SVETAC DANA – SV. ĆIRIL I METOD

Sveta su Braća prosvijetlila slavenske narode evanđeoskim naukom, ali i postavila temelje njihovoj pismenosti i kulturi

Zapadnoslavenska plemena već su se početkom IX. stoljeća oblikovala u prilično snažnu Moravsku državu. Takvo je stanje u ono doba nužno vodilo prema pokrštavanju. Za to je bio zainteresiran i salzburški nadbiskup, koji onamo pošalje svoje svećenike kao misionare. Bili su to ljudi koji su govorili germanskim jezikom, pa su slavenskim stanovnicima izgledali tuđinci. Osim toga moravski su se knezovi bojali pokrštavanja od moćnoga susjeda, koji bi s kršćanskom vjerom mogao nametnuti i političku vlast. Zato je moravski knez Rastislav g. 863. zamolio misionare iz dalekoga Bizanta, vješte slavenskome jeziku. Za tu su misiju bila određena sveta braća Ćiril i Metod, koji stoje na početku pokrštavanja slavenskih naroda i kao začetnici njihove kulture. Slaveći danas njihov blagdan, časteći ih kao zaštitnike Hrvatsko-slavonske metropolije, nastojmo ih upoznati.

Misija svete braće Ćirila i Metoda

Stariji brat Metod i mlađi Konstantin bijahu rodom iz Soluna, sinovi carskog činovnika Leona. Konstantin, izvanredno nadaren dječak, primio je prvu izobrazbu u rodnome gradu, a onda ju je nadopunio u Bizantu. U učenim krugovima carske istočnorimske prijestolnice slovio je kao “Konstantin filozof”, ljubitelj mudrosti. Jedno je vrijeme poučavao, a onda se oko god. 858. povukao u samostan, gdje mu se već više godina nalazio stariji brat Metod, po krsnom imenu vjerojatno Mihael.

Car ga je godine 860. poslao u pratnji brata mu Metoda u jednom političko-vjerskom poslanju Kazarima na Crnome moru. Ondje je Konstantin na Kersonu pronašao kosti sv. Klementa, pape i mučenika, trećeg nasljednika sv. Petra. Poznato je da je taj sveti papa umro ondje kao prognanik za Trajanova progonstva.

Misija svete braće Ćirila i Metoda među Slavenima u Moravskoj započela je god. 863. I naša je mjesna Crkva godine 1963. veoma svečano proslavila 1100. obljetnicu od početka te za Slavene tako znamenite misije. Konstantin je donio sa sobom u Moravsku veliku dragocjenost. Bili su to dijelovi Svetog pisma i bogoslužnih knjiga, prevedeni s grčkoga na slavenski jezik i to pisani posebnim pismom, koje se zove glagoljica. Izum toga pisma pripisuje se samome Konstantinu, no postoji i mišljenje da je takvo pismo već postojalo u krajevima južne Hrvatske prije dolaska svete Braće u Moravsku. Mi se ovdje nećemo upuštati u obranu bilo kojeg mišljenja, no izvan svake je sumnje da su sveta braća Ćiril i Metod za rađanje slavenske kulture položili temelje i stoga im slavenski narodi duguju veliku zahvalnost.

Kako su sveta braća propovijedala i obavljala bogoslužje na slavenskom, Moravljanima razumljivom jeziku, imala su među njima velik uspjeh i tri su godine blagotvorno radila. Njihov je rad, na žalost, pobudio negodovanje bavarskog episkopata, koji je naročito napadao uvođenje slavenskoga jezika u bogoslužje. Tada se gotovo općenito smatralo da su posvećena samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. I prema tome samo su ti jezici dolazili u obzir da budu upotrebljavani u bogoslužju. A sada evo ti stranci — Grci iz Soluna — obavljaju bogoslužje na slavenskom, što ie tada značilo na jednom barbarskom jeziku, koji se ne može ponositi bogatom kulturnom prošlošću, pa prema tome ni stati uz bok jednom latinskom ili grčkom jeziku. Mi danas po našem shvaćanju takav stav osuđujemo, i naša je osuda objektivno ispravna, ali tada se o istoj stvari posve drukčije mislilo i umovalo. Ćiril i Metod kao Grci, odgojeni u Bizantu, služili su se u bogoslužju bizantskim obredom, no to tada nije ni zapadnjacima bilo nešto zazorno.

Susret s Papom

Na račun rada svete braće išle su tužbe u Rim, pa ih je papa Nikola I. pozvao k sebi, da se iz prvog izvora s njima upozna. Braća se dadoše na daleki put, koji su prekinula kratkim boravkom kod panonskoga slavenskoga kneza Kocela. Sa sobom su nosila u vječni grad i relikvije svetoga Klementa. Za vrijeme njihova dugog puta umro je papa Nikola I., a dočekao ih u Rimu veoma svečano njegov nasljednik Hadrijan II. Doček je bio svečan iz poštovanja prema relikvijama sv. Klementa. Sveta su Braća pred Papom sjajno obranila bogoslužje na slavenskom jeziku i svoj način misijskog reda pa je Papa sve to svojim vrhovnim ugledom odobrio.

Konstantin, videći u Rimu da mu se bliži konac zemaljskoga života, zamonaši se i dobi ime Ćiril. Taj je sveti apostol Slavena umro u Rimu 14. veljače 869. u dobi od samo 42 godine. Ćiril je na samrti za ljubav “Brda”, tj. samostana Olimpa u Bitiniji, gdje su zajedno proveli neko vrijeme, zamolio svoga brata Metoda, da ostane vjeran onome što su u Moravskoj zajedno naučavali, da ostane vjeran i toj misiji. Metod to prihvati kao posmrtni amanet svoga ljubljenoga brata. Ćiril je u Rimu u bazilici sv. Klementa bio najsvečanije sahranjen. Kapelu s njegovim grobom dao je u prošlom stoljeću dostojno uresiti đakovački biskup Strossmayer, veliki mecena hrvatskoga naroda i zaljubljenik slavenstva. Bazilika je sv. Klementa u Rimu svojom starinom, arhitektonikom, veoma zanimljiva građevina, a za nas Slavene zbog groba svetog Ćirila srcu veoma draga.

Najstarija freska svete braće

Za mog prvog posjeta gradu Rimu ponudio mi se kao pratilac i vodič u baziliku sv. Klementa isusovac i profesor na Papinskom orijentalnom institutu o. Mihael Lacko, po narodnosti Slovak, veliki prijatelj Hrvata, a još veći poznavalac života svete braće Ćirila i Metoda. Od njega sam uz drugo saznao da je vjerojatno najstarija freska svete braće Ćirila i Metoda baš u podzemnoj bazilici svetog Klementa. Ona potječe možda čak iz X. stoljeća. Na njoj su sveta braća do Kristovih nogu. Ćirila predstavlja Kristu arkanđeo Gabriel i sv. Klement, a Metoda arkanđeo Mihael i sv. Andrija. Očita aluzija na Carigrad, gdje se sveti Andrija slavi kao začetnik biskupijskoga sjedišta. Ćiril na slici nosi klerički vijenac i bradu: prikazan je, dakle, kao rimski monah, jer Grci ne nose tonzuru. U ruci drži svezak na kojem piše “dobar sam boj bio” — a to je opet aluzija na sve ono što je u Moravskoj morao podnijeti da može što bolje izvršiti svoje misijsko poslanje. Sveti Metod na slici nosi također tonzuru, ali nema brade, a u ruci drži neki okrugli objekt. Jedni misle da bi to bila tintarnica za crnilo, simbol njegove učenosti, dok drugi drže da bi to bio kalež.

U gornjoj bazilici sv. Klementa nalazi se nad grobom sv. Ćirila oltar svete braće. Oltarnu sliku kao i druge u toj kapeli izradio je brigom biskupa Strossmayera umjetnik Francesco Nobili. Jedna od tih fresaka prikazuje svetu braću pred papom Hadrijanom II., druga prijenos tijela sv. Ćirila u baziliku sv. Klementa, a treća oltarna svetu braću kako stoje pred Kristom na prijestolju, poviše njega je Duh Sveti u obliku goluba, a još više nebeski Otac okružen anđelima. Do Kristovih nogu kleči papa Leon XIII., veliki prijatelj Slavena, autor enciklike o svetoj Braći “Grande munus”, i koji je njihov blagdan proširio na čitavu Crkvu.

Nakon smrti svetih apostola

Nakon Ćirilove smrti i pokopa u Rimu Metod je se kao papinski legat te panonski i moravski nadbiskup vratio natrag k Slavenima, ali zbog političkih prilika ne u Moravsku, već na područje pod vlašću kneza Kocela. Sjedište Panonske metropolije bilo je u starome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Ta je biskupija stradala za seobe naroda, a sada je bila opet uspostavljena. Da li je Metod i stolovao u Srijemskoj Mitrovici ili u Baču ili negdje drugdje, ne može se još uvijek sa sigurnošću dokazati.

Na Kocelovom području nekoć su djelovali istočno-franački misionari, a salzburški ga je nadbiskup smatrao djelokrugom svoje jurisdikcije. I tako je došlo do sukoba između slavenskih apostola i germanskih misionara. Salzburški nadbiskup Aldewinus iznio je spor pred germansku svjetovnu vlast. Metod tada bi uhvaćen, zatvoren te predveden pred sabor u Regensburgu, na kojem bijaše osuđen i prognan u Ellwangen u Švapsku. Ondje provede u zatvoru dvije i pol godine, dok nije na energičan zahtjev pape Ivana VIII. g. 873. pušten na slobodu. Bilo je tragično što Rastislavov nasljednik Svatopluk nije pokazivao zanimanja za rad slavenskih misionara.

Metod umrije na Cvjetnu nedjelju godine 885. te bi pokopan u Velehradu.

J. Krajcar piše o svetoj braći Ćirilu i Metodu ovako: “Oba su brata od djetinjstva govorila slavenski, no po rođenju, odgoju i osjećaju bijahu Grci. Ipak bijahu slobodni od svake bizantske uskogrudnosti. Njihov je misijski rad određivala duboka svijest da su svi narodi pozvani na spasenje i da je Krist umro za sve ljude … Krist čovjekoljubac želi sve privesti k spoznaji istine te sve ljude — Grke i barbare — učiniti dionicima božanske mudrosti. Samo iz takvog stvarno katoličkog shvaćanja razumljiva je borba obojice braće za slavensko bogoslužje”. Oba su brata svojim protivnicima, s kojima su na putu u Rimu raspravljala u Veneciji, postavila ovo pitanje: “Zar sunce ne sija svima? Ne udišemo li svi na isti način isti zrak?”

Vjerojatno je papa Ivan VIII., kad je g. 880. ponovno potvrdio slavensko bogoslužje, pod nadahnućem stavova svete braće, koje su širili i podržavali njihovi učenici, izrekao ove mudre riječi: “Nije li onaj isti koji je stvorio glavne jezike, naime, hebrejski, latinski i grčki i sve druge jezike stvorio sebi na hvalu i slavu?” Ideja o bogoslužju na narodnom jeziku doživjela je potpunu pobjedu tek u naše dane na II. vatikanskom saboru. Njezini su prethodnici i začetnici bili sv. Ćiril i Metod, a nastavljači glagoljaši, koji su se do najnovijeg vremena održali još jedino u krajevima južne Hrvatske. Naši su biskupi na II. vatikanskom saboru zastupali mišljenje o bogoslužju na narodnom jeziku stoljetnom praksom u našim krajevima.

Papa Ivan XXIII. malo pred svoju smrt, a prigodom 1100. obljetnice od početka misijskoga rada svetog Ćirila i Metoda upravio je 11. svibnja 1963. biskupima slavenskih zemalja apostolsko pismo “Magnifici eventus”, u kojem hvali rad slavenskih apostola. Iste je godine u salzburškoj katedrali održano bogoslužje na staroslavenskom jeziku, čime se htjelo popraviti onaj nekadašnji stav salzburškoga nadbiskupa prema slavenskim misionarima.

Život je svete braće bio doduše buran, ali za slavenske narode blagotvoran. Oni su svojim pionirskim radom omogućili da se i slavenski narodi kao ravnopravni članovi uključe u zajednicu europskih kulturnih naroda. Zato ih poštuju i oni koji ne dijele naš kršćanski nazor na svijet.

Molitva: Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo Tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u ispovijedanju Tvoga imena. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – BL. PIER GIORGIO FRASSATI

Blaženi Pier Giorgio Frassati, preminuo je 4. srpnja 1925. od Poliomyelitisa, bolesti koja inače najčešće pogađa djecu mlađu od pet godina. Na njegovoj pogrebnoj povorci, koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina koji su dolazili u kontakt s Pier Giorgiom, potpisali su peticiju u kojoj traže od nadbiskupa Torina da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio papa Ivan Pavao II.

Pier Giorgio Frassati rođen je 1901. u Torinu u Italiji. Njegova obitelj bila je vrlo bogata i moćna, bila je vlasnik novina La Stampa, međutim djeca su odgajana skromno i nikada se nisu ponašala rasipnički.

Stoga je ovaj blaženik smatrao primjerenim da i ono malo novca kojeg mu je otac davao podjeli onima kojima je bio nužan, prenosi Katolički tjednik Nedjelja.ba. Svoj antifašistički stav javno je pokazivao te je, kada je bio uhićen na prosvjedima u Rimu, odbio bilo kakav poseban tretman koji je mogao dobiti s obzirom na očev politički položaj, ostajući s prijateljima u zatvoru. Bio je posvećen socijalnom radu, pomaganju potrebitima, molitvi i zajednici. Također je bio uključen u katoličke omladinske i studentske organizacije, te je osnivač novina Momento čija se načela temelje na enciklici pape Lava XIII., Rerum Novarum.

Frassati je također bio posvećen socijalnom radu, pomaganju potrebitima, ali i molitvi i zajednici. Euharistija je bila središte njegova duhovnog života. Već od 17 godine znao je cijelu noć moliti pred Presvetim, objašnjavajući to riječima: „Isus me posjećuje svakog jutra u svetoj pričesti. Ja mu to uzvraćam kao bijednik molitvom i posjećivanjem bolesnika”. Mladima je govorio: „Potičem vas sa svom snagom svoje duše da pristupate Euharistijskom stolu što je češće moguće. Hranite se ovim Anđeoskim Kruhom iz kojega ćete crpiti snagu za unutarnje borbe.”

Poznat kao “čovjek blaženstava”, blaženi Pier Giorgio Frassati cijelog je života služio siromašnima. Kada bi njegova obitelj otišla na godišnji odmor, Frassati bi ostao kod kuće govoreći: “Ako svi napuste Torino, tko će se brinuti za siromašne?”

Na pogrebu ovoga blaženika, njegova je obitelj bila iznenađena mnoštvom ljudi koji su došli na posljednji ispraćaj, a koje nisu poznavali. Ulice su bile prepune siromašnih i potrebitih kojima je Frassati nesebično služio tijekom kratkog života. Njegov je život obilježen izvanrednom ljubavlju koju je svakodnevno hranio meditirajući nad jednim ulomkom Biblije.

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav!

Frassati je sa sobom uvijek nosio “Hvalospjev ljubavi” iz 1. poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. “Hvalospjev ljubavi” pomagao mu je da se usredotoči na ono što je uistinu važno u životu. Znao je, bez obzira na sve što čini na ovome svijetu, ako nema ljubavi onda je samo “mjed što ječi ili cimbal što zveči”, prenosi portal Aleteia.

Frassati je cijeli ulomak prepisao rukom i čuvao u svome džepu. Ulomak je to koji se može uvijek iznova izgovarati, a ako on postane dio naše svakodnevnice, ne postoji granica u količini ljubavi koju možemo dati ovome svijetu.

Molitva krunice potaknula ga je da 1922. postane članom Trećeg reda sv. oca Dominika, uzevši ime Girolamo. Bio je uključen u katoličke omladinske i studentske organizacije te je bio osnivač novina ‘Momento,’ čija se načela temelje na enciklici pape Lava XIII. ‘Rerum Novarum’.

Blaženi Pier Giorgio Frassati preminuo je 4. srpnja 1925. u 24. godini života. Jednom je prilikom izjavio: „Dan moja smrt bit će najljepši dan moga života. “Na njegovoj pogrebnoj povorci koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina zamolili su nadbiskupa da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio sv. Ivan Pavao II., koji ga je nazvao “čovjekom osam blaženstava”. Njegovo tijelo čuva se u katedrali u Torinu.

Piera Giorgia Frassatija možda najbolje opisuje njegova rečenica: „Živjeti bez vjere, bez baštine za obraniti, bez stalne borbe za Istinu, ne znači živjeti, nego životariti. Želim živjeti, ne životariti.” Na fotografiji nekog stepeništa koju je poslao svom prijatelju napisao je: “Prema gore”, aludirajući na kršćansko savršenstvo i na vječni život.

„U svijetu odlutalom od Boga, nema mira, ali također nedostaje i samilosti koja je prava i savršena ljubav. Ništa nije ljepše od ljubavi. Zaista vjera i nada će završiti kad umremo, dok će ljubav koja je velikodušnost trajati vječno, ako ništa bit će još življa u idućem životu”, poručuje nam također ovaj blaženik.

Ljubav prema Euharistiji

Euharistija je bila središte njegova duhovnog života. Od trenutka kada je shvatio što je sv. Misa, cijenio ju je i ljubio. „Puno sam puta – priča njegov učitelj Antonio Fossati – planinario s Pierom Frassatijem.

Sveta Pričest pomagala je Pieru radosno gledati u oči svakom novom danu, suprotstaviti se svakoj poteškoći. Molio je druge: „Hranite se ovim anđeoskim Kruhom i u njemu ćete naći snagu za nutarnje borbe, za borbu s požudama i različitim protivštinama, jer Isus je obećao onima koji se budu hranili Presvetim Tijelom vječni život i milost jednostavnog pristup k Njemu. A kada vas ovaj euharistijski plamen potpuno prožme, moći ćete čitavom sviješću zahvaliti Bogu koji vas je pozvao da mu služite i radovat ćete se miru kakav nikada nisu upoznali oni koji su sretni u očima svijeta, prenosi Božje milosrđe.net.

Čistoća

Luciana piše: „Možda se nije mogla primijetiti Pier Giorgiova ljubav prema bližnjemu, pobožnost i inteligencija, ali njegova čistoća je bila snažno vidljiva, pa i usputnom promatraču. Bila je to njegova najistaknutija krjepost, čitavo je njegovo biće bilo njime prožeto, nije ju zaklanjala čak ni skromnost; bila je to urođena krjepost, jača i bolja od obične stidljivosti.“

Pierova pisma prijateljima također svjedoče o čistoći kojom se odlikovao čitav njegov život. Između mišljenja njegovih ispovjednika vrijedi istaknuti riječi župnika iz Forte: „Neće biti odavanje tajne ako kažem da je u kolovozu 1924. godine Pier Giorgio bio nevin kao i u trenutku krštenja.“

Njegovi prijatelji ne pamte ni jedan razgovor u kojem bi iz Pierovih usta izišle bilo kakve nepristojne riječi. Nisu primijetili ni da bi koja od brojnih šala kojima se znao našaliti u bilo kojem trenutku bila protivna čistoći.

Pier je po prirodi bio izrazito vedre naravi. Gdje je bio on, ondje je bilo puno smijeha. Malo je tko znao da je imao više razloga za tugu negoli brojni drugi, ali je toliko ovladao njome da nikada nije dao naslutiti da nešto nije u redu. Stavio je sebi u zadatak vedrinom osvajati svoje prijatelje za Boga.

Najljepši dan

Nakon smrti prijatelja koji je preminuo od tuberkuloze, Pier je napisao da je smrt je čudesno otajstvo koje ne bira. Doći će i k meni jednom, i u kratkom trenutku promijeniti mi tijelo u prah. No, osim tijela imamo i dušu i moramo usredotočiti sve svoje snage da bismo bez krivice stali pred Božji sud.

No, osim tijela imamo i dušu i moramo usredotočiti sve svoje snage da bismo bez krivice stali pred Božji sud.

O dubokoj duhovnoj zrelosti svjedoče i ove riječi: „Dan moje smrti bit će najljepši dan moga života.“ A ta smrt došla je jako brzo. U 24. godini života Pier Giorgio teško je obolio od tada neizlječive bolesti – dječje paralize kojom ga je zarazio jedan bolesni siromah. Umro je 4. srpnja 1925. godine. Od danas, svaki dan ću se pomalo pripremati za smrt, da ne bih bio nespreman za taj trenutak, da ne bih morao okajati lijepe godine svoje mladosti jer su bile protraćene za dušu.

Vijest o Pierovoj smrti brzo se proširila po Torinu. Mnoštvo ljudi došlo je na njegov pogreb i obilazilo oko njegovog lijesa u nepreglednoj koloni. Među njima je bilo puno siromaha o kojima se Pier brinuo. Od usta do usta se prenosilo: „Bio je svet.“ Na njegovu su grobu upisane riječi koje je izrekao anđeo nakon Kristova uskrsnuća: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“

Zbog brojnih krjeposti koje su resile Piera, Sveti Otac potaknuo je mlade: „Budite kao Frassati!

Blaženi Pier Giorgio Frassati, preminuo je 4. srpnja 1925. od Poliomyelitisa, bolesti koja inače najčešće pogađa djecu mlađu od pet godina. Na njegovoj pogrebnoj povorci, koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina koji su dolazili u kontakt s Pier Giorgiom, potpisali su peticiju u kojoj traže od nadbiskupa Torina da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio papa Ivan Pavao II.

Papa Franjo ovako je opisao njegov lik: „Pier Giorgio bio je mladić koji je shvaćao što znači imati milosrdno, osjetljivo srce za bližnjeg koji je u potrebi. Darovao im je puno više od materijalnih darova, davao je samoga sebe, posvećivao im je svoje vrijeme, riječi, sposobnost slušanja. Služio je siromašnima s velikom diskrecijom, nikada se ne hvaleći time. Uistinu je živio Evanđelje.“ Prema odluci pape Franje, relikvija bl. Piera Giorgia Frassatija bila je donesena u Krakov na Svjetski dan mladih 2016. godine.

Izvor: HKM

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA PORTUGALSKA

Ljudski gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere i ljubavi svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti

Elizabeta Portugalska rodila se god. 1271. kao kraljevska kći aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja je potjecala iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla, te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednog sina, kome ime dade Alfonz, a koji će Oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćer, kojoj je dala ime Konstancija, a koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV.

Elizabetin brak, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman, te podržavao nezakonite i grešne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranu, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevskim preokretom, pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost:

Neki je paz bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paza je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat, koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda, već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo, te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo, 1325. godine.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imetak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice, te pošla na hodočašće u Compostelu, na grob svetog Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put, da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Na putu za Estremoz uhvatila ju je jaka vrućica te je preminula, okrijepljena sakramentima 4. srpnja 1336.god.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti.
Papa Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svetom.

Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci, te ondje gdje među ljudima postoji jaz, graditi mostove. Na ljudsku gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti.

Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišenja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi, koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnoge boli.

Ime je hebrejskog porijekla i znači: Bog je moja prisega.

Molitva za sretan brak

Oče, najljepše što možemo reći o tebi jest: ti si ljubav. Sva ljubav na ovom svijetu samo je odsjaj tvoje lju­bavi. Može se ostvariti potpuna sreća u tome da se drugoga usrećuje i dubok osjećaj da primamo sreću od drugoga. Zahvaljujemo ti što cijelim svojim bićem možemo jedni drugima pokloniti ljubav kada pripa­damo jedni drugima u braku. Očuvaj nas od sebeljublja. Podaj nam da svoju ljubav uvijek mjerimo po tvojoj ljubavi. Amen. Oče naš…

Preuzeto s bitno.net