SVETAC DANA – BL. MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

U Blatu na Korčuli, rodnom mjestu naše blaženice, nalazi se i njezino svetište u kojem od 1998. godine počivaju i njezini zemni ostaci. Gotovo da nema hodočasnika koji u svetištu neće zapjevati stihove: „Biseru iz malog Blata, diko roda hrvatskoga, kod Krista nas zagovaraj, Marijo od Propetoga!“

Blato, na otoku Korčuli, početkom XX. st. svojim je životom i djelom bitno obilježila Marija Petković. Dobrostojeća obitelj uglednoga mještanina Antuna Petkovića, bila je blagoslovljena brojnom djecom, velikim posjedom, ali i dubokom vjerom. Marija, šesto dijete svojih roditelja Antuna i Marije, u svom domu podjednako je upijala potrebu rada i molitve. Njezin će cijeli život biti natopljen tim dvjema sastavnicama, koje je ona živjela do uzornosti.

Između desetero djece u obitelji ona je uvijek bila boležljiva i slaba, pa su je svi rado pazili te obasipali ljubavlju i nježnošću. Još odmalena imala je osjetljivo srce za potrebe drugih. Uvijek je uspijevala štogod priskrbiti i odnijeti susjedima u potrebi. S djecom se rado družila, pogotovo onima siromašnijima i poučavala ih u školskom gradivu, vjeronauku i drugim predmetima. Već odmalena znala je vrlo dobro organizirati svoje vrijeme i korisno ga upotrijebiti. U svojoj 14. godini zavjetovala se na vječnu čistoću, čime je sama izabrala Isusa za svoga Zaručnika i time se odlučila život provesti u molitvi i pomaganju slabima i nemoćnima. Živjela je u skladu sa svojim vremenom i prepoznala gdje je i što potrebno poduzeti.

U župi je sudjelovala u radu i vođenju nekoliko katoličkih društava. Njezin je rad osobito pratio i poticao dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, koji je često navraćao u njezinu roditeljsku kuću. Uvidio je da u toj aktivnoj djevojci Duh Božji oblikuje osobite darove i da je usmjerava na put velikih djela. Slutio je da ona u svojem predanju Bogu i služenju bližnjemu ide znatno ispred svoga vremena.

Izvanjske su se okolnosti, prije svega političke, tako oborile da je Blato po završetku Prvog svjetskog rata ostalo bez talijanskih redovnica, koje su se brinule za sirotinju. Bijeda mjesta se u to vrijeme iz dana u dan povećavala, dijelom zbog rata, a dijelom zbog propasti privrede, što je pojačalo iseljavanje, a mnoge obitelji ostavilo bez hranitelja. Siročadi, siromašnih i bolesnih, pogotovo starijih i napuštenih bilo je na pretek. Sve je to vapilo za pomoć, barem onoliko koliko se prije davalo u pučkoj kuhinji i sirotištu.

Dubrovački je biskup prepoznao trenutak i uvidio da je došlo vrijeme za Marijin iskorak iz obitelji i obiteljskoga blagostanja u posvemašnje predanje Bogu i služiti bližnjemu. God. 1920. Marija je pod biskupovim vodstvom i uz njegovu potporu utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa, i dobila ime Marija Propetoga Isusa. Djelo je započela s pet svojih prijateljica s kojima je otprije surađivala u župnom apostolatu. Zbog njezina svjedočkog života pronalazili su je ne samo potrebnici i nevoljnici, nego i mnoge djevojke koje su htjele slijediti Marijin primjer, te poduprijeti to Božje djelo. Prosila je po Slavoniji i Vojvodini; pisala je na brojne crkvene i državne adrese, moleći za pomoć. Nije ostala neuslišena. Znala je da se bori za preživljavanje Božjih sirotana i ništa joj nije bilo teško ni nemoguće napraviti, samo da se izbori za potrebnike. Vjerovala je čvrsto da Bog sve vidi i upravlja te će On pravovremeno providjeti za svaku potrebu njezinih siromaha. Na tom pohodu susrela je mnoge koji su joj pomogli, i ispred gradskih vlasti, nakon čega su sami Mariji ponudili da u Subotici preuzme rad u gradskom sirotištu ‘Kolevka’. Ona sa svojim sestrama preuzima skrb za stotinjak siromašne djece 1923., nakon čega započinje gradnju samostana za sestre i odgojni zavod za djecu, te djevojke u Župi sv. Roka. Bila je to druga kuća u vlasništvu Družbe koja je iz dana u dan dobivala nove članice.

Marija se odaziva i na poziv da svoje sestre pošalje u Latinsku Ameriku. Prva skupina od 7 sestara došla je u Argentinu u proljeće 1936., a s četvrtom skupinom 1940. zaputila se i Marija u kanonski pohod.

Drugi svjetski rat zapriječio je njezin povratak, tako da je punih 12 godina ostala u misijskome radu, gdje je utemeljila mnoga nova polja rada Družbe, a među njima i odgojne kuće u Argentini i Paragvaju. Nesumnjivo je i u njezinu radu bilo posijano sjeme po kojem danas Družba, s oko 400 članica, više od polovice, broji upravo iz zemalja Latinske Amerike.

Marija se vraća u Europu 1952. i to u Rim gdje kupuje kuću i utemeljuje Vrhovnu upravu, tada već međunarodne Družbe. Godine 1956., Družba je postala papinskoga prava. Zbog moždanoga udara ostala je poluuzeta. Bolest ju nije spriječila da 1959. posjeti sestre u Domovini i pohodi svaku kuću gdje su one djelovale. Bio je to ujedno jedini njezin pohod domovini nakon povratka iz misija.

Marija je uvijek rado i iscrpno poučavala svoje sestre začuđujućom dubinom i širinom. Njezina je pisana ostavština vrlo opsežna i daje temeljit uvid u njezinu osobu i značaj, što je osobito dobro poslužilo u njezinu procesu za proglašavanje blaženom. Živo se zauzimala za oživljavanje otajstva Presvetoga Trojstva u Crkvi, i to ponajviše za oživljavanje ljubavi i pobožnosti prema Nebeskom Ocu.
Umrla je na glasu svetosti, 9. srpnja 1966. u Rimu, a pokopana je na rimskom groblju Campo Verano.

Svojim izvanrednim krepostima, naravnim i nadnaravnim darovima u služenju čovjeku, postala je znak žive Božje nazočnosti u svijetu. Stoga je 28. veljače 1989. u Rimu otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje svetom.

Zemni ostaci su 21. studenoga 1998. preneseni iz Rima u Blato.

Godine 1988. na njezin se zagovor dogodilo čudo. Riječ je o spašavanju 22 mornara iz Peruanske ratne podmornice, koja se sudarila s japanskim brodom, pri čemu je u životnoj opasnosti zapovjednik podmornice Roger Cotrina Alvarado zavapio Mariji Petković za zagovor. Ispitivanja su pokazala da se naravnim putem mornari nisu mogli spasiti, nego da je na djelu bila nadnaravna moć. Uz Pozicio, dokument o životu i djelu Marije Petković, koji je sastavljen nakon pomnoga preispitivanja svjedoka i svega onoga što je bilo u vezi s njom, te dokazanoga čuda, objavljen je Dekret o junačkim krepostima i o priznatome čudu.

Time je bio otvoren put za Marijino proglašenje blaženom, koji je papa Ivan Pavao II. na svom 100. pastirskome putovanju, a trećem pohodu Hrvatskoj, učinio u Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine.
Bio je to dar, ne samo Hrvatskoj Crkvi, nego i svim onim mjesnim Crkvama gdje djeluju Kćeri Milosrđa; u zemljama Južne i Sjeverne Amerike, u Sloveniji, Vojvodini, Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj.

MOLITVA BL. MARIJI PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

Vjerni Oče, u svojem neizmjernom milosrđu htio si da Krist za nas trpi sramotu križa, da nas njegovom sinovskom poslušnošću oslobodiš od vlasti Zloga. Udijeli nam da iskusimo žarku ljubav prema Kristu i Crkvi, koja je obilježila život i djela tvoje Službenice Marije od Propetog Isusa. Dopusti nam da se radujemo plodovima milosti koji izviru iz drveta Spasiteljeva slavnog križa, da mognemo zajedno sudjelovati u tvojoj vječnoj slavi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. PRISCILA I AKVILA

Današnji sveti zaštitnici su bračni par Priscila i Akvila, kršćanski misionari i suradnici svetog Pavla apostola. Ovaj par posebno pokazuje koliko je važno djelovanje kršćanskih supružnika. O njima kao uzoru obiteljskog života govorio je papa Benedikt XVI. čiju prigodnu katehezu donosimo u nastavku.

Draga braćo i sestre!

Poduzimajući novi korak u ovoj svojevrsnoj galeriji portreta prvih svjedoka kršćanske vjere, danas ćemo promotriti jedan bračni par. Riječ je o supružnicima Priscili i Akvili, koji se smještaju među brojne suradnike iz kruga apostola Pavla. Na temelju podataka kojima raspolažemo, taj je bračni par imao izuzetno aktivnu ulogu u doba poslijeuskrsnih početaka Crkve. Usto, podsjećaju nas i na jedan drugi par, na Ananiju i Safiru, koji su međutim zauzeli stav prijetvornosti te doživjeli tragičan svršetak (usp. Dj 5,1-11).

Imena Akvila i Priscila latinskog su oblika, no muškarac i žena koji ih nose bili su židovskog podrijetla. Ipak, barem je Akvila potjecao iz dijaspore sjeverne Anatolije koju oplakuje Crno more, dok je Priscila, čije se ime ponekad skraćuje kao Priska, vjerojatno bila Židovka podrijetlom iz Rima (usp. Dj 18,2). U svakom slučaju, iz Rima su pristigli u Korint gdje ih je Pavao sreo početkom pedesetih godina. Ondje im se pridružio jer su se, kako nam pripovijeda Luka, bavili istim zanatom izrade šatora ili zastora za domaću uporabu, a bio je primljen i u njihovu kuću (usp.Dj 18,3). Razlog njihova dolaska u Korint bila je odluka cara Klaudija da iz Rima protjera Židove koji su obitavali u tom gradu, jer su, kako svjedoči rimski povjesničar Svetonije, “uzrokovali nerede zbog nekog Kresta”, kako nepreciznim izričajem označuje Isusa Krista (usp. Vite dei dodici Cesari, Claudio, 25). Iz toga se zaključuje da su ovi supružnici bili prihvatili kršćansku vjeru već četrdesetih godina u Rimu, a sad su u Pavlu našli nekoga tko nije samo dijelio istu vjeru, nego ju je i promicao.

Kasnije su se preselili u Malu Aziju, u Efez. Ondje su imali odlučujuću ulogu u upotpunjavanju kršćanske formacije aleksandrijskoga Židova Apolona. Budući da je on samo površinski poznavao kršćansku vjeru, “Priscila i Akvila uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji” (Dj 18,26). Kad iz Efeza Pavao piše svoju Prvu poslanicu Korinćanima, uz svoje osobne pozdrave upućuje im i pozdrave što ih šalju “Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu” (1 Kor 16,19). Tako doznajemo koliko je važna bila uloga što ju je ovaj par imao u krugu prvotne Crkve: uloga prihvata u svome domu skupine mjesnih kršćana kad su se okupljali na svoja liturgijska slavlja. Upravo se takav tip skupova nazivao “Crkvom”, grčki ekklesia, to jest svetim zborom. Nije slučajno da se svi prvi takvi skupovi održavaju upravo u tipičnom domaćem ozračju. Kršćani doista sve do kraja 3. stoljeća nisu imali vlastitih mjesta bogoštovlja. U početku su tome služile židovske sinagoge, sve dok se kršćanstvo nije izdvojilo od svoje židovske matice i primilo vlastiti identitet. Tome su potom služile privatne kuće nekih kršćana koji su stoga povremeno (vjerojatno svakih sedam dana) preoblikovali svoje domove u prave crkve u kojima se čitalo Sveto pismo i slavila euharistija (usp. 1 Kor 11,17-34). Takav je slučaj bio primjerice u Korintu, gdje Pavao spominje nekog Gaja kojeg naziva “gostoprimac moj i cijele Crkve” (Rim 16,23), ili u Laodiceji gdje se zajednica okupljala u domu neke Nimfe (usp. Kol4,15), ili u Kolosima gdje su se skupovi odvijali u kući nekog Arhipa (usp. Flm 2).

Vrativši se potom u Rim, Akvila i Priscila nastavili su obnašati ovu dragocjenu službu i u prijestolnici Carstva. Doista, Pavao, pišući Rimljanima, upućuje točno ovakav pozdrav: “Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući” (Rim 16,3-5). Kakve li izvanredne pohvale dvama supružnicima u ovim riječima! A istkao ju je nitko drugi doli apostol Pavao. On im izričito priznaje da su istinski i važni suradnici njegova apostolata. Podsjećanje na činjenicu da su za njega žrtvovali život valja povezati s njihovim zauzimanjem za njega za nekog od njegovih tamničevanja, možda upravo u Efezu (usp. Dj 19,23; 1 Kor 15,32; 2 Kor 1,8-9). A činjenica da svojoj zahvalnosti Pavao pridružuje i zahvalnost svih Crkava pogana, makar prihvatili taj izričaj kao donekle preuveličan, daje do znanja koliko je široko bilo polje njihova djelovanja, a svakako koliki je bio njihov utjecaj u širenju evanđelja.

Kasnija hagiografska predaja dala je sasvim osobito značenje Priscili, premda ostaje problem njezine identifikacije kao Priscile mučenice. U svakom slučaju, ovdje u Rimu imamo kako crkvu posvećenu svetoj Priski na Aventinu, tako i Prisciline katakombe na Via Salaria. Na taj se način nastavlja spomen jedne žene koja je zasigurno bila vrlo aktivna osoba i od osobite vrijednosti u povijesti rimskoga kršćanstva. Jedno je sigurno: uz zahvalnost onih prvih Crkava o kojoj govori Pavao, moramo pridodati i našu, jer zahvaljujući vjeri i apostolskoj zauzetosti svjedoka kao što su Priscila i Akvila kršćanstvo je stiglo do našeg naraštaja. Ovaj par posebno, pak, pokazuje koliko je važno djelovanje kršćanskih supružnika. Kad ih podržava vjera i snažna duhovnost, njihova zauzetost u Crkvi postaje prirodna. Svagdanje zajedništvo njihova života produžuje se i na neki način uzdiže kad preuzimaju zajedničku odgovornost za otajstveno Tijelo Kristovo, pa i u njegovu najmanjem dijelu.

Još jednu pouku, što je se ne smije zanemariti, možemo izvući iz njihova primjera: svaki se dom može preoblikovati u malu crkvu. Ne samo u tom smislu da u njoj treba vladati tipična kršćanska ljubav sastavljena od altruizma i međusobne brige, nego još i više u smislu da je čitav obiteljski život utemeljen na vjeri pozvan kružiti oko jedinoga gospodstva Isusa Krista. Nije slučajno što u Poslanici Efežanima Pavao uspoređuje bračni odnos sa zaručničkim zajedništvom koje postoji između Krista i Crkve (usp. Ef 5,25-33). Još i više, mogli bismo reći da apostol neizravno oblikuje život cijele Crkve prema obiteljskom životu. Odajmo stoga počast Akvili i Priscili kao uzorima odgovornoga bračnog života zauzetog u služenju čitavoj kršćanskoj zajednici.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 2007. (www.vatican.va)

SVETAC DANA – SV. VILIBALD

Današnji sveti zaštitnik je Vilibald (Willibald), biskup Eichstätta, omiljeni bavarski svetac. Rodio se 21. listopada oko godine 700, u anglosaskoj kraljevini Wessex (jugozapadna Engleska).

Potječe iz obitelji koja je Crkvi dala niz svetaca (Vilibaldov otac Rikard, braća Vinebald i Valpurga), a bila je i u krvnom srodstvu sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke. Od svoje pete do dvadesete godine školovao se u samostanu Waltham (Hampshire), gdje je primio solidan kršćanski odgoj i književnu izobrazbu. S ocem Rikardom i bratom Vinebaldom (Wunibald, Winnebald) krenuo je 722. na put i pješice prešao cijelu Francusku, a onda su preko Alpa stigli u sjevernu Italiju. U toscanskom gradu Lucci umro je Rikard, kojeg su sinovi oplakali i pokopali s najvišim počastima. Nakon toga uputili su se u Rim, gdje su ostali više od dvije godine i nastojali se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilima i načinom života. Zatim su posjetili Kampaniju i Napulj, Siciliju i otok Cipar te na kraju puni radosti 725. stigli u Svetu zemlju, Isusovu zemaljsku domovinu. Usput su doživjeli brojne pustolovine i bili zarobljeni od Saracena. Na povratku iz Svete zemlje zaustavili su se godine 728. u Carigradu. Nakon toga Vilibald se vratio u Europu i u jesen 729. stigao u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda. Tamo je djelovao kao sakristan, đakon i vratar. Njegov boravak u Monte Cassinu oduljio se na desetak godina. Papa Grgur III. pozvao ga je tada u Rim i prenio mu želju svetog Bonifacija da se pridruži misijskom radu u Njemačkoj. Vilibald je 740. stigao u bavarski grad Eichstätt, gdje je ga je njegov ujak Bonifacije 740. zaredio za svećenika, a potom 741. u Sülzenbrückenu nedaleko Erfurta i za biskupa.
Kao biskup sudjelovao je 742. na Prvom njemačkom crkvenom saboru. Bio je glasoviti propovjednik i odličan organizator. U Eichstättu je sagradio samostan s prostranom crkvom, a 750. započeo gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj je opatom postao njegov brat Vinebald. Njegova sestra Valpurga (Walpurga) osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki, kojem je bila i poglavarica. U taj samostan prenijela je i tijelo brata Vinebalda koji je umro 761. Vilibald je sudjelovao na raznim crkvenim saborima, a pripisuju mu osnutak opatije u Solenhofenu i kaptola kod crkve svetog Sebalda u Nürnbergu. O svojem putovanju na Istok i boravku u Monte Cassinu kazivao je u pero redovnici Ugeburki (Hugeburc) u Heidenheimu. Iz toga latinskoga rukopisa („Hodoeporicon“) doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti o tadašnjem vremenu. Vilibad je biskupovao čak 45 godina, a preminuo je u dubokoj starosti na današnji dan, 7. srpnja 787, u Eichstättu. Svetim ga je 938. proglasio papa Leon VII. Zaštitnik je Eichstätta, a posvećene su mu mnoge crkve i kapele u Njemačkoj i Austriji.

 Preuzeto s župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko