SVETAC DANA – SV. VILIBALD

Današnji sveti zaštitnik je Vilibald (Willibald), biskup Eichstätta, omiljeni bavarski svetac. Rodio se 21. listopada oko godine 700, u anglosaskoj kraljevini Wessex (jugozapadna Engleska).

Potječe iz obitelji koja je Crkvi dala niz svetaca (Vilibaldov otac Rikard, braća Vinebald i Valpurga), a bila je i u krvnom srodstvu sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke. Od svoje pete do dvadesete godine školovao se u samostanu Waltham (Hampshire), gdje je primio solidan kršćanski odgoj i književnu izobrazbu. S ocem Rikardom i bratom Vinebaldom (Wunibald, Winnebald) krenuo je 722. na put i pješice prešao cijelu Francusku, a onda su preko Alpa stigli u sjevernu Italiju. U toscanskom gradu Lucci umro je Rikard, kojeg su sinovi oplakali i pokopali s najvišim počastima. Nakon toga uputili su se u Rim, gdje su ostali više od dvije godine i nastojali se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilima i načinom života. Zatim su posjetili Kampaniju i Napulj, Siciliju i otok Cipar te na kraju puni radosti 725. stigli u Svetu zemlju, Isusovu zemaljsku domovinu. Usput su doživjeli brojne pustolovine i bili zarobljeni od Saracena. Na povratku iz Svete zemlje zaustavili su se godine 728. u Carigradu. Nakon toga Vilibald se vratio u Europu i u jesen 729. stigao u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda. Tamo je djelovao kao sakristan, đakon i vratar. Njegov boravak u Monte Cassinu oduljio se na desetak godina. Papa Grgur III. pozvao ga je tada u Rim i prenio mu želju svetog Bonifacija da se pridruži misijskom radu u Njemačkoj. Vilibald je 740. stigao u bavarski grad Eichstätt, gdje je ga je njegov ujak Bonifacije 740. zaredio za svećenika, a potom 741. u Sülzenbrückenu nedaleko Erfurta i za biskupa.
Kao biskup sudjelovao je 742. na Prvom njemačkom crkvenom saboru. Bio je glasoviti propovjednik i odličan organizator. U Eichstättu je sagradio samostan s prostranom crkvom, a 750. započeo gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj je opatom postao njegov brat Vinebald. Njegova sestra Valpurga (Walpurga) osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki, kojem je bila i poglavarica. U taj samostan prenijela je i tijelo brata Vinebalda koji je umro 761. Vilibald je sudjelovao na raznim crkvenim saborima, a pripisuju mu osnutak opatije u Solenhofenu i kaptola kod crkve svetog Sebalda u Nürnbergu. O svojem putovanju na Istok i boravku u Monte Cassinu kazivao je u pero redovnici Ugeburki (Hugeburc) u Heidenheimu. Iz toga latinskoga rukopisa („Hodoeporicon“) doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti o tadašnjem vremenu. Vilibad je biskupovao čak 45 godina, a preminuo je u dubokoj starosti na današnji dan, 7. srpnja 787, u Eichstättu. Svetim ga je 938. proglasio papa Leon VII. Zaštitnik je Eichstätta, a posvećene su mu mnoge crkve i kapele u Njemačkoj i Austriji.

 Preuzeto s župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. MARIJA GORETTI

Sveta Marija Goretti najmlađa je svetica u povijesti Katoličke Crkve

Jedan je povjesničar, u potrazi za senzacionalnošću, pred nekoliko godina pokušao dovesti u pitanje svetost Marije Goretti. Želio je njezinu proslavu prikazati kao demagoški potez Crkve, u želji naglašavanja stanovitih moralnih vrijednosti, kao što su: jednostavnost i čistoća, potisnutih u stranu sjetilnim poticajima suvremenoga svijeta. Te je moralne vrijednosti Marija Goretti svojim junačkim postupkom, naprotiv, proslavila.

Marija Goretti bila je obična, ne osobito obrazovana djevojčica, koja je kršćanstvo živjela radosno i – koliko su joj to mogućnosti dopuštale – upućeno. No, srce joj bijaše čisto, a nakane uvijek ispravne. Ako je životom znala braniti vrijednost, koje su živi dio kršćanske baštine, to znači kako je njena ljubav spram Boga bila toliko jaka i snažna pa je radije izabrala smrt negoli da ga uvrijedi grijehom.

Marija Goretti rođena je 1890. g. u talijanskome mjestu Corinaldo, u okolici Ancone. Bila je prva od petero djece siromašne obitelji, koja je jednoga dana bila primorana napustiti svoj kraj. Imala je svega 10 godina kada je izgubila oca. Morala se skrbiti o braći, kako bi majka mogla raditi i uzdržavati obitelj. Zbog toga nije mogla redovito ići niti u školu, niti na vjeronauk, ali je svejedno uspjela usvojiti neka bitna poimanja koja će usmjeriti njezin život: kako nas Bog ljubi te mu valja s ljubavlju uzvratiti i kako je grijeh upravo nijekanje Njegove ljubavi.

Prvu je Pričest primila 1902., s 12 godina. Iako je još bila djevojčica, napori i težina života ubrzali su njeno sazrijevanje, također i u tjelesnome smislu. Stoga je jednoga dana na nju svoj požudni pogled spustio Alessandro Serenellli, nemirni mladić čija su bludna maštarenja bila potpomognuta alkoholom i napuštenošću kraja u kojemu je živio.

Više joj je puta bio uputio nemoralne ponude, poprativši ih mračnim prijetnjama. Marija mu na to nije niti odgovorila, budeći tako u njegovoj duši – uz već postojeću požudu – također i bijes izazvan odbijanjem. Jednoga se dana stoga odlučio poslužiti nadasve grubim sredstvima.

Bilo je vruće srpanjsko poslijepodne. Marija se nalazila sama u kuhinji, dok je majka radila u polju. Alessandro se neočekivano pojavio iz sjene. Iz očiju mu je sijevala vatra strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te ju je silom odvukao u sobu. Marija se opet branila i otimala poput lavice, ponavljajući napasniku neprestano: “Ne, ne Alessandro, to je grijeh! Bog to ne želi, to je grijeh! Doći ćeš u pakao!” No te opomene momku, mahnitom od strasti, nisu puno značile. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete, pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi.

Marija je prevezena sva iskrvarena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali oprašta li svom ubojici, smjesta je odgovorila: “Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.” U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. g. svoj kratki vijek, mučenica čistoće Marija Goretti.

Mariju Goretti, mučenicu čistoće, svetom je proglasio papa Pio XII., dana 24. lipnja 1950., u Svetoj godini te je postavio za uzor svim mladima izloženim pogiblima društva pogođena gubom grijeha, ravnodušjem i potrošačkim duhom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćeri. Tu dobru staricu primio je u audijenciju papa Pio XII. i zagrlio je.

Najveće čudo, koje je mala Marija učinila, bilo je obraćenje njenog ubojice. Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj’. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzoran izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božić god. 1937., Alessandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: “Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?” – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi?

Majka je odgovorila: “Kad ti je oprostila moja kći, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!” I toga dana – dana mira i pomirenja, ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj Pričesti, a poslije toga su blagovali zajednički.

Molitva sv. Mariji Goretti

Sveta Marijo Goretti, tvoje svjedočanstvo života tako nam je potrebno!

Ti, koja si obranila dostojanstvo žene, ne htijući biti upotrijebljena kao predmet strasti bez srca i bez ljubavi, ti, koja si shvatila osnovnu razliku između slobode i sebičnosti, zagrmjela si snagom svoje krvi: zlo je zlo jer čini zlo.

Ti, koja si branila pravu ljubav, ljubav koja se rađa iz čistoće i procvate u iskreno darivanje sebe, ljubav koja zna prihvatiti djecu u slavlju koje se zove obitelj, moli za mlade i odrasle današnjice koji su u opasnosti da zaborave ljubiti.

Moli da čistoća srca bude prepoznata kao sloboda od sebičnosti, kao obećanje svakoga mogućeg dara, kao uvjet da bi se moglo ljubiti onako kako ljubi Bog, koji je Ljubav.

Sveta Marijo Goretti, moli za nas!

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ĆIRIL I METOD

Sveta su Braća prosvijetlila slavenske narode evanđeoskim naukom, ali i postavila temelje njihovoj pismenosti i kulturi

Zapadnoslavenska plemena već su se početkom IX. stoljeća oblikovala u prilično snažnu Moravsku državu. Takvo je stanje u ono doba nužno vodilo prema pokrštavanju. Za to je bio zainteresiran i salzburški nadbiskup, koji onamo pošalje svoje svećenike kao misionare. Bili su to ljudi koji su govorili germanskim jezikom, pa su slavenskim stanovnicima izgledali tuđinci. Osim toga moravski su se knezovi bojali pokrštavanja od moćnoga susjeda, koji bi s kršćanskom vjerom mogao nametnuti i političku vlast. Zato je moravski knez Rastislav g. 863. zamolio misionare iz dalekoga Bizanta, vješte slavenskome jeziku. Za tu su misiju bila određena sveta braća Ćiril i Metod, koji stoje na početku pokrštavanja slavenskih naroda i kao začetnici njihove kulture. Slaveći danas njihov blagdan, časteći ih kao zaštitnike Hrvatsko-slavonske metropolije, nastojmo ih upoznati.

Misija svete braće Ćirila i Metoda

Stariji brat Metod i mlađi Konstantin bijahu rodom iz Soluna, sinovi carskog činovnika Leona. Konstantin, izvanredno nadaren dječak, primio je prvu izobrazbu u rodnome gradu, a onda ju je nadopunio u Bizantu. U učenim krugovima carske istočnorimske prijestolnice slovio je kao “Konstantin filozof”, ljubitelj mudrosti. Jedno je vrijeme poučavao, a onda se oko god. 858. povukao u samostan, gdje mu se već više godina nalazio stariji brat Metod, po krsnom imenu vjerojatno Mihael.

Car ga je godine 860. poslao u pratnji brata mu Metoda u jednom političko-vjerskom poslanju Kazarima na Crnome moru. Ondje je Konstantin na Kersonu pronašao kosti sv. Klementa, pape i mučenika, trećeg nasljednika sv. Petra. Poznato je da je taj sveti papa umro ondje kao prognanik za Trajanova progonstva.

Misija svete braće Ćirila i Metoda među Slavenima u Moravskoj započela je god. 863. I naša je mjesna Crkva godine 1963. veoma svečano proslavila 1100. obljetnicu od početka te za Slavene tako znamenite misije. Konstantin je donio sa sobom u Moravsku veliku dragocjenost. Bili su to dijelovi Svetog pisma i bogoslužnih knjiga, prevedeni s grčkoga na slavenski jezik i to pisani posebnim pismom, koje se zove glagoljica. Izum toga pisma pripisuje se samome Konstantinu, no postoji i mišljenje da je takvo pismo već postojalo u krajevima južne Hrvatske prije dolaska svete Braće u Moravsku. Mi se ovdje nećemo upuštati u obranu bilo kojeg mišljenja, no izvan svake je sumnje da su sveta braća Ćiril i Metod za rađanje slavenske kulture položili temelje i stoga im slavenski narodi duguju veliku zahvalnost.

Kako su sveta braća propovijedala i obavljala bogoslužje na slavenskom, Moravljanima razumljivom jeziku, imala su među njima velik uspjeh i tri su godine blagotvorno radila. Njihov je rad, na žalost, pobudio negodovanje bavarskog episkopata, koji je naročito napadao uvođenje slavenskoga jezika u bogoslužje. Tada se gotovo općenito smatralo da su posvećena samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. I prema tome samo su ti jezici dolazili u obzir da budu upotrebljavani u bogoslužju. A sada evo ti stranci — Grci iz Soluna — obavljaju bogoslužje na slavenskom, što ie tada značilo na jednom barbarskom jeziku, koji se ne može ponositi bogatom kulturnom prošlošću, pa prema tome ni stati uz bok jednom latinskom ili grčkom jeziku. Mi danas po našem shvaćanju takav stav osuđujemo, i naša je osuda objektivno ispravna, ali tada se o istoj stvari posve drukčije mislilo i umovalo. Ćiril i Metod kao Grci, odgojeni u Bizantu, služili su se u bogoslužju bizantskim obredom, no to tada nije ni zapadnjacima bilo nešto zazorno.

Susret s Papom

Na račun rada svete braće išle su tužbe u Rim, pa ih je papa Nikola I. pozvao k sebi, da se iz prvog izvora s njima upozna. Braća se dadoše na daleki put, koji su prekinula kratkim boravkom kod panonskoga slavenskoga kneza Kocela. Sa sobom su nosila u vječni grad i relikvije svetoga Klementa. Za vrijeme njihova dugog puta umro je papa Nikola I., a dočekao ih u Rimu veoma svečano njegov nasljednik Hadrijan II. Doček je bio svečan iz poštovanja prema relikvijama sv. Klementa. Sveta su Braća pred Papom sjajno obranila bogoslužje na slavenskom jeziku i svoj način misijskog reda pa je Papa sve to svojim vrhovnim ugledom odobrio.

Konstantin, videći u Rimu da mu se bliži konac zemaljskoga života, zamonaši se i dobi ime Ćiril. Taj je sveti apostol Slavena umro u Rimu 14. veljače 869. u dobi od samo 42 godine. Ćiril je na samrti za ljubav “Brda”, tj. samostana Olimpa u Bitiniji, gdje su zajedno proveli neko vrijeme, zamolio svoga brata Metoda, da ostane vjeran onome što su u Moravskoj zajedno naučavali, da ostane vjeran i toj misiji. Metod to prihvati kao posmrtni amanet svoga ljubljenoga brata. Ćiril je u Rimu u bazilici sv. Klementa bio najsvečanije sahranjen. Kapelu s njegovim grobom dao je u prošlom stoljeću dostojno uresiti đakovački biskup Strossmayer, veliki mecena hrvatskoga naroda i zaljubljenik slavenstva. Bazilika je sv. Klementa u Rimu svojom starinom, arhitektonikom, veoma zanimljiva građevina, a za nas Slavene zbog groba svetog Ćirila srcu veoma draga.

Najstarija freska svete braće

Za mog prvog posjeta gradu Rimu ponudio mi se kao pratilac i vodič u baziliku sv. Klementa isusovac i profesor na Papinskom orijentalnom institutu o. Mihael Lacko, po narodnosti Slovak, veliki prijatelj Hrvata, a još veći poznavalac života svete braće Ćirila i Metoda. Od njega sam uz drugo saznao da je vjerojatno najstarija freska svete braće Ćirila i Metoda baš u podzemnoj bazilici svetog Klementa. Ona potječe možda čak iz X. stoljeća. Na njoj su sveta braća do Kristovih nogu. Ćirila predstavlja Kristu arkanđeo Gabriel i sv. Klement, a Metoda arkanđeo Mihael i sv. Andrija. Očita aluzija na Carigrad, gdje se sveti Andrija slavi kao začetnik biskupijskoga sjedišta. Ćiril na slici nosi klerički vijenac i bradu: prikazan je, dakle, kao rimski monah, jer Grci ne nose tonzuru. U ruci drži svezak na kojem piše “dobar sam boj bio” — a to je opet aluzija na sve ono što je u Moravskoj morao podnijeti da može što bolje izvršiti svoje misijsko poslanje. Sveti Metod na slici nosi također tonzuru, ali nema brade, a u ruci drži neki okrugli objekt. Jedni misle da bi to bila tintarnica za crnilo, simbol njegove učenosti, dok drugi drže da bi to bio kalež.

U gornjoj bazilici sv. Klementa nalazi se nad grobom sv. Ćirila oltar svete braće. Oltarnu sliku kao i druge u toj kapeli izradio je brigom biskupa Strossmayera umjetnik Francesco Nobili. Jedna od tih fresaka prikazuje svetu braću pred papom Hadrijanom II., druga prijenos tijela sv. Ćirila u baziliku sv. Klementa, a treća oltarna svetu braću kako stoje pred Kristom na prijestolju, poviše njega je Duh Sveti u obliku goluba, a još više nebeski Otac okružen anđelima. Do Kristovih nogu kleči papa Leon XIII., veliki prijatelj Slavena, autor enciklike o svetoj Braći “Grande munus”, i koji je njihov blagdan proširio na čitavu Crkvu.

Nakon smrti svetih apostola

Nakon Ćirilove smrti i pokopa u Rimu Metod je se kao papinski legat te panonski i moravski nadbiskup vratio natrag k Slavenima, ali zbog političkih prilika ne u Moravsku, već na područje pod vlašću kneza Kocela. Sjedište Panonske metropolije bilo je u starome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Ta je biskupija stradala za seobe naroda, a sada je bila opet uspostavljena. Da li je Metod i stolovao u Srijemskoj Mitrovici ili u Baču ili negdje drugdje, ne može se još uvijek sa sigurnošću dokazati.

Na Kocelovom području nekoć su djelovali istočno-franački misionari, a salzburški ga je nadbiskup smatrao djelokrugom svoje jurisdikcije. I tako je došlo do sukoba između slavenskih apostola i germanskih misionara. Salzburški nadbiskup Aldewinus iznio je spor pred germansku svjetovnu vlast. Metod tada bi uhvaćen, zatvoren te predveden pred sabor u Regensburgu, na kojem bijaše osuđen i prognan u Ellwangen u Švapsku. Ondje provede u zatvoru dvije i pol godine, dok nije na energičan zahtjev pape Ivana VIII. g. 873. pušten na slobodu. Bilo je tragično što Rastislavov nasljednik Svatopluk nije pokazivao zanimanja za rad slavenskih misionara.

Metod umrije na Cvjetnu nedjelju godine 885. te bi pokopan u Velehradu.

J. Krajcar piše o svetoj braći Ćirilu i Metodu ovako: “Oba su brata od djetinjstva govorila slavenski, no po rođenju, odgoju i osjećaju bijahu Grci. Ipak bijahu slobodni od svake bizantske uskogrudnosti. Njihov je misijski rad određivala duboka svijest da su svi narodi pozvani na spasenje i da je Krist umro za sve ljude … Krist čovjekoljubac želi sve privesti k spoznaji istine te sve ljude — Grke i barbare — učiniti dionicima božanske mudrosti. Samo iz takvog stvarno katoličkog shvaćanja razumljiva je borba obojice braće za slavensko bogoslužje”. Oba su brata svojim protivnicima, s kojima su na putu u Rimu raspravljala u Veneciji, postavila ovo pitanje: “Zar sunce ne sija svima? Ne udišemo li svi na isti način isti zrak?”

Vjerojatno je papa Ivan VIII., kad je g. 880. ponovno potvrdio slavensko bogoslužje, pod nadahnućem stavova svete braće, koje su širili i podržavali njihovi učenici, izrekao ove mudre riječi: “Nije li onaj isti koji je stvorio glavne jezike, naime, hebrejski, latinski i grčki i sve druge jezike stvorio sebi na hvalu i slavu?” Ideja o bogoslužju na narodnom jeziku doživjela je potpunu pobjedu tek u naše dane na II. vatikanskom saboru. Njezini su prethodnici i začetnici bili sv. Ćiril i Metod, a nastavljači glagoljaši, koji su se do najnovijeg vremena održali još jedino u krajevima južne Hrvatske. Naši su biskupi na II. vatikanskom saboru zastupali mišljenje o bogoslužju na narodnom jeziku stoljetnom praksom u našim krajevima.

Papa Ivan XXIII. malo pred svoju smrt, a prigodom 1100. obljetnice od početka misijskoga rada svetog Ćirila i Metoda upravio je 11. svibnja 1963. biskupima slavenskih zemalja apostolsko pismo “Magnifici eventus”, u kojem hvali rad slavenskih apostola. Iste je godine u salzburškoj katedrali održano bogoslužje na staroslavenskom jeziku, čime se htjelo popraviti onaj nekadašnji stav salzburškoga nadbiskupa prema slavenskim misionarima.

Život je svete braće bio doduše buran, ali za slavenske narode blagotvoran. Oni su svojim pionirskim radom omogućili da se i slavenski narodi kao ravnopravni članovi uključe u zajednicu europskih kulturnih naroda. Zato ih poštuju i oni koji ne dijele naš kršćanski nazor na svijet.

Molitva: Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo Tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u ispovijedanju Tvoga imena. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Preuzeto s bitno.net