SVETAC DANA – SV. KVIRIN

Kada je s kamenom o vratu bačen u rijeku, dugo je ostao na površini vode i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: “Sad tek u pravom smislu izvršavam svoju svećeničku službu, kad ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu.”

Jedan je od Sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin. Biskupovao je u Sisciji od 284. do svoje smrti 303. Živio je u vrijeme posljednjih velikih progona kršćana koje je provodila rimska vlast u vrijeme vladavine careva Dioklecijana i Maksimilijana. Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309.

Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj.

Negdje početkom V. st. tijelo sv. Kvirina preneseno je u Rim, te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana, na Apijevoj cesti. Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. st., kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.

Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva, po nalogu namjesnika Maksima, bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor. Ondje je obratio čuvara Marcela.

Nakon tri dana bio je predveden pred Amancija, samog namjesnika Savske Panonije, koji ga je osudio na smrt.

Mučenik je s kamenom o vratu bačen u rijeku Sibaris (danas Raba, teče kroz Austriju i Mađarsku i ulijeva se u Dunav). Tom prilikom zbilo se čudo: kada je bačen u rijeku, dugo je ostao na površini vode i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: “Sad tek u pravom smislu izvršavam svoju svećeničku službu, kad ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu.” Pomolio se i onda potonuo. Kada je potonuo, kršćani su izvadili njegovo tijelo iz rijeke i pohranili ga, a kasnije je nad grobom sagrađena bazilika.

Za vrijeme provale Huna, kršćani su preko Zadra i Ancone prenijeli njegove relikvije u Rim, u katakombe uz crkvu sv. Sebastijana. Godine 1140. prenesene su u crkvu Majke Božje preko Tibera, gdje su i danas.

Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere, kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika.

Povjesničari bilježe da su građani Siska pobjedu nad Turcima 1593. propisali zagovoru sv. Kvirina. Zagrebački biskup Petar 1627. godine naziva sv. Kvirina “prvim zagrebačkim biskupom”, jer se Zagrebačka biskupija smatra nasljednicom nekadašnje Sisačke biskupije. U sakristiji zagrebačke katedrale postoji fresko slika iz XIII. st. na kojoj je sv. Kvirin.

Gradsko poglavarstvo Siska proglasilo je 31. ožujka 1994. sv. Kvirina zaštitnikom grada, a njegov blagdan 4. lipnja Danom grada Siska. (Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net)

Molitva sv. Kvirinu

Svemogući Bože, zahvalni smo za Tvoje neizmjerno milosrđe kojim nas braniš i hraniš. Izričemo ti molitvu: potaknuti primjerom našeg zaštitinika biskupa Kvirina neka je blagoslovljena cijela Crkva i papa naš Franjo kojega si u ovim danima darovao našoj Domovini i narodu Hrvata. Neka je blagoslovljena i naša Biskupija sisačka i njezin biskup Vlado i svećenici i redovnici i redovnice koji u njoj djeluju i mole. Neka su blagoslovljene naše obitelji i u njima djeca i mladi. Neka su blagoslovljeni svi patnici, bolesnici i siromasi. Svima zagovovorom mučenog Kvirina podari Duha Svetoga za radosno svjedočenje Tvoje ljubavi i mira u svijetu i domovini. Oslobodi nas od svake slabosti grijeha. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KARLO LWANGA I UGANDSKI MUČENICI

Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike.

U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj. Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad.

No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje.

Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata. Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. »kao špijune« dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: »Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.«Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima.

Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani. Kralj je izjavio: »Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!« Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: »Vi se, dakle, stvarno molite?«– Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!– Hoćete li tako i nastaviti?– Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.

Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: »Poubijajte ih!« Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: »Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.« I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti. Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva »najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika«. Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga.

Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Na misijsku nedjelju 18. listopada 1964., za vrijeme trećeg zasjedanja II. vatikanskog sabora, ugandske je mučenike Pavao VI. proglasio svetima, izrekavši pri tom potresan govor. U njemu je među ostalim rekao i ovo:

»…Ovi afrički mučenici nadodaju novu stranicu popisu pobjednika, to jest martirologiju. Tu su na djelu u isti mah i najžalosnije, ali i odlične stvari. Rekosmo stranicu, a ona je, nema sumnje, dostojna. Ona je nadodana onim izvrsnim izvješćima davne Afrike. Mi, živeći u ovom vremenu, kao ljudi male vjere, smatrali smo da ta izvješća neće nikada imati takav nastavak. Tko je igda mogao i pomisliti – iznosimo tek primjer – da će onim uzbudljivim djelima scilitanskih mučenika, mučenika kartaških i utičkih mučenika ’bijeloga tijesta’, o kojima govore sveti Augustin i Prudencije, pa onda slavnim djelima egipatskih mučenika, o kojima je najpotpuniju pohvalu napisao Ivan Zlatousti, i napokon mučeničkim djelima iz vandalskog progonstva biti u naša vremena nadodana nova izvješća koja opisuju stvari učinjene ne s manje odvažnosti i jednako tako sjajne?

Tko je mogao u duhu predosjetiti da ćemo odličnim svetim afričkim mučenicima i ispovjedaocima, poznatim iz povijesti kao što su Ciprijan, Felicita i Perpetua, te Augustin, veliki muž, pribrojiti jednom Karla Lwangu, Matiju Murumba Kalembu, čija su nam imena draga kao i imena njihovih dvadeset drugova? I drugi su dostojni spomena, oni koji su služeći se anglikanskim vjerskim ustanovama bili pogubljeni za Kristovo ime. Ovi afrički mučenici, zaista, znače početke novoga razdoblja. Naravno, neka se pamet ne okrene prema progonstvima i vjerskim sukobima, nego prema kršćanskom i građanskom preporodu. Afrika, naime, koja je orošena krvlju ovih mučenika, prvih u ovom novom razdoblju (kamo sreće, ako je to Božja volja, da su i posljednji, jer je njihova žrtva tako dragocjena!), ta se Afrika, oslobođena i samosvojna, preporađa. Ono zlodjelo kojim su oni uništeni tako je strašno i tako važno te postoje dostatni i veoma očiti razlozi po kojima se u moralnom pogledu oblikuje taj novi narod. Sve snažnijima postaju nove duhovne navike koje treba predati potomstvu. Gotovo je na simboličan način izražen i potaknut unaprijed prijelaz iz jednostavnog i priprostog načina življenja, u kojemu doduše nisu nedostajala neka iznimna ljudska dobra, ali je to bilo nečisto, slabašno i kao u svom vlastitom sužanjstvu, prijelaz prema građanskoj izobrazbi u kojoj se traže uzvišenija značenja ljudske pameti i viši oblici društvenoga života…«

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARCELIN I PETAR

Uspomena je na ova dva mučenika veoma stara. Sačuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve.

Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Mučeni su  g. 299. za vrijeme Dioklecijanova progonstva.

Njihov se grob poštuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih mučenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.

Najstariji izvještaj o mučeništvu ovih dvaju mučenika imamo od pape Damaza. On svjedoči da ga je kao dječak čuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je mučio. Prema Papinu svjedočanstvu sudac je odredio da mučenici budu pogubljeni u guštiku jedne šume. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. Mučenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odlična gospođa Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto. Druga bazilika svetim mučenicima u čast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevačkog visokog učilišta Antonianuma.

“Kristovi mučenici s njime razoružavaju vlasti i moći, i s njime slave pobjedu nad njima. Budući da su bili dionici njegovih muka, imaju udio i u onome što je on trpeći junački izveo. Koji bi onda drugi dan bio dan spasenja ako ne dan kad su samo na taj način odavde otišli?” (Origen)

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. JUSTIN

“Proučio sam sve znanosti, ali sam jedino u nauku sto ga kršćani po vjeri slijede, pronašao istinu”, odgovorio je na carevo ispitivanje. Budući da nije želio odstupiti niti koraka od vjere koju je ispovijedao, osuđen je na smrt zajedno sa svojih šest učenika oko 164. godine.

Justin je rođen u gradu Sikemu u Samariji, u 2. st. poslije Krista, ali je vjerojatno bio rimskoga podrijetla. Kao nemirni mladić, pokušao je preko studija filozofije pronaći istinu, a s njome i sreću, ali bez uspjeha. Tada se povukao u pustinju gdje je susreo staroga mudraca kojemu je povjerio svoje jade.

“Čitaj proroke, čitaj Evanđelje”, savjetovao mu je ovaj, “i pronaći ćeš to što tražiš”. Justin ga je poslušao, te mu je milost Božja prosvijetlila um i ugrijala srce. Zbog toga se nije odrekao filozofije, već je iz nje izvukao argumente u prilog kršćanstvu: učinio je to napisavši čuvenu “Apologiju” i raspravljajući s najčuvenijim filozofima svoga vremena. U Rimu otvara vlastitu školu u kojoj besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. Borio se protiv marcionista i gnostika. Njegov učenik je bio Tacijan.

Za njegovo je djelovanje saznao i tadašnji car Aurelij, koji je vršio teške progone kršćana. I tako je Justin pozvan na sud. “Proučio sam sve znanosti, ali sam jedino u nauku sto ga kršćani po vjeri slijede, pronašao istinu”, odgovorio je na carevo ispitivanje. Budući da nije želio odstupiti niti koraka od vjere koju je ispovijedao, osuđen je na smrt zajedno sa svojih šest učenika oko 164. godine.

Justin je napisao dvije “Apologije” upravljene Antoninu Piju, dužu od 68 poglavlja. Još je napisao i “Dijalog s Trifunom”. Iz ovih djela se može razabrati organizacija i život prve kršćanske zajednice.

Prva apologija

Napisana je oko 155. godine u dva dijela. U prvome pobija klevete pogana o kršćanima koje ukazuju na sličnosti između Isusa Krista i božanstava iz starijih mitologija. Justin Mučenik navodi da je Sotona bio upoznat s proročanstvima o Isusu Kristu, te je putovao kroz vrijeme i u određene antičke mitove umetnuo slične bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista.

To je kraći i negativni dio. U drugom dijelu koji je širi i pozitivan, Justin izlaze i objašnjava sadržaj kršćanskog nauka iznoseći opširno dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo. U sljedećim poglavljima opisuje kršćansku inicijaciju i Euharistijsku liturgiju. Uvjeren je da je kršćanstvo progonjeno samo zato što ga se dobro ne poznaje. Zato nastoji naširoko izložiti kršćansko učenje, običaje, kult, Sveto pismo.

Druga apologija

Napisana je kao nadopuna prvoj. Justin ju je napisao povodom mučeničke smrti triju kršćana zbog ispovijedanja svoje vjere. Justin prosvjeduje protiv toga i želi utjecati na javno mnijenje. Veliki dio ove apologije posvećuje pobijanju stoicizma i platonizma dokazujući uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama.

Razgovor s Trifunom

Djelo je napisano u obliku dijaloga kojeg Justin ima s Židovom Trifunom. Dok je u apologijama bio u polemici s poganima, ovdje ulazi u polemiku sa Židovima, koji su se jednako opirali kršćanstvu kao i pogani. Također opisuje i svoje duševno proživljavanje obraćenja.

Ime Justin je latinskoga porijekla i znači čestit, pošten. Zaštitnik je filozofa.

Josip Antolović SJ

Sveti Justin o euharistiji

,,U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.

Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.

A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.

Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.

U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’’ ¹

————————–

¹ Justin Mučenik, Prva apologija, 66-67 [PG 6, 427-431]; Časoslov rimskog obreda, Služba čitanja, Treća vazmena nedjelja, sv. II, 510.-511. str.

Preuzeto s bitno.net