SVETAC DANA – SV. LOVRO IZ BRINDISIJA

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja

Jedan je od velikih likova posttridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka – u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.

Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: “Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.”

“Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi “Salve Regina”, o “Magnificatu”, “Zdravo Mariji” te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

“Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov “apostolski naučitelj”.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ILIJA PROROK

Kao starozavjetni prorok Ilija ima vrlo važno mjesto u židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi o njemu. Živio je i djelovao u Sjevernom izraelskom kraljevstvu u 9. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ahazje. Prema Svetom pismu bio je “podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima”.

Danas, 20. srpnja, slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu: “I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo. Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11). Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Ilija u vihoru uziđe na nebo

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.” Elizej odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: “Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?” A Elizej odgovori: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!” Ilija odgovori: “Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.” I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: “Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!” I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: “Gdje je Jahve, Bog Ilijin?” I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe” (2 Kr 2,1-14). Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen “u vihoru”, “u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim”, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.” Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta. Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18). Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca.

Štovanje svetog Ilije

Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti. Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.” Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.” Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”. Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak “Naš poglavica”.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu Zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Izvor: Bitno.net