SVETAC DANA – BL. IVAN MERZ

Ivan Merz svojim je apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij, te je mobiliziran i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji, te u susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: “Katolička vjera je moje životno zvanje.” Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je  na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u vihoru rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski Orlovski Savez kojoj je dao geslo: Žrtva – Euharistija – Apostolat. Kao katolički intelektualac oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku akciju pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik, smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: “Hvala ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.” Grob mu se nalazi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. misu i sv. pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: “Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima. Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!”

Donosimo vam i neke od njegovih najznačajnijih misli:

• Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.
• Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.
• Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.
• Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.
• Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.
• Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom čovjeku bez iznimke.
• Pričest je izvor života.
• U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.
• Papa mora biti predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi, dio života naše duše.
• Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.
• Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IZAIJA

Sveti Izaija (hebrejski „Jahve spašava“), starozavjetni prorok i mučenik, djelovao je u Judeji od 741. do 701. prije Krista. Bio je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik.

Oženio se i imao dva sina. Prvi je od četvorice velikih proroka (Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel), a ujedno je bio i etičko-politički obnovitelj.

Izaija je osuđivao društvene nepravde i hrabrio svoje slušatelje da s pouzdanjem u Gospodina provode život, a njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Osobito su značajna Izaijina proroštva o Kristovoj muci i smrti. Izaija se smatra klasikom Svetog pisma, a njegovo pjesništvo pripada među najljepše stranice Staroga zavjeta. Pravi je umjetnik, jednako vješt u iskazivanju prijetećeg govora snažne oštrine kao i u izricanju svečanog hvalospjeva. Novi zavjet navodi Izaijinu knjigu više nego ikoju drugu.

Zbog izrazito mesijanskog karaktera, a osobito 53. poglavlja knjige Izaije ovog nadahnutog proroka još zovu evanđelistom Starog Zavjeta.

U liturgiji Katoličke Crkve, Svetoj Misi, već 2000 godina prorok Izaija zauzima posebno mjesto. Svakog dana se čitaju riječi iz poglavlja 6. knjige Izaije kada je veliki prorok vidio Božje prijestolje i anđele kako se klanjaju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!“ (Izaija 6, 2-5)

Proročanstvo Izaije o Mesiji-patniku, poglavlje 53. (750 g. prije Krista):

Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.

Blažena Djevica Marija – posrednica svih milosti

Među naslovima Bogorodice Marije koji označuju njezino sudjelovanje u procesu duhovnoga života vjernika značajno mjesto zauzima i Posrednica svih milosti. Upravo je to naziv prvog Marijina spomendana u svibnju

Za vrijeme zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora vodila se žustra rasprava o prikladnosti pridavanja uloge i naslova posrednice svih milosti Bogorodici Mariji a istovremeno vjerujući da je proslavljeni Krist Gospodin jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5). U ozračju rasprava pobornika i protivnika navedene Marijine uloge u otajstvu Krista i Crkve nastalo je odmjereno, ali veoma jasno, obrazloženje u Konstituciji o Crkvi: Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava (LG 60).

Komentirajući navedeni saborski tekst, sudionik u njegovu stvaranju Gérard Philips s pravom polazi od svetopisamske podloge o jedincatom Kristovu posredništvu u 1 Tim 2 u kojoj pisac potiče vjernike da mole za spasenje svih ljudi bez iznimke. Jer, Bog je jedan za sve i njegova je sveopće želja da se svi ljudi spase. Ali to spasenje neće postići posredovanjem različitih božanstava nego po jedinome posredniku Kristu Isusu. To Kristovo posredništvo kod Boga ne isključuje čovjekovo sudjelovanje. Sam sv. Pavao vidi svoju ulogu u posluživanju naviještanjem toga otajstva među poganima. Naglasak je na neograničenosti spasenja svih ljudi a ne na isključivanju Kristovih suradnika u njegovu spasenjskom djelu.

Prema potpuno nezasluženoj naklonosti i neuvjetovanoj volji dobroga i svemogućega Boga, Krist svoj spasiteljski utjecaj komunicira s članovima svoga otajstvenog tijela u kome njegova majka Marija zauzima počasno mjesto od samoga početka. Njezina majčinska uloga prema nama ljudima ne sakriva niti umanjuje jedincato Kristovo posredovanje kod Boga nego očituje njegovu snagu reći će oci na Drugom vatikanskom saboru.

To njihovo naučavanje nije nešto novo nego je duboko ukorijenjeno u crkvenoj predaji. Sv. Ambrozije o tome veli: Isus nije trebao nikakvu pomoć u spašavanju svih ljudi, on koji bez ičije pomoći može sve uzdržavati. Ili sv. Ivan Zlatousti: Isus je prihvatio supatnju svoje Majke, ali ne traži pomoć ostalih. Konstitucija razvija to izlaganja Otaca osobito pod vidom da Bog nije prihvatio Marijino djelovanje kao nužnost i nešto neovisno o djelovanju Krista Isusa. Naprotiv, Marijin udio u spasenju i posredovanju kod Boga proizlazi iz Kristova preobilja i temelji se na njegovu posredništvu. Zavisi u potpunosti o Kristu i crpe svu snagu od njega. Marija nije neposredna posrednica kod Boga. Ona je samo suradnica svoga Sina, jedinog posrednika.

Povezanost svih u Krist

 U Kristovu tijelu vjernici se Duhom Svetim tako povezuju kao udovi da, što se tiče spasenja, svaki zavisi od svih ostalih. Nijedan ne živi sam sebi, nego milost dana pojedincima koristi svim udovima i svi poslužuju jedan drugoga. Čitav, dakle, Krist, Glava i udovi, sredstvo su spasenja, po kojem dolazi ljudima život vječni. Ukoliko smo Kristovi, sudionici smo njegove moći djelovanja na ljude i njegova služenja njima. To se na poseban način ispunilo na Mariji, u kojoj se prethodno zbilo i skupilo sve ono što Crkva radi… Kad bi se to reklo, ima nade da bi i od nas odijeljena braća uvidjela da se radi o istini koja se izvodi iz Kristova otajstvena tijela, koje Otajstvo i sami ispovijedaju.
Marijin spasonosni utjecaj na ljude ne proizlazi nužno iz naravi same stvari nego iz dobrohotne Božje odluke. Da ne bi došlo do krivog spoja, Sabor izrijekom spominje da Marijin spasonosni utjecaj nikako ne priječi neposredno sjedinjenje s Kristom, nego ga gaji. Marijino zauzimanje kod Boga za nas, u stvari je njezino zalaganje za Isusovo djelovanje u našu korist. Vjernički izraz po Mariji k Isusu treba shvatiti dinamički u kontekstu dubljeg ukorjenjivanja u Kristovu smrt i uskrsnuće zajedno s njegovom majkom. To će Sabor naglasiti govoreći o trajnom Marijinu materinstvu u poretku milosti što traje neprekidno od pristanka koji je pri navještenju odano dala a pod križem nepokolebljivo održala,  do vjekovječnog stanja svih izabranih. Nakon uznesenja, naime, nije se odrekla te spasonosne uloge na nebu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja darove vječnoga spasenja (LG 62).

U molitvenim obrascima

Na temelju toga i svega što je rečeno o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve u 8. pogl. Lumen Gentium, na molbu Reda braće slugu Bl. Dj. Marije, Kongregacija za bogoštovlje je 1971. g. odobrila misni obrazac koji je, uz neke izmjene i dodatak vlastitog predslovlja, uvršten i u “Zbirku misa o bl. dj. Mariji” (br.30). Taj se obrazac u mnogim mjestima koristi 8. svibnja za blagdan pod naslovom “Marija Majka i posrednica milosti”.
Saborske ideje i obrazloženja o Marijinu sudjelovanju u Kristovu posredovanju za nas kod Boga najbolje i najjasnije su izrečena u predslovlju ove mise pod naslovom: Darivanje majčinske ljubavi Bl. Djevice. Tu se, prije svega, hvali Krist, “pravi Bog i pravi čovjek koga je Bog postavio za jedinoga posrednika između sebe i ljudi da uvijek živi i zagovara nas.” A tu je i “Blažena Djevica, Otkupiteljeva majka i družica, koja vrši majčinsku službu u Crkvi: službu zagovaranja i praštanja, službu molitve i milosti, službu pomirenja i mira… Zato joj se vjernici u tjeskobama i pogiblima s pouzdanjem utječu i nazivaju majkom milosrđa i službenicom milosti.”

Pod obranu se tvoju utječemo

Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči.

SVETAC DANA – SV. DUJAM

Sveti Dujam (latinski Domnius, Doimus), popularni splitski sveti Duje, svetac iz 3. stoljeća, duhovna je vertikala grada Splita, kojemu je zaštitnik kao i cijeloj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji

Dan prije njegova blagdana koji se slavi 7. svibnja, ritualno se otvara raka u splitskoj prvostolnici, a na sam blagdan, praćena pjesmom i oznakama župa i bratovština, kreće veličanstvena procesija s njegovim moćima užom gradskom jezgrom s misnim slavljem i propovijedi, nekad u katedrali ili pred njom, a danas na splitskoj Rivi. Sv. Dujam je najvrjednija splitska tradicija, pojam vjere u gradu koji ga je izabrao za svog sveca zaštitnika i postavio mu kosti u prvostolnicu, jednu od najstarijih katedrala na svijetu.

Sveti Dujam je bio biskup u Solinu, a žrtvu za vjeru podnio je 304. godine za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište.

Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije. Sveti Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.

Prvotno je pokopan na starokršćanskom groblju Marusincu u Solinu, današnjim Manastirinama, a njegov kult se raširio među vjernicima koji su se pokapali oko njegova groba. Kroz stoljeća častili su ga u nizu crkava, sagrađenih u njegovu čast – prije nekoliko godina jedna takva crkva sv. Duje obnovljena je u Kotoru.

Danas se zemni ostaci sv. Dujma nalaze u raci na Morlaiterovu oltaru iz 18. stoljeća u Katedrali. Manji dio Dujmovih kostiju nalazi se i u oratoriju sv. Venancija u rimskom Lateranu, prvotnom sjedištu poglavara Rimokatoličke crkve, zajedno s drugim dalmatinskim mučenicima te porečkim sv. Maurom. Naime, papa Ivan IV. dao je 641. po opatu Martinu prenijeti u Rim manje relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, što je potvrđeno 1962. kad je papa Ivan XXIII. dopustio da se otvori lateranski sarkofag s njihovim moćima.

Dujam se prikazuje najčešće s oznakama biskupske odore, s palmom i prvostolničkim križem. Koliko je u Splitu važan njegov kult piše u prvoj glavi Statuta grada Splita iz 1312. godine, gdje se navodi: “… Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti”.

Sv. Dujma je na biskupskoj stolici naslijedio njegov nećak Primo, koji je poslije smrti pokopan uz Dujmov grob. Ulomak nadgrobne ploče sv. Dujma čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu.

Preuzeto s bitno.net