nekoga vremena zamolili pustinjaci koji su živjeli u obližnjemu samostanu da im postane poglavar, budući da je njihov umro. Iako je prihvatio poziv, vrlo se brzo razočarao, jer je uvidio da im je disciplina itekako oslabjela, a kada je htio ponovno uspostaviti red, naišao je na veliko protivljenje, koje je išlo do te mjere da su ga čak pokušali otrovati. Zbog toga je otišao odande i s onima koji su htjeli slijediti strogi način života kakav je propisivao otišao najprije u Subiaco, a potom i 529. god. na brdo Monte Cassino, gdje je izgradio veliki samostan i dvije crkve.

Sveta ga je Skolastika slijedila u svetosti života, a možemo pretpostaviti da je sudjelovala i u svemu drugomu što je Benedikt poduzimao. Tako je u podnožju Monte Cassina sagrađen samostan benediktinki, a na čijem je čelu bila sveta Skolastika i sa svojim sestrama provodila regulu svetoga Benedikta.

Iako o svetoj Skolastici nema puno zapisa, možemo ponešto o njoj saznati iz pisanja svetoga Grgura Velikoga, pape i crkvenoga naučitelja, a čiji je ulomak uvršten u Časosolov naroda Božjega. Tako ondje čitamo:

Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju. 

Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.” Sveta koludrica čuvši bratovo odbijanje sklopi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili. 

Tad se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!” 

A on koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje, tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. 

I nikakvo čudo što je ženska bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila. 

I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči u vis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u liku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njenoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio. 

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek jedno u Gospodinu. (Iz knjige Razgovora svetoga Grgura Velikoga, pape, u: Časosolov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1177-1178.)

Sveta je Skolastika umrla oko 547. godine (neki preciziraju da je to bilo 10. veljače te godine), a ubrzo nakon nje – 21. ožujka 547. – umro je i sveti Benedikt. Na njihovu se grobu i danas nalazi ovaj natpis: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“ Spomendan svete Skolastike slavi se 9. veljače.

Nakon što je samostan Monte Cassino bio u potpunosti uništen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1944. god.), pristupilo se temeljitoj rekonstrukciji, pa su tom prilikom privremeno iskopane i kosti svete Skolastike i svetoga Benedikta. Na temelju pregleda stručnjaka, ustanovljeno je da je sveta Skolastika bila visoka 159 cm, te da je umrla u dobi između 60 i 70 godina. Njihova su tijela bila izložena na javno štovanje od 1950. do 1955. god., a potom su vraćena u staro grobno mjesto, koje je smješteno ispod glavnog oltara.

Sveta se Skolastika u ikonografiji obično prikazuje odjevena u crni benediktinski habit, s ljiljanom ili opatičkim križem u ruci, dok se golubica, koja simbolizira onu golubicu koja se spominje u opisu svetoga Grgura Velikoga, nalazi do svetičinih nogu, ili je utisnuta njoj u grudi, ili pak leti prema nebu. Zaštitnica je protiv udara groma i protiv suše, a razumljivo je da je glavna svetica benediktinskoga reda.

Djelo svetoga Benedikta i njegove sestre svete Skolastike urodilo je mnogostrukim plodovima, tako da su tijekom povijesti osnovani mnogi benediktinski samostani, kako muški, tako i ženski. No, i njima se tijekom povijesti dogodilo ono što je svetoga Benedikta u početku najviše razočaralo, a to je popuštanje u disciplini. Ipak, Duh Sveti puše kada hoće i kako hoće, pa je tako i to okrenuo na dobro. Naime, nakon pada zanosa i popuštanja u disciplini, Duh Sveti je potaknuo svetoga Brunu u 11. st. da reformira benediktinski red i tako su nastali kartuzijanci, čija je karizma prepoznatljiva po tomu što se povlače u šutnju i kontemplaciju, a s drugima se sastaju samo na molitvu. Nešto poslije nastao je još stroži red – cisterciti, a u 17. st. i oni su reorganizirani i utemeljeni su trapisti.

Valja napomenuti i kako u Hrvatskoj još uvijek postoji više samostana benediktinki, a od njih je svakako najpoznatiji onaj u Zadru, podignut 906. god., u kojemu je svojevremeno poglavarica bila opatica Čika, rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Osim njega, sačuvano ih je još sedam: na Rabu, u Trogiru, u Krku, u starom Pagu, u novom Pagu, u Šibeniku, na Hvaru, te na otoku Cresu. Broj svih redovnica u navedenim samostanima je oko 100, a sve one žive u klauzuri, velikim dijelom odvojene jedne od drugih i od vanjskoga svijeta, kako bi se mogle posvetiti molitvenom životu, a istovremeno izvršavati one poslove koji su im povjereni.

Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao takvim kontemplativnim načinima života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je njihova duhovna snaga kroz cijelu povijest bila iznimno velika, pa tako i danas, odnosno da svojom molitvom pridonose ne samo svome osobnome posvećenju, nego molitvom za cijelu Crkvu i cijeli svijet na svoj način posvećuju cjelokupnu stvarnost.

Zato je važno barem ponekad porazmisliti o veličanstvenom djelu svetoga Benedikta i svete Skolastike i tolikom njihovu snažnom predanju Bogu, jer su ne samo za svoga života, nego i kroz ovaj dugi niz stoljeća bitno pridonijeli duhovnoj ljepoti Crkve, koja se i po njima može prepoznati kao istinska Kristova Zaručnica. A sve to lijepo sažima zborna molitva ovim riječima: Gospodine, danas na spomendan svete Skolastike dje­vice, daj da se u nju ugledamo, tebi čistom ljubavlju služimo te i mi postignemo sreću tvoje ljubavi.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – SV. JOZEFINA BAKHITA

8. veljače Crkva slavi spomendan svete Bakhite, afričke crnkinje koja je morala podnijeti velika životna iskušenja, ali je unatoč njima pokazala nepokolebljivu vjeru i ljubav prema svojim mučiteljima.

Sveta Jozefina Bakhita afrička je svetica iz Sudana, koja je rođena 1869. god. u uglednoj obitelji, ali su ju u dobi od 5 ili 9 godina, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli Arapi i prodali trgovcima robljem, te je, postajući vlasništvom raznih robovlasnika, doživljavala velika ponižavanja i mučenja. Kako je od otmice doživjela velike traume, zaboravila je i vlastito ime, pa su joj ime Bakhita dali njezini robovlasnici. Moglo bi se nazvati ironijom činjenica da joj ime znači Sretna. 

Kad joj je bilo 10 godina, prodana je nekom turskom generalu u Sudanu, koji se posebno iživljavao nanoseći joj svakodnevne duboke rane bičevanjem, a također ju je dao tetovirati po trbuhu i grudima, kako bi ju označio kao svoje vlasništvo. Rane koje su nastale od tetoviranja i bičevanja obično je posipao solju, kako bi ostali ožiljci, pa je tako sa svojih 13 godina Bakhita nosila takva 144 biljega ljudske nečovječnosti.

1882. godine prodana je nekom talijanskom konzulu, a on ju je dvije godine poslije odveo u Italiju i ondje predao svomu prijatelju, trgovcu Augustu Michieliju, da mu bude sluškinja. Taj je bio, za razliku od svih prethodnih, pažljiv i obazriv prema budućoj svetici, a u njegovoj je službi provela tri ili četiri godine. U Italiji je upoznala kršćanstvo, a na krštenju je dobila ime Jozefina. Nadahnjivala se na životu i muci svoga Spasitelja, te je svakodnevno sve više rasla u duhovnoj snazi po kojoj je mogla oprostiti svojim mučiteljima.

Njezini su se vlasnici 1887. god. vratili u Afriku, dok je ona stjecajem određenih okolnosti nakon nekoga vremena zadobila slobodu, te je tako mogla još više izgrađivati svoju vjeru. Postala je redovnica, a svojom vedrinom i iznimnom snagom osnaživala je mnoge. Živjela je u samostanu 45 godina, radeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica. Kako joj se život bližio kraju sve je više obolijevala, tako da se na koncu mogla samo kretati u invalidskim kolicima, podnoseći teške muke. Takvu je svoju patnju prinosila Kristu patniku, i na takav način zahvaljivala Bogu što je imala milost suobličivati se svomu Spasitelju. Umrla je 8. veljače 1947., blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1992. godine, a osam godina poslije – 2000. proglasio ju je i svetom.

Primjer svete Bakhite nuka nas na razmišljanje o robovlasničkim odnosima u povijesti i čestim velikim tragedijama koje su iza toga stajale, ali nuka nas i na razmišljanje o trgovini ljudima, koja je prilično raširena u naše vrijeme. Iako nam poneki primjeri pokazuju da robovlasništvo u konkretnim prilikama nije nužno moralo biti nepravedno, češće se ipak događalo da su robovi bili ljudi bez ikakvih prava i bez priznanja čovječnosti. O takva dva različita pristupa svjedoči nam i životopis svete Bakhite, prema kojemu su se prvih nekoliko vlasnika odnosili prema njoj na krajnje neljudski način, ali je zadnji pokazao poštovanje i razumijevanje.

Također, valja spomenuti da je u prvo vrijeme Crkve bilo općerašireno robovlasništvo, ali da je vjera u Isusa Krista i gospodarima i robovima davala smisao i snagu da odnosi jednih prema drugima budu u istinskom kršćanskom duhu. O tomu nam na svoj način svjedoči Poslanica Filemonu, a u kojoj sveti Pavao, nazivajući najprije sam sebe sužnjem Isusa Krista, potiče prijatelja Filemona da u bratskoj ljubavi primi nazad svoga roba Onezima, a koji mu je bio neposlušan i odbjegao. Pavlovim posredovanjem i propovijedanjem Onezim je postao kršćanin, a samom je Apostolu pogana puno koristio, no Pavao ga je poslao nazad Filemonu, kojega je također obratio, i to s riječima da ga primi ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata.

Ista vjera u Isusa Krista dala je i svetoj Bakhiti snagu da se bez mržnje i gorčine u srcu sjeća svojih tlačitelja, a isto tako da u ljubavi i zahvalnosti požrtvovno služi onom gospodaru koji joj je pristupio prijateljski i s poštovanjem. Pokazuje to kolika i kakva može biti ljubav nadahnuta Kristovim primjerom, odnosno da nema toga staleža i nema tako teških životnih okolnosti zbog kojih bi netko mogao tvrditi da ne može služiti Bogu. Sveta Bakhita nam je svojom ljubavlju, poniznošću i požrtvovnošću jasno ukazala na takav put, razumijevajući dobro svetopisamsku sliku koja nam stavlja pred oči Krista kako pere noge svojim učenicima i time nam svima pokazuje kako trebamo jedni drugima služiti.

No, valja primijetiti kako svi ne slijede takav Kristov primjer, nego naprotiv i danas žele gospodariti ljudskim životima, a u tom smislu valja istaknuti strašne oblike suvremenoga ropstva, koji nisu nimalo blaži od onih nekadašnjih. Takvo se ropstvo češće odnosi na krajnje oblike oduzimanja istinske slobode nekomu u obitelji, na poslu i u drugim naoko redovitijim okolnostima, bilo da je riječ o fizičkim ili psihičkim zarobljavanjima i zlostavljanjima, a još se više odnosi na  umrežene lance trgovine ljudima, koji su doista neizmjerno velika ljaga na licu današnjega svijeta. Takva trgovina ljudima u svojoj je biti robovlasništvo, a po svom intenzitetu i rasprostranjenosti ne zbiva se samo u totalitarnim društvima, nego i u onima koje nazivamo demokratskima. Za tu će pošast papa Franjo reći da je najraširenije ropstvo 21. stoljeća, a podatci govore da je oko 40 milijuna osoba u svijetu izravno izloženo takvoj trgovini, s tim da je primjetan sve veći broj trgovine djecom. S obzirom da je to vrlo unosan posao, čini se da ima poveliki broj onih kojima, mimo ljudskosti i kršćanske ljubavi, to odgovara.

Zbog svega toga već se nekoliko godina 8. veljače obilježava Svjetski dan molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, a koji je izravno nadahnut životom svete Bakhite, pa je razumljivo da se obilježava na njezin spomendan.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – BL. PIO IX.

Blaženi Papa Pio IX. rođen je 13. svibnja 1792. godine u Senigaliji, u Italiji kao sin grofa Girolama Mastai Ferrettija. Na dan rođenja kršten je imenom Giovanni Maria (Ivan Marija). Djetinjstvo ovog blaženika nježne fizičke građe i iznimne inteligencije bilo je obilježeno sitnim poniženjima i revnim religijskim životom. 

1809. godine Giovanni Maria odlazi u Rim na studij. Zbog nejasno dijagnosticirane bolesti, koju su neki smatrali epilepsijom, 1812. morao je prekinuti studij. 1815. godine prihvaćen je u Papinsku plemićku gardu, no zbog spomenute bolesti je istog trena otpušten. U tom je trenutku Sv. Vinko Pallotti predvidio da će Giovanni Maria jednog dana postati Papa te da će ga Gospa Loretska osloboditi bolesti.

Nakon što je nakratko služio u obrazovnom institutu Tata Giovanni, 1816. je kao kateheta bio sudionikom nezaboravne misije u Senigalliji, a odmah nakon toga odlučio se pridružiti Crkvenoj državi. Zaređen je za svećenika 1819. godine. Svjestan svog plemićkog statusa, odlučio ga se odreći kako bi služio jedino Crkvi.

Gorljiv u služenju najsiromašnijima

Svoju prvu misu slavio je u crkvi sv. Ane u sirotištu Tata Giovanni, na kojem je ostao do 1823. godine u funkciji rektora instituta. Odmah je bio prepoznat kao gorljiv u molitvi, služenju Riječi, slavlju liturgije i u ispovijedanju, a povrh svega u svakodnevnom služenju najsiromašnijima i najpotrebnijima. Divno je ujedinio aktivni i duhovni život: otvoren za pastoralne potrebe, sabran, odan Euharistiji i Djevici Mariji, vjeran svakodnevnoj meditaciji i ispitivanju savjesti.

Godine 1823. napušta sirotište kako bi služio apostolskom nunciju u Čileu, mons. Giovanniju Muzi. Tamo je ostao do 1825. godine, kada je izabran za ravnatelja bolnice sv. Mihaela, velike i složene institucije kojoj je bila potrebna učinkovita reforma. Toj se ulozi potpuno posvetio, što je donijelo više nego zadovoljavajuće rezultate. Istovremeno nije zanemario svoje svećeničke dužnosti. Dvije godine kasnije, u dobi od 35 godina, posvećen je za biskupa Spoleta. 1831. godine revolucija koja je započela u Parmi i Modeni proširila se i na Spoleto. Nadbiskup nije htio prolijevanje krvi te je, koliko je bilo moguće, popravio pogubne učinke nasilja. Kada je mir vraćen, molio je oprost za sve pa čak i za one koji ga nisu zaslužili.

Odbijao je čast papinske službe

1832. godine prebačen je u Imolu. Ostao je rječit propovjednik, ljubazan prema svima, gorljiv oko duhovnog i materijalnog blagostanja svoje biskupije, posvećen svećenstvu i sjemeništarcima, promicatelj obrazovanja mladih, osjetljiv na potrebe kontemplativnog života, posvećen Presvetom Srcu Isusovom i Gospi, dobronamjeran prema svima te čvrst u svojim principima. 1840. primio je kardinalsku mitru u dobi od 48 godina.

Unatoč tome što je odbio takvu čast, u večernjim satima 16. lipnja 1846. Giovanni Maria se našao pod teretom najveće počasti: izabran je za papu i uzeo ime Pio IX.

ređenja. Kasnije te godine otvorio je Prvo vatikansko Ekumensko vijeće, biser svoga pontifikata, i zatvorio ga 18. srpnja 1870. godine.

Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu

Padom Rima (20. rujna 1870.) i njegove moći, ožalošćeni Papa osjećao se kao zatvorenik Vatikana, odupirući se “Zakonima jamstva”, ali odobravajući “Djelo kongresa”. Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu, disciplinirao sudjelovanje katolika u političkom životu pod motom Non Expedit – ni birač niti biran obnovio katoličku hijerarhiju Škotske. Pateći od lošeg zdravlja, zadnje se obratio rimskim svećenicima 2. veljače 1878. Dana 7. veljače najduži pontifikat u povijesti završio je svetom smrću.

Ostat će zapamćeno da je Pio IX. svojim mudrim savjetima pomagao don Boscu utemeljiti Salezijansku družbu te si je zaslužio nadimak „Don Boscov papa“.

Preuzeto s zenavrsna.com

SVETAC DANA – SV. PAVAO MIKI I MUČENICI IZ NAGASAKIJA

Crkva 6. veljače obilježava spomendan Sv. Pavla Mikija, japanskog isusovca mučenika i njegovih sunarodnjaka mučenika iz Nagasakija, koji su svoj život položili za vjeru Kristovu.

Pavao Miki rodio se oko 1562. u Tsunokuniju nedaleko Kyota. Kršten je s pet, a u Družbu je ušao s 20 godina. Dobro je poznavao budizam pa mu je to pomoglo u radu s domaćim stanovništvom. Postao je glasovit kao vrsni propovjednik i vjeroučitelj. Zahvaljujući njemu mnoštvo duša iz svih slojeva japanskog društva prigrlilo je katoličku vjeru.

Svoj život posvetio je nasljedovanju Krista raspetoga i službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. Jedan od tadašnjih japanskih vlastodržaca, Toyotomi Hideyoshi, u strahu pred utjecajem stranaca i širenja kršćanstva, počeo je 1587. žestoko progoniti misionare i japanske katolike. Pavao Miki zatvoren je u prosincu 1596. On i njegova braća po vjeri morali su pješačiti oko 1 000 kilometara od Kyota do Nagasakija. Putem su ih zlostavljali, vrijeđali i psovali, a oni su slavili Svevišnjeg, molili i pjevali Tebe Bože hvalimo.

Kad su stigli u Nagasaki, japanski grad s najvećim brojem katolika, Miki je 5. veljače 1597. razapet na križ. Svoju posljednju propovijed izrekao je s križa, opraštajući svojim progoniteljima i ubojicama, ponosan što je Japanac i katolik. Uz njega su razapeti i japanski isusovci Joan Soan de Gotó i Santiago Kisai te još 23 mučenika, među njima šest franjevačkih misionara i 17 japanskih laika.

Tog dana, 5. veljače 1597., 26 osoba završilo je život smrću na križu, poput svoga božanskog Učitelja. Razapeti su na brdu u okolici Nagasakia, kasnije nazvano Sveto brdo. Sve njih 1627. blaženima je proglasio papa Urban VIII., a svetima 1862. papa Pio IX. Posvećene su im brojne župe i crkve u Japanu, ali i diljem svijeta.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. AGATA

Danas slavimo svetu Agatu, mučenicu sa Sicilije. Rodila se oko 231. u Cataniji ili Palermu na Siciliji. O njezinom životu i smrti raširene su mnoge, često prijeporne legende. Potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Lijepu kršćanku rimski upravitelj Kvintijan prisiljavao je u vrijeme Decijeva progona da se odrekne Isusa Krista ili da postane njegova ljubavnica. Nije pristala, pa je mučena tako da su joj odrezane grudi i bačene u vatru. Čudom se spasila, ali je ponovno zatvorena i stavljena na žeravicu. Tog trenutka odjeknuo je snažan zemljotres, Agatini mučitelji su poginuli pod ruševinama, a Kvintijan je pobjegao u strahu. Agata je zahvalila dragom Bogu jer je prekinuo njezine patnje i preminula na današnji dan, 5. veljače 251. u Cataniji.

Nakon godinu dana njezinim zagovorom spašen je grad Catania od erupcije vulkana Etne, a Maltežani joj zahvaljuju jer ih je 1551. spasila od turske invazije. Njezino ime ušlo je u rimski kanon mise. Svojim djelima proslavili su je mnogi kršćanski pisci. Zazivaju je kod bolesti grudi, neplodnosti, potresa, vatre, prirodnih nepogoda, vulkanskih erupcija, a zaštitnica je Malte, Malteškoga viteškog reda, San Marina, Sicilije, Catanije, Molisea, mučenika, ljevača zvona, pekara, draguljara, žrtava silovanja i mučenja, dojilja, neudatih žena te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Kanfanar, Novigrad u Istri). Sretan imendan želimo našim Agatama, Jagodama i Dobrilama!

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr