SVETAC DANA – SV. VJENCESLAV

Crkva se 28. rujna prisjeća Sv. Vjenceslava kojega Česi, kao svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjećeslav ili Većeslav.

Sv. Vjenceslav je bio sin češkog vojvode Vratislava I., i njegove žene Dragomire, koja potječe od zapadnoslavenskog plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i njegtove žene Sv. Ljudmile.

Rođen je oko 907., a poginuo je veoma mlad 929. Prema pisanim izvorima i predaji Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi je skladno ujedinjavao dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali Sv. Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarku službu. Prvi kršćanski odgoj nije mu pružila majka, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već baka Ljudmila. Preko nje i njezine okoline naučio je staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje Sv. Ćirila i Metodija. Na želju njegova oca Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvoru Budecu, u središnjoj Češkoj, gdje mu je učitelj bio slavenski svećenik Ucenja, a to je ime zapravo značilo “učen čovjek”. On ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.

Vjenceslavov otac preminuo je u dobi od samo 33 godine. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je njegova majka Dragomira. Ta žena, doduše pokrštena, ali površna kršćanka, ubrzo je došla u sukob zbog pobožnog odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali na kneževskom dvoru. Sv. Ljudmila se povukla u dvorac Tetin, no ondje su ju u noći 16. rujna 921. ubila dva Dragomirina dvorjanika.

Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlju te na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkog carstva. Dragomira je to pokušala spriječiti. Postoji prilično povijesno utemeljeno mišljenje kako je Dragomira, dok je njemački car Henrik I., vodio rat s Ljutićima, slala pomoć njegovim neprijateljima. To je za cara bio dostatan razlog da napadne Češku i pokaže svoju premoć. Tako je 929. došlo do ugovora u Pragu prema kojem je bilo osigurano daljnje širenje kršćanstva, ali u isto vrijeme došlo je i do – neželjene – veće ovisnosti o Njemačkom carstvu.

Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale, ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti Papu da postane redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša, koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.

Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo latinskim, bilo staroslavenskim. Najvjerojatniji motiv njegove mučeničke smrti bila je revnost oko uvođenja kršćanstva. On je bio tako revan kršćanin da je čak sam gajio vinograd iz kojeg je pripremao vino za misu.

Dr. Rudolf Turek, namještenik Nacionalnog muzeja u Pragu, a koji je veoma dobro, na temelju sigurnih pisanih izvora, proučio Vjenceslavov život, kaže o njemu: “Ostaje činjenica da je zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kao kamen temeljac češke državnosti.”

Praška katedrala Sv. Vida čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji su proslavili češku naciju. U praškoj katedrali je grob Sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog češkog sveca i mučenika, Sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu Sv. Vjenceslava nalazi se glasoviti spomenik koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. VINKO PAULSKI

“Ako deset puta na dan pohodiš jednog bolesnika, ti si deset puta susreo Boga.” (sv. Vinko Paulski)

Rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali, nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj.

Vinko je doista izabrao svećenički poziv i zaređen je za svećenika 1600. godine.

Osnivanje misionara lazarista

Nakon nekog vremena sv. Vinko postao je župnik u Clichyju. Ako je do tada sv. Vinko i imao kakvih nejasnoća o svećeničkom životu ili kakvih nezdravih ambicija, ovdje su one potpuno nestale. Suočen s bijedom i vjerskom zapuštenošću svojih župljana, sv. Vinko se potpuno posvetio pastoralu među tim siromašnim ljudima.

Nakon toga, sv. Vinko postaje duhovnik obitelji de Gondi. Kako je već prije vršio službu kraljičina milostinjara, nije mu boravak u uglednoj obitelji bio nepoznanica. A i ambicije su netragom nestale. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku je bila potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi.

Godinom osnutka misionara lazarista smatra se 1626. kad su se sv. Vinku pridružila trojica svećenika. Lazaristi su poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježba za svećenike.

Bratovštine kršćanske ljubavi

Ono po čemu je sv. Vinko najpoznatiji su bratovštine kršćanske ljubavi.

Naime, nakon službe u obitelji de Gondi, sv. Vinko postaje župnik u mjestu Chatillon les Dombes. Jedne nedjelje, kad se spremao za sv. misu, rekli su mu župljani da su u tom mjestu bolesni svi članovi jedne siromašne obitelji. Svetac je za vrijeme propovijedi potaknuo vjernike da im pomognu, a i sam je pošao posjetiti tu obitelj. Toliko se ljudi odazvalo Vinkovu pozivu te se činilo da onamo kreće procesija.

Sveti Vinko je tada shvatio da pomoć siromasima mora biti organizirana, stalna, a ne jednokratna. Ta je nedjelja bila sudbonosna ne samo za Vinkov život nego i za život ondašnje i današnje Crkve. Otuda su, naime, potekle bratovštine kršćanske ljubavi – danas bismo rekli udruge – koje su zbrinjavale siromahe.

Isprva su to bile udruge pobožnih žena, bogatih žena koje su iz svojih sredstava pomagale siromasima u hrani, odjeći i lijekovima. No, osobne usluge siromasima: kao što su hranjenje, presvlačenje, osobna higijena – na to bogate gospođe nisu bile spremne. Osim toga, one su nerijetko bile spriječene osobno otići siromasima, pa su tamo slale svoje sluškinje. Tako je ova blistava Vinkova zamisao lagano tamnjela u taštom i mondenom francuskom društvu.

No Božja providnost stavila mu je na put dvije žene: Margaretu Naseau i Lujzu de Marillac.

Prve milosrdnice

Tijekom jednih misija, dok su Vinkovi misionari pripovijedali kako se u Parizu pomaže siromasima, približila se jedna djevojka – Margareta i ponudila se za službu siromasima. Bilo je to pravo i jedino rješenje – osobe koje će se potpuno posvetiti službi siromasima. To je bila potpuna novost u tadašnjem društvu i Crkvi. Margareta Naseau se s tolikom revnošću posvetila služenju siromasima da je ubrzo umrla. No ona je utrla put mnogima i broj službenica siromaha počeo se povećavati.

Te su djevojke bile povjerene Vinkovoj suradnici, sv. Lujzi de Marillac. Ona ih je pripremala za službu siromasima, odgajala ih i kasnije koordinirala njihov rad. Godina 1633. smatra se godinom osnutka Kćeri kršćanske ljubavi.

Te su djevojke činile kao neku zasebnu bratovštinu, no bile su raspršene po svim dijelovima Pariza. Sv. Vinko se nije usuđivao okupiti ih u zajednicu niti zatražiti odobrenje nove zajednice od Kongregacije za redovnike jer bi to neminovno značilo klauzuru.

Djelovanje prvih milosrdnica

Bolesnici i siromasi

Prvotna Vinkova zamisao o stalnom i organiziranom pomaganju siromasima umalo je propala jer su bogate gospođe htjele pomagati siromasima samo „izdaleka“, dati milostinju: novac ili hranu i – otići. No za istinsko služenje i djelotvorno pomaganje trebalo je mnogo više: trebalo je po cijelom gradu na leđima nositi lonac s juhom i dijeliti je po kućama. Trebalo je zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati lijek, nahraniti… to je zahtijevalo cijelu osobu i to požrtvovnu i hrabru osobu. Takve su bile prve milosrdnice.

Galijaši i kažnjenici

Osuđenici na strašnu kaznu veslanja na galiji nerijetko su bili i nevino osuđeni jer nisu imali pravo na dokazni postupak i obranu u današnjem smislu.

Uvjeti života osuđenika na galiju danas su nezamislivi. Svakodnevno izloženi fizičkom zlostavljanju, bičevani, batinani, gladni, prikovani danju i noću, u strašnim nehigijenskim uvjetima – sve je to galije učinilo vrlo opasnim i neugodnim mjestom. No sv. Vinko se tu usudio poslati svoje sestre. Oni bi im pripremale i donosile hranu, lijekove, odjeću. Teško je i zamisliti kako su to činile – kako se jedna bespomoćna žena usudila doći među stotine ljudi očajnih i spremnih na sve. Morala je to biti osobita Božja milost koja je zbližila ove dvije krajnosti: službenice siromaha i galijaše, no bila je to zacijelo i dobrota i jednostavnost ovih junakinja koje su jednostavnim gestama dobrote budile čovjeka u onih koji su to davno prestali biti.

Napuštena djeca  

Ni s napuštenom djecom nije bilo lako. Takvih je u Vinkovo doba bilo na tisuće: donosili bi ih u kuću zvanu la Couche (kolijevka). Smrtnost te djece bila je upravo nevjerojatna. Osoblje se vrlo nemarno, zapravo  okrutno odnosilo prema djeci. Djeca su tu živjela bez ikakve zaštite i njege. Nije bilo dovoljno sredstava za hranu, dojilje su slabo plaćali, jedna dojilja trebala je prehraniti četvero ili petero djece, a o zdravstvenoj skrbi nije bilo ni govora. Nerijetko bi djecu prodavali prosjacima koji bi djecu unakazili i tjerali ih da prose te bi i opet, na kraju, umirala od gladi.

Bilo je teško skloniti dame iz visokog društva da pomognu ovoj djeci. Ta svi su ih smatrali „djecom grijeha“, zazirali su od njih.

Dame iz visokog društva pomogle su i ovoga puta – „izdaleka“ – dale bi novčani prilog. A službenice siromaha bile su ovoj djeci i zamjena za majku, i odgajateljice, i učiteljice, i hraniteljice. S ovim je pothvatom uvijek išlo najteže, uvijek je bio izvor problema i za sv. Vinka i za sv. Lujzu što zbog financijskih, što zbog organizacijskih razloga. No nikad nisu napustili one koji su već jednom bili napušteni.

Sv. Vinko – osebujna pojava u povijesti Crkve

Sve ove karitativne, humanitarne pothvate sv. Vinka već smo negdje vidjeli, nije to samo sv. Vinko činio. Bogu hvala, bilo je takvih i bit će ih još.

No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je organizirao žene u jednu kongregaciju, dakle redovničku ustanovu, i omogućio im djelovanje izvan samostana. To su pokušavali mnogi sveci prije njega (sv. Franjo Asiški, sv. Franjo Saleški), no održati zajednicu žena bez klauzure i početi dotad neviđeni pothvat u Crkvi, to je prvi uspio sv. Vinko. On se i sam bojao da bi okupljanje službenica siromaha moglo završiti klauzurom i zato je poučavao svoje sestre da se ne nazivaju redovnicama. Tražio je da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Za njegova života samo je nekoliko sestara položilo zavjete i to na godinu dana, a o vječnim zavjetima nije smjelo biti ni govora jer bi to značilo klauzuru. A onda je to djelo zaživjelo, i društvo i Crkva prepoznali su njihov rad kao neophodan i nezamjenjiv, broj se članica povećavao, a samostani su se počeli širiti i izvan granica Francuske.

Za ono doba bile su to neobične sestre. Podrijetlom bile su uglavnom sa sela. Za poslove koje su obavljale tražila se psihofizička kondicija, duhovna zrelost. One su slobodno izlazile iz kuće, dapače, bila im je to čak i dužnost – sve je bilo podređeno služenju siromasima. „Oni su naši gospodari“ govorio je sv. Vinko. Zavjeti za sveca nikad nisu bili temelj, nego posljedica i sredstvo da se očuva služenje, a klauzura je za njegove sestre bila najveći neprijatelj, jer bi uništila i onemogućila služenje siromasima.

Osim toga, Vinko nije odabirao bogate, ugledne, nije tražio miraz za ulazak u samostan, nije nudio niti neku posebnu zaštitu i sigurnost. Ono što je on mogao ponuditi bio je naporan rad, siromaštvo i radost u služenju drugima. I konačno, on nije svoje sestre obvezivao na jedno mjesto i na jednu djelatnost. One su, naprotiv, morale odgovarati potrebama vremena, njihovo se djelovanje širilo koncentrično, kako su to prilike zahtijevale: siromasi, bolesnici, napuštena djeca, galijaši.

Sv. Vinko nije dijelio općeprihvaćeno mišljenje svoga vremena da je žena osobito krhko biće, da je promašeni muškarac, da joj treba trajno skrbništvo. Mnoge su, naime, kćeri kršćanske ljubavi već u Vinkovo vrijeme djelovale kao emancipirane, hrabre žene, danas bismo rekli „spašavale živote“ gdje nitko drugi nije htio. Slijedile su tako svoga oca i utemeljitelja koji je zahvatio u ona područja Crkve i društva kamo nitko nije htio.

On je proglasio gospodarima one koji su bili najbjedniji, našom i Isusovom braćom one koji su (ne)pravedno prikovani na galiju i one bespomoćne koje su ostavili oni koji bi ih morali najviše voljeti. I to smo već negdje čuli: o siromasima, gladnima i potlačenima koji su blaženi jer…

No uvijek treba netko – poput sv. Vinka, Margarete Naseau i brojnih svetih i hrabrih milosrdnica – da nas na to iznova podsjeća.

Sv. Vinko umro je 1660. godine u Parizu. Na njega podsjećaju njegova djela, njegovi sljedbenici i sljedbenice diljem svijeta, njegov uvijek aktualni nauk, jer „uvijek ćete imati siromaha“.

Izvor: milosrdnice-zagreb.hr

SVETAC DANA – SVETI KUZMA I DAMJAN

26. rujna Crkva slavi sv. Kuzmu i Damjana, dvojicu braće blizanaca – liječnike koji su, prema predaji, besplatno liječili ljude i na takav način privlačili mnoge da se obrate na kršćanstvo, te su zbog svoje vjere podnijeli mučeničku smrt.

Sveti Kuzma i Damjan su rođeni oko 270. god. u gradu Egeji u današnjoj Turskoj, a predaja ih navodi kao pobožne ljude koji su svojim liječničkim umijećem ne samo liječili od tjelesnih bolesti, nego i od duševne praznine, te su strpljivošću i dobrohotnošću privodili mnoge ljude ljepoti Kristove riječi. Pripravljali su razne napitke i druge pripravke, od kojih bi ljudi ozdravljali, a kada su ovi braći za ozdravljenje htjeli zahvaliti novčanim prilogom, blizanci nisu htjeli uzimati novac, nego su im predlagali da ga daruju siromasima i bolesnima.

Pripisuju im se i mnoga čudesna izlječenja koja su činili u Božje ime, a kao najneobičnije, koje se često prikazuje u ikonografiji i slikarstvu, spominje se presađivanje noge s netom preminulog Etiopljanina na jednog bijelca. Redovito se u ikonografiji prikazuju zajedno, i to nerijetko tako da jedan gleda u nebo, a drugi u zemlju, što simbolično označava otvorenost prema Bogu, duhovnosti i zazivanje Božjeg milosrđa, a istovremeno i izravna skrb za dobrobit bolesnika i njihovo izlječenje. Obično su obučeni u tunike ili pregače, ponekad imaju kape na glavama, a prikazuju se s liječničkim i ljekarničkim sredstvima: sveti Kuzma je zaštitnik liječnika pa se češće zna prikazivati kako u rukama drži bočicu (za uzorak urina), a sveti Damjan je zaštitnik liječnika-ljekarnika pa se prikazuje više s obilježjima prikladnima za to zvanje, odnosno u rukama drži posudicu s mastima, špatulu, apotekarska vagu, knjigu recepata i sl.

Kako su svoje znanje uvijek pružali besplatno, zvali su ih anargyroi (= bez srebra), odnosno nepotkupljivi, oni koji ne trebaju srebro. Unatoč tolikoj požrtvovnosti, nesebičnosti i ljubavi prema drugima, izazvali su bijes i mržnju kod pogana, te su ih ovi za vrijeme progona cara Dioklecijana optužili da se koriste čarobnjaštvom kako bi okrenuli ljude na kršćanstvo.

Tako im je prefekt Cilicije, tadašnje rimske pokrajine u kojoj se nalazio grad Egeja, najprije nudio razne povlastice da se odreknu svoje vjere, a kada to dvojica braće nisu prihvatili, stavili su ih na višestruke muke i na kraju ubili oko 300. god. tako što su im odrubili glave sjekirama, a tada su zbog istih razloga pogubljena i trojica njihove mlađe braće.

Štovanje svetih Kuzme i Damjana se proširilo već u 4. st., a na njihovu je grobu čudesno ozdravio car Justinijan (5./6. st.) od opasne infekcije koju je zadobio prilikom ranjavanja, te im je u znak zahvalnosti podigao velebnu crkvu u Carigradu. Otprilike u isto vrijeme i papa Feliks IV. dao je sagraditi crkvu posvećenu toj dvojici nesebičnih liječnika u Rimu, a potom su uslijedile i druge crkve za čije su zaštitnike postavljeni sv. Kuzma i Damjan.

Štuju se kao zaštitnici liječnika i kirurga, stomatologa, ljekara, veterinara, farmaceuta, frizera, brijača, blizanaca, siročadi i slabovidnih osoba, te su po njima naslovljene i mnoge crkve i kapele diljem svijeta. Vrlo su omiljeni i čašćeni sveci u puku, kako na Istoku, tako i na Zapadu, a štuju se i u Anglikanskoj Crkvi. Od 1995. god. proglašeni su i kao zaštitnici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a kod nas se posebno štuju u dalmatinskim krajevima i na otoku Lastovu.

Molitva sv. Kuzmi i Damjanu

Bože, ti si svetog Kuzmu i Damjana odredio da budu liječnici ljudskih duša i tijela bez ikakve nadoknade. Obdario si ih darom čudotvornog liječenja i po njima proslavio svoje svemoćno ime. Molimo te, svemogući Bože, pogledaj i na današnje bolesnike u duši i tijelu, po zagovoru svojih svetih liječnika Kuzme i Damjana, izliječi njihove boli, obdari ih zdravljem da ti trajno zahvaljuju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš…