Sveta Filomena (Filumena, Philomena), rimska mučenica, prema predaji rodila se 10. siječnja 291, kao kraljevska kći na grčkom otoku Krfu. O njezinom kratkom životu malo se zna i o tome kruže mnoge legende, a najpoznatija je ona iz viđenja napuljske dominikanske trećoredice. redovnice Marije Luise de Gesù, 1833.
Prema toj legendi Filomenini roditelji bili su pogani, a kako nisu imali djece, prinosili su žrtve bogovima, ali bez uspjeha. U kraljevskoj palači živio je pokršteni liječnik Publije iz Rima. On je kralja i kraljicu nagovorio da se krste obećavši im potomstvo. Oni su se obratili na kršćanstvo i dobili kćer. Na krštenju su je nazvali Filomena, jer je toga dana postala dijete vjere. Filomena je odgojena u kršćanskoj vjeri i s pet godina primila prvu svetu pričest. Kad je Filomeni bilo 13 godina, car Dioklecijan pozvao je njezine roditelje kao svoje goste u Rim jer je njihov otok želio pripojiti svojem carstvu. Grčki kraljevski par poveo je sa sobom i princezu Filomenu. Na primanju kod Dioklecijana, car je odmah zapazio samo Filomenu i zaljubio se u nju. Zatražio je Filomeninu ruku i njezinom ocu obećao zauzvrat sve moguće časti i bogatstva. Roditelji su s radošću prihvatili carev prijedlog, ali Filomena to nije htjela prihvatiti. Rekla je roditeljima da je ona svoj život odlučila posvetiti Isusu Kristu i od toga ne može odustati zbog ljubavi jednog poganskog vladara. Kad su roditelji o toj njezinoj odluci obavijestili cara, on ju je najprije htio pridobiti obećanjima i laskanjima. Zatim ju je dao baciti u tamnicu, gdje joj se ukazala Blažena Djevica Marija i ohrabrila ju. Kako Filomena nije mijenjala svoju odluku, car je naredio da je javno bičuju sve dok nije pala u nesvijest. U tamnici su je potom posjetila dva anđela i njezine rane izliječili čudesnim balzamom. Car je zatim naredio da Filomeni vežu sidro oko vrata i bace je u rijeku Tiber pred velikim mnoštvom. U trenutku izvršenja kazne, anđeli su odriješili konop, sidro je potonulo, a anđeli su Filomenu iznijeli na obalu. Zlotvori su potom pokušali pogubiti strijelama, ali nisu uspjeli. Naposljetku su joj odrubili glavu, a njezina duša odletjela je u nebo. Dogodilo se to na današnji dan, 11. kolovoza 304. Tijelo male mučenice pokopano je u rimskim katakombama svete Priscile na cesti Salaria Nova. Njezino štovanje posebno se raširilo u XIX. stoljeću, kad su arheolozi 24. svibnja 1802. pronašli njezin grob.
Relikvije svete Filomene svečano su 10. kolovoza 1805. prenesene nastojanjem pobožnog svećenika don Francesca De Lucije u njegov gradić Mugnano del Cardinale (provincija Avellino, Campania). Tamo se danas nalazi glavno Filomenino svetište. Pripisuju joj se mnoga čudesa i ozdravljenja. Papa Grgur XVI. odobrio je 1837. štovanje Filomene kao svetice. Svetu Filomenu štovali su mnogi pape i sveci, među njima naročito sveti Ivan Vianney i službenica Božja Pauline-Marie Jaricot, koja je 1835. ozdravila po Filomeninom zagovoru. Zazivaju je kod neplodnosti, mentalnih bolesti i ispita, a zaštitnica je ljudi u beznadnim situacijama, mladeži, djece, dojenčadi, novorođenčadi, djevojčica, djevica, mladih roditelja, bolesnika, siročadi, siromaha, studenata, molitelja Žive krunice, svećenika, zatvorenika. Posvećene su joj mnoge crkve i kapele diljem svijeta. U Dalmaciji postoji više bratovština svete Filomene. Sveta Filomena kod nas se naročito štuje u Molvama (Koprivničko-križevačka županija), u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. To štovanje počelo je već 1915, kada je tadašnji župnik Blaž Tomašić nabavio svetičin kip i položio ga ispod oltarne menze. Sveta Filomena prikazana je u ležećem položaju. Niša oltara je bila otvorena sve do kraja II. vatikanskog sabora 1965, kada je zbog liturgijskih razloga zatvorena. Štovanje svete Filomene tijekom vremena je zaboravljeno, dok župnik fra Ivan Poleto, franjevac konventualac, nije 2007. pronašao Filomenin kip, zazidan ispod pokrajnog oltara svetog Antuna. Od 2008, na posljednju subotu u mjesecu siječnju, organiziraju se hodočašća svetoj Filomeni u Molve.
Danas slavimo blagdan sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. U veljači 1958. godine, papa Pio XII. sv. Klaru je proglasio zaštitnicom televizije. A zašto? Otkrit će vam fra Bonaventura Duda.
Sveta Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života, vjerujem, bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjo krštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum, da prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – «siromašnim gospođama« kako ih je kavalirski zvao Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine.
U jednom hagiografskom rječniku čitam: «Ova je scena – Klara pred Franjom, okružena prvom franjevačkom braćom, u Svetoj Mariji Anđeoskoj jedna od najdirljivijih i najljepših u počecima Franjevačkoga reda. I to zbog hrabrosti, vjere i prostodušnosti njezinih sudionika. Evo, mlada djevojka od osamnaest godina napušta svoju obiteljsku kuću i sigurnost da se uputi u nepoznato; čovjek od trideset godina koji se svega odrekao da postane “siromašak”, manji brat, evo prihvaća odgovornost, i duhovnu i materijalnu, za ovu djevojku; zatim proljetna noć u šumovitoj udolini, braća sa svijećama, kosa kao žrtveni dar na Gospinu oltaru. Franjo postupa bez konvencionalnosti te bez kanonskoga autoriteta prihvaća izjavu raskida Klarina sa svijetom, zatim je odvodi benediktinkama obližnjega samostana… Klaru domala slijedi njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjestiti u svetome Damjanu kamo će za Klarom doći i njezina majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica» (John Colson).
G. B. Montorsi u predgovoru knjige Klara Asiška – učiteljica života ističe da je bez Klare nemoguće posve razumjeti Franju, premda je još veća istina obratno – bez Franje ne bi bilo Klare. «Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u istim iskustvima, a to su: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu, odnosno sestrinstvu – vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.»
To će na svoj uobičajeni način, ne bez književnoga dara, izreći papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik,14. ožujka 1982. godine: «Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.»
U svome pismu Asiškom biskupu prigodom 700. obljetnice smrti sv. Klare, papa Pijo XII. piše, 25. svibnja 1953. godine: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću.« Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, «i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati. Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.» Pijo XII. podsjeća na ono što tako dražesno zapisuju Cvjetići (Zagreb 1972, str. 48-49). O tom čitamo i u Bonaventurinu Životopisu sv. Franje (XII, 2 – Zagreb 1981, 112-113).
U jednome je Klara bila nadasve «franjevka», u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se veliki Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće. Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. «povlasticu siromaštva«. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik sv. Franje i Klare, kardinal Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva. On je 1219. godine za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., ne zadobije istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228. godine.
Vrijedi ovamo prenijeti srce toga, upravo mističnoga pisma: «Odlučile ste», piše on klarisama, «prionuti u svemu uza stope onoga koji je za nas postao siromašan… te ne želite uopće imati nikakvih posjeda. Neka vas od ovakve odluke ne odvrati strah od neimaštine jer je pod vašom glavom ljevica nebeskoga Zaručnika (usp. Pj 2,6; 8,3) da podrži nemoć vašega tijela koje ste urednom ljubavlju podložile zakonu Duha. Konačno, onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske (Mt 6,28), neće zanemariti ni vas… dok vas on sam… ne posluži u vječnosti gdje će vas njegova desnica još sretnije zagrliti u punini promatranja njegova bića» (u knjizi Životopis sv. Klare i njezini spisi, izdanje Symposion, Split 1988, str. 115-116).
No Klaru još čekaju novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. No Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se daje na pisanje Pravila, u duhu sv. Franje, i papa joj to Pravilo odobrava 9. kolovoza 1253. godine, dva dana prije njezine smrti. Najkraći mu je sadržaj, kako piše u samome početku potvrdnoga pisma: «…da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva.« Po svjedočanstvu sestre Filipe, na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti, Klara je zaželjela da to potvrdno pismo poljubi na smrtnome krevetu. Izvornik je pronađen 1893. godine, kad je o 700. obljetnici Klarina rođenja ponovno uređen njezin grob u crkvi Svete Klare u Asizu.
Tako se Klara iskazala kao «svetica izvanredne osobnosti koja je umjela pobijediti trojicu najvećih papa svoga vremena i nametnuti im svoju vjernost pozivu na siromaštvo« (John Colson).
Vrijedi pročitati zapis Tome Čelanskoga o Klarinoj smrti i ukopu kao i o susljednoj kanonizaciji (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 50-55 i 62-63). Papa Inocent IV. pohodio ju je i na smrtnoj postelji. I kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: «O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!« Sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa i njegov dvor. I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa naredi «da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo«. Nedugo nakon sprovoda, 18. listopada 1253. godine, Papa naređuje Asiškom biskupu da provede crkveni postupak za ispitivanje Klarine svetosti. Srećom je u 20. stoljeću pronađen Zapisnik toga procesa koji je održan od 24. do 28. studenoga 1253. godine. U njemu imamo dragocjen dokument Klarine duhovnosti i svetosti koju su posvjedočile njezine duhovne kćeri iz Svetoga Damjana i njezini sugrađani Asižani. Njihovo je svjedočanstvo svečano potvrdio svojom kanonizacijom papa Aleksandar IV., 15. kolovoza 1255. godine. Njegovo papinsko pismo pravi je panegirik novoj svetici, Klari Asižanki. U latinskom je pismo još dojmljivije: igra se imenom Klara-Jasna-Sjajna- Bistra-Svijetla-Slavna (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 118).
Upravo onih godina kad se 1953. godine slavila 700. obljetnica smrti sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj sveta Klara mogla biti nebeska zaštitnica. Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu (poznati Klarin dan) 1953. godine. U tom se pismu pozivaju na podatak što ga je u Životopisu sv. Klare zabilježio, malo poslije Klarine smrti, Toma Čelanski (preveo D. Damjanović, izdanje Symposion, Split 1979, str. 43).
Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama. «Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje… u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja.« Toma Čelanski dodaje da «to mjesto nije bilo toliko blizu», nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.» To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.
Tako je, eto, sveta Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No i samo njezino ime Klara-Jasna govori tome u prilog. Kamo sreće da je televizija uvijek označena jasnoćom i bistrinom i ljudskim i božanskim vrijednostima!
Ipak, najljepše što o Klari znadem, povezano je uz brata Junipera (usp. Životopis sv. Klare, str. 52). Juniper je jedan od Franjinih prvih drugova. Hrvati ga rado zovu brat Borovica, jer mu to znači latinsko ime Juniperus. Među svima njima on je, rekao bih, najpriprostiji i najsrdačniji, nestašan, pomalo sveto luckast, ali mudar u ljubavi Božjoj i dosjetljivosti dobrotvornoj. Našao se svagdje, znao je sve što se događa u Asizu i okolici, pa je uvijek umio doskočiti i pomoći. Klari je, čini se, bio sretan prijenosnik duhovnih pouka što ih je sabrao u svojim susretima s bogoljubnim ljudima. I evo, na smrtnoj postelji Klara ga još uvijek pita: «Brate Juniperu, znaš li što novo o Božjoj ljubavi?« Blažene li svete radoznalosti koja će ostati sretno nezasićena kroza svu vječnost!
MOLITVA SVETOJ KLARI – ZAŠTITNICI TELEVIZIJE
Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti. Ti, koja si bila neumorna u promatranju Boga, u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.
Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova, te da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.
Srce svoje obrežite. Ljubite pridošlicu jer ste i sami bili pridošlice.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona Mojsije reče narodu: »A sada, Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Gospodina, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i da služiš Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Gospodnje zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro naređujem. Evo, Gospodinu, Bogu tvome, pripada nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali Gospodin se privrgao samo ocima vašim, zaljubio se u njih i poslije njih izabrao je vas, potomke njihove, između svih naroda, kako je i danas. Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte! Jer Gospodin, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne dâ se podmititi; daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.« »Boj se Gospodina, Boga svojeg; njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži. On je tvoja slava, Bog tvoj, koji je radi tebe učinio velika i čudesna djela što su ih vidjele tvoje oči. Tvojih otaca, kad su se spustili u Egipat, bješe samo sedamdeset, a sad je Gospodin, Bog tvoj, učinio te vas ima kao zvijezda na nebu.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 147,12-15.19-20
Pripjev: Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.
Slavi, Jeruzaleme, Gospodina, hvali Boga svoga, Sione! On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove.
On dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom. Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova.
Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu. Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi!
Evanđelje:
Mt 17,22-27
Ubit će ga, ali on će uskrsnuti. Sinovi su oslobođeni poreza.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.« I ožalostiše se silno. Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.« Riječ Gospodnja.
Sveti Lovro bio je đakon Rimske Crkve. Mučeništvo je podnio za Valerijanova progona u 3. stoljeću, četiri dana nakon pape Siksta II. i četiri rimska đakona. Grob mu se nalazi kraj Tiburtinske ceste, u Veranskom polju, a car Konstantin Veliki podigao je kraj njegova groba veliku baziliku. Štovanje mu se raširilo u Crkvi već od 4. stoljeća.
Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje još šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.
U Rimu je blagdan sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: “Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.”
Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.”
Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Zagovornik je u bolima od opeklina i križobolja.
Jedan od najljepših govora izrečenih u čast sv. Lovre potječe od pape Leona Velikog. U tome govoru taj veliki crkveni govornik i pastir duša nesvakidašnjom rječitošću ovako veliča mučenika Lovru:
Bijes je poganskih vlasti bjesnio protiv elite Kristovih udova obarajući se naročito na kler. Bezbožni je progonitelj iskalio svoj gnjev na đakonu Lovri, koji je imao prvo mjesto ne samo u službi sakramenata, nego još više u upravljanju crkvenim dobrima. Zatvaranje samo jednog čovjeka obećavaše mu dvostruki plijen; jer ako bi se domogao crkvenog blaga, domogao bi se i onoga što je najviše želio: da se Lovro odrekne prave vjere.
Čovjek pohlepan za bogatstvom i neprijatelj istine oruža se, dakle, dvostrukom bakljom: lakomošću i da se dočepa zlata, bezbožnošću, da ulovi Krista. Od nedužnog čuvara svetoga blaga traži da mu preda novčana sredstva Crkve, predmet svojih pohotnih želja. Čestiti đakon, htijući mu pokazati gdje se to blago nalazi pohranjeno, pokazuje mu mnoštvo siromašnih kršćana, što ga je novcem iz riznice hranio i odijevao. Sada je taj novac bio izvan svake opasnosti da bude zaplijenjen jer je bio utrošen u najplemenitiju i najsvetiju svrhu.
Razbojnik tako izigran usplamti mržnjom na vjeru koja zapovijeda takvu upotrebu dobara. On će sada napasti daleko dragocjenije blago što posjeduje čovjek, kod kojega nije našao nikakva novca. On mu želi ugrabiti sveti polog, koji je njegovo najveće blago. On poziva Lovru da se odreče Krista i nastoji strašnim mukama pobijediti neslomivu jakost đakonova duha. Kad prva mučenja ne postigoše ništa, uslijedila su im druga još okrutnija. Zapovijeda da se peku na vatri njegovi izranjeni i izbrazdani udovi, tragovi brojnih udaraca, te da se stavljaju na užareni roštilj, što je neprestano bio podgrijavan kako bi muke bile žešće i dulje trajale.
O divlja okrutnosti, tako nećeš ništa postići! Raspadljivo će tijelo brzo umaći tvojoj svireposti, a kad Lovro uziđe na nebo, ti ćeš ostati na cjedilu. Tvoji plamenovi nisu mogli nadvladati žar Kristove ljubavi. Vatra što gori vani slabija je od one što zahvaća nutrinu. Progonitelju, bjesneći protiv mučenika, iskazao si mu uslugu: Što sve nisi izmislio da pridoneseš slavi pobjednika, kad mučila za njega postadoše oruđem trijumfa?
Radujmo se stoga, draga braćo, posve duhovnom radošću i neka nas smrt toga velikog mučenika potakne da kličemo u Gospodinu koji je divan u svojim svecima!
Molitva sv. Lovri
Bože, ti si svetom Lovri dao žar svoje ljubavi te se proslavio vjernim služenjem i slavnim mučeništvom. Daj nam ljubiti što je on ljubio i u život provesti što je naučavao. Amen.
Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Lovro, Lovorko, Laura, Klaudije
Napomena:
Izostavlja se slavlje sv. Lovre († 258.), đakona i mučenika, osim gdje se slavi kao svetkovina.
Prvo čitanje:
Mudr 18,6-9
Čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas pozvavši nas k sebi.
Čitanje Knjige Mudrosti Noć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 33,1.12.18-20.22
Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!
Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Blago narodu kojemu je Gospodin Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.
Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!
Drugo čitanje:
Heb 11,1-2.8-19
Iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Čitanje Poslanice Hebrejima Braćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog. Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad. Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 12,32-48
I vi budite pripravni!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.« Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.« Riječ Gospodnja.
Židovka sv. Edith Stein (1891.-1942.) obratila se u 26. godini života na katoličanstvo, a ubrzo je osjetila i poziv u karmelski red. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je u Auschwitz i pogubljena u plinskoj komori 1942
Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.
Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz četiri godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859. – 1938.), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.
Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.
Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten-Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.
Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.
Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.
Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolkinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.
Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom.
11. listopada 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stein svetom.
Zaštitnica je Europe, sirotana, mučenika, Svjetskog dana mladih.
Molitva sv. Edith Stein
Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Čitanje Knjige proroka Hošee Ovo govori Gospodin: »Primamit ću je stoga, evo, i odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu. Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta. Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 45,11-12.14-17
Pripjev: Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni!
»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni: zaboravi svoj narod i dom oca svog! Zaželi li kralj ljepotu tvoju, smjerno se pokloni njemu jer on je gospodar tvoj.«
Sva lijepa korača kći kraljeva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine.
S veseljem ih vode i s klicanjem, u kraljeve dvore ulaze. Umjesto otaca imat ćeš sinove, postavit ćeš ih knezovima na svoj zemlji.
Evanđelje:
Mt 25,1-13
Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.« »Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’« »Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« Riječ Gospodnja.
Sveti Dominik je poznat kao utemeljitelj Reda propovjednika, ili kako se po njemu zovu, reda dominikanaca
Sveti Dominik rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos. Nakon što ga je poučavao njegov rođak svećenik, nastavio je studij filozofije i teologije, te je zaređen za svećenika.
Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana. Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne knjige. Kad su ga upozorili na to, rekao je: “Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?”
Uskoro je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi. Dok je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s velikom poteškoćom tadašnje Crkve – propovijedanjem i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života. Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom načinu života, teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.
Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život. Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.
Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio. Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda. Ljudi su ih uskoro zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.
Poslije generalne skupštine reda g. 1221. sveti Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu, gdje je svojoj braći dominikancima rekao da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.
O dominikanskom redu
Dominikanci izričito polažu samo jedan zavjet – poslušnost, i to Učitelju Reda i njegovim nasljednicima prema Konstitucijama Reda. Unatoč ovoj specifičnosti pri polaganju zavjeta, dominikanci žive prema trima evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva.
Svoj život temelje na pet osnovnih elementa koji im omogućavaju živjeti potpuno apostolski život u kojem propovijedanje i studij proizlaze iz kontemplacije. Tih osnovnih pet elemenata su: zajednički život prema zavjetima, zajednička liturgija, zajednička molitva, studij i samostansko opsluživanje.
Hrvatska dominikanska provincija jedna je od najstarijih provincija tog reda osnovana nakon Drugog općeg zbora Reda u Bologni 1221. god. kada je misija organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu povjerena Pavlu Dalmatincu. Najstariji dominikanski samostan tako je osnovan u Dubrovniku prije skoro 800 godina.
Danas u Hrvatskoj postoji 11 samostana u kojima se čuvaju bogate zbirke umjetnina i drugih kulturno-povijesnih blaga. Hrvatski dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i mnogi drugi.
Ljubio je očeve tvoje i izabrao poslije njih njihovo potomstvo.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona Mojsije reče narodu: »Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad s jednoga kraja nebesa do drugoga bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu?« »Tebi je to pokazano, da znaš da je Gospodin pravi Bog i da nema drugoga osim njega. S neba ti se oglasio svojim glasom da te pouči; dopustio ti je da vidiš njegov veliki oganj na’ zemlji; i isred ognja čuo si njegove riječi. Zbog toga što je ljubio očeve tvoje, izabrao je poslije njih njihovo potomstvo; on sam izveo te iz Egipta svojom silnom moći; ispred tebe rastjerao je narode, i brojnije i jače od tebe, da te dovede u njihovu zemlju i preda je tebi u baštinu, kao što je i danas. Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: »Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek!« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 77,12-16.21
Pripjev: Spominjem se djela Gospodnjih.
Spominjem se djela Gospodnjih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš? Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, sinove Jakovljeve i Josipove. Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.
Evanđelje:
Mt 16,24-28
Što će čovjek dati u zamjenu za svoj život?
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.« »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.« Riječ Gospodnja.
Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.
Siksto II. bio je podrijetlom Grk. Zastupao je stavove o primatu Rimske Crkve. Raspravljao je o razilaženjima, koja su se javila još za papa Kornelija, Lucija i Stjepana, ali ostaje pri uvjerenju da se ne smije ponoviti krštneje “otpadnika”, koji se žele ponovo vratiti u Crkvu. Želio je da taj stav prihvate i Crkve u Africi i Aziji. Nastojao je poboljšati odnose s tim Crkvama, ali nije odstupao od osnovnih načela. Uspostavio je vrlo dobre odnose s Ciprijanom. Ciprijan je bio biskup u Africi, čuvar autonomije afričke Crkve, makar se papa tome protivio.
Car Valerijan (253–260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: »Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati.« Prva na udaru je bila Crkva u Africi, a prva žrtva je bio Ciprijan. Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.
Brigu oko dobara papa je povjerio đakonu Svetom Lovri. Perfekt Rima je pozvao Svetog Lovru i od njega zahtjevao da mu pokaže crkvneo blago. Sveti Lovro je bez oklijevanja sakupio sve siromahe i rekao da su oni blago Crkve. Zbog ove “šale” Sveti Lovro je uhićen i živ ispečen.
Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. »Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju.« Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.
Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.
